CRKVA PROTIV BESTSELERA: Kardinalov bijes zbog ‘Da Vincijeva koda’

Objavljeno u Nacionalu br. 488, 2005-03-22

Tarsicio Bertone, 70-godišnji nadbiskup Genove i sekretar Kongregacije za doktrinu vjere, započeo je bitku protiv romana Dana Browna i želi javnim debatama raskrinkati netočnosti u knjizi za koju tvrdi da je opasni antikatolički pamflet

Vatikan je procijenio da mu književni bestseler “Da Vincijev počinje opasno smetati i da dosadašnji način borbe protiv tog ne osobito dobro napisanog, ali vrlo čitanog romana nije urodio plodom. Stoga se sad tog posla latio jedan od najistaknutijih kardinala, Tarsicio Bertone, 70-godišnji salezijanac, nadbiskup Genove i tajnik Kongregacije za nauk vjere, za kojeg mnogi vjeruju da će na čelu te kongregacije naslijediti njenog predstojnika, moćnog njemačkog kardinala Josepha Ratzingera.

Bertone je odlučivao o tajnama iz Fatime i podržao biskupe iz BiH da čuda u Međugorju nisu dokazana Posebno ga zabrinjava što se knjiga može kupiti i u katoličkim knjižarama, a čak i u bolnici gdje se liječio papa Vatikan je protiv pokreta New Age, gdje smještaju i Brownovu knjigu, jer smatra da je riječ o jedinstvenom anticrkvenom pokretu O njemu se mnogo govorilo nedavno kada je umrla posljednja vidjelica iz Fatime, jer je on bio jedan od onih koji je odlučivao o tome kako će se čuvati tajne iz Fatime. Svojedobno je iznio i mišljenje Vatikana o Međugorju te podržao stav biskupa iz Bosne i Hercegovine da tamošnja čuda nisu dokazana. Koliko je Bertone značajan u Vatikanu, pokazuje i to što se, iako je kardinal tek godinu i pol, ubraja u kandidate za sljedećeg papu. Poznat je mnogim katoličkim vjernicima, što pokazuje i jedan bizaran podatak: irski kladioničari, koji su otvorili klađenje na to tko će naslijediti sadašnjeg papu Ivana Pavla II., smatraju da je on u drugoj skupini kandidata za novog papu, iza četvorice najvećih favorita, kardinala Ratzingera, Talijana Dionigija Tettamanzija, Nigerijca Francisa Arinzea i Hondurašanina Andreasa Rodrigueza Maradiage. Irski kladioničari Bertoneu daju izglede 16:1.

To što je 70-godišnji Bertone određen da se bori protiv sporne knjige jasno pokazuje koliko je Vatikan pogođen njenim uspjehom. Roman koji je napisao 41-godišnji američki pisac trilera Dan Brown u manje od dvije godine prodan je u 44 milijuna primjeraka, a preveden je na 44 jezika. Njegov uspjeh mnoge je začudio jer se mnogo ne razlikuje od brojnih drugih trilera s najrazličitijim zapletima. Takve se knjige često mogu naći u knjižarama na aerodromima, jer ih putnici kupe da razbiju dosadu dok lete, pa se često nazivaju “aerodromska književnost”. Ta je knjiga i dalje među deset najprodavanijih u SAD-u, odlično se prodaje i u katoličkim zemljama Francuskoj, Brazilu, Argentini.

Bertone je prije nekoliko dana dao intervjue za nekoliko medija. U jednom od njih dao je do znanje da knjigu ne smatra običnim književnim trilerom, kakvih na stotine izlazi svake godine diljem svijeta, nego opasnim antikatoličkim pamfletom, kakvi su pokušavali uništiti Katoličku crkvu u 19. stoljeću. Otkrio je da se namjerava boriti protiv knjige, počevši od niza javnih debata u kojima će raskrinkati sve netočnosti priče Dana Browna. Bertonea posebno zabrinjava to što knjigu prodaju i katoličke knjižare. Ona se može naći, utvrdili su talijanski novinari, čak i u knjižari u rimskoj bolnici “Gemelli” gdje se posljednjih tjedana dvaput liječio i papa Ivan Pavao II. Knjiga je toliko popularna da turisti pri razgledavanju Vatikana sa sobom nose knjigu kako bi vidjeli lokacije koje se u njoj spominju.

Bertone iza svega toga vidi veliku urotu: “Suočavamo se s izvanrednom strategijom distribucije te knjige. Nema mjesta gdje knjigu nećete naći. Ona do stvaran rizik da će mnogi ljudi koji je budu pročitali povjerovati da su bajke koje ona sadržava istinite.”

Knjiga Vatikan zabrinjava zbog svoje poruke na raznim razinama. Nije problem samo u njenoj osnovnoj priči koja niječe dosad prihvaćenu verziju Kristove biografije, pa tvrdi da je Isus Krist bio oženjen Marijom Magdalenom i s njom imao kćer Saru, od koje potječe franačka dinastija Merovinga. Ta se teza u raznim varijantama mogla naći i u nekim ranijim knjigama. Vatikan je u knjizi otkrio i neke mnogo dublje negativne poruke, na primjer one koje se tiču dominacije muškaraca nad ženama u kršćanstvu.

Za Vatikan knjiga “Da Vincijev kod” nije neugodna samo zbog nje same nego i zbog onoga što se na nju nadovezuje. Već se priprema i filmska ekranizacija, za koju su producenti autoru romana platili 3,1 milijun dolara pa se njegova ukupna zarada od te knjige popela već blizu 150 milijuna dolara. Očekuje se da će film biti velik hit, jer će u njemu glavnu ulogu imati jedna od najvećih svjetskih filmskih zvijezda, Tom Hanks, a uz njega i poznati francuski glumci Jean Reno i Audrey Tautou. Uspjeh romana potaknuo je i druge pisce da se bave istom temom, razrađuju pojedinosti iz Brownove knjige, pa je nastala prava mala biblioteka raznih sličnih knjiga. Iako je fenomen same knjige u svakom zanimljiv, u Vatikanu to ne vide kao neobičan uspjeh spretno napisanog romana, koji se slučajno izdvojio od tolikog broja sličnih, nego ga smatraju dijelom šireg pokreta koji se u Vatikanu naziva “New Age”.

Posljednjih godina Vatikan je pokrenuo veliku bitku protiv “New Agea”, jer ono što on tako naziva smatra velikom ideološkom prijetnjom za sebe u razvijenom svijetu. U razvijenim zemljama vjerodostojnost katoličkog nauka našla se na udaru raznih sumnji, vrlo raznorodnih oblika, korijena i idejnih temelja, koji na prvi pogled nemaju međusobno nikakve veze, ali koje Katolička crkva ipak vidi kao jedinstven protucrkveni pokret. I za “Da Vincijev kod” Vatikan smatra da spada u “New Age”, ne samo zato što iznosi sumnje u doktrinu, nego i na temelju misli iznesenih u knjizi, što Vatikan posebno zabrinjava.

Koliko je Vatikan zabrinut onim što naziva “New Age”, nabolje se vidjelo prije dvije godine kad su vatikansko Vijeće za kulturu i Vijeće za međuvjerski dijalog objavili dokument o “New Ageu”. Riječ je o vrlo opširnom dokumentu “Isus Krist donositelj vode žive: Kršćansko promišljanje o New Ageu”. U njemu su ova dva vatikanska foruma dala uglavnom negativnu ocjenu fenomena koji su nazvali “New Age” (novo doba). U dokumentu se vidi da Vatikan pod tim pojmom podrazumijeva širok spektar raznih aspekata i proizvoda masovne kulture, knjiga, filmova, glazbe, ideja, zajednica, terapija i grupa temeljenih na novom spiritualizmu istočnjačkih, tradicionalno poganskih ili prema kršćanstvu skeptičnih modernih korijena. Dokument ima 90 stranica s iscrpnim dodatkom, rječnikom termina “New Agea”, bilješkama i bibliografijom, u kojem se definira što je po mišljenju Vatikana “New Age”, a potom se iznosi podrobna i oštra kritika tog fenomena. Iz tog se dokumenta vidi koliko sve to Vatikan smatra ozbiljnom prijetnjom katoličkom nauku u suvremenom razvijenom svijetu pa stoga smatra potrebnim da upozori na štetnost “New Agea”. Autori tog dokumenta, doduše, tvrde da je glavna njegova namjera da katolike potakne na kritičko razmišljanje o fenomenu “New Agea”, ali su ipak napomenuli i da očekuju da taj dokument odmah bude i podloga za vjerski odgovor na taj fenomen u praktičnom religijskom radu.

Autori dokumenta potrudili su se formulirati katoličko viđenje tog fenomena, ali i definirati sam pojam “New Agea”. Upravo ta definicija naišla je na najviše kritika. U tom dokumentu sve nove tendencije duhovnosti, koje su se posljednjih desetljeća pojavile na Zapadu, a ne temelje se na kršćanstvu, nego odgovore na egzistencijalna pitanja traže u istočnjačkim religijama, starim civilizacijama, misticizmu, meditaciji, prakticiranju neortodoksnih načina unaprjeđenja vlastite duše i tijela, prikazuju kao dio širokog pokreta, zapravo nove religije, a da ljudi koji prihvaćaju pojedine aspekte “New Agea” toga uopće nisu svjesni. U dokumentu se sastavnim dijelom “New Agea” smatraju naoko sasvim različite pojave, od teozofskog pokreta iz 19. stoljeća i ideja psihoanalitičara Karla Junga, preko hippie pokreta iz 60-ih, joge, fascinacije indijskim guruima i tradicionalnom kineskom filozofijom, ali i latinoameričkim mističnim piscima, do modernog feminizma i promicanja makrobiotičke hrane i liječenja kristalima, pa se u tom kontekstu spominje čak i nudizam. Na jednom mjestu u dokumentu kao početak “New Agea” spominju se rock koncert u Woodstocku 1969. i rock mjuzikl “Kosa”, a posebno pjesma iz tog mjuzikla “Age of Aquarius” za koju se kaže da je formulirala ključne ideje “New Agea”. U dokumentu se na nekoliko mjesta spominje kako zagovornici “New Agea” smatraju kako i po astrološkim mjerenjima sada počinje novo doba, jer dvije tisuće godina dugo astrološko “doba Ribe”, koje se poklapa s kršćanskim razdobljem, upravo na početku ovog tisućljeća zamjenjuje “doba Vodenjaka”, a to će biti doba nove “harmonije i razumijevanja”, što je sintagma iz pjesme “Age of Aquarisu”, ali i idejni temelj “New Agea”.

Vatikanski dokument prije dvije godine izazvao je veliku pozornost, ali i brojne kritike. Odmah se našao na udaru kritičara zbog definicije “New Agea”. Iako su autori dokumenta govorili da će mnogi reći da “New Age” nije jedinstven pokret, on se u dokumentu ipak prikazuje kao pokret, za što su kritičari tvrdili da to nije točno. Dokument su kritizirali zbog tvrdnje da su sve te raznorodne manifestacije novih pokušaja pojedinaca da kroz nove religijske ideje i zajednice, kroz mistične ili duhovne poruke popularnih pjesama, filmova i književnih bestselera riješe svoju težnju za spoznajom vlastitog bića i novom vrstom duhovnosti koherentan, jedinstven protukršćanski vjerski pokret, nova religija. Kao što je jedan od kritičara vatikanskog dokumenta tih dana napisao, “nedopustivo je da Vatikan u tom dokumentu suvremenu religijsku pluralnu scenu prikazuje kao amorfnu hidru pod općenitom sintagmom ‘New Age’, kako bi se cijeli korpus novih religijskih pokreta pojednostavnjeno klasificirao i proskribirao.”

Neki kritičari vatikanskog dokumenta tvrdili su da on samo dokazuje sve veću zabrinutost Katoličke crkve time što je počela gubiti svoje pozicije u razvijenom svijetu, što ona želi zaustaviti. Iako se u Vatikanu tvrdi da i najnoviji podaci pokazuju da se broj katolika u svijetu ponovno povećao, a to je dokaz uspjeha Crkve u širenju vjere, posve je očito da Katolička crkva gubi svoj utjecaj i značenje upravo u razvijenom svijetu. Ondje je već dulje vrijeme na udaru kritika zbog toga što se nedovoljno prilagođava društvenim promjenama u razvijenim zemljama u raznim sferama, od tradicionalnog shvaćanja obitelji i seksualnosti, preko odnosa prema sve istaknutijoj tendenciji jačanja individualnosti u opreci prema nekadašnjem kolektivizmu, do problema što ih izazivaju krute strukture u Katoličkoj crkvi. U razvijenom svijetu, posebno u SAD-u, pogodile su je neugodno i pedofilske afere u koje su bili upleteni katolički svećenici, a koje je vrh katoličke hijerarhije u SAD-u desetljećima prikrivao.

Američki news magazin Time objavio je zanimljive podatke o Katoličkoj crkvi u SAD-u. Zbog naglog porasta broja useljenika iz Latinske Amerike broj katolika u SAD-u u posljednjih se pedeset godina povećao sa 27 na 63 milijuna, ali se broj svećenika smanjio sa 50 na 46 tisuća, a broj časnih sestara sa 150 na 79 tisuća. Prosječna dob svećenika porasla je sa 54 na 62 godine, jer mladi ne žele u svećenike. Sjemeništaraca je 1950. bilo 13.000, a 2001. samo 3541. Čak 5300 župa nema župnika. Sve to odaje trajnu krizu Katoličke crkve u SAD-u, unatoč raznolikim naporima da se ona sanira. Provedene su velike promjene u vrhu Katoličke crkve u SAD-u, donekle su raščišćene pedofilske afere, pokrenute su akcije da se ojača djelovanje Katoličke crkve, a zaoštrena je i borba protiv onih koji šire sumnje u dogme, pa tako i protiv Dana Brownea. Zbog toga se Vatikan sada snažno angažirao protiv Dana Brownea, ma koliko Brownova knjiga bila samo spretna komercijalna književna konstrukcija na temelju iskrivljenih povijesnih činjenica. Ma koliko književni kritičari tvrde da je riječ o relativno loše napisanoj knjizi, 44 milijuna diljem svijeta prodanih primjeraka knjige, koja je na listi najprodavanijih knjiga na internetskoj stranici “Amazon.com” još uvijek na visokom petom mjestu, ne može se ignorirati. Ulazeći novom snagom u borbu protiv tog bestselera, Vatikan bi se morao upitati kako to da je čak 44 milijuna ljudi zaključilo da tu knjigu vrijedi kupiti.


Kontroverzni bestseler autora Dana Browna “Da Vincijev kod”, koji od samog objavljivanja zauzima vodeće mjesto na top-listi čitanosti, kako u svijetu tako i kod nas, uz val oduševljenja istodobno je izazvao i burne reakcije, osobito Katoličke crkve. Među desetak naslova koji su argumentirano demantirali Brownove hipoteze, na hrvatski je prevedena prva takva knjiga američke povjesničarke Amy Welborn “Dekodirani Da Vincijev kod” koja čitateljima podastire činjenice koje se kriju u pozadini “Da Vincijeva koda”. U ovom prilogu, makar i samo ukratko, želimo izložiti neke od istaknutih Brownovih teza i upozoriti na njihovu apsurdnost.
Krivotvorene činjenice
Već od samog početka Brownova romana “Da Vincijev kod”, pod naslovom “Činjenice”, susrećemo se s autorovim spornim tvrdnjama. Među “činjenice” u svom romanu Brown svrstava postojanje Sionskog priorija – europskog tajnog društva osnovanog 1099.; postojanje spisa Les Dossiers Secrets otkrivenih 1975. u Nacionalnoj pariškoj biblioteci koji sadrže popis brojnih članova Sionskog priorija uključujući sir Isaaca Newtona, Botticellija, Victora Hugoa i Leonarda da Vincija. Nadalje, kao činjenicu Brown navodi i postojanje “izuzetno pobožne katoličke sekte” pod imenom Opus Dei optužene za ispiranje mozga, prakticiranje prisile i opasne prakse mučenja tijela. Nasuprot rečenome, istina je sljedeća:
Sionski priorij, u smislu u kojem ga Brown spominje, zapravo nikada nije ni postojao. Postojala je jedino desničarska skupina koja se pod nazivom Sionski priorij pojavila u Francuskoj 1956. (a ne 1099. kako tvrdi Brown) posvećena borbi protiv tadašnje vlasti – inače posve beznačajna.
Spomenuti spisi Les Dossiers Secrets s popisom članova Sionskog priorija su krivotvorina koju je u spomenutu biblioteku podmetnuo Pierre Plantard, okorjeli lupež s policijskim dosjeom iza sebe u kojemu ga se tereti za prijevaru te povezanost s antisemitskim i desničarskim skupinama iz ratnih vremena. Za sebe je tvrdio kako je on osobno franački prijestolonasljednik iz loze Merovinga. Osnovao je i vlastitu skupinu pod nazivom Sionski priorij, a u francuske knjižnice i arhive podmetnuo lažne dokumente o njezinoj tradiciji te proširio mit o “Isusovoj kraljevskoj lozi”. Plantardova prijevara raskrinkana je u nizu knjiga na francuskom jeziku, te u BBC-jevu dokumentarcu iz 1996.
Opus Dei nije nikakva katolička sekta, nego od Crkve priznati svjetovni institut koji je 1928. osnovao španjolski svećenik Josemaria Escrivá, kojeg je papa Ivan Pavao II. nedavno proglasio svecem.
Nepouzdani izvori
Izvori na koje se Brown priziva nemaju nikakvu povijesnu niti teološku vjerodostojnost. Može ih se klasificirati u tri skupine. Prvu skupinu čine dvije knjige: “Templarsko otkrivenje” i “Sveta krv, sveti gral” i obje predstavljaju pseudopovijest i podupiru teoriju o uroti bez ikakve povijesne vrijednosti. Sljedeću skupinu čine ništa manje proizvoljna djela feministkinje Margaret Stavbird: “Boginja u evanđeljima” i ”Žena s alabastrenom posudom”. Trećoj skupini pripadaju gnostički i apokrifni spisi: Filipovo evanđelje, Marijino evanđelje i Tomino evanđelje, sva tri djela nađena 1945. u Egiptu. Spomenuta evanđelja, što znači da ima i drugih njima sličnih, Crkva nema razloga skrivati, a niti bi mogla jer mnoga su u posjedu svjetovnih institucija, ali s razlogom ih ne prihvaća, budući je ovakva literatura već od rane Crkve bila isključena iz popisa vjerodostojnih knjiga zbog raznih bajkovitih sadržaja i gnostičkih primjesa. Teze i pretpostavke iznesene u ovdje izloženoj literaturi Brown je u svome romanu “Da Vincijev kod” predočio kao gotove činjenice.
Leonardo da Vinci
U Brownovu je romanu indikativno već i to što njegov glavni lik po kojemu se roman i zove, Leonardo da Vinci, nikada nije nazvan pravim imenom. Ime glasovitog srednjovjekovnog umjetnika o kojemu Brown piše nije Da Vinci, nego Leonardo. Da Vinci je mjesto njegova rođenja, dakle Vincija, grada blizu Firenze. Kako pisac koji ne zna ni pravo ime nositelja radnje vlastitog romana može tvrditi da su “svi opisi umjetničkih dijela, arhitekture, spisa i tajnih rituala” u njegovu romanu točni?
Tko je bio povijesni Leonardo da Vinci? Jedna od najintrigantnijih pojava u zapadnoj povijesti, Leonardo, rođen je 1452. kao nezakoniti sin Piera da Vincija. Život je proveo u Italiji, nešto i u Francuskoj, u vrijeme renesanse, kada su sveučilišta još uvijek bila pod pokroviteljstvom Crkve, neposredno uoči reformacije Martina Luthera. Bilo je to vrijeme burne intelektualne aktivnosti, u čijim okvirima se odvijao i Leonardov život. Iz Leonardovih bilježnica razvidno je da ni u kojem smislu nije vjerovao u tradicionalni katolički nauk, ali nije bio ni bezbožac. Imao je neku svoju vjeru, divio se Bogu kroz sklad prirode i ljepotu ljudskog tijela. Čak je i u svoja svjetovna djela unio nešto od te Božje veličanstvenosti. Istina je da je bio duboko antiklerikalan, kritizirao je bogatstvo nekih svećenika i prodavanje oprosta, kao i štovanje svetaca, ali u svojim duhovnim uvjerenjima nije bio ni približno radikalan kako bi nas želio uvjeriti Brown.
Godine 1476. bio je optužen zajedno s trojicom mladića iz Firence za sodomiju s poznatom muškom prostitutkom onoga kraja, ali ta je optužba bila odbačena. To je ujedno i jedini spomen Leonardove spolne aktivnosti, a oni koji su najviše proučavali njegov život pretpostavljaju kako se spomenuti eksces nikada nije ni dogodio. Brownove tvrdnje kako je Leonardo bio “napadni homoseksualac” nemaju nikakvog povijesnog uporišta.
Je li Isus bio u braku s Marijom Magdalenom?
Brown kao dokaz da je Marija Magdalena nosila Isusovo dijete od kojega potječe “Isusova krvna loza” čiji pedigre čuva Sionski priorij navodi sliku Leonarda da Vincija “Posljednja večera”. Budući da na spomenutoj slici nema kaleža, a uz robustaste apostole pokraj Isusa sjedi ljepuškasta osoba duge kose, Brown je zaključio kako je pokraj Isusa zapravo žena, Marija Magdalena, a odsutnošću kaleža da je Leonardo želio “kodirati” poruku kako njezina utroba predstavlja stvarni Sveti gral o kojemu kruže tolike proturječne legende. Istina je, međutim, da spomenuta Leonardova slika ne predstavlja “Posljednju večeru” nego “Judinu izdaju”, pa otuda i odsutnost kaleža, a kraj Isusa nije Marija Magdalena, nego prekrasan mladić, zapravo apostol Ivan, u pomalo feminiziranoj formi, uobičajenoj za stil izražavanja onoga vremena. Tako bi se redom dalo obeskrijepiti i druge Brownove teze, ali ćemo se mi ovdje zadovoljiti rečenim.
Antikatolički roman
Od 23.400 kršćanskih crkava i sekti, koliko ih sveukupno ima u svijetu, na meti Brownova romana našla se jedino Katolička crkva. Otvoreno je pitanje smatra li autor samo Katoličku crkvu autentičnom kršćanskom crkvom, ili se samo na nju okomio iz kojeg drugog nama nedokučivog razloga. Iz obilja primjera koji potkrepljuju Brownov antagonizam naspram Katoličke crkve, spomenimo njegovu tezu iznesenu u romanu da je Katolička crkva odgovorna za pogubljenje pet milijuna vještica, iako je poznato, i stručnjaci su to danas općenito prihvatili, da se broj žrtava mahnitog progona vještica u rasponu od nekih tristo godina kreće oko 40.000, od čega je za njihovo smaknuće dijelom odgovorna Katolička crkva, dijelom Protestantska, a većinom civilne vlasti. Brown, nadalje, Katoličkoj crkvi prigovara pretvaranje Krista u božanstvo, potiskivanje “svete ženstvenosti”, te da je iz kanona svetih knjiga isključila one koji donose autentičnu istinu o povijesnom Isusu. Iako je poznato da su upravo spomenute vjerske dogme (kanon, kao i da je Isus pravi Bog i pravi čovjek) zapravo donesene baš na Istoku, pa ih jednako prihvaća i Pravoslavna crkva, a većim dijelom i protestantske crkve, Brown to previđa. Brown, nadalje, previđa i da su, u liku Blažene Djevice Marije, i Pravoslavna i Katolička crkva upravo visoko vrednovale i sačuvale dostojanstvo žene.
Slika o Katoličkoj crkvi koja čitatelju ostaje nakon čitanja Brownova romana upravo je jadna. Nasuprot Crkvi koja je predstavljena kao velika povijesna krivotvorina, “Da Vincijev kod” se nameće kao pronositelj “istine” koju Crkva već stoljećima “zatire” a koja sada prijeti da iz temelja uzdrma cjelokupni kršćanski svijet i tako naruši vjeru koja već dvije tisuće godina živi u srcima tolikih kršćana. Zato čovječanstvo danas treba osloboditi despotizma Katoličke crkve koja je dvije tisuće godina “mislila za njega” i čovjeka držala “maloljetnim”, pa je prispjelo vrijeme da se protiv nje pobuni, vlastiti mozak stavi u funkciju i samostalno prispije do cjelovite istine koja, kao da se podrazumijeva, mora biti drukčija od one koju naviješta Katolička crkva, ma kakva ona bila! Tako smo došli do paradigme koju promiče literatura new agea, u čiju službu se stavio i Brownov roman “Da Vincijev kod”: “Prošlo tisućljeće nedavno je prošlo, a s njime je završilo i dvije tisuće godina dugo astrološko Doba ribe – a riba je znak za Isusa. Svaki će vam astrolog i simbolog reći da, po idealima ribe, čovjeku neki veći autoritet mora reći što da radi jer je čovjek nesposoban misliti sam za sebe. Zato je ovo i bilo vrijeme strastvene vjere. Ali sada ulazimo u Doba vodenjaka po čijim idealima čovjek mora saznati istinu i misliti sam za sebe. Ta promjena ideologija je strašna i upravo sada se događa.”

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović