Dan dječje radosti i Kulušić formirali su današnju kulturu života

‘Iščezla Hrvatska’ naziv je upravo objavljene knjige povjesničara Tomislava Matića koja pojašnjava važnost nekih pojava ili stvari kao i povijesni kontekst u kojem su nastale, a koje danas više ne postoje. Nestale ceste, mostovi ili crkve, ugašene tvornice ili jezici samo su dio nestale tradicije

Sjećate li se popularnog Žućka – žutog tramvaja koji je vozio dubrovačkim ulicama? Jeste li zalazili u Kulušić u vrijeme kad su ga posjećivali najpopularniji jugoslavenski bendovi? Jeste li dobivali darove za Dan dječje radosti? Kad ste posljednji put na izlet u Samobor putovali vlakom? Koju vam je ocjenu zaključila učiteljica domaćinstva? Imate li ploče s Opatijskog festivala? Je li doista ljetovanje u hotelskom kompleksu Haludovo bilo nešto neviđeno u Hrvatskoj? Na sva ta i mnoga druga pitanja odgovorio je povjesničar Tomislav Matić u novoj knjizi “Iščezla Hrvatska”, u kojoj kroz stotinu obrađenih tema pokušava sve iščezle stvari i pojave staviti u kontekst vremena.

TOMISLAV MATIĆ ROĐEN JE 1984. U ZAGREBU. Diplomirao je povijest i filozofiju 2009. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojem je 2017. i doktorirao. Tijekom studija boravio je i istraživao na sveučilištima Ca’ Foscari u Veneciji i Pázmány Péter u Budimpešti. Godine 2017. izabran je u zvanje znanstvenog suradnika, a bavi se istraživanjem crkvene, kulturne i političke povijesti srednjeg vijeka i renesanse, s naglaskom na istraživanju crkvenih struktura, humanizma i intelektualne elite. Godine 2018. objavljena mu je knjiga “(Ne)poznati Hrvati” u izdanju Mozaika knjiga. Kako je rekao Matić, “Iščezla Hrvatska” nastala je nakon što je napisao “(Ne)poznate Hrvate”:

“U toj knjizi bilo je zanimljivo što smo pronašli slabo poznate Hrvate koji su postigli velike stvari pa kad smo urednik i ja shvatili da je toga toliko nepoznatog o Hrvatskoj, zaključili smo da bi bilo dobro napraviti knjigu o stvarima i fenomenima koji su nestali, kojih više nema, ali ih se mnogi od nas sjećaju. Tako smo odlučili napraviti ‘Iščezlu Hrvatsku’. Zašto iščezlu? Zato što tih stvari više nema, ne možete proći pored njih i reći ‘eto, to je bilo ovdje’ jer se mora ispričati cijeli povijesni kontekst. Štoviše, i kontekst je ponekad teško razumljiv jer mnoge stvari o kojima pišem ne pripadaju više ovom svijetu, ne uklapaju se u način života i teško ih je shvatiti. Sam koncept u kojima su mogle postojati, ljudima je stran. Primjerice, u Vukovaru je postojala derviška tekija. Kako objasniti što je tekija i što su derviši, a kamoli da je takvo što postojalo u Hrvatskoj? Onda imate tvornice, ogromne tvornice iz doba socijalizma. Ljudima je teško shvatiti da je takvo što ogromno uopće moglo postojati. Imali ste dimnjak koksare u Bakru visok 250 metara, nešto nevjerojatno. Kad proučavate, počinjete se pitati kako je moguće da su takve stvari nestale.”

KNJIGA JE NAMIJENJENA LAICIMA pa je tako i pisana, a obuhvaća povijesno razdoblje od prapovijesti – i priče o govedu turu koje je dalo ime Turopolju, a danas to mnogi i ne znaju – do unazad deset ili 20 godina. Matić je objasnio da je išao za time da ljudima osvijesti koliko je to raznoliko jer zaista je bilo svega, od rimskih palača i tvornica, preko nestalih cesta i mostova do izumrlih jezika i glazbenih festivala.

‘HARTERA, TVORNICA PAPIRA, zanimljiva je jer je tamo osnovan prvi sindikat u Hrvatskoj. Mene je najviše iznenadilo koliko malo znamo o najbližoj povijesti’, kaže Matić

U knjizi se mogu pronaći zaista zanimljive stvari, od toga da su u Dubrovniku i Rijeci vozili trolejbusi, preko Kulušića i Opatijskog festivala do Samoborčeka i Šmidhena, kupališta na Savi i kupališnog kompleksa Haludovo na Krku, dakle kamo su hrvatski građani odlazili na odmor i što su ondje radili, pa sve do izgubljenih kraljevskih predmeta i kipova poput onog Aleksandra Karađorđevića u Varaždinu iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije ili školskog predmeta domaćinstvo koji su slušali svi jugoslavenski osnovnoškolci. Dok je istraživao sve te teme, Tomislava Matića iznenadile su dvije stvari:

“Najviše me fasciniralo to što je o najnovijim stvarima najmanje toga napisano. Primjerice, o Kulušiću nema znanstvenih radova, a namjeravao sam uvrstiti relevantnu literaturu. Ili, primjerice, o lunaparku u zagrebačkoj Draškovićevoj kojeg se neki sjećaju, ali ga nema previše u literaturi. Dobar je primjer i Kožarska ulica u Zagrebu. O povijesti Zagreba dosta je napisano, o galerijama, smotrama folklora, legendama i povijesnim događajima. A o Kožarskoj ulici, u kojoj su još od srednjeg vijeka radile prostitutke u takozvanim bludilištima, ne možete baš puno pročitati. U knjizi su i kopije njihovih obrtnica, isprava iz 1920-ih, dakle, tamo se odvijao pravi posao.

Druga stvar koja me fascinirala jest koliko je toga nestalo ‘jučer’, odnosno vrlo nedavno. Zbilja se zapitate je li se išta od toga moglo spasiti, jesu li postojale volja ili potreba za time. Primjerice, socijalističke tvornice isparile su u posljednjih 10, 20 godina.”

Tomislav Matić | Photo: Saša Zinaja

Matić je pisao i o obrtima koji su posve ili gotovo nestali, kao što je lov na tune, koralje ili spužve koji danas još uvijek u naznakama postoji na Krapnju. Kad je riječ o nestalim gospodarskim djelatnostima, Matić smatra da svakako treba spomenuti Paromlin jer je to tema o kojoj se čini da svi sve znaju:

“Zgrada još postoji u centru Zagreba, odnosno njezini ostaci. Ali kad krenete dubinski proučavati, shvatite koliko je to zanimljivo. Mnogi pamte nedavni požar, ali Paromlin je dvaput gorio, a taj prvi požar 1906. gorio je tjedan dana, nisu ga mogli ugasiti koliko je bilo brašna. Čovjek se iznenadi koliko je nekad bilo industrije u Hrvatskoj. Primjer je i tvornica tanina u Županji izgrađena u vrijeme Austro-Ugarske, kad je Županja praktički bila dio britanskog imperija i to je jedan od prvih lokaliteta u Hrvatskoj s električnom energijom. Hartera, tvornica papira u Rijeci, zanimljiva je kao i tvornice u socijalizmu, ali je ona puno starija od socijalizma i neke stvari koje su se događale u njoj prethodile su socijalizmu jer je tamo, mnogi ne znaju, osnovan prvi sindikat u Hrvatskoj.”

O POSLJEDICAMA, POZITIVNIM ILI NEGATIVNIM, na današnju Hrvatsku teško je govoriti, smatra Matić, jer su to stvari koje su nestale, u velikoj mjeri, naprosto zbog tijeka povijesti:

“Ne bih ulazio u to koliko je traga ostavilo u Hrvatskoj. Mislim da je ipak najviše traga sve to ostavilo u smislu neke nostalgije jer se većina stvari u knjizi nužno morala mijenjati i nestajati protekom vremena i dolaskom suvremenijeg načina života. Samoborček, vlak koji je od početka 20. stoljeća pa sve do 1979. vozio na milijune uglavnom zagrebačkih izletnika, nikad nije bio profitabilna linija. Manje-više je bio održavan radi potreba manjih mjesta. Ili trolejbus u Rijeci, nije se s time nikad “okrenuo” neki veliki novac. To nije bio uspješan projekt pa je to razlog što je iščeznuo. Ali neke su stvari bile silno uspješne, poput spomenute Hartere. Imala je problema i zapadala je u krize, ali bi ih uvijek prebrodila. Glede tragova danas u društvu, jako je teško ili nemoguće reći je li i od čega što je iščezlo ostalo neke koristi danas, neko znanje – ili je to znanje zastarjelo kao i stvari koje su iščezle.

Za neke stvari ipak možemo reći da su ostavile traga, a to su rimske ruševine. Ostavile su traga u smislu da se iz toga izvlačio kamen. Imate cistercitsku opatiju u Topuskom koju su lokalni stanovnici koristili kao kamenolom. Od nje je danas ostao kamen jednog zida, ali nekog traga u Topuskom nije ostalo, osim nekih zapisa. Ti ostaci opatije danas su dio lokalnog parka.”

BUDUĆI DA JE POVIJEST UVIJEK u velikoj mjeri povezana s religijom, u knjizi “Iščezla Hrvatska” dosta je tema o vjerskim objektima kojih više nema – dominikanskim samostanima i objektima drugih svećeničkih redova, zatim ima iznimno mnogo tragova ranokršćanske i kršćanske kulture po Hrvatskoj, s obzirom na vladavinu Osmanskog Carstva koja se prostirala i na neke istočne dijelove Hrvatske, po Slavoniji još uvijek ima ili je bilo ostataka džamija i drugih objekata islamske kulture i umjetnosti, a piše se i o ostacima židovstva, poput sinagoga u Zagrebu i Osijeku.

“Religija je od kulture neodvojiva, ljudi nisu ni svjesni koliko su religiozni i bilo je zanimljivo proučavati koliko je raznolikosti postojalo u Hrvatskoj i na tom planu. Postoje tragovi islamske kulture, imate ogromno naslijeđe židovske kulture i nažalost tragove tretmana Židova kao što su geta, od kojih je najveći i najpoznatiji bio onaj u Dubrovniku. Židovi su imali veliku i važnu ulogu u povijesti Dubrovnika i ostavili su duboki trag. Neki od najvećih dubrovačkih intelektualaca bili su Židovi. Geto je tragična pojava u ljudskoj povijesti. Tijekom razdoblja srednjeg vijeka i ranog novog vijeka Židove se doslovce zaključavalo u njihov dio grada, koji se nazivao getom prema jednom dijelu Venecije. Iako je način postupanja prema Židovima bio užasan, dobra stvar u cijeloj toj strahoti bila je ta da je u pojedinim situacijama upravo geto znao spasiti Židove, jer nitko nije mogao unutra. Čuvao ih je od nasilja i sličnih stvari.

Kad govorimo o islamskim tragovima u Hrvatskoj, nisu svi nužno religijski pa postoje tragovi o brojnim hamamima, poput onog u Iloku koji je uvršten u knjigu. Hamam je imao svoju religijsku komponentu u vidu obrednog čišćenja, ali je trag jedne civilizacije koje više nema na hrvatskom prostoru”, nastavio je Matić.

ONO ČEGA SE MNOGI NAJBOLJE SJEĆAJU jest, naravno, razdoblje SFRJ i u knjigu je uvršteno dosta priča iz tog vremena. Matić je, primjerice, pisao o Danu dječje radosti, kad se u Jugoslaviji željelo obilježiti božićno vrijeme darivanja, ali i još neki blagdani, pa je Djed Mraz po trgovima i ulicama, ali i u školama, dijelio djeci darove:

“To je jedan od specifikuma hrvatske povijesti i silno je interesantna činjenica da je takav praznik uopće mogao postojati u Jugoslaviji, koliko je ostavio traga na svima nama. Još uvijek se danas govori o Djedu Mrazu, rijetko se spominje Djed Božićnjak, primjerice. Iako su tragovi o tome ostali, nevjerojatno je koliko je zapravo to nama koji smo to živjeli, potpuno strano. Meni se zaista čini kao da je riječ o nekoj dalekoj zemlji, a to smo zapravo mi i naša kultura. Teško je objasniti taj koncept posebno zato što je danas svijet potpuno drugačiji, pa ćemo za 20 godina možda o telefonima govoriti kao stvarima koje su iščezle. Kad je riječ o domaćinstvu kao školskom predmetu, tu je temu izabrao urednik jer nisam želio pisati o školskim predmetima. Smatrao sam da to nije iščezlo, ali to je bila moja predrasuda. To je bio vrlo specifičan predmet jer danas u školi ne možete naučiti kako skuhati neko jednostavno jelo ili kako zašiti dugme. Gledao sam udžbenike iz tog predmeta i saznao da se nekad podučavalo stvarima koje su danas nepojmljive za školski sustav. Po tome se, primjerice, vidi koliko je hrvatsko društvo napredovalo u posljednjih sto godina. Prije je ljudima, naime, bilo važno objasniti da moraju brisati prašinu i ti su se savjeti nalazili u udžbenicima iz domaćinstva. Ili, objašnjavalo se da svaka kuća mora imati nužnik ili kako uređivati stan. Jer 1960-ih još je bilo ljudi koji su živjeli na selu ili su došli sa sela i bilo im je potrebno objasniti kako živjeti u suvremenim gradovima. Ti su se sadržaji, naravno, mijenjali pa se već 1980-ih objašnjavaju stvari koje su nama danas razumljivije, recimo kako zašiti dugme ili zakrpu ili kako skuhati jaje.”

‘LIPIK JE NEKOĆ bio primjer kulture lagodnog življenja. Bogati aristokrati i industrijalci su u lipičkom Kursalonu kartali, razgovarali o politici, gledali predstave’, kaže Matić

VAŽAN SU DIO KNJIGE “Iščezla Hrvatska” i priče o tome kako su ljudi u Hrvatskoj kroz povijest provodili slobodno vrijeme, gdje su ljetovali, što su radili, kako su putovali do tamo. Spominje se samoborsko kupalište Šmidhen, zatim kupalište na Savi koje je prikazano i u poznatom filmu “Tko pjeva zlo ne misli” ili kompleks Haludovo. O tome znamo iz kulture življenja, iz priča naših baka i djedova, ali to je zapravo jako malo:

“I to je pravo pitanje – koliko mi o tome znamo? Ljudsko sjećanje je najnepouzdaniji izvor, kad se prisjećate već dolazi do reinterpretacije jer se uvijek čini da je bilo hladnije, da su zime bile oštrije, da je bilo ovo ili ono, a od povijesnih činjenica ostaje malo. Znači, pitanje je koliko mi o takvim stvarima koje su izgradile naš karakter, koje su osnove našeg mentaliteta, zapravo znamo. U prošlosti je kupališna kultura bila relevantna te je utjecala i izgradila tadašnju kulturu i kulturu danas. Ne kažem da nakon toga ničega nije bilo, već je jednostavno novo došlo nakon starog i popunilo tu prazninu. Primjerice, nema više Šmidhena koji je uništen privatizacijom, ali postoje Bizovačke toplice. Svi Zagrepčani kupali su se na Savi, to je bilo opće mjesto. Međutim, kad je Sava počela smrdjeti, taj vid zabave više nije bio moguć i počelo se odlaziti na more. Auti su bili češći pa su se promijenile lokacije. Samoborček, rekli smo, nije bio profitabilan. Ne bi bio ni danas jer danas postoji dobra cesta, a i gotovo svatko ima automobil. A postoje i autobusi koji su istisnuli željezničke mreže, i gradske i međugradske. Puno gradova koji su prije bili povezani željeznicom danas više nisu jer za to nema potrebe. Dubrovnik je nekoć imao željeznicu i zanimljivo je da si do Dubrovnika mogao doći željeznicom, ali ne i do Splita. Kad gledate kontekst, željeznica do Dubrovnika bila je dio bosanskih željeznica, odnosno tehnički austrougarskih, ali bosanske komponente Austro-Ugarske.”

Primjer te kulture lagodnog življenja bio je i Lipik: “I to je dio kulture koja je nestala, ta kupališna kultura tijekom belle epoque u predratno vrijeme. Silno bogati aristokrati i industrijalci trebali su negdje trošiti slobodno vrijeme pa su vrijeme provodili u lipičkom Kursalonu. Oni su išli u takva kupališta, išli su na kartanje, razgovarali su u o politici, gledali predstave, uvjereni da žive zdravo i rade na svom tijelu. Lipik je bio kupališni grad, kao i češki Karlovy Vary. Kad govorimo o ‘kupališnoj kulturi’ svakako treba spomenuti Haludovo u vrijeme Jugoslavije. Haludovo je bilo projekt, to je trebalo biti nalik nekom velikom industrijskom pogonu, samo što se ništa nije proizvodilo, nego se privlačilo turiste. Turisti su trebali biti ‘pogonsko gorivo’ za Haludovo. Bilo je ogromno i nevjerojatno je zapravo do koje mjere je to bio prozor u kapitalizam u socijalističkom društvu. Jer u Haludovu su ljetovali, primjerice, pornografski magnati. Bila su ondje kasina, rulet, sve je izgledalo kao karipski otok, a do toga je došlo jer se uvidjelo da tu ima profita. Već u međuratnom razdoblju turisti su počeli dolaziti u Malinsku pa se odmah krenulo u megalomanske projekte i pokušalo zaraditi, kao i na koksaru u Bakru.”

PRVOTNI CILJ OVE KNJIGE BIO JE ZABAVA, da se ljudima na zabavan način predoči koliko toga zanimljivog ima u hrvatskoj povijesti što više ne postoji. Druga stvar je ta nostalgija koja je prisutna, jer teško je ostati ravnodušan prema onome što je nestalo. Jedna vrlo zanimljiva i malo poznata pojava dogodila se, kako piše Matić u knjizi, u međuratnom razdoblju u mjestu Ubli na otoku Lastovu, koji je tad bio dio Italije. Mjesto Ubli na Lastovu tih 1930-ih trebalo je postati primjer fašističkog načina života:

“Na Lastovu se pokušala napraviti fašistička utopija, idealan grad prema idejama fašizma. To je značilo da su sve kuće jednake, građene su šablonski, bilo je točno zamišljeno kako će se ljudi ponašati. U određeno vrijeme idu na posao, zatim su kući na objedu, a nakon toga idu na neku zabavu, sve je bilo uređeno u skladu s fašističkim zamislima o ispravnom životu i ponašanju. I danas te kuće postoje, kao i nova crkva koja je trebala biti kompromis između tradicionalne dalmatinske izgradnje i fašističke ideje građenja. Talijansko Lastovo bilo je zamišljeno kao idealna lokacija, trebalo je samo uvesti fašističku ideologiju, odnosno, iz njihove perspektive, trebalo je ‘civilizirati’ te seljake Slavene i ‘zabljesnuti’ ih fašističkim načinom života. Ali to je doživjelo katastrofalan neuspjeh i neslavno propalo.”

Komentiraj