Cijepanje srednje Europe

Washington Mail

Hrvatska i Makedonija sada su osporavane države: u prvu Moskva nastoji upasti pomoću ENERGENATA, u drugu preko etničkih podjela.

Kreatori politike često promašuju puno značenje pada Berlinskog zida prije četvrt stoljeća. Taj monumentalni događaj nije samo simbolizirao propast komunizma, nego je navijestio i nacionalno oslobođenje srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država od moskovske kontrole, kao i dezintegraciju Jugoslavije. Ali dok je komunizam noćna mora koja iščezava, borba za očuvanje državne neovisnosti se nastavlja, posebno u zemljama koje ostaju ranjive na upletanje Kremlja.

  Inozemno nametanje komunističkih sustava ugušilo je ekonomski napredak i namrlo negativno političko, institucionalno, ekonomsko i socijalno naslijeđe s kojim se mnoge zemlje još bore. Ali za razliku od reagiranja Njemačke na svoju destruktivnu okupaciju u doba II. svjetskog rata, Rusija se nikad nije ispričala niti platila odštetu nacijama žrtvama koje su bile nasilno odvojene od procesa europskog razvoja. Umjesto toga, dužnosnici u Moskvi s očitom svrhom tumače razdoblje sovjetske okupacije kao eru napretka.

  GLASNOGOVORNIOCI RUSIJE TAKOĐER RADIJE TVRDE da je Hladni rat završio pat-pozicijom nego da priznaju kako se propali sovjetski sistem dezintegrirao iznutra. Oni govore da su NATO i EU zauzeli srednjoeuropske i istočnoeuropske države kad je Rusija bila najslabija, umjesto da dopuste kako su te zemlje bile odlučne da se pridruže tim dvjema institucijama ne bi li se zaštitile od buduće kremaljske izgradnje carstva.

  Izobličeni historijski pojmovi Moskve sad se nude kao opravdanje kremaljskog političkog i teritorijalnog revizionizma. Europljani i Amerikanci stoga moraju ostati budni u obrani zbiljskog povijesnog značenja 1989.-1990., posebno neovisnosti i integriteta država koje su sad pod stalnom prijetnjom iz Moskve.

  RUSKI REVIZIONIZAM POSEBNO JE UPEREN PROTIV SUSJEDA radi izravnog teritorijalnog prisvajanja ili nametnute federalizacije u pokušaju izgradnje “ruskog svijeta”. Ukrajina, Moldova i Gruzija podvrgnute su nasilju, podjeli, ekonomskom ratu i dezinformacijskim kampanjama jer su odlučile slijediti europski put razvoja, a ne inferiornu “euroazijsku” verziju.

  Bjelorusija i Armenija jedini su bliski europski saveznici Moskve, ponajprije zbog svoje ekonomske i vojne ovisnosti. Ipak, obje vlade sumnjičave su prema Putinovim namjerama i posljedicama njegovih međunarodnih avantura. Energetski bogati, ali geopolitički izolirani Azerbajdžan posebno je zabrinut za svoju budućnost, jer Armenija okupira petinu njegova teritorija uz moskovsku pomoć, a Kremlj može odlučiti da prekine energetske veze Bakua s Europom kako bi i nadalje potkopavao neovisnost Azerbajdžana.

  Moskva sabotira i napredovanje nekih balkanskih država prema EU i NATO-u kako bi spriječila daljnje institucionalno proširenje Zapada. Kremlj se usredotočio na Srbiju i Bosnu i Hercegovinu posebno igrajući na kartu etnonacionalističkih i revizionističkih sentimenata.

  Ukrajinska eskapada Moskve požurila je nastanak dviju kategorija država na istoku Europe s obzirom na njihov odnos prema Rusiji – onih koje pružaju otpor i onih koje upućuju molbe. Najodlučniji protivnici Putinova ekspanzionizma su Poljska, Rumunjska, Litva, Latvija i Estonija. Razumljivo, tri baltičke države čuvaju svoj teritorij i suverenitet od stalnih iredentističkih pritisaka iz Moskve. I Poljska izgrađuje svoju obranu od redovitih prijetnji iz Rusije i posljedica ukrajinskog rata. A Rumunjska se priprema za potencijalno prelijevanje sukoba iz Moldove ako moskovska subverzija nastavi destabilizirati tu zemlju.

  NA ZAPADNOM BALKANU ALBANIJA I KOSOVO su utvrde proamerikanizma i otpora ruskim upadima. Crna Gora pretrpjela je ekonomske posljedice grabežljivog ruskog državnog investiranja i postala je odanim kandidatom za NATO usprkos upozorenjima iz Kremlja. Hrvatska i Makedonija sada su osporavane države: u prvu Moskva nastoji upasti pomoću energenata i biznisa, a u drugu pomoću nacionalizma i etničke podjele.

  Nasuprot onima koje pružaju otpor, neke države koje upućuju molbe postale su sve ovisnije o Rusiji, uključujući Bugarsku, Srbiju, Mađarsku, Slovačku i Češku. Ipak, politička scena nije jednoobrazna, podjele između vlada i predsjednika u njihovu pristupu Moskvi očite su u Slovačkoj, Bugarskoj i Češkoj, dok je nova bugarska vlada desnog centra prema Putinovu režimu mnogo sumnjičavija nego prethodna socijalistička.

  NAGLO ODUSTAJUĆI OD NAFTOVODA JUŽNI TOK, Kremlj bi mogao nanijeti štetu svojim političkim vezama s nekim partnerima. Mađarska i Srbija proširile su velik politički kapital podržavajući izgradnju tog naftovoda unatoč kršenju antimonopolističkih propisa EU. Ipak, Kremlj će zadržati druge poluge političkog i financijskog utjecaja profitirajući od etničkih razmirica u Bosni i Hercegovini i Makedoniji ne bi li omeo proširenje EU i NATO-a.

  Moskovsko potpomaganje nacionalizma, ultrakonzervativnosti i euroskepticizma diljem Starog kontinenta profitabilna je metoda za potkopavanje EU iznutra. Petina europarlamentaraca suprotstavlja se daljnjem širenju EU i glasuje protiv rezolucija kritičkih prema Moskvi. Među njima su i nacionalisti iz srednje i istočne Europe koji Putina vide kao branitelja tradicionalnih vrijednosti. Paradoksalno, ti zastupnici u osnovi potkopavaju neovisnost vlastitih zemalja podržavajući režim za koji je suverenitet susjeda iskoristiv i prolazan fenomen.

Komentiraj