JOSEP SAMITIER: Čovjek jastog – priča o nekim davnim vremenima

Crno-bijela nogometna vremena požutjelih fotografija kriju mnoge lijepe pripovijesti pokrivene zvjezdanom prašinom. Jedna od takvih je i ona Josepa Samitiera, ikone barcelonskog i katalonskog nogometa.

Popularni Sami rođen je prije 118 godina u Barceloni, a svoje prve nogometne korake učinio je u lokalnom Internacionalu. Sa 17 godina prešao je u Barcelonu za jedno odijelo i svjetleći sat. Vrlo brzo se prometnuo u vođu ekipe. Plijenio je pozornost navijača nevjerojatnim spojem vrhunske vještine i rijetko viđenih fizičkih predispozicija: brzine, hitrine, skočnosti. Zbog toga je i dobio nadimke poput Čarobnjak, Čovjek-jastog ili Skakavac. Sa svega 18 godina igra kao prvotimac u prvoj utakmici koju je španjolska reprezentacija ikad odigrala – protiv neslužbenih svjetskih doprvaka – srebrnih s prošlih dvaju olimpijskih igara, Danaca. Na tim Igrama u Antwerpu 1920. Samitier se okitio srebrnom medaljom. Za španjolsku reprezentaciju odigrao je 21 utakmicu tijekom 12 godina, a barem još toliko i za katalonsku (podaci su nepotpuni).

Igranjem za svoju Barcu osvojio je 12 katalonskih prvenstava, 5 španjolskih kupova, te prvo izdanje španjolske lige 1928./1929. Teško je objasniti koliko je Samitier bio popularan i koliko je značio ne samo za Barcelonu, već za čitav španjolski nogomet. Već s 20 godina postao je kapetan reprezentacije koja se prometnula u jednu od najjačih na svijetu. Bio je glavni razlog enormnog povećanja broja gledatelja Barcinih utakmica, pa je, da bi primili sve koji su željeli svjedočiti Čarobnjakovoj vještini, klub preselio na novoizgrađeni, danas već srušeni – Les Corts stadion. Bilo je to prvo zlatno doba Barcelone, zlatne dvadesete, kako ih i danas Katalonci zovu. Les Cortsom su uz Samitiera plesali i drugi velikani plavocrvenih, prije svih Ricardo Zamora i Paulino Alcantara, ali i Emilio Sagi Linan, zvan Sagibarba po svom ocu, legendarnom barcelonskom baritonu Emiliju Sagi Barbi. Iako je startao kao napadač, postupno se Sami “spustio” u vezni red odakle je vrhunski vodio igru Blaugrane.

Dan danas je treći strijelac u povijesti kluba, odmah iza Messija i Alcantare, što je poseban podvig kada se zna da je velik broj utakmica odigrao kao vezni igrač. U 454 utakmice za Barcu zabio je 326 golova. Pri kraju karijere posvađao se s vodstvom kluba i otišao u Madrid (današnji Real Madrid) što se tada nije shvaćalo posebno tragično, jer nije postojao rivalitet između ta dva kluba kakav danas postoji. Tamo je u dvije sezone pomogao svom novom klubu da uzme ligu i kup. Odmah nakon prestanka igranja preuzeo je kormilo madridskog Atletica i s njima ispao u drugu ligu.

Početkom građanskog rata uhitila ga je anarhistička milicija, no vrlo brzo je pušten. Svejedno, nacionalisti su to vješto koristili u propagandne svrhe, a Samitier je otišao u Nicu gdje je ponovo zaigrao, i to vrlo uspješno. Tamo će ga vrlo skoro slijediti i Ricardo Zamora. Tu je nakon tri godine igranja Sami nastavio svoj trenerski put, no tek nakratko.Pukovnik Francove vojske, Josep Vendrell, od države postavljen za predsjednika Barcelone, pozvao je Samitiera 1944. da pomogne klubu da se izvuče iz kolotečine prosječnosti. Sami je prihvatio i odmah prve sezone donio klubu titulu prvaka, drugu u povijesti, nakon dugih 16 godina. Iduće godine Barca je osvojila Superkup, a titulu prvaka je ispustila u zadnjem kolu kada im je za to trebala domaća pobjeda protiv Seville do koje nisu uspjeli doći. Treće sezone rezultati nisu bili blistavi i Samitier je napustio mjesto trenera i postao tehnički tajnik kluba formalno, a zapravo onaj kojega se pitalo za sve što se ticalo samog nogometa. Nešto slično onome što je svojevremeno u Barceloni bio Johan Cruyff.

Kao trener Samitier je napravio revoluciju u Barceloni. Smatra ga se prvim modernim trenerom u klubu. Raskrstio je s voluntarizmom amaterstva i nametnuo disciplinu. Počelo se voditi računa o prehrambenim navikama, treninzi su postali isključivo zajednički, postojao je utvrđeni raspored aktivnosti kojeg su se igrači morali držati, alkohol je bio strogo ograničen. Samitier je uvidio važnost fizičke spreme i inzistirao na njoj, no još važniji je bio njegov psihološki pristup igračima. Koristio je golemu karizmu koju je imao da igrače ne samo drži pod kontrolom, već i da od njih učini blisko povezanu skupinu prijatelja i motivira ih do krajnjih granica.

Josep Samitier u poznatnom modnom izdanju

Bio je sjajan taktičar koji je je inzistirao na “spuštanju” centarhalfa iz srednje u zadnju liniju i veliki zagovaratelj igre s 3 otraga, nasuprot dugo godina općeprihvaćenog 2-3-5 sistema. Tražio je da se stolice blizu aut linija pomaknu da bi se teren maksimalno povećao kako bi to odgovaralo napadačkoj i tehnički dotjeranoj igri njegove ekipe. Kao tehnički tajnik radio je sjajan posao. U klub je doveo čovjeka koji je proglašen Barcinim igračem stoljeća – Ladislaa Kubalu, iako je ovaj imao već potpisan predugovor s Realom. Naime, Kubala je pobjegao iz komunističke Mađarske što ga je spriječilo da bude sastavnim dijelom briljantne mađarske reprezentacije tog vremena predvođene Puskasom, Cziborom, Kocicsom, Grosicsom, Hidegkutijem i ostalima. Pukom je srećom izbjegao tragediju u kojoj je poginula čitava momčad Torina na putu za Lisabon. I on je trebao biti s njima, jer mu je Torino, tada najjača ekipa Italije, ponudio ugovor. Zbog sinove bolesti ostao je s obitelji i – preživio. Nakon toga je nastupao diljem Europe, pa i u Španjolskoj u sklopu ekipe nazvane Hungaria, sastavljene od igrača prebjega iz istočnoeuropskih komunističkih zemalja, a predvođene njegovim šogorom, mladim, darovitim trenerom Ferdinandom Daucikom. Na utakmici protiv Reala je briljirao i predsjednik kraljevskog kluba Santiago Bernabeu mu je ponudio ugovor. No, Kubala je inzistirao da u sklopu njegova transfera Daucik postane novim trenerom Reala. Bernabeu to nije prihvatio. Nedugo potom, Samitier se ubacio u priču i prihvatio Kubalin zahtjev. Ostalo je povijest.

Iste sreće Sami nije bio u transfer sagi s Alfredom di Stefanom koja je završila nakaradnom odlukom španjolskog suda da briljantni Argentinac svoj ugovor od 4 godine odradi tako da jednu sezonu provede u Realu, pa jednu u Barci, pa opet jednu u Realu i opet jednu u Barci, iako je bilo jasno da legalno-pravno di Stefano pripada katalonskom klubu. Zanimljivo je da neki izvori navode nejasnu ulogu Samitiera u ovom transferu, naglašavajući mogućnost da je bio “dvostruki agent”, a temeljeći to na njegovim dobrim vezama unutar Francova režima. Nakon slučaja di Stefano Samitier je u klub doveo još dva sjajna nogometaša koji će ostaviti dubok trag i donijeti trofeje – Ramona Alberta Villaverdea i sjajnog Brazilca Evarista.

Međutim, problem za klub postala je Samitierova veličina i karizma. S time su se treneri Barcelone vrlo teško nosili, posebice kad se zna da je Čarobnjak donosio velik dio odluka vezanih, ne samo za sportsku politiku kluba, već i samu prvu momčad. Puklo je definitivno kad je za trenera došao čovjek jednako naglašene osobnosti – Helenio Herrera. Dva tako jaka karaktera nisu mogli zajedno i Samitier je drugi put otišao iz kluba, opet u Real svome dobrom prijatelju Santiagu Bernabeuu, legendarnom Realovu predsjedniku, gdje se ponovo zadržao vrlo kratko i konačno za stalno vratio svojoj prvoj i jedinoj ljubavi – Barceloni. Djelovao je do svoje smrti 1972. kao neka vrsta klupskog ambasadora nudeći svoje golemo znanje i iskustvo na brojnim tribinama, predavanjima, intervjuima. Samitier je bio čovjek koji je uživao u životu – pravi bonvivan, ekstrovert, kozmopolit.

Kubala i Samitier

Njegova silna popularnost ogledala se i u tome što je bio jedan od prvih nogometaša u Europi koji je snimao reklame, pa i filmove. Uvijek pomno dotjeran, uredno zalizane kose, u kaputu, sa šalom i šeširom, te cigarom među usnama kao svojim zaštitnim znakom. Prijateljevao je s kulturnom elitom tadašnjeg vremena – maestrom tanga Carlosom Gardelom koji mu je i posvetio jedno svoje djelo, francuskim umjetnikom Mauriceom Chevalierom, te svojim kompanjonom iz djetinjstva – Salvadorom Dalijem, još jednim zaljubljenikom u čarobnu igru.

Samitier je bio jedan od najboljih europskih nogometaša svoga vremena, kasnije i sjajan stručnjak. No njegova magija privlačnosti, joie de vivre, ta aura kojom je osvajao srca zaljubljenika u nogomet svih boja i pripadnosti ono je po čemu ostaje u sjećanju. Sve je radio takvom lakoćom, upravo nedokučivom. Bio je faca, kako bismo danas rekli. Imao je nevjerojatan utjecaj na razvoj i popularnost nogometa u Kataloniji i Španjolskoj. Priređen mu je jedan od najvećih pogreba koje je grad ikad vidio, sa svim mogućim počastima, na kojem je nazočila čitava nogometna Španjolska i dobar dio Europe. Njemu u čast, jedna ulica u Barceloni danas nosi ime Josepa Samitiera.

Ivan Rilov

Komentiraj