Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Cijena benzina u Hrvatskoj bit će viša od 10 kuna

Objavljeno u Nacionalu br. 379, 2003-02-19

Cijena nafte na svjetskom tržištu nezadrživo raste, a ekonomski analitičari predviđaju da će se taj rast nastaviti te da će dovesti do svjetske recesije

Budući da zbog mogućeg rata u Iraku cijena nafte na svjetskom tržištu nezadrživo raste, barel je 14. veljače već stajao 37 dolara, maloprodajne cijene naftnih derivata u Hrvatskoj mogle bi sljedećih nekoliko tjedana porasti i do 30 posto. Nacional je došao do te cijene na temelju predviđanja međunarodnih analitičare te Ininih stručnjaka. Tako bi cijena litre bezolovnog benzina super vrlo brzo mogla doseći cijenu od devet kuna, a litra eurodizela mogla bi stajati oko sedam kuna. Naravno takav enorman rast maloprodajnih cijena goriva može biti sporiji ako SAD odustane od Iraka ili ako se vlada Ivice Račana odrekne dijela svoje zarade. Naime cijena goriva u Hrvatskoj, ali i u svijetu, određuje se u prosjeku tako da 40 posto ide proizvođačima, a 60 posto državi. No kako će neobuzdani rast cijena nafte dovesti do pada gospodarskih aktivnosti u svijetu, možda i do recesije, teško je zamisliti da bi si Hrvatska vlada mogla dopustiti takav luksuz da se odrekne dijela zarade koja joj je nužna da pokrpa proračunske rupe.

Barel nafte već sad stoji astronomskih 37 dolara, a vrlo brzo mogao bi doći i katastrofalnih 80 dolara Američki analitičar Phil Flynn ovih je dana predvidio da će u sljedeća dva tjedna cijena nafte skočiti čak do 40 ili 45 dolara po barelu. Takav rast cijena predviđa se samo za razdoblje do početka rata. Ako SAD intervenira u Iraku, stručnjaci predviđaju da će cijena nafte oboriti sve dosadašnje rekorde te premašiti razinu od čak 50 dolara po barelu. I to po najoptimističnijim predviđanjima. Ako invazija na Irak ne krene onako kako predviđaju američki vojni stratezi, ako, primjerice, Saddam Hussein uspije uništiti izvore nafte u Iraku, ako Iračani pruže žestoki otpor pa se rat zakomplicira i potraje više mjeseci, tada će cijena nafte doseći vrijednost od najmanje 60 do 70 dolara po barelu. U tom slučaju cijena benzina u maloprodaji u Hrvatskoj po litri premašit će 10 ili 11 kuna. No ni to nije najgore što se može dogoditi. Postoji još gori scenarij. Ako Iraku i Al Qaedi, zbog odmazde i želje da izazovu još veći kaos u svijetu, uspije u terorističkim akcijama uništiti izvore nafte u susjednom Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji, tada će proizvodnja nafte pasti za najmanje osam ili devet milijuna barela nafte dnevno. S obzirom na to da Irak zbog rata neće moći proizvoditi oko tri milijuna barela nafte dnevno, od čega izvozi dva milijuna barela dnevno, a da već dva mjeseca Venezuela, peti po veličini svjetski proizvođač nafte, zbog štrajka ne proizvodi oko dva milijuna barela nafte dnevno, na svjetskom tržištu nafte doći će do dnevnog manjka od oko 12 milijuna tona barela nafte. To je gotovo polovica dnevne proizvodnje nafte u svim državama članicama OPEC-a. Takav udar, dakako, neće moći proći bez dramatičnog rasta cijena nafte. Zbog toga ne čude i tako katastrofična predviđanja kao što je ono njemačke analitičke tvrtke Kroll koja najavljuje puno veći rast cijena nafte. Kroll, naime, predviđa u najgorem slučaju da će cijena nafte na svjetskom tržištu tijekom 2003. narasti do nevjerojatnih 80 dolara po barelu, a da će se 2004. cijena samo prepoloviti i spustiti tek na 40 dolara po barelu. A to je na razini cijene nafte na svjetskom tržištu ovih dana, koja je, po općim procjenama, apsolutno neizdrživa za svjetsko gospodarstvo.

Stalno odgađanje vojne intervencije dodatno komplicira situaciju na svjetskom tržištu nafte. To je uostalom i razlog zbog čega je cijena po barelu dosegnula 37 dolara. U nju je već ugrađena premija za ratnu opasnost. Koliko takva cijena ugrožava svjetsko gospodarstvo pokazuje podatak da je tek nekoliko puta cijena nafte prelazila 30 dolara po barelu, i to na relativno kratko razdoblje od nekoliko tjedana. Uostalom ona je od 1900. do 1973. iznosila samo 1,2 dolara. Nakon arapsko-izraelskog sukoba 1973. cijena nafte počela je prvi put naglo rasti. Krajem sedamdesetih cijena po barelu već je iznosila oko devet dolara, a devedesetih je dosegnula i više od 20 dolara. U studenome 2001. cijena nafte iznosila je 18,27 dolara po barelu, a prije toga bila je pala na, gledano iz sadašnje perspektive, nevjerojatnih 12 dolara po barelu.

U svjetskim naftnim krugovima prevladava uvjerenje da SAD kreće u rat protiv Iraka ponajprije zbog nafte. To je djelomice točno, premda SAD ima mnogo razloga zbog kojih želi svrgnuti Saddama Husseina. Irak, naime, raspolaže sa 10,7 posto svjetskih rezervi nafte, a SAD, koji troši četvrtinu svjetske proizvodnje nafte, od čega uvozi 50 posto svojih potreba, ima samo 2,9 posto. Budući da SAD nema bogate zalihe nafte, pa mora racionalizirati potrošnju, uvoz nafte stalno će rasti. Stoga se očekuje da će Amerikanci do 2020. uvoziti čak 66 posto nafte. Jasno je stoga zašto Bush želi osigurati stabilnost u opskrbi najvažnijega svjetskog energenta. Upravo zbog stalne opasnosti od poremećaja u opskrbi naftom, dopustio je da se nafta može tražiti čak i u američkim nacionalnim parkovima, a donio je zakone kojima se bitno smanjuju obveze proizvođača nafte da poštuju visoke ekološke standarde. Time je dao poticaj daljnjim istraživanjima nafte u SAD-u.

Ako Amerikanci stave pod kontrolu iračke izvore nafte, to će potpuno promijeniti odnose na svjetskom tržištu nafte. Stručnjaci predviđaju da Irak može relativno brzo dnevno proizvoditi oko 4,5 milijuna barela nafte. Međutim dok je Hussein na vlasti, to je nemoguće osigurati. Uz to irački diktator i s njim povezani teroristi stalna su prijetnja naftnim izvorima u susjednim državama, ponajprije Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji i UAR.

Nacionalu je više svjetskih stručnjaka za naftu i diplomata potvrdilo da je Bush zatražio potporu ruskog predsjednika Vladimira Putina za intervenciju u Iraku, a da mu je ruska strana obećala da se neće protiviti napadu ako SAD ispuni četiri njena zahtjeva. Prvo, da će zaštititi naftna polja za koja je u Iraku kaparu dalo nekoliko ruskih naftnih kompanija na čelu s Lukoilom. To podrazumijeva da specijalne jedinice američke vojske odmah na početku intervencije zauzmu ta naftna polja i spriječe njihovu devastaciju te da ih potom čuvaju do kraja rata. Potom je Putin, po tim izvorima, zatražio od Busha da mu jamči da cijena nafte na svjetskom tržištu, nakon što završi rat, neće pasti ispod 19 dolara. Proizvodnja ruske nafte puno je skuplja nego u arapskim državama i njena je cijena u prosjeku između 13 i 17 dolara po barelu. Stoga svaka cijena ispod 19 dolara znači težak udarac za ruski državni proračun. Nacionalu je rečeno da svaki pad cijene nafte od jednog dolara znači ujedno i milijardu dolara godišnje manje u ruskom proračunu, i obrnuto. Bush je odmah dao jamstva da će se zaštititi izvore nafte u ruskom vlasništvu, ali dugo je uvjeravao Putina da SAD ne može odrediti cijenu nafte jer nju diktira tržište. No na kraju je ipak preuzeo obvezu da će SAD osigurati da cijena nafta ne padne ispod dogovorene razine od 19 ili 21 dolara. Putin je dobio još dva jamstva. Prvo da će SAD osigurati kod novih vlasti u Iraku da ruski dugovi imaju prioritet u vraćanju. Rusija je, naime, uložila u Irak oko 8,6 milijardi dolara plus 2,5 milijarde dolara kamata. Bush je također obećao da se neće protiviti ruskom modelu uvođenja reda u Čečeniju te da će čečenske pobunjenike staviti na listu svjetskih terorista.

Osim SAD-a i Rusije te njihovih kompanija Exxon Mobil Corp., Chevron Texaca i Lukoila, za naftu u Iraku itekako su zainteresirane i neke druge države koje iz raznih razloga smatraju da imaju pravo tražiti pravo eksploatacije iračke nafte. Na to se čak poziva i Izrael jer je jedan krak naftovoda iz sjevernog Iraka išao do luke Haifa. Turci se pak pozivaju na međudržavne sporazume koje su potpisali s Irakom a kojim se on obvezao da će davati dio prihoda od nafte za teritorij koji mu je navodno ustupila Ankara, ali i na koncesije za bušenje nafte na sjeveru Iraka koje je Turska platila unaprijed. Među zainteresiranima su još Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Španjolska te multinacionalne kompanije Repsol, ENI, ELF, Total Fina… koje su također unaprijed osigurale koncesiju za eksploataciju iračkih naftnih polja.

Sve to potvrđuje da je bitka za naftu jedan od najvažnijih motiva za napad na Irak. Koliko će ona biti dramatična pokazuje sadašnji nekontrolirani rast cijena nafte, iako rat još nije ni počeo. Već ovo kratko ludovanje cijena zadalo je teške udarce svjetskom gospodarstvu. Ako pak barel nafte doista dosegne cijenu od 50, 60 ili 80 dolara po barelu, svjetsko gospodarstvo vrlo će brzo zapasti u recesiju. Stoga svako odgađanje u donošenju konačne odluke hoće li SAD intervenirati u Iraku ili će odustati sve ozbiljnije ugrožava svjetsko gospodarstvo.

Komentiraj