CSI HRVATSKA: Zašto su odvjetnici prije pet godina tražili odvajanje forenzičkog centra od MUP-a

Objavljeno u Nacionalu br. 968, 18. studeni 2016.

CENTARIVAN VUČETIĆ specijaliziran je za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja i ubraja se među pet vodećih ustanova te vrste u Europi, ali zbog toga što djeluje u okviru MUP-a koji za rad Centra godišnje izdvaja oko 60 milijuna kuna, dovodi se u pitanje nepristranost i neovisnost rada njegovih djelatnika

Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ jedna je od stručnijih i najsuvremenije opremljenih jedinica unutar Ministarstva unutarnjih poslova, čiji je zadatak pretvaranje materijalnog traga pronađenog na mjestu zločina u materijalni dokaz koji će u sudskom postupku dokazati krivnju ili pak nevinost optuženoga. U potpunosti se financira iz proračuna MUP-a, a za njegovo poslovanje, školovanje i usavršavanje kadrova, nabavu opreme i redovno održavanje sustava, godišnje se izdvaja oko 60 milijuna kuna.

No upravo činjenica da Centar djeluje kao organizacijska jedinica unutar Ravnateljstva MUP-a te da se njegov rad u potpunosti financira iz proračuna MUP-a, po nekima je temelj za sumnju u njegovu neovisnost i nepristranost, a onda i vjerodostojnost i zakonitost njegova vještačenja, posebno u slučajevima kada DORH pokreće kazneni postupak po službenoj dužnosti i pred sudom se pojavljuje kao stranka u postupku.

U takvim sudskim postupcima, prema pravnim izvorima koje je Nacional kontaktirao, forenzično vještačenje trebalo bi biti neovisno i odvojeno od bilo koje strane u postupku, no ono to ne može biti u situaciji kada Centar „Ivan Vučetić“ posluje u okviru MUP-a, dakle na istoj strani kao i Državno odvjetništvo kao tužitelj. Prema istim izvorima, Vrhovni sud je, iako svjestan tog problema, do sada bio sklon stručnost i profesionalnost vještaka Centra „Ivan Vučetić“ staviti iznad problema propitivanja nepristranosti i zakonitosti njihovih vještačenja.

Stručnost i visoka profesionalnost djelatnika Centra „Ivan Vučetić“ posve je neupitna, potvrdili su nam brojni sugovornici, pa i sam ravnatelj Centra Gordan Mršić s kojim je Nacional razgovarao u njihovu sjedištu, u kompleksu Ravnateljstva policije RH u Zagrebu. „Naš Centar uredbom Vlade formiran je kao samostalno i neovisno tijelo, unatoč činjenici da djelujemo u okviru MUP-a. Ja sam punih 13 godina ravnatelj tog Centra i mogu potvrditi da nitko i nikada nije na nas vršio pritisak kako bismo vještačili u nečiju korist. Materijalni trag nešto je na što se ne može utjecati i naši predmeti na sudu nisu padali niti su osporavani. Naš Centar ima sve potrebne certifikate i ateste, članovi smo Europske mreže forenzičkih znanstvenih instituta od 1998., akreditirani smo kao Centar i mentori smo kolegama u regiji. Naš rad redovito se evaluira na europskoj razini, uvijek smo među prvih pet forenzičkih centara u Europi i kvaliteta našeg rada je dobro poznata u Europi i u svijetu“, tvrdi Mršić. Prema njegovim riječima, ovoga trenutka ne postoji namjera da se Centar izdvoji iz okrilja MUP-a i posluje kao samostalna jedinica, kaže da takve sugestije nisu stizale ni iz Europske unije, no dodaje da je to jedna od mogućnosti koje se mogu razmatrati u budućnosti. Mršić objašnjava da je Centar „Ivan Vučetić“ sve do 2001. funkcionirao u okviru Kriminalističke policije, nakon čega su izdvojeni upravo zato da izbjegnu bilo kakve utjecaje policije. „Moja pozicija kao načelnika Centra je u rangu načelnika Krim policije, što znači da nema mogućnosti da subordinacijom Krim policija nama kao niže rangiranima izdaje bilo kakve naredbe. Ja nikada nisam osjetio bilo kakve pritiske policije“, navodi Mršić i dodaje da se za Centar ništa ne bi promijenilo ako bi se izdvojio iz okrilja MUP-a i postao samostalna državna institucija ili agencija, ali smatra da bi u tom slučaju financiranje svih potreba Centra bilo značajno otežano.

Pitanja koja je Nacional uputio Ustavnom sudu sa zahtjevom da Sud prokomentira zakonitost položaja Centra „Ivan Vučetić“ i njegova funkcioniranja u okviru MUP-a, ostala su bez konkretnog odgovora, no Ustavni sud skrenuo nam je pažnju na dva zanimljiva slučaja u kojima je, između ostaloga, podnositelj prijave upozorio na neprihvatljivost dokaza koje je vještačio Centar.

 

Hrvatski Vrhovni i Ustavni sud odbacuju odvjetničke žalbe vezane za vještačenja provedena u Centru ‘Ivan Vučetić’, ali oni žalbe prosljeđuju Europskom sudu za ljudska prava koji traži potpunu neovisnost

 

Jedan od tih slučajeva je i zahtjev za ocjenu ustavnosti provedena suđenja protiv Slobodana Đurovića, pravomoćno osuđenog za sudjelovanje u ubojstvu jednog od osnivača Nacionala Ive Pukanića i njegova suradnika Nike Franjića 2008. Ocjenu ustavnosti su, u ime svojega klijenta, zatražili odvjetnici Željko Žganjer, Rajko Mlinarić i Krešimir Vilajtović. U svojem zahtjevu, uz ostale zamjerke, zatražili su i osporavanje pravne valjanosti dokaza koje je vještačio Centar „Ivan Vučetić“, tvrdeći da je njegova zakonitost upitna jer Centar nije pravovaljano registriran pri Trgovačkom sudu u Zagrebu kao neovisno tijelo za obavljanje vještačenja te da nema pravnu osobnost jer funkcionira kao organizacijska jedinica unutar Ravnateljstva policije MUP-a. Ustavni sud je 25. veljače 2015. donio odluku prema kojoj činjenica da Centar „Ivan Vučetić“ funkcionira kao sastavni dio MUP-a te da na Trgovačkom sudu nije registriran kao neovisno tijelo samo po sebi, ne predstavlja razlog zbog kojega bi vještačeni dokazi trebali biti proglašeni nezakonitima pa su se u svojoj odluci pozvali na Zakon o kaznenom postupku i konstatirali da je vještačenje Centra „Ivan Vučetić“ zakonski prihvatljivo.

Odvjetnik Željko Žganjer iz odvjetničkog tima Slobodana Đurovića Nacionalu je potvrdio da je tijekom suđenja njegovu klijentu izuzetno sporno bilo telekomunikacijsko vještačenje koje je proveo Centar. „Tijekom postupka suđenja Slobodanu Đuroviću, u silnoj želji policije da što prije pronađe i osudi krivca za ubojstvo Pukanića i Franjića načinjeni su neki nedopustivi propusti koji se nisu smjeli dogoditi. Sporno je, recimo, bilo telekomunikacijsko vještačenje razgovora optuženoga, koje je proveo djelatnik Centra koji je po struci vještak za eksplozive. Vještak je na suđenju naglasio da on nije stručnjak za telekomunikacije i ne može dati relevantna tumačenja provedena vještačenja, iz čega se jasno dalo zaključiti da iza tog vještačenja stoji netko drugi. Nakon toga vještačenje je povjereno neovisnom stručnjaku za telekomunikacije koji nije zaposlenik Centra i koji je svoj zadatak obavio vrlo profesionalno i korektno. Mi smo i tijekom suđenja, a i kasnije u ustavnoj tužbi, temeljito obrazložili zašto je vještačenje Centra ‘Ivan Vučetić’ sporno, no ni Vrhovni sud ni Ustavni sud to nisu prihvatili“, objasnio je Žganjer. On je Nacionalu potvrdio da je upravo ovih dana predočio svoje primjedbe na vještačenje Centra „Ivan Vučetić“ u sudskom postupku koji se vodi na sudu u Velikoj Gorici, u kojem su, kako je protumačio, u pokušaju da održe kaznenu prijavu DORH-a vještaci izišli izvan okvira naloga koje je postavio sud te su vještačili tragove kojih nema u prikupljenim dokazima. „To su neki pokazatelji koji bi trebali potaknuti nadležne institucije, prije svih Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo unutarnjih poslova, da razmisle o promjeni pozicije i uloge jednog tako važnog centra, odnosno da se ‘Ivan Vučetić’ reorganizira tako da je zagarantirana njegova neupitna objektivnost i nepristranost“, zaključio je Žganjer.

Drugi slučaj u kojem je također postavljeno pitanje zakonitosti vještačenja Centra „Ivan Vučetić“ jest ustavna tužba koju je putem svoje odvjetnice Višnje Drenški Lasan Ustavnom sudu podnio Nebojša Hodak, osuđen za posjedovanje i preprodaju narkotika. U tužbi se također, između ostalih spornih detalja, povlači i pitanje zakonitosti vještačenja Centra, s obzirom na njegov položaj u sastavu MUP-a. Drenški Lasan tvrdi i da u slučaju njezina branjenika sud nije dozvolio angažiranje neovisnog vještaka koji bi vještačio sporne materijalne tragove, već je kao dokaz uzeto samo vještačenje Centra „Ivan Vučetić“ na koje ona ima brojne prigovore, a sudac nije dozvolio ni da obrana dobije uvid u te materijalne tragove koje je Centar vještačio; riječ je o plastičnoj vrećici s heroinom na kojoj su pronađeni otisci prstiju optuženog Hodaka, za koje je on tvrdio da su mu podmetnuti – što je bilo ključno za konačnu presudu protiv Hodaka. Ustavna tužba koju je odvjetnica Drenški Lasan podnijela u ime svojega klijenta, odbačena je 15. rujna ove godine, a Ustavni sud nije našao ništa spornoga u vještačenju Centra „Ivan Vučetić“. Odvjetnica je objasnila da to nije prvi slučaj u kojem je tijekom postupka pokušala osporiti pravni položaj i zakonitost vještačenja Centra, no svi takvi pokušaji, znači i slični pokušaji nekolicine njezinih kolega odvjetnika, do sada nisu bili uspješni.

Zanimljivo je ovdje primijetiti jednu činjenicu koja upada u oči kada se uspoređuju dva spomenuta slučaja o kojima je raspravljao Ustavni sud. Naime, u prvom slučaju su ustavnu tužbu kojom su, između ostaloga, pokušali osporiti legalnost vještačenja Centra „Ivan Vučetić“, u ime Slobodana Đurovića podnijeli odvjetnici Željko Žganjer, Krešimir Vilajtović i Rajko Mlinarić. Početkom 2015. tužba je odbačena. Odvjetnik Mlinarić, koji je prema saznanjima Nacionala tijekom sudskog postupka protiv Đurovića temeljito elaborirao upravo problem zakonitosti dokaza Centra „Ivan Vučetić“, ponovno se pojavljuje u drugom slučaju – ustavnoj tužbi Nebojše Hodaka – ali ovoga puta u ulozi ustavnoga suca koji je, s ostalim ustavnim sucima, članovima sudskog vijeća, donio jednoglasnu odluku o odbacivanju ustavne tužbe s jednakim argumentima kao i u slučaju Slobodana Đurovića. Iako je, dakle, Ustavni sud nesklon osporiti vještačenje Centra, sudska praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) pokazuje posve drugačiji način tretiranja takvih dokaza.

 

U Ministarstvu pravoduđa nemaju nikakve pritužbe na vještačenja provedena u Centru ‘Ivan Vučetić’, a nisu primili niti upozorenja iz Europske komisije u kojima bi se osporavao rad Centra

 

U sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) posebno je zanimljivo nekoliko slučajeva u kojima su propitkivani zakonitost i relevantnost dokaza prikupljenih na temelju forenzičkih vještačenja državnih forenzičkih laboratorija, odnosno forenzičkih centara i instituta koji funkcioniraju u okviru državnih institucija. Iako je Nacional kontaktirao i ESLJP i zatražio odgovore na pitanja je li s njihova stajališta pravno prihvatljivo da se sudska presuda temelji na vještačenju forenzičke institucije koja posluje u okviru Ministarstva unutarnjih poslova te mogu li se dokazi prikupljeni na temelju takvog vještačenja pravno smatrati spornima, a shodno tome i može li se sumnjati u prihvatljivost i zakonitost vještačenja forenzičke institucije koja funkcionira u okviru ravnateljstva policije ili ministarstva unutarnjih poslova neke države, konkretan odgovor nismo dobili. No prema dosadašnjoj sudskoj praksi ESLJP-a koju je Nacional istražio, u većini slučajeva takva vještačenja proglašena su pravno spornima i neprihvatljivima te je ESLJP u tim slučajevima presuđivao u korist podnositelja prijave. Takvih je slučajeva više (primjerice Yvon protiv Francuske iz 2003., Boenisch protiv Austrije iz 1985., Brandsetter protiv Austrije iz 1991… ) no izdvojit ćemo najzanimljivije.

Primjerice, u presudi Sare Lind Eggertsdóttir protiv države Island iz 2003., ESLJP je stao na stranu podnositeljice prijave Sare Lind Eggerstsdottir koja je u tužbi Sudu tvrdila da joj vještačenje provedeno u njezinu slučaju nije omogućilo pravično suđenje pred nacionalnim sudom. Naime, roditelji Sare Lind Eggertsdóttir u njezino ime su 1999. tužili lokalnu bolnicu National and University Hospital (NUH) na Islandu zbog nemara medicinskog osoblja (liječnika), tvrdeći da je nemar dodatno pogoršao zdravstveno stanje njihove kćeri. Lokalni sud presudio je u njihovu korist, konstatirajući da je nemar medicinskog osoblja dokazan te da je tužba osnovana. No tužena bolnica žalila se na presudu, nakon čega je slučaj završio na Vrhovnom sudu Islanda, koji je naložio medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja podnositeljice tužbe. Vrhovni sud je na temelju provedenog vještačenja Državnog sudsko-medicinskog odbora (State Medico-Legal Board) poništio presudu nižeg suda i utvrdio da osoblje NUH-a nije odgovorno za pogoršanje zdravstvenog stanja Sare Lind Eggertsdóttir. No roditelji Sare Lind Eggertsdóttir su, nezadovoljni presudom Vrhovnog suda, podnijeli tužbu ESLJP-u, koji je u svojoj presudi pronašao spornu činjenicu da je čak četvero članova Državnog sudsko-medicinskog odbora koji je izvršio vještačenje, zaposleno u bolnici NUH koja je bila stranka u sporu, što je okarakterizirano kao neprihvatljivo i suprotno obavezi neovisnosti i nepristranosti vještaka te je zaključeno da podnositelj tužbe Sara Lind Eggerstsdottir „posve opravdano ima razloga izražavati bojazan da Državni sudsko-medicinski odbor nije djelovao neutralno u postupku pred Vrhovnim sudom“.

Sličan je i slučaj tužiteljice Eugenie Lazar protiv Rumunjske iz 2010., na koji nam je pažnju skrenuo sam Europski sud za ljudska prava. Naime, Eugenia Lazar je 2000. podigla tužbu protiv lokalne bolnice u rumunjskom gradu Devi, tvrdeći da je liječnički nemar prouzročio smrt njezina 22-godišnjeg sina Adriana. Sudska presuda temeljila se na vještačenju Visokog forenzičkog medicinskog odbora Instituta „Mina Minovici“ iz Bukurešta, najvišeg državnog autoriteta u medicinskoj forenzici, koji je tijekom istrage konstatirao da su liječnici postupali u skladu s liječničkom praksom i da propusta u liječenju Adriana Lazara nije bilo. Viša sudska instanca je potom zatražila neovisno vještačenje o uzrocima smrti i postupanju liječnika od čak tri samostalna forenzička instituta, no svaki od njih je, pozivajući se na zakonske odredbe, odbio obaviti vještačenje uz obrazloženje da je to već obavio najviši autoritet, Institut „Mina Minovici“, te da uz njega dodatna vještačenja nisu potrebna. Slučaj je potom završio na Europskom sudu za ljudska prava, koji je 2010. zaključio da je Eugeniji Lazar povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zagarantirano člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer se „stranke u postupku nisu mogle osloniti na znanstvena mišljenja koja su im izdala neovisna poduzeća pored državnih forenzičkih instituta” te da priziv Eugenije Lazar na sudsku odluku utemeljenu na vještačenju državnog Instituta “Mina Minovici”, sastavljenog od doktora i državnih službenika koje je imenovalo Ministarstvo pravosuđa, a ne neovisnih i nepristranih sudskih autoriteta, nije bio uspješan i da joj nije omogućeno pravično suđenje, s obzirom na to da su instituti forenzičke medicine, koje je Sud naknadno kontaktirao, odbili vještačenja pozivajući se na zakonsku odredbu da neovisna tijela ne izdaju izvještaje nakon što vrhovno nadležno tijelo – u ovom slučaju Institut “Mina Minovici” – da svoje mišljenje.

 

Najviši europski standardi sudske prakse zahtijevaju nužne promjene u organizacijskoj shemi forenzičkog centra, odnosno potpuno odvajanje od utjecaja bilo koje državne institucije

 

Treći slučaj, za koji je Nacional saznao iz pravnih krugova, jest odluka ESLJP-a kojom je osporena presuda jednog francuskog suda jer je tijekom postupka kao dokaz korišteno vještačenje francuskog državnog forenzičkog instituta koji je u sličnom položaju kao i Centar “Ivan Vučetić”. Iako nam je nekoliko odvjetnika potvrdilo da je upoznato s tim slučajem, od ESLJP-a nismo dobili potvrdu ni pojedinosti o tom slučaju. No Ministarstvo pravosuđa u cijeloj priči ne nalazi ništa spornoga. Prema odgovoru koji je Nacional dobio iz Ministarstva pravosuđa, oni nemaju nikakvih informacija o možebitnom osporavanju vjerodostojnosti i zakonitosti vještačenja Centra „Ivan Vučetić“. “Ispitivanje vjerodostojnosti i zakonitosti dokaza izvedenih vještačenjem, kao uostalom i svih dokaza i dokaznih radnji tijekom sudskog postupka, u nadležnosti je suda koji rukovodi sudskim postupkom. Stranke koje ravnopravno sudjeluju u postupku ovlaštene su predlagati dokaze ili osporavati predložene dokaze suprotne strane, pa tako i dokaz izveden vještačenjem”, kažu u Ministarstvu i dodaju da nemaju informacija ni o bilo kakvom sudskom postupku u kojem bi se osporavala vjerodostojnost nalaza i mišljenja Centra „Ivan Vučetić“, “prije svega jer su, u skladu s ustavnim načelom trodiobe vlasti, sudovi samostalni i neovisni u obavljanju sudbene vlasti … te Ministarstvo pravosuđa, kao tijelo izvršne vlasti, nema ovlasti nadzirati rad sudova u tom pogledu”. Također tvrde da do sada nije bilo presuda Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske koje bi se odnosile na problem vještačenja u kaznenim postupcima te da nisu primili nikakvo upozorenje Europske komisije vezano uz rad Centra „Ivan Vučetić“ u kojem bi se osporavala njihova vještačenja u postupcima pred sudovima ili državnim odvjetništvima.

Bit će stoga zanimljivo pratiti kakav će pravorijek o zakonitosti djelovanja Centra “Ivan Vučetić” i legalnosti njihovih vještačenja, u narednim godinama donijeti upravo Europski sud za ljudska prava. Naime, odvjetnica Drenški Lasan Nacionalu je potvrdila da u ime svojeg klijenta Nebojše Hodaka upravo radi na aplikaciji ESLJP-u u kojoj će zatražiti preispitivanje sudske odluke protiv njezina klijenta i u kojoj će, kako je kazala, problematizirati legalnost vještačenja Centra u sudskim postupcima u kojima se DORH pojavljuje kao stranka u postupku. “Koliko znam, nitko od odvjetnika još nije potegnuo to pitanje pred ESLJP-om i ovo će vjerojatno biti prvi slučaj u kojem ćemo postaviti pitanje legalnosti ekspertnih svjedoka, za koje vrijede isti kriteriji kao i za sud – neovisnost i nepristranost”, objasnila je Drenški Lasan. Dodala je da je do sada napisala više predstavki ESLJP-u koje su riješene pozitivno za njezine klijente i koje su, slijedom toga, utjecale na brojne izmjene Zakona o kaznenom postupku. “Ovo će, sigurna sam, biti upravo jedan od takvih slučajeva koji će zasigurno pokrenuti promjene u organizacijskoj shemi Centra ‘Ivan Vučetić’ koje su nužne ako želimo prihvatiti najviše europske standarde sudske prakse”, uvjerena je Drenški Lasan.

Komentiraj