CRNO HAWKINGOVO PROROČANSTVO: Konačni bijeg u svemir

Objavljeno u Nacionalu br. 837, 2011-11-29

Broj stanovnika na Zemlji povećava se eksponencijalnom brzinom, a resursi ostaju isti; da bi opstao kao vrsta, čovjek mora napustiti ovaj planet, kaže poznati astrofizičar

Sljedeći će Badnjak u Americi obilježiti dvije činjenice: genocid purana i 44. obljetnica da je čovjek prvi put vlastitim očima 1968. vidio Zemlju kako sviće iza obzora Mjesečeva pustinjskoga krajolika. Tu sliku koja je postala ikonom druge polovine 20. stoljeća snimila je posada Apolla 8. Prvi put, oslobodivši se Zemljine gravitacije, trojica su muškaraca u zagrljaju Mjesečeve gravitacije ovisila samo o Newtonovim zakonima. Čovjek je na Badnjak 1968. godine, u tih 20 sati kruženja oko Mjeseca, prvi put postao interplanetarno biće.

ČOVJEK I TREBA POSTATI interplanetarna vrsta, rekao je u travnju 2007. tada 89-godišnji Arthur C. Clarke, pozdravljajući u telecastu iz Colomba u Šri-Lanci sudionike objave natjecanja za Google Lunar X Prize. Opisao je da ga je 1957. u Barceloni, na nekom znanstvenom skupu o istraživanju svemira, šokirala i obradovala vijest o tome da su Sovjeti ispalili Sputnjika. S Gagarinom, a potom i Armstrongom na Mjesecu, godina 2001. činila mu se dovoljno dalekom da bi u nju sa Stanleyem Kubrickom smjestio futurističko putovanje u potrazi za zagonetnim monolitom na Jupiterovu mjesecu Europi. Računica je bila dobra, ali ne i razvoj događaja. “Jedini način da čovjek kao vrsta preživi katastrofu u sljedećih sto godina jest da se što više ljudi pošalje u svemir”, rekao je prošlog tjedna kozmolog i astrofizičar Stephen Hawking, autor bestselera “Kratka povijest vremena” u intervjuu elektroničkom poštom kanadskoj obavještajnoj agenciji The Canadian Press.

“ULAZIMO U VRLO OPASNO razdoblje povijesti. Broj stanovnika raste eksponencijalnom brzinom, a taj se rast temelji na nepromjenjivim zadanim resursima Zemlje. Sve se to odvija u kombinaciji s ljudskom sposobnošću da utječe na okoliš, da ga mijenja, na vlastito dobro ili zlo. Ali u našem je genetskom kodu još upisana crta sebičnih i agresivnih instikata koji su u prošlosti omogućili da opstanemo kao vrsta. Za budućnost čovječanstva to je atavizam. Zbog toga će biti jako teško opstati u sljedećih sto, da sad ne spominjemo sljedećih tisuću ili milijun godina”, mračno je prognozirao Hawking u povodu početka prikazivanja dokumentarne serije od pet nastavaka “Hrabri novi svijet, sa Stephenom Hawkingom” prošle subote na kanalu Discovery World HD. “Trebamo otputovati tako da se i ne osvrćemo prema Zemlji. Izgledi za dugoročno preživljavanje naše vrste ne dopuštaju nam da se kolonisti u druge svjetove osvrću. Moramo se rasprostrijeti širom svemira i naučiti ondje živjeti”, odlučan je u svojim vizijama čovjekove budućnosti Stephen Hawking. Svoju zabrinutost za ljudsku vrstu prije tri godine u Hong Kongu opisao je ovako: “Pametni nikad neće sva jaja nositi u jednoj košari, a ni amerčki predsjednik i potpredsjednik nikad ne lete u istom avionu. Zašto bi onda tako dragocjena svemirska pojava, kao što je čovjek, riskirala da ama baš svi primjerci vrste žive na istom planetu?”

“ZNAČI, KRISTOFOR KOLUMBO, Charles Lindbergh i Neil Armstrong!”, uzdahnuo je naglas Jim Lovell te noći 20. srpnja 1969. nakon što je poslije gledanja prijenosa s površine Mjeseca iz dvorišta pogledao u Zemljin prirodni satelit. Lovell je bio jedan od trojice ljudi koji su čak u dvjema misijama letjeli oko Mjeseca, ali se na površinu Zemljina prirodnog satelita nikad nije spustio. Prvi put kao pilot posade Apollo 8, a drugi put kao zapovjednik misije Apollo 13 kada se posada, nakon eksplozije spremnika s kisikom, dramatično spašavala u Mjesečevoj letjelici kao u improviziranu čamcu za spašavanje. Lovell je taj svoj uzdah i zapisao u autobiografiji, predlošku za film “Apollo 13” u kojem ga glumi Tom Hanks.

“ZA MENE JE VEĆI PODVIG bio let Apolla 8 oko Mjeseca, nego što je to bilo sâmo spuštanje Apolla 11. Velika je stvar bila i ta što se Apollo 10 spustio na samo 13,5 kilometara iznad Mjesečeve površine i potom se vratio natrag zapovjednom brodu. Apollo 11 samo je već postignuto nadogradio s onih 13,5 kilometara do Mjesečeve površine. A ako me pitate privatno, i to su izveli traljavo”, kaže Mike Vucelić, bivši zagrebački student koji je kao North Americanov inženjer završio u kontrolnom centru u Houstonu u vrijeme Apolla. Bio je u smjeni kao operativni šef kontrole leta i kad su iz Apolla 13 poslali poruku: “Houstone, imamo problem!” Danas je, međutim, pravi problem to što čak 28 posto Rusa ne vjeruje da su se Amerikanci ikada spustili na Mjesec, a ta brojka posebno varira i sve više raste među samim Amerikancima: od šest do 20 posto Amerikanaca ne vjeruje da je 12 njihovih zemljaka između 1969. i 1972. godine hodalo i vozikalo se Mjesečevom površinom. Anketa provedena 2009. u povodu 40. obljetnice “malog velikog koraka” govori o čak 25-postotnoj nevjerici među Amerikancima. “Koliko god je takvo mišljenje bilo neshvatljivo nekom tko je poput mene u tome sudjelovao,” kaže Mike Vucelić, “ono više govori o samim Amerikancima. Na poslovima programa Apollo radilo je i nad svakom misijom strepilo 352.000 stvarnih, visokokvalificiranih ljudi. Takve sumnje vrijeđaju svakoga od njih, da ne govorim o našim ljudskim gubicima. Trojica iz Apolla 1 nisu poginuli uvježbavajući filmsku ulogu”, ogorčeno o teoretičarima urote govori Mike Vucelić. “Zagovornici teorije urote koji tvrde da ljudi nisu nikada hodali po Mjesecu tehnički nisu u pravu. No u širem kulturološkom kontekstu jesu”, tvrdi David Chambers, strateg u bivšoj privatnoj svemirskoj tvrtki MirCorp, skupini mladih američkih tehnoloških bogataša i svemirskih entuzijasta koji su na prijelazu milenija vlastitim novcem od Rusa kupili svemirsku stanicu Mir.

“TO ŠTO JE ČOVJEK HODAO površinom drugog nebeskog tijela, prema onome što je taj čin morao ostaviti na čovječanstvo, kao da se nikada nije dogodilo!”, kaže Chambers. Utrka na Mjesec bila je jedna od bitaka hladnoga rata. Srećom, samo s ratnim budžetom, ali bez ratnih žrtava. No taj je cilj bio samo propagandni: zabiti američku zastavu. “Gdje su naselja na Mjesecu 40 godina poslije Armstronga, gdje su rudnici, tvornice?”, pita se pisac Tom Clancy, također član skupine ulagača u MirCorp. “Sredinom devedesetih godina, četvrt stoljeća otkako je čovek hodao po Mjesecu, osjećali smo kao da nas je država izdala. Nakon osvajanja Mjeseca, pitali smo se što je sljedeći cilj, dakako svemirskih putovanja s ljudskom posadom”, rekao mi je Rick Tumlinson, ideolog MirCorpa. “S povijesne distance od pola stoljeća Lovell ima zadvoljštinu: Neila Armstronga ne može se usporediti s Kolumbom i Lindberghom. Prema kulturnom utjecaju, misijama Apolla bolje od usporedbe s Kolumbom pristaje usporedba s vikinzima. Istina je, oni su u Americi bili prije Kolumba, pa što? Za njima u Novi svijet nitko nije krenuo onako kako su kolonizatori jurnuli za Kolumbom, a zračni prijevoznici za Lindberghom”, kaže Rick Tumlinson.

MIKE VUCELIĆ LJUDE najradije ne bi slao u svemir. Ne još. “Kad lansiramo raketu, a ona zbog nekakve greške izgori na lansirnoj rampi, nikom ništa. Osiguranje će isplatiti nekakav novac. Zato se osiguranje i plaća. Kao inženjer beskrajno se osjećam odgovornim kada na vrhu rakete sjede neki ljudi. I danas si vrtim film u glavi o tome jesam li mogao učiniti nešto da u atmosferi čistoga kisika zapečaćeni u kapsuli Apolla 1 ne izgore oni ljudi među kojima je bio i naš kućni prijatelj Ed White. Najteži trenutak u životu nije mi bio kada sam u Houstonu čuo poziv upomoć iz Apolla 13, pa smo u roku od četiri sata morali smisliti rješenje za koje se uopće nisu radile simulacije, nego kada su me od kuće nazvala djeca s porukom – ‘Tata, nemoj da nam strada i ovaj prijatelj’. A svemirski brodovi programa Apollo barem su imali malu raketu koja bi, ako lansiranje krene naopako, kapsulu odvukla s mjesta katastrofe. Astronauti u space shuttleu nisu imali izgleda jer lansiranje rakete nije rađeno s rezervnim planom”, kaže Vucelić. Vjeruje da su ljudi, barem u orbiti, već odavno mogli letjeti onako sigurno kao što se danas leti prekooceanskim avionima. Mogli su letjeti i na Mjesec mnogo sigurnije nego letjelicama kojima je junački letjela njegova generacija.

“PA DOBRO, kako to da Amerikanci sve manje vjeruju da su njih dvanaestorica prije 40 godina hodala po Mjesecu?”, upitao sam Ricka Tumlinsona. “Zanimljiva je socijalna struktura onih koji su u programu Apollo skloni vidjeti državnu urotu i prijevaru. Pokazat će se da su to najvatreniji Amerikanci. Najslabije obrazovani, a najžešći patrioti. Njima će se, kao vjerojatne, po glavi prije motati nevjerojatno komplicirane ideje o globalnoj uroti, nego što bi se usudili pomisliti da su administracije svih predsjednika, od Johnsona do danas, bježale od rizika istraživanja svemira u svemirskim brodovima kojima pilotiraju ljudi. Ti ljudi ne mogu zamisliti da je baš svaki Uncle Sam u Bijeloj kući dopuštao da u NASA-i bude sve manje ambicija i sve manje smjelih ciljeva. A upravo to i nedostatak vizije doveli su i do toga da danas Amerikanci za let na svemirsku stanicu moraju kupovati kartu od Rusa”, kaže Rick Tumlinson.

Komentiraj

Source:Miroslav Ambruš Kiš