ČVRSTA RUKA PRAVDE: ‘Osudio sam na smrt 13 ljudi’

Objavljeno u Nacionalu br. 496, 2005-05-17

Umirovljeni sudac Branko Košutić tijekom 32-godišnje sudačke karijere bio je jedan od najpoznatijih sudaca u bivšoj Jugoslaviji: za Nacional komentira planove o ponovnom uvođenju doživotnog zatvora i predlaže radikalne mjere protiv ubojica policajaca

Hrvatska Vlada mogla bi uskoro ponovno uvesti kaznu doživotnog zatvora. Povoda za ovako drastičnu odluku ima i više nego dovoljno, od brojnih ubojstava do sve češćih teških pljački, tako da je za izmjenu kaznenog zakonodavstva formirana stručna skupina koju predvodi Željko Horvatić, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu. Država je očito odlučila pokušati trend porasta kriminala zaustaviti represivnim zakonodavstvom i za sada su kritike takve odluke rijetke.

Branko Košutić bio je jedan od najpoznatijih sudaca u Jugoslaviji. Tijekom 25 godina bio je predsjednik Okružnog suda u Sisku, a drži jedan specifičan rekord koji vjerojatno nikada neće biti nadmašen. Tijekom 32-godišnje sudačke karijere, Košutić je donio 11 smrtnih presuda, što je najviše od svih sudaca u bivšoj državi. Suočavao se sa najgorim zločincima i, kako je rekao, nimalo ne žali zbog svojih odluka. Krajem 80-ih prešao je u Ministarstvo pravosuđa gdje je radio do odlaska u mirovinu. Kao iskusan sudac, blizak konzervativnim pravnim teoretičarima, Branko Košutić podupire radikalne metode borbe protiv kriminala.

NACIONAL: Treba li u novoj kaznenoj reformi uvesti kaznu doživotnog zatvora?

– Kazna doživotnog zatvora u Hrvatskoj je postojala do 1959., iako se takva kazna rijetko izricala jer se nije pokazala pretjerano efikasnom. Ali možda bi je sada bilo dobro vratiti jer danas svjedočimo zločinima koje prije 40-ak godina nismo ni poznavali. Više niste sigurni na utakmici ili u restorani jer će vas huligani ubiti i za to zlodjelo dobiti minimalnu zatvorsku kaznu. Isto je i s brojnim razbojstvima koja ostaju potpuno nekažnjena. Pritom ne razumijem zašto suci ne kažnjavaju oštrije jer otkako je u Hrvatskoj uvedena kazna zatvora u trajanju od 40 godina, dogodilo se nekoliko strašnih zločina, ali ni jedan sudac nije dosudio maksimalnu vremensku kaznu što mu omogućava postojeći Kazneni zakon.

O UBOJICI HRVATA IZ NISKIH POBUDA

‘Koliko znam, Kulović je odležao 19 godina i naposljetku ga je 1991. pomilovao Franjo Tuđman’

O ‘SISAČKOM MONSTRUMU’

‘Uzmite slučaj Srđana Mlađana, koji je pušten na vikend pa ubio. Zar taj zavređuje oprost ili vjeru da će se popraviti’

NACIONAL: Koji su uzroci sve brutalnijih zločina?

– Najteži zločini uglavnom se događaju u najvećim gradovima poput Zagreba, Splita i Rijeke, u koje se doselilo stanovništvo koje nikada prije nije živjelo u gradovima. Drugi je razlog preblago kažnjavanje kriminalaca, kao i to što policija teško otkriva počinitelje. Kada vide da je policija neefikasna, logično je da su kriminalci sve odvažniji. Policiji treba dati veća ovlaštenja u istrazi. Nekada je bilo tako i sve se rješavalo brže, međutim policija mora biti školovana i tehnički opremljena. Bio sam šef Okružnog suda u Sisku 25 godina i, koliko se sjećam, između 1960. i 1990. na području mog okruga svi počinitelji ubojstava bili su otkriveni. Isto tako je bilo pljački, ali i njih smo strogo kažnjavali. Jednom sam čovjeka koji je opljačkao 300.000 dinara, što je bilo otprilike 15 sudačkih plaća, osudio na deset godina strogog zatvora, a Vrhovni sud je potvrdio moju presudu. Predsjednici okružnih sudova su se sastajali jednom mjesečno i kada bismo vidjeli da je u porastu neka vrsta zločina, odmah smo se dogovarali oštrije voditi kaznenu politiku prema njima.

NACIONAL: Vi ste u svojoj karijeri presudili 11 smrtnih kazni.

– Uglavnom je bila riječ o ubojstvima i teškim razbojstvima. Možda je najdrastičniji slučaj kada sam 1972. osudio petoricu Srba iz okolice Siska zbog ubojstva jednog Hrvata isključivo iz nacionalističkih pobuda, od čega su trojica dobila smrtnu kaznu, a dvojica desetogodišnju robiju. Zločin se dogodio u Banskom Grabovcu, gdje se 27. srpnja slavio Dan ustanka Hrvatske i okupilo se nekoliko tisuća ljudi, uglavnom srpske nacionalnosti. Među njima se našao i Đuro Papeš, Hrvat iz okolice Petrinje kojeg je na proslavu pozvao prijatelj. Trojica lokalnih mladića su po govoru shvatili da nije Srbin i počeli su tražiti da izgovara riječi čavao i čekić, kako bi po izgovoru dokazali da je Hrvat. Nitko od oko dvije tisuće okupljenih nije mu pomogao i oni su ga natjerali da se skine gol, tražili su tetovirano slovo “u”, a kada nisu našli ništa, počeli su ga mlatiti dok nije izdahnuo. U tome su im se priključila još dvojica mladića, a jedan od ubojica bio je Ranko Bakrać, unuk banijskog narodnog heroja i partizanskoga generala. Tako izmrcvarenog Papeša ostavili su na željezničkoj pruzi i presudio sam da je to ubojstvo iz niskih nacionalističkih pobuda, tako da su izrečene tri smrtne kazne. Dvije smo, Nikoli Drlji i Stanku Markišu, ubrzo zatim preinačili u dvadeset godina strogog zatvora, a treću je Mihajlu Kuloviću potvrdio i hrvatski vrhovni sud, međutim Vrhovni sud u Beogradu smanjio ju je na 20-godišnju zatvorsku kaznu. Koliko znam, Kulović je odležao 19 godina i naposljetku ga je 1991. pomilovao Franjo Tuđman. S druge strane, meni su tijekom rata na Baniji spalili kuću.

NACIONAL: Kada ste dosudili prvu smrtnu kaznu?

– Bilo je to 1963. protiv milicionara koji je ubio svog komandira. Bili su u svađi i ovaj je uzeo karabin, sačekao zapovjednika u stanici i na licu mjesta ga ubio. Poslije sam dosudio smrtnu presudu i u obrnutom slučaju, protiv provalnika koji je usmrtio milicajca koji je bio u patroli. Sjećam se svake od presuda koje sam donio, recimo nikada neću moći zaboraviti Josipa Lončarevića koji se stalno svađao sa ženom. Bio je nasilnik i ona ga je napustila, ali je kod kuće ostavila njihovo jednogodišnje dijete. Lončarević je najprije išao po susjedstvu i svima prijetio, a onda je ušao u kuću, izvadio bebu iz kolijevke i položio na drveni pod. Uzeo je bajunetu i probio njihovo dijete, tako da ga je jednostavno zakucao za pod. Osudio sam ga na smrt, presuda je potvrđena i u Zagrebu, ali je i ovoga puta Vrhovni sud Jugoslavije presudu preinačio na 20-godišnju robiju. Ništa manje težak zločin nisu počinili ni Romi koji su u selu Okoli pokraj Siska doslovno razapeli čovjeka u njegovoj kući, tako razapetoga ga ugušili i zatim ukrali 4.000 dinara. Onda su otišli u krčmu i opijali se, naručivali pjesme i častili okupljene. Jevrema Jovanovića sam osudio na smrtnu kaznu što su potvrdili i sudovi u Zagrebu i Beogradu, ali je prije izvršenja umro u zatvoru. Kada sam to doznao, laknulo mi je jer sam kao predsjednik Okružnog suda bio zadužen organizirati njegovo strijeljanje.

NACIONAL: Kakav je osjećaj izreći smrtnu kaznu?

– Jako neugodan, ne znam kome je teže, onome koji donosi odluku ili rodbini osuđenoga. Ni sam ne znam koliko sam se u tim slučajevima sedativa nagutao i proveo besanih noći. To je užasan osjećaj, a kada sam razgovarao s drugim sucima koji su donosili smrtne presude, vidio sam da su i oni proživljavali identičnu kalvariju. Teško je i napisati smrtnu presudu, a kamoli je obrazložiti pred osuđenikom i punom dvoranom. Kada sam osudio Kulovića i njegova dva prijatelja zbog Papešova ubojstva, nije bila puna samo sudnica nego svi hodnici i područje oko zgrade suda. Rulja je bila tako “napaljena” da je u jednom trenu pokušala linčovati Vjesnikova dopisnika Aleksandra Miloševića, koji je danas hrvatski veleposlanik u Makedoniji. Nekako sam ga uspio ugurati u svoj ured i zaključati jer bi u protivnom zbog svojih izvještaja bio ubijen.

NACIONAL: Jesu li vama prijetili?

– Tijekom tog procesa počeo sam dobivati prijeteća pisma i svakodnevne telefonske pozive. Pisali su iz različitih mjesta u Jugoslaviji, tako da sam pretpostavio da to rade njihovi kolege kamiondžije, koji su prijetnje mogli upućivati iz različitih destinacija. Osuđen sam od nekakvog narodnog suda “smrtnom kaznom nabijanja na kolac”, a jednom prilikom stigla mi je smrtna presuda Đujićevih četnika iz Kanade. Tek poslije nekoliko godina šef sisačke policije rekao mi je da su me dugo pratili agenti u civilu koji su pazili da me netko doista ne pokuša ubiti. Kako to nisam znao, nakon tog sam procesa počeo nositi pištolj kada sam odlazio na posao jer nisam mogao dopustiti da me netko likvidira. Neugodno mi je to priznati, ali je tako.

NACIONAL: Kaju li se najteži zločinci zbog onoga što su napravili?

– Gotovo nikada. Mislim da su se samo jedan ili dvojica mlađih pokajali, od svih koje sam osudio na smrt. Rasplakali su se i srušili u nesvijest, međutim većina nije pokazala ni najmanje emocije. Ivan Fićur i Antun Račan iz koristoljublja su ubili nevinog čovjeka, a na raspravi su se smijali i međusobno šalili kako su umlatili svoju žrtvu. Sličnu bešćutnost pokazivao je Jovanović, bez mrvice sažaljenja. To su pravi zločinci i ubojice bez trunke emocija. Smrtna kazna ponekad ima opravdanje. Postoje ljudi koje zatvor nikada neće popraviti i što onda koristi ako ga cijeli život držite u zatvoru. Uzmite slučaj Srđana Mlađana koji je ubio, a onda je za vikend pušten na dopust pa je ponovno ubio nevine ljude. Zar taj zavređuje oprost ili vjeru da će se popraviti? Takvi ljudi iz zatvora izlaze pokvareniji nego što su ušli unutra.

NACIONAL: Jeste li poslije sreli nekoga od onih koje ste osudili na smrt?

– Ne, ali imao sam jedan slučaj koji me pogodio. Osudio sam zbog ubojstva jednog mladića na 15 godina i slučaj je bio riješen i zaboravljen. Četrnaest godina poslije imao sam sastanak s drugim sucima u zatvoru pokraj Pule i zatražio sam od Uprave da mi omogući susret sa zatvorenicima iz mojeg okruga. Ispred mene je stao jedan star čovjek, potpuno urušen i oronuo, kojeg sam zapitao tko ga je osudio i na koliko. “Vi, predsjedniče, na 15 godina”, odgovorio je. Nagovorio sam ga da odmah napiše molbu za pomilovanje, koja je prihvaćena i pušten je na slobodu. Ali umiješala se sudbina. Kada je stigao u Sisak, na mostu ga je pregazio kamion i na mjestu ubio.

NACIONAL: Kada se prisjećate smrtnih presuda, mislite li da ste mogli biti blaži?

– Ljudi me često pitaju osjećam li grižnju savjesti. Što se toga tiče, mirno spavam i da sam danas sudac a da postoji smrtna kazna, te zločince bih opet osudio na smrt. Privatno sam miroljubiv i blag, ali zakona sam se držao kao pijan plota. I želim reći da političari nisu mogli utjecati na mene i moje kolege, tko god tvrdi da je Partija imala utjecaja na nas, taj vas laže. Samo smo jednom odstupili. Nekakav engleski student je s prijateljima došao u Jugoslaviju i skrivio tešku prometnu nesreću zbog čega smo ga osudili na 6 godina zatvora. U to vrijeme je u Beograd došao britanski ministar vanjskih poslova Michael Stewart i nazvali su me iz ureda našeg šefa diplomacije Marka Nikezića da dođem do njega i referiram o tom slučaju. “Ako želi referat, neka drug ministar dođe kod mene u Sisak”, bio sam rezolutan, na što su mi objasnili da to zanima Tita. To s Titom je ipak bila druga priča i otišli smo u Beograd gdje su trajali studentski nemiri pa su nam najprije demonstranti razbili automobil. Nekako smo ipak došli do Nikezića koji je objasnio da zbog odnosa s Britanijom, Tito namjerava abolirati tog engleskog studenta. Kako je predsjednik države imao pravo dodijeliti aboliciju, nismo se bunili, a u Ministarstvu su bili jako ljubazni tako da su čak platili popravak razbijenog automobila. Tito je pomilovao studenta, britanska vlada bila je zadovoljna, a mi ni na koji način nismo kompromitirali svoj rad.

NACIONAL: Kako to da se nikada niste vratili raditi u Zagreb?

– Početkom sedamdesetih nudili su mi položaj predsjednika zagrebačkog Okružnog suda, ali sam odbio jer je to bilo vrijeme političkih procesa. Poslije sam odbio i mjesta zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, kao i podsekretara za pravosuđe, međutim odlučio sam ostati u Sisku. Krajem osamdesetih otišao sam u Republički sekretarijat za pravosuđe i upravu i ponudili su mi da odem u Beograd za zamjenika saveznog ministra, što je bio elegantan način da me se riješe. Zato sam odbio i tu ponudu i do 1994. radio u našem ministarstvu kao načelnik.

NACIONAL: Nedavno je objavljeno da se vaš nekadašnji pripravnik Miroslav Šumanović želi kandidirati za predsjednika Vrhovnog suda umjesto Ivice Crnića. Tvrdilo se da nije sposoban za tako visok položaj jer je kriv za nestanak novca dok je bio predsjednik Županijskog suda u Zagrebu.

– Šumanović je odličan sudac, a sada je odvjetnik i koliko znam, nema se namjeru kandidirati za predsjednika Vrhovnog suda. Pritom je smiješno uopće pričati o kandidaturi jer vas na tu funkciju može kandidirati isključivo predsjednik Mesić, što znači da se ovdje čovjeka želi diskreditirati. Što se tiče nestanka novca, kao načelnik u Ministarstvu pravosuđa 1989. izvršio sam nadzor nad izvanbudžetskim poslovanjem Županijskog suda i otkrio manjak od 14.000.000 njemačkih maraka. Bilo je tu svačega, nestao je novac, zlato i oružje i u izvještaju sam utvrdio da je odgovorna šefica računovodstva i da je treba kazneno goniti. U to doba Šumanović je bio sudac Općinskog suda u Sisku i tek 1996. postao je predsjednik zagrebačkog Županijskog suda. Šefica računovodstva je u međuvremenu umrla i inspekcija je tada opet našla sve njezine malverzacije. A Šumanović je tek 2002. doznao za moj izvještaj i to samo zato jer sam mu ja to rekao, što znači da nema veze s manjkom za koji ga optužuju. Sve je to dio hajke na nevinog čovjeka.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši