COP27 ne rješava vjerodostojnost kredita za smanjivanje emisije CO2

Neuspjesi dogovora na COP27 znače da bi  krediti za smanjenje emitiranja CO2 mogli igrati mnogo veću ulogu u planovima dekarbonizacije zemalja i kompanija bez jamstava da su njihove tvrdnje o smanjenju emisija stvarne i da nisu pretjerane.

Među pitanjima usmjerenim na sprječavanje zelenašenja koja nisu riješena na konferenciji bilo je hoće li zemljama biti dopušteno prikriti pojedinosti o tome kako je smanjenje stvoreno i mogu li se određena umanjenja “dvostruko računati” ili zahtijevati dva različita subjekta iako je dogodilo samo jednom.

Vlade su na konferenciji Ujedinjenih naroda nastojale dogovoriti pravila o tome kako zemlje mogu iskoristiti mehanizam financiranja za prikupljanje novca za projekte koji uklanjaju ugljik iz atmosfere, sprječavaju krčenje šuma ili sprječavaju buduće emisije. Američki izaslanik za klimu John Kerry reklamirao je  kredite za smanjivanje emisiije CO2 kao način usmjeravanja desetaka milijardi dolara iz razvijenih u zemlje u razvoju za rješavanje klimatskih promjena.

Pregovori su dio napora, potaknutog valom tvrtki, zemalja i drugih subjekata koji teže ugljičnoj neutralnosti, da se stvori novi sustav za usmjeravanje novca kroz prodaju ugljičnih kredita u očuvanje šuma i mangrova i zatvaranje elektrana na ugljen. Krediti omogućuju entitetima da plaćaju drugima da uklone ugljik iz atmosfere ili smanje emisije umjesto da to učine sami, dok i dalje traže zasluge za smanjenje.

Globalni poslovni konzultant McKinsey & Company kaže da bi tržište od oko 2 milijarde dolara samo za dobrovoljne kredite moglo narasti 15 puta do 2030. i možda čak 100 puta do 2050. Kombinacijom regulacije na obveznim tržištima i jačanjem integriteta u dobrovoljnim programima, cijena kredita morat će porasti.

Trenutačno se kreću od samo nekoliko dolara na dobrovoljnim tržištima za svaku tonu ugljika, temeljne jedinice razmjene na svim tržištima, do visokih dvoznamenkastih iznosa na obveznim tržištima kao što je Europa, gdje je cijena nakratko prešla 100 dolara ranije ove godine. Prema Svjetskoj banci i drugim analitičarima, na kraju će biti potrebne cijene koje se kreću u niskim troznamenkastim znamenkama da bi odražavale stvarnu cijenu uklanjanja ugljika.

U teoriji, to bi mogao biti kanal za financiranje velikog dijela svjetskog napretka prema ugljičnoj neutralnosti, završnoj igri u kojoj se onoliko ugljika izvlači iz atmosfere koliko se u nju izbacuje.

Ranija inicijativa ugljičnog kredita koju je vodio UN omogućila je val zelenašenja. To je natjeralo mnoge kritičare da potpuno odustanu od offseta. Ali postoji nekoliko načina za usmjeravanje novca u dekarbonizaciju u ovom opsegu, tako da je vrijedno još jednog pokušaja da se tržišta ugljika isprave.

Problem je što se to još uvijek ne događa. Pariški sporazum iz 2015. ponudio je novi pristup ugljičnim kreditima, onaj koji dopušta zemljama da upregnu napore svih zemalja i kompanija, kao i niza drugih subjekata od lokalnih vlasti do filantropa.

Dugoročno gledano, okvir ima potencijal za postupno spajanje strogosti sve većeg broja pravno obvezujućih sustava trgovanja ugljičnim kreditima – od sjeveroistoka Sjedinjenih Država do Europe i Kine – sa slobodnim i brzorastućim tržištem sastavljenim od dobrovoljni igrači koji djeluju prema vlastitim pravilima, piše Semafor.

 

Komentiraj