Čudo zagrebačkih neurokirurga: Talijan prohodao nakon pet godina života u invalidskim kolicima

Neurokirurzi Krešimir Rotim i Tomislav Sajko u zagrebačkoj Specijalnoj bolnici Neurospine uspješno su operirali kralježnicu Eziju Morzentiju iz Brescie te je on nakon operacije prohodao bez boli u leđima, iako su ga talijanski i francuski liječnici proglasili beznadnim medicinskim slučajem

Ezio Morzenti, Talijan iz Brescie u Lombardiji, 18. kolovoza 2019. godine prvi put je u svojoj 57. godini posjetio Zagreb. Bio je u invalidskim kolicima. Ta kolica u zadnjih godinu i pol dana stalno su mu moralo biti pri ruci da bi se mogao kretati. Zato je u prtljažniku automobila s njim u Zagreb stiglo i to potrebno mu, ali i neželjeno ortopedsko pomagalo. Nakon pet dana Ezio Morzenti napustio je Zagreb. Opet je u prtljažnik automobila, ovaj put prijatelja iz Italije koji su došli po njega u Zagreb, pospremio ta invalidska kolica. Ali Zagreb je napustio uspravno, normalno hodajući. Povremeno je i poskakivao, što je zabilježeno na Nacionalu dostavljenom videozapisu, kada je nakon operacije prolazio bolničkim hodnikom uzvikujući “Grazie, grazie”, što na talijanskom znači: “Hvala, hvala”.

Morzenti je prvi put u Hrvatsku došao kao beznadan medicinski slučaj s jako lošom dijagnozom koju su postavili više talijanskih, ali i francuskih liječnika specijalista: da iz tih invalidskih kolica više neće moći ustati. Međutim, u Zagrebu se u tih pet dana za njega, kako sam kaže, dogodilo pravo čudo. U zagrebačkoj Specijalnoj bolnici Neurospine, zdravstvenoj ustanovi usko specijaliziranoj za bolesti kralješnice i lokomotornog sustava, kralježnicu su mu operirala dvojica poznatih hrvatskih neurokirurga, a on je nakon operacije opet prohodao bez osjećaja boli u leđima. Operateri su bili neurokirurg profesor Krešimir Rotim, inače od prošloga tjedna izabranom na funkciju dopredsjednika Svjetske neurokirurške federacije – WFNS. Izabran je na nedavnom svjetskom kongresu te struke u Pekingu. Uz njega je operater bio i docent Tomislav Sajko, ravnatelj ove ustanove. Do njih dvojice Nacionalovu ekipu doveo je ortoped Tomislav Čengić, član liječničkog tima bolnice koji nam je u razgovoru objasnio tu poveznicu između neurokirurškog i ortopedskog dijela posla te zajedničke napore cijelog tima, medicinskih sestara, neurologinje i neurofiziologinje Marine Zmajević Schönwald koja je pratila intraoperacijske potencijale, anesteziološkog tima i fizioterapeuta.

Nakon te operacije visokog rizika, a na što je bio upozoren i pacijent Ezio, napokon se riješio njegov višegodišnji problem zbog kojeg se nije mogao samostalno kretati. U razgovoru za Nacional pacijent je opisao svoj slučaj:

“U Zagrebu sam dobio maksimalnu moguću pažnju osoblja, osjećao sam se kao kod kuće. Prije operativnog zahvata nisam hodao, a do tada sam pet godina trpio nesnosne bolove, zbog kojih sam konzumirao i velike doze morfija. Nakon operativnog zahvata počeo sam osjećati nogu. To je bila neopisiva emocija i zahvaljujem se timu neurokirurga koji su se pokazali u najprofesionalnijem svjetlu. Neizmjerno sam zahvalan svim osobama koje su sudjelovale u operaciji. Sada prolazim kroz razdoblje rehabilitacije koja će mi vratiti životnu sigurnost koju sam imao prije pet godina. Nitko se nije usudio baviti mojim slučajem. Prošao sam cijelu Italiju i dio Francuske i odgovor je uvijek bio isti – nije izvedivo. Tada sam izgubio svaki tračak nade. Hvala Zagrebe, vratili ste mi volju za životom. Svoj slučaj mogu sa sigurnošću nazvati čudom”.

‘Operacija je trajala sedam sati, a pacijentov osobni liječnik iz Italije koji je motrio cijelu operaciju, impresioniran svime što je vidio, nakon operacije nam je čestitao i srdačno zahvalio’, kaže profesor Krešimir Rotim

Na upit je li to doista bilo čudo Tomislav Sajko, ravnatelj zagrebačke Specijalne bolnice Neurospine i jedan od članova operacijskog tima, ostao je suzdržan: “Ne bih pretjerivao. Rekao bih to ovako: bio je to iznenađujuće dobar rezultat operacije. Koliko je pacijent bio zadovoljan i sretan, toliko smo i mi bili zadovoljni i sretni. Mjesečno imamo brojne pacijente iz inozemstva koji dolaze zbog jakih bolova ili imaju poteškoće u hodanju. Operacijama pomažemo u smanjenju bolova ili poboljšanju funkcija u kretanju pacijenata.”

Opisao je i kako je Talijan otkrio specijalnu bolnicu Neurospine u Zagrebu: “Profesor Rotim operirao je oca gospodina koji radi s Ezijom koji se žalio da je višekratno bio operiran u Italiji, no s relativno lošim ishodom te da su svi digli ruke od njega. Zadnjih godinu i pol dana bio je u invalidskim kolicima jer je bio nesposoban za samostalno kretanje. Poslao je snimke magnetne rezonance kralježnice u našu kliniku. Profesor Rotim je nakon pomne analize zaključio da bismo mogli operacijom popraviti stanje pacijenta, uz napomenu da je zahvat iznimno rizičan. Operacija korekcije položaja implantata, dekompresije kanala kralježnice i živaca te dodatnog učvršćivanja stupa kralježnice pridonijet će smanjenju bolova i poboljšanju funkcije nogu. Ezio je potom pristao na zahvat deprimiran višegodišnjom potrebom uporabe invalidskih kolica i iscrpljen potrebom korištenja jakih antibiotika, pa čak i morfija. U Italiji mu je u kralježnicu ugrađen i sofisticirani aparat zvan neurostimulator koji kontinuirano na leđnu moždinu šalje impulse koji umanjuju bol, no bez većeg uspjeha.”

Pacijent je stigao u Zagreb 18. kolovoza, gdje mu je ponovo napravljena laboratorijska obrada: nove snimke magnetne rezonance, CT slabinske kralježnice, a pregledali su ga i neurolog i anesteziolog pa su se ispunili uvjete za operaciju koju su 21. kolovoza izveli naši međunarodno priznati stručnjaci, od kolega u šali zvani “dinamic duo”, Rotim i Sajko. Rotim je ovako opisao što se dalje događalo:

“Operacija je trajala sedam sati, a na operaciji je bio prisutan i pacijentov osobni liječnik iz Italije koji je pomno motrio, uz brojna pitanja, cijelu operaciju putem kamera i monitora u operacijskoj sali. Talijanski kolega nam je impresioniran svime što je vidio nakon operacije čvrsto stisnuo ruku, čestitao nam i srdačno zahvalio. Sve je prošlo prema našim očekivanjima. Pacijent se odlično oporavio. Digao se iz kolica, počeo je samostalno hodati, što je vidljivo i na videozapisu koji je snimljen nakon što je ustao iz kolica. Nije bilo nikakvih komplikacija i pacijent je potom uz svakodnevnu fizikalnu terapiju u Specijalnoj bolnici ostao pet dana, a s njim je bila i njegova supruga. Iz bolnice je izašao na nogama, hodajući.”

Ezio Morezenti vratio se kući iznimno zadovoljan: smanjenih bolova, pokretan, a nakon godinu i pol dana bez kolica i s reduciranom upotrebom lijekova za smanjenje bolova. O ozbiljnosti bolesti talijanskog bolesnika jedan od sudionika ovih događanja nam je rekao: “Koliko je bila ozbiljna situacija i nas je iznenadilo da je takav brz i dobar rezultat operacije. Pacijent prije operacije lijevu nogu uopće nije mogao pomicati, ni kontrolirati stopalo. Odmah nakon zahvata oboje se promptno vratilo u funkciju. Prije odlaska iz bolnice samostalno je hodao po hodniku, što zadnje dvije godine uopće nije mogao. Na noge je stao već prvi postoperativni dan. Drugi dan je napravio nekoliko koraka uz pomoć fizioterapeuta, a treći dan je počeo pomalo hodati po bolničkoj sobi bez ičije pomoći. Četvrti i pet dan je hodao bez ikakvih pomagala, hodalica, štaka i bez ičije pomoći”.

Tomislav Čengić, član ovog tima liječnika koji je nadgledao oporavak, objasnio je što se sve prethodilo pacijentovu dolasku u Zagreb:

“Prvu operativnu proceduru Talijan je imao 2015. u Bresci u Lombardiji, na sjeveru Italije. Zbog postoperativne boli u toj je bolnici imao i drugu operaciju 2016. I nakon toga je imao stalnu bol u objema nogama, što ga je smjestilo u invalidska kolica bez kojih se nije mogao kretati. U kolicima je bio od 2016., a 2018. imao je treću operaciju, implantaciju neurostimulatora, stimulacijskog uređaja koji se ugrađuje u leđnu moždinu da stimulira živce kao što pacemaker stimulira rad srca. Tim neurostimulatorom pokušava se smanjiti bol i poboljšati živčana funkcija da bi se omogućilo kretanje. Ni to mu nije pomoglo. Četvrta operacija ponovna je bila implantacija tog stimulatora, a pacijent je i nakon toga imao bol u leđima i potpunu slabost nogu. Nije mogao hodati pa je završio u invalidskim kolicima.”

Zašto je i on bio sudionik ove priče objasnio je konceptom na kojem radi ta specijalna bolnica u Zagrebu:

“Koncept bolnice je integralni pristup pacijentu, odnosno osloboditi ga boli koju trpi ili neposredne ugroze na živčane i druge važne tjelesne strukture. Kad netko dođe i kaže da ga boli noga, ne možemo znati što je razlog te boli: je li problem neurološki ili ortopedski, je li problem postoji u mozgu, kralježnici ili je problem u kuku, koljenu. Bolnica je osmišljena tako da čovjeku riješi problem, da pacijent dobije pravovremenu, stručnu i jasnu uputu i savjet, rječnikom koji svatko razumije. Ako konstatiramo da je problem ortopedski ili neurokirurški, savjetujemo operaciju bez čekanja u našoj vrhunski opremljenoj operacijskoj sali. Ovdje djeluje moćan interdisciplinarni tim koji u neposrednoj komunikaciji stručnjaka, a bez odgađanja, u moderno i ugodno uređenom prostoru Poliklinike Rotim i Specijalne bolnice Neurospine koji su funkcionalna cjelina, nudi pacijentima odmah rješenje, bilo da je riječ o modernoj dvorani za fizikalnu terapiju, ambulanti za bol ili pak u najtežim slučajevima operaciji u najmodernijoj operacijskoj dvorani. Rješavamo kompletan dijapazon bolesti i problema lokomotornoga sustava: kralježnice, ramenog ili zdjeličnoga obruča, organa za kretanje.”

‘Groteskno je pregovaranje u Hrvatskoj gdje se zdravstvenom osoblju dižu plaće za nekoliko posto ili kako se govori u medijima, za preračunato 200-400 kuna. Medicinari ne traže milodare’, kaže Rotim

Prema riječima glavne sestre Vanje Ramljak, Poliklinika Rotim sa svojom Specijalnom bolnicom Neurospine ima vrsne neurologe, neurokirurge, dva ortopeda, anesteziologe, fizijatre i fizioterapeute.

Krešimir Rotim sudjeluje u raznim zdravstvenim projektima u Hrvatskoj, a prisutan je i u međunarodnim projektima i institucijama. On kaže: “Uz ovaj uspješni projekt vrhunske neurokirurške Poliklinike i Specijalne bolnice, sudjelujem još na brojnim razinama u edukaciji i razvoju neurokirurgije, ponajviše u regiji, nastojeći implementirati vrhunske svjetske standarde i protokole. Hrvatska je u tom pogledu napredna zemlja razvijenog zapada, iako vrlo skromnih financijskih mogućnosti s brojnim slabostima naslijeđenim iz socijalističkog sustava”.

Pitali smo ga i što misli o odlascima liječnika iz Hrvatske. Naglašava nam da školovanje jednog liječnika specijaliste, prema svjetskim procjenama, prosječno košta milijun dolara:

“Veliki je to gubitak za našu zemlju, odlazi najbolji i najškolovaniji dio našeg društva, mladi i to ne samo radi malih plaća, već radi zastarjelog, slabo upravljanog i neorganiziranog sustava, nemogućnosti osobnog napretka i rada u poticajnom okruženju i najmodernijoj opremi. Jer svi žele pacijentu pružiti najbolju moguću medicinu. Neki pak odlaze želeći nove izazove i željni vidjeti i testirati se na međunarodnoj razini. To je dobro i ispravno. S druge strane, valja poticati mlade profesionalce iz cijelog svijeta, Azije, Afrike iBliskog istoka da dolaze ovdje raditi i doprinositi napretku našeg društva. Trebamo biti otvoreni i prihvatiti te ljude, njihov trud i talent. To u sportu odavno nije čudo, pa zašto bi bilo u zdravstvu jer znanost i struka ne poznaju granice.”

Navodi primjer Rumunjske iz koje je u zadnjih deset godina samo u Francusku otišlo 16.000 liječnika. Taj egzodus liječnika iz Rumunjske u zadnje je vrijeme ipak zaustavljen. Kako? Budući da Krešimir Rotim često drži predavanja u sveučilišnom i administrativnom centru Transilvanije Cluju, objasnio je i kako je Rumunjima to uspjelo. “U Rumunjskoj je u cilju rješavanja očajne i dramatične kadrovske nestašice donijet specijalan zakon upravo zbog problema odljeva stručnjaka liječnika i medicinskih sestara s kojim se i mi u Hrvatskoj susrećemo. Tako se liječnicima i medicinskim sestrama danas u Rumunjskoj umjesto neto, isplaćuju bruto plaće, odnosno ukinut im je porez. A opet teško i krvavo zarađen novac i dalje troše u svojoj zemlji, pa tako indirektno pune državni proračun. Groteskno je pregovaranje u Hrvatskoj gdje se zdravstvenom osoblju dižu plaće za nekoliko posto ili kako se govori u medijima, za preračunato 200-400 kuna. Pa medicinari ne traže milodare i da im se malo više dade, nego da im se prestane uzimati toliko puno. Prosječna plaća liječnika u Rumunjskoj je sada oko 4000 eura, što je otprilike dvostruko više nego u Hrvatskoj. Međutim, valja biti pošten i reći da su u spomenutom Cluju, inače IT središtu Rumunjske, izvrsno i pametno razvijali bolničke te znanstvene i akademske kapacitete pa tako danas broje oko 100.000 studenata na četiri sveučilišta samo u Cluju. Imaju brojne studijske programe na engleskom i njemačkom jeziku i veliki broj stranih studenata koji tamo žive i plaćaju svoj studij. Trebamo se okrenuti, pokrenuti i početi koristiti svoju pamet. Hrvatske bolnice, privatne ili javne i hrvatska visoka učilišta moraju graditi jaku međunarodnu poziciju. Mali smo, skučeni, zatvoreni i kasnimo za drugima. Nema više vremena. Možemo biti lideri u brojnim područjima. Pa evo, što se tiče neurokirurgije, Zagreb i Hrvatska mogu poslužiti kao jedan mali, ali vrijedan primjer.”

Komentiraj