‘Crtež mi se sviđa jer se samo olovkom mogu ostvariti kompleksne stvari’

Devedesetak radova Davora Vrankića bit će predstavljeno na izložbi ‘Obećavam ti čudo’ u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, njegovoj najvećoj izložbi u Hrvatskoj koja obuhvaća radove od devedesetih do danas. Vrankić će pred posjetiteljima započeti novo djelo, što je neobično

Taj crtež slikara i grafičara Davora Vrankića, hrvatskog umjetnika koji živi u Parizu, bio je dužine sedam i pol metara, širine metar i pol. Radio je na njemu godinu dana za grupnu izložbu 2003. u New Yorku. Putujući u New York smotao ga je u tubu i želio s njim ući u kabinu aviona, no pilotu se nije svidjela ta ideja. Nakon 11. rujna 2001. bila su nova pravila. Davoru Vrankiću rekli su da će spremiti crtež s ostatkom njegove prtljage i pokupit će ga na odredištu. Kad je sletio, sve njegove stvari bile su na mjestu osim crteža. Očajavao je. Izložba je trebala biti za četiri dana, a sutradan se trebao vidjeti s galeristom. Dva dana pariški aerodrom nije imao vijesti o crtežu. Trećega dana napokon su mu javili da je pronađen u Parizu. Zaboravili su ga priložiti ostatku prtljage. Crtež je ukrcan u avion, rekli su mu, i trebao bi stići na dan izložbe. Kad ga sljedećeg jutra i dalje nije bilo, bio je uvjeren da će sve propasti. U zadnji čas na vratima se pojavio čovjek s carine. Iako su ga tamo razmatali, otvarali, pregledavali i ponovo pakirali, do autora je došao neoštećen i imao je taman dovoljno vremena da ga odnese u galeriju i postavi na zid sat vremena prije otvaranja.

Da je sklon kopiranju mode, Davor Vrankić mogao je iskoristiti tu anegdotu da crtež predstavi kao konceptualnu priču koja propituje što od umjetničkog rada ostaje ako se gubi po aerodromu, putuje avionom i čeka na carini. Umjesto toga, on pušta svoje crteže, za koje koristi isključivo grafitnu olovku 0,9 2B, bez skice i predloška, da govore sami za sebe i o sebi. I ostaje vjeran klasici, “dobrom starom figurativnom crtežu”, tradicionalnom mediju koji je s jedne strane osnova za sliku, a s druge samodostatna i fina, zaokružena cjelina. U svakom slučaju, bez umijeća tu ne ide.

Crtež koji je ipak stigao na vrijeme na izložbu u New Yorku danas je među devedesetak radova Davora Vrankića za izložbu “Obećavam ti čudo” koja će biti predstavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu od 25. listopada do 22. prosinca. To je njegova najveća izložba u Hrvatskoj do sada i obuhvaća radove nastale od početka devedesetih do danas. Jedna od posebnosti izložbe je u tome što će Vrankić pred posjetiteljima započeti novo djelo, monumentalni modularni poliptih čiji dijelovi mogu funkcionirati i zasebno i kao cjelina. Kustosica izložbe je Kristina Bonjeković Stojković. Uz teoretičarku umjetnosti Leonidu Kovač, ona je i autorica tekstova popratne dvojezične monografije.

Davor Vrankić rođen je 1965. u Osijeku, živi u Parizu. Slikarstvo je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i diplomirao 1991. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Studirao je vizualne umjetnosti u Parizu od 1995. do 1999. na Sveučilištu Paris VIII. Djela su mu izložena u nekoliko svjetskih i europskih muzeja – među kojima je najpoznatija njujorška MOMA – kao i u privatnim zbirkama.

‘Zna mi se dogoditi da kroz rad izreknem neke stvari koje nisam znao, osim intuitivno, i onda s godinama, kada dođem do čvršće spoznaje, vidim da je rad anticipirao neko saznanje i uvid’

U najavi izložbe “Obećavam ti čudo” navodi se da se Vrankić “inspirira širokim rasponom vizualnih iskustava”, od stripa i underground kulture do avangardnih zvukova i filma, ali da je po dolasku u Pariz pronašao uzore u starim majstorima. Što o izložbi i utjecajima kaže autor?

“Izložba je specifična u tome što sam mogao pokazati velike formate koje nije bilo lako izložiti u okviru manjih samostalnih izložbi. Naziv izložbe je takav zato što je u pozadini pitanje u kojoj mjeri možemo percipirati stvarnost koja nas okružuje i što ona jest, a u kojoj mjeri nam stvari izmiču. Ljudi često kada vide moje crteže iz jednog perioda ili jedan izolirani crtež, imaju drugačiju ideju o onome što radim. Ovo je idealna prilika da se rad pokaže u kontinuitetu i da se vidi da postoji nešto što je u svim tim crtežima konstantno. Moji prvi utjecaji i kontakti s crtežom bili su preko stripa i pop kulture. Često znaju definirati moj rad kao nadrealizam i uspoređivati ga s Hieronymusom Boschom, ali objašnjavam da je sva ta ikonografija bliska nadrealizmu proizišla iz stripa. Klasično slikarstvo kasnije je mom radu dalo strukturu i čvrstoću. Utjecaj stripa nije bio u naraciji, strip me zanimao kao vizualni medij, jednako kao i film. Filmovi kojih se sjećam iz djetinjstva i puberteta su ‘Stalker’ Tarkovskog i ‘2001: Odiseja u svemiru’. Dok sam ih gledao nisam ništa razumio, ali bili su intrigantni i hipnotički, nije bila bitna naracija. Dobro umjetničko djelo trebalo bi tako funkcionirati, trebalo bi dubinski i intuitivno uvesti gledatelja u nepoznate sfere, umjesto doslovnog objašnjavanja stvari. U početku sam se mogao lakše saživjeti s umjetnicima koji su mi bili bitni i to se na neki način očitovalo u radu, ali s vremenom se sve pretvorilo u neku magmu u kojoj nije više lako odrediti utjecaje. Jednostavno radim i rad se prirodno hrani onim što mu je potrebno, više ne razmišljam o utjecajima i nemam dileme tog tipa”, rekao je Davor Vrankić.

Rođeni Osječanin, odrastao u blizini Davora Šukera, nekako je oduvijek u sebi imao tu ideju da negdje ode i počne ispočetka. Prisjetio se početaka u Parizu prije 28 godina, kad je prvi put tamo došao na dva mjeseca:

“Pariz me opčinio, taj grad još uvijek privlači iako u to vrijeme nisam razmišljao je li to i dalje glavni centar umjetnosti. Naprosto sam bio uronjen u sve te impulse i senzacije i bilo mi je nezamislivo da sve to napustim. Objektivno, svjetski centar umjetnosti danas je New York. U Parizu se, doduše, još uvijek može vidjeti dosta bitnih stvari. Kad sam tek došao, nisam znao kako funkcionira svijet umjetnosti, nije još bilo ni interneta. Na početku sam samo promatrao taj svijet, očaran i uzbuđen. Bio sam fokusiran na ideju da slijedim neki svoj put. Devedesetih godina prošlog stoljeća još uvijek je bio jak utjecaj apstraktnog slikarstva i koncepta, ali ako ste radili nešto drugo, bilo je lakše naći svoje mjesto jer tržište nije bilo zasićeno figurativnim slikarstvom i crtežom. S vremenom se crtež isprofilirao kao moje glavno sredstvo i shvatio sam da to što radim odudara od onog što je glavna struja. No ako radite nešto što ljudi koji su u službenom svijetu umjetnosti smatraju previše drukčijim, to može biti i otežavajuća okolnost.”

To što je u Jugoslaviji bio rat kad je on došao u Pariz, nastavio je Vrankić, navodilo je ljude da njegov rad povezuju s ratom i nekom divljom i mračnom balkanskom notom. Koliko mu je trebalo da ga počnu doživljavati kao individualnog umjetnika, a ne kao prolaznu atrakciju iz zemlje u kojoj je buknuo rat?

“Dosta je teško ući na scenu, postoje krugovi i lobiji koji su vrlo zatvoreni. Francuska je dosta centralizirana, kao i Hrvatska, sve se nadgleda i subvencionira iz jednog centra. Trebalo mi je nekoliko godina da se probijem na pariškoj sceni, da savladam francuski jezik, da stvorim neku grupu radova koji su zaokruženi kao cjelina koje mogu izlagati i predstavljati. Trebalo je upoznati ljude i početi se povezivati sa scenom. Često sam imao dojam da se ništa ne događa, da prolaze godine, a da nema sve to što radim nikakvog efekta. Morao sam čekati nekih pet godina da prvi put uspijem pokazati svoj rad, nakon toga upisao sam se na fakultet u Parizu te sam tako došao u dodir s dosta umjetnika. Shvatio sam da u Francuskoj ta vrsta crteža ljude fascinira, ali teško im je to klasificirati, ne mogu dijagnosticirati o čemu se radi. Neki prijatelji koji imaju veze s New Yorkom govorili su mi da je tamo situacija otvorenija, da bi Amerikanci poludjeli za mojim crtežima. Zato sam 1998. odlučio otići u New York i tamo doći do prvih kontakata. Bio sam u Parizu, povremeno sam odlazio u Ameriku, a i danas nastojim svake godine barem jednom otići tamo.”

Od 1994. isključivo se bavi crtežom. Kako crtež kotira između slikarstva i konceptuale, koji su nerijetko u antagonističkom odnosu?

“Tih devedesetih godina bilo je nastojanja da se crtež stavi u domenu nečeg više ilustrativnog ili neke vrste stripa, ali to nije bilo to jer formati su veliki, crtež je zasebna kategorija. Umjetnost je teritorij slobode, ti odlučuješ što ćeš i kako raditi. Tako sam na to gledao, a onda sam se sudario sa stvarnošću. Svijet umjetnosti, koliko god da je slobodan, ima svoje kodove u koje s vremenom proniknete. Važno je shvatiti da bez obzira na sve okolnosti pod kojima stvarate, treba slijediti svoj ritam i ostati svoj. Postoje uvijek te priče oko toga koja je umjetnost manje zastupljena, a koja službena, pa tako postoji i sukob konceptuale i slikarstva. Istina je da instititucije više podupiru konceptualu i nove medije, ali to je logično jer su to vidovi umjetnosti koji teže tržišno uspijevaju. Sva ta natezanja između konceptualaca i slikara imaju neku osnovu, ali ako radite svoj rad i dosljedni ste, nećete se na to obazirati. Uvijek mi to izgleda kao bitka između dvaju tabora, jedan nastoji srušiti drugi. Postoje periodi u kojima se neki vidovi umjetnosti više promoviraju, ali u postmodernom smo vremenu, sve je manje bitno koju tehniku koristite”, smatra Vrankić.

‘Moji prvi kontakti s crtežom bili su preko stripa i pop kulture. Slikarstvo je mom radu dalo strukturu i čvrstoću. Utjecaj stripa nije bio u naraciji, zanimao me kao medij, jednako kao i film’

Može li se onda reći da se crtež vratio u modu?

“Iako se u zadnjih desetak godina crtež vraća, i dalje su rijetki autori koji rade velike crteže. U posljednjih petnaestak godina crtež se vratio na scenu. Posljednjih deset godina postoji veliki umjetnički sajam Drawing now koji se održava u Parizu, to je najveći crtački sajam na svijetu. Sudjelovao sam jedno šest ili sedam puta. Crtež se ustoličio kao jedna forma koja je gotovo ravnopravna s drugim medijima. Je li to stvar trenutka i mode, potrebe da se baci prašina s nekih tradicionalnih umjetničkih formi, to ćemo tek vidjeti. Osobno mi je crtež odgovarao u prvim godinama života u Parizu. Naime, bilo mi je teško, mijenjao sam mjesta boravka i živio sam u malim prostorima pa mi je crtež otvorio mogućnost da se lako prilagodim i radim u svim okolnostima. Bilo mi je dovoljno imati zid, staviti na njega komad papira i raditi monumentalni crtež. Osim toga, crtež mi se sviđa jer u vezi njega postoji ideja o nekom obliku autonomije, neovisnosti o prostoru i tehnici. Sviđalo mi se to što se u vremenu strelovitog razvoja tehnologije, kada imamo dojam da više bez tehnologije ne možemo ni živjeti, stvari reduciraju. Moguće je minimalnim sredstvima ostvariti kompleksne stvari za koje nitko ne bi pomislio da se mogu stvoriti olovkom.”

U njegovoj svakodnevici izmjenjuju se dugi periodi tijekom kojih stvara i ima dojam da se ništa ne događa i periodi u kojima izlaže. Uspijeva živjeti samo od crteža: “Ima više slikara pa bi se mogao dobiti dojam da je lakše živjeti od crteža zbog manje konkurencije. No to nije posve točno, jer je broj kolekcionara koji kupuju crteže manji u odnosu na one koji kupuju slike. Postoji vrlo mali broj ljudi koji kupuju isključivo crtež, više je onih koji kupuju sve i dodatno pokazuju veliki interes za crtež. Postoje i oni koji ne gledaju je li nešto crtež ili slika nego je li djelo kvalitetno ili nije. Crtež postiže malo manju cijenu u odnosu na sliku, no kada je crtež većeg formata i izlazi iz okvira uobičajenog, ta je razlika nešto manja. Postoji nekoliko velikih kolekcionara kojima nije problem, već iskušenje kupiti crtež velikog formata jer upravo traže nešto što je posebno. Postoje i manji kolekcionari kojima su veliki radovi cijenom nedostupni i nemaju ih kamo staviti pa uglavnom kupuju crteže manjeg formata. Nadalje, u Francuskoj postoji uređeno tržište s galerijama koje promoviraju umjetnike, postoje kriteriji po kojima se cijene određuju pa sami kolekcionari lakše znaju što kupuju. S druge strane, za Francusku je karakteristično to što tamošnje galerije nemaju ekonomsku mogućnost da plasiraju francuske umjetnike izvan granica zemlje. Možete biti jako poznati u Francuskoj, ali to uvijek ostane lokalna stvar. Postoji nekoliko galerija u Francuskoj koje imaju sposobnost sudjelovati na velikim svjetskim umjetničkim sajmovima i izbaciti tu i tamo kojeg umjetnika.”

Nekad je bio u stanju crtati deset sati dnevno bez stanke.

“To je bila potreba da se obračunam s cijelim svijetom, želja da budem najbolji. To se s vremenom promijenilo, u jednom trenutku se dokažete pa se rad pomalo uspori i nestane te jurnjave. Danas radim svakodnevno, držim taj ritam, ali ne postoji taj imperativ da se gomilaju radni sati i tako osigura kvaliteta djela. Nekad su bitniji periodi čekanja nego efektivni rad. U zadnje vrijeme volim započeti crteže, staviti ih sa strane i čekati da neke ideje sazru. Sad više imam želju vraćati se na rad više puta, ne želim se zasititi nekog crteža, nego ga u tim vraćanjima i ostavljanjima sa strane želim ostaviti u nekom stanju prozračnosti. Tako mogu dati više prostora publici za interpretaciju. Nekad imate dojam da crtate jednu stvar i 15 godina poslije kad vidite to djelo, shvatite da ono govori o nečem potpuno desetom. Samo djelo iz vas izvlači stvari i pretvara ih u nešto drugo, ono je u biti pametnije od vlastitog stvaraoca. Također, zna mi se dogoditi da kroz rad izreknem neke stvari koje nisam znao, osim intuitivno, i onda s godinama kada dođem do čvršće spoznaje vidim da je rad anticipirao određeno saznanje i uvid. To mi je fascinantno. Zbog svega toga ne prestaju me oduševljavati olovka i crtež”, zaključio je Davor Vrankić.

Komentiraj