CRISTIAN MUNGIU: ‘Nakon Zlatne palme odbio sam ići u Ameriku i tamo snimati’

Cristian Mungiu, rumunjski redatelj koji je na Filmskom festivalu u Cannesu dosad osvojio nagrade za tri filma, govori o svom novom filmu ‘Magnetska rezonanca’ (R.M.N.) koji će biti prikazan na predstojećem Sarajevo Film Festivalu u sekciji ‘U fokusu’

Otkako je 2007. godine osvojio Zlatnu palmu na Festivalu u Cannesu, pobijedivši s filmom „Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana”, Cristian Mungiu (54) ubraja se među najznačajnije rumunjske redatelje. Taj je status potvrdio i svojim sljedećim dvama filmovima – „Iza brda“ iz 2012. za koji je u Cannesu nagrađen za najboljeg scenarista te „Matura“ za koji je 2016. u Cannesu osvojio nagradu za najboljeg redatelja. Ove godine Mungiu je u Cannesu premijerno prikazao svoj novi film „Magnetska rezonanca“ (R.M.N.) koji će se naći na repertoaru predstojećeg Sarajevo Film Festivala u sekciji „U fokusu“.

Mungiu je u svojim filmovima izrazito kritičan spram političkih, ekonomskih i socijalnih događaja u Rumunjskoj, a to nastavlja i filmom „Magnetska rezonanca“. Film je potaknut događajem iz 2020. godine, kada je u rumunjskoj regiji Transilvaniji, u mjestu u kojem većinu čine Mađari, došlo do pobune zbog zapošljavanja radnika iz Šri Lanke. Mungiuu je to bio izvrstan povod da se pozabavi temom globalizacije, međusobnog razumijevanja i tradicionalnog načina života. O tome smo, ekskluzivno za Nacional, razgovarali s Cristianom Mungiuom.

‘Film ‘Magnetska rezonanca’ govori o incidentu u Transilvaniji kada se mađarska nacionalna manjina pobunila protiv radnika iz Šri Lanke’, kaže Mungui. FOTO: Mobra Films

NACIONAL: Kada se pogleda film „Magnetska rezonanca“, dolazi se do zaključka da vi i dalje niste zadovoljni situacijom u svojoj zemlji.

Jeste li vi zadovoljni aktualnom situacijom u svojoj zemlji? Moram odmah na početku nešto reći. Ovaj film nije jedino, odnosno nije primarno, o mojoj zemlji. Ja generalno nisam zadovoljan onim što se događa u cijelom svijetu, a ne samo u ovoj ili onoj zemlji. Naravno, radnja filma mora se odvijati u nekoj zemlji, počinje incidentom koji se doista dogodio. U tom incidentu vidio sam potencijal da progovorimo o tome što se danas u svijetu događa. I zato, po meni, ovaj film govori o stanju svijeta danas, o ljudskoj prirodi, o tome kako se ljudi ponašaju, o tome kako se previše toga prebrzo odvija da bi to shvatili. Ritam u kojem se stvari zbivaju takav je da je sve to teško shvatiti. To se posebno događa u manjim zajednicama kakvu sam opisao u ovom filmu. Ljudi se tamo pitaju zašto mora doći do promjena, a da ih pritom nitko ništa nije pitao. Moj pogled na svijet prikazan u ovom filmu nije optimističan, pri čemu mislim i na Europu i na Rumunjsku, a ponajviše na cijeli svijet. Nastojao sam biti iskren i reći nešto o današnjoj situaciji. A što nam je politička korektnost donijela? Nikada nije donijela duboke promjene, samo je spriječila da ljudi vide ono u što vjeruju. Na kraju su se dogodili Brexit i Marine Le Pen u Francuskoj, čudili su se kako je do toga došlo, a činjenica je da se ljude nije slušalo. Slušajte ljude, progovorite o stvarnim problemima umjesto što pristajete da vas zavedu raznim teorijama. Ono što se u svijetu događa pokazuje nam koliko je malo potrebno da nekoga proglasimo neprijateljem. Pritom mislim o dvama narodima koji govore gotovo istim jezikom, imaju istu kulturu, istu povijest, a sada jedni ubijaju druge, siluju ih i muče. Kako je to moguće? Zašto je to moguće? Nemojte mi reći da je to odgovornost samo jednog čovjeka. Kako je moguće da smo odjednom postali tako okrutni? To je moguće jer smo takvi. To je moguće jer stvaramo stereotipe jedni o drugima. To je zato što postoji nacionalni kapacitet da druge gledamo kao neprijatelje.

Za film ‘Iza brda’ Mungiu je na festivalu u Cannesu 2012. dobio nagradu za najboljeg scenarista. FOTO: Mobra Films

NACIONAL: Možete li nam nešto reći o tom incidentu koji se dogodio i koji vam je poslužio kao povod za ovaj film?

Prije no što je došlo do pandemije koronavirusa, zbio se incident u Transilvaniji, u dijelu koji je većinom naseljen Mađarima. Incident se odnosi na strane državljane koji su došli raditi u Rumunjsku. Vlasnik lokalne pekarnice zaposlio je nekoliko ljudi iz Sri Lanke, ali zajednica je bila protiv toga te su odlučivali o tome treba li prihvatiti strane državljane u svoju zajednicu ili ne. Nisam želio prenijeti na film te događaje, već sam želio prikazati koje je značenje takvih događaja te objasniti što nam se događa, ne samo u Rumunjskoj već u cijelom svijetu.

NACIONAL: Film je naslovljen „R.M.N.“ prema rumunjskoj kratici za magnetsku rezonancu. Jeste li tu kraticu koristili jer podsjeća za državu Rumunjsku?

Nikada nisam želio da se iz naslova filma vidi da se radi o rumunjskom filmu. Eto, zato je film apstraktna stvar. Ja kao redatelj nešto napravim, to za mene ima određeno značenje, a onda shvatim da to ima drugačije značenje za nekog drugog. Kada završim snimanje filma, on više nije u mojim rukama. Što se tiče naslova, to je kratica za analizu mozga, svaka zemlja za to ima svoju kraticu. U osnovi, to je skeniranje mozga. Film govori o snimci, o radiografiji društva i o tome kako se mi kao društvo ponašamo. S vremena na vrijeme neophodno je istražiti što ljudi misle o nekim stvarima i događajima, kakvo je njihovo mišljenje o drugima. Sasvim slučajno, skeniranje mozga ima slova koja mogu izgledati kao kratica za Rumunjsku. Zapisao sam nešto o stereotipima koje jedni o drugima koristimo. Jedna od stvari koje nas u Rumunjskoj frustriraju jest odnos Europe prema nama i činjenica da nas Rumunje često miješaju s Romima zbog izraza Romania i Roma. To je počelo u devedesetima kada se više počeo koristiti izraz Romi umjesto dotadašnjeg Cigani. Službena vlast u Rumunjskoj tome se protivila, ali nisu uspjeli. Iako smo mi u Rumunjskoj nacionalisti skloni diskriminaciji, ne volimo kada drugi nas diskriminiraju, kada nas smatraju drugačijima no što jesmo. Mi ne vidimo da je problem u tome što mi diskriminiramo druge kao grupu iako odgovornost uvijek treba biti individualna. I zato me zainteresirao taj incident u kojem su se Mađari kao manjina u Rumunjskoj ponašali kao većina spram radnika iz Šri Lanke. To govori koliko ljudi mogu biti iracionalni i sebični. Oni žele da ih se cijeni i poštuje kao manjinu, ali kada se pojave stranci, onda oni njih kao manjine ne cijene i ne poštuju. Tako svi ljudi funkcioniraju, žele za sebe dobre stvari, ali ne primjenjuju istu logiku u obrnutim situacijama.

‘Moj pogled na svijet prikazan u filmu ‘R.M.N.’ nije optimističan, pri čemu mislim i na Europu i na Rumunjsku, a ponajviše na cijeli svijet. Nastojao sam biti iskren i reći nešto o situaciji danas’

NACIONAL: Koliko su ti stranci zbunjeni kada dođu u Rumunjsku, a koliko su sami Rumunji zbunjeni njihovim dolaskom?

Mi smo svi zbunjeni, samo što su neki zbunjeni više. A najzbunjeniji su oni koji imaju formiranu ideju o tome kako bi svijet trebao funkcionirati, a ne kako svijet doista funkcionira. Na određenoj razini ovaj film govori o Europi i razlikama između teoretski predivne Europe i stvarnih situacija koje se događaju u zajednicama koje su ukorijenjene u tradiciji. Ti ljudi ne znaju otkud dolaze te vrijednosti, njih nitko ništa nije pitao. Oni su uvijek živjeli na isti način i smatraju da se to ne treba mijenjati. Zato sam u filmu odlučio stvoriti nekoliko različitih likova koji će na svojoj koži osjetiti posljedice globalizacije. Globalizacija donosi puno dobrih stvari, ali i puno promjena koje se teško prihvaćaju. Prije tisuću godina sve je bilo lakše. Živjeli smo na selu, a kada bi netko dojahao iz šume na konju, znali smo da nije prijatelj. A nije ni turist, tada ih nije bilo. Dakle, sve je bilo lakše. Danas imamo brojne avionske letove, mnogi ljudi dolaze, ne znaš što misliti. Zato sam želio da priča mog filma ima nekoliko slojeva, nekoliko značenja, pri čemu sam se služio i nekim stereotipima.

Mungiu je 2007. osvojio Zlatnu palmu, pobijedivši s filmom ‘Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana’. FOTO: Mobra Films

NACIONAL: Očigledno vam je bilo važno prikazati pripadnike različitih nacija i njihov nacionalizam?

Jedan od glavnih likova filma je mješanac, kao i svi mi. Što je nacionalizam? Da odete u to selo i napravite DNA test, pokazalo bi se da je netko Nijemac, netko Poljak itd. Takvo je stanje jer smo se tijekom tisuća godina svi izmiješali i ne možeš reći da si ti netko. Zato film puno govori o želji čovjeka da bude prihvaćen u grupi, ali jedno je biti prihvaćen na temelju etničkog podrijetla, rase i vjere, a drugo je biti prihvaćen zbog istih pogleda na životne vrijednosti. A kada spominjemo tradiciju, pitanje je – što je to tradicija? To je jedno vrlo iracionalno ponašanje koje ide u određenom smjeru zaboravljajući pritom zašto i kako je sve to počelo. Dakle, neko ponašanje je tradicionalno, ali zašto je tradicionalno, kako je sve počelo? Bilo mi je bitno i to unijeti u film. Kroz tradiciju sam u filmu govorio o apstraktnim stvarima. Imamo tradiciju po kojoj se životinje treba ukrotiti, savladati ih i dresirati. Mi volimo reći da smo superiorna bića, a zapravo smo rezultat edukacije koju smo dobili i empatije koju posjedujemo, ali to čini samo jedan posto našeg mozga. Ostalo čine bazične potrebe, a to su potreba za preživljavanjem i sebičnost. Oprostite, ali sebičnost je osnovni mehanizam preživljavanja.

‘U Francuskoj sam nakon premijere filma u Cannesu razgovarao s ljudima kojima se film dopao, ali koji misle da mi u Rumunjskoj govorimo ruski jer dolazimo iz istočne Europe’

NACIONAL: Vaši pogledi na Rumunjsku i cijeli svijet vrlo su pesimistični. Imate li neku nadu da će se stvari promijeniti?

Nisam baš optimističan. Na nesreću, počeo je rat koji traje i koji nam pokazuje da nema temelja optimizmu. Ljudi znaju biti iracionalni, okrutni i za to ne trebaju previše razloga. Volio bih biti optimističan, ali to što nisam ne znači da se ne trudim napraviti sve što je moguće kako bih popravio situaciju. Naša je dužnost raditi sve što možemo kroz svoj rad, kroz umjetnost, ali i kao građani. Moramo učiniti nešto konkretno, a ne samo govoriti i potpisivati pisma u kojima pozivamo na mir. To neće nikome pomoći. Pokušajte saznati nešto više o drugima. Možda ih nećete više gledati kao neprijatelje. Jedna od početnih ideja za ovaj film bila je činjenica da tako malo znamo jedni o drugima. U Francuskoj, nakon premijere filma na festivalu u Cannesu, razgovarao sam s ljudima kojima se film dopao, ali misle da mi u Rumunjskoj govorimo ruski jer dolazimo iz istočne Europe te i jedni i drugi koristimo riječ „da“. Hej, ljudi, pa što ste radili na satovima povijesti i zemljopisa? U redu, ne znamo puno o onome što se događa u Africi ili Aziji, ali ovo se događa ovdje, u Europi. Koliko znate o sukobu sunita i šijita? Malo ili ništa. Nije vas briga. Ali znate o ratu u Ukrajini jer se događa u vašem susjedstvu, jer bijeli ljudi ratuju. Mora se uspostaviti ravnoteža između znanja, sebičnosti i onog što se može napraviti u slučaju rata. Uvijek se zalažem za to da se kroz kulturu i obrazovanje nešto učini, ali nisam optimist.

‘Odlučio sam nastaviti snimati svoje filmove na svom jeziku’, kaže mungiu o američkim ponudama. FOTO: Mobra Films

NACIONAL: Filmski festival u Cannesu ključan je za vašu karijeru. Što su vam donijele nagrade osvojene na tom festivalu?

Zahvaljujući tom festivalu mnogo se toga promijenilo u mojoj karijeri. Cannes je promijenio način na koji ljudi otkrivaju moje filmove. Osvajanje Zlatne palme stavilo me u središte pažnje. I to tako da će ljudi gledati svaki moj filmski rad. S druge strane, to nije promijenilo način na koji radim filmove. Nakon osvajanja Zlatne palme odlučio sam da to neću iskoristiti za odlazak u Ameriku gdje ću snimati filmove s velikim proračunom. Odlučio sam nastaviti snimati filmove na svom jeziku. Osim što mi je Zlatna palma donijela pažnju javnosti, što je dobro, značila je i veliku odgovornost pa i pritisak. Počelo se uspoređivati moje nove filmove s onima koje sam prethodno režirao, procjenjivati jesu li bolji, isti ili slabiji, pa bi tako rekli „dobar je, ali vidio sam i bolje njegove filmove“. Vrlo ozbiljno shvaćam svoje filmove i svoju odgovornost spram gledatelja tako da mi taj pritisak nije lako pao. Tada sam odlučio da neću snimati film koji ne govori o nama i nije bitan za sve nas. Uzet ću onoliko vremena koliko mi treba za takav film, tri, pet ili šest godina. A Cannes je bitan i zbog vođenja ovakvih razgovora kakve danas vodim s vama. Pored toga, trebamo se boriti protiv konstatacije po kojoj je dobar film onaj koji osvoji nagradu u Cannesu, a loš je onaj koji je ne osvoji. Shvaćam da se trebamo natjecati, shvaćam da nam trebaju nagrade jer to olakšava promociju filma, ali to je još uvijek isti film, osvojio nagradu ili ne. Ja sam, srećom, osvajao nagrade, dobio pažnju javnosti, bio član brojnih festivalskih žirija i znam da je prava nagrada za film kada ga se gleda 10, 20 ili 30 godina nakon premijere. To je nagrada do koje najviše držim.

Komentiraj