Četiri desetljeća benda koji svoju umjetnost temelji na provokaciji

SLOVENSKA GRUPA LAIBACH OBILJEŽAVA 40 GODINA RADA. Nacional je istražio zašto je Laibach važan za povijest glazbe i zašto je uvijek bio ispred svoga vremena. Kako je naglasio jedan Nacionalov sugovornik, Laibach nikada nije bio samo ‘glazbena grupa’ jer tu nikako nije riječ samo o glazbi

Slovenska grupa Laibach ove godine slavi 40. godišnjicu karijere. Tim povodom će 1. srpnja biti otvorena izložba postera grupe u Galeriji S u Ljubljani, a 11. rujna održat će i koncert u Ljubljanskom gradu, dok će i rujan i listopad biti u znaku izložbe “Ausstellung Laibach Kunst 1980 – 1984” u Galeriji P74, odnosno rekonstrukcije njihovih ranih izložbi iz 80-ih godina. Svojevrsna središnja proslava njihova 40. rođendana održat će se 16. listopada u Trbovlju, gradu iz kojega su potekli, gdje će u Zavičajnom muzeju Trbovlja biti priređena prigodna izložba “4 Decades”, u Delavskom Domu Trbovlje suradnici grupe Laibach, Komposter & Sašo Podgoršek, prezentirat će izložbu Laibachovih koncertnih vizualija pod nazivom “One Band One Vision”, dok će prigodni slavljenički koncert s gostima pod nazivom “Powerstation Laibach” biti održan u Termoelektrani Trbovlje. U povodu 40 godina karijere grupe Laibach u prodaji će se pojaviti i posve novo diskografsko izdanje “A Kind of Laibach” kojem je autor njihov dugogodišnji suradnik Sašo Vollmaier koji je klavirski obradio Laibachove skladbe. Objavljeno je i ekskluzivno izdanje “Laibach Revisited”, kao CD i vinilni box s trima albumima i dodatnom knjigom “Teror historije” Marcela Štefančiča Jr. Prigodni tekst na kraju knjige napisao je bivši predsjednik Slovenije Milan Kučan, a u box-setu se nalazi i poster grupe, značka itd. Također će biti objavljena glazba za film “Iron Sky – The Coming Race” te pripadajući extended singl “Love Is Still Alive”, kao i dupli album s glazbom za projekt “Wir sind das Volk – ein Musical” koji su premijerno predstavili početkom ove godine na trima rasprodanim izvedbama u berlinskom kazalištu HAU, a koja je nastala na temelju tekstova njemačkog dramatičara, pjesnika, pisca, esejista i kazališnog redatelja Heinera Müllera. Uz spomenute albume Laibach priprema još neka izdanja iz projekata nastalih u suradnji s različitim simfonijskim orkestrima. Zasluženo velika proslava grupe koja je karakterističnim zvukom i glazbom, ali ponajprije prepoznatljivim provokacijama, predstavila Sloveniju na globalnoj sceni i koju se smatra fenomenom, umjetničkim pokretom, ali i važnim akterom suvremene umjetnosti.

LAIBACH JE NASTAO U SLOVENSKOM INDUSTRIJSKOM GRADIĆU Trbovlju 1. lipnja 1980. , svega mjesec dana nakon smrti tadašnjeg doživotnog predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita. Kako nam je u ime Laibacha rekao Ivan Novak, istaknuti član koji je u grupi od samog početka, bila je to jedna praznina u kojoj su se našli i nagovještaj početka kraja – ili, pojednostavljeno, hormonska eksplozija. Od početka su bili usmjereni provokaciji. Već samo ime Laibach tada je bila provokacija jer su taj naziv za Ljubljanu koristili njemački okupatori u Drugom svjetskom ratu. Zašto su odabrali provokaciju kao svojevrsni zaštitni znak, objasnio je Novak:

“A kako bismo drukčije? Provokacija ili izazivanje je izraz koji u najširem smislu označava svaku aktivnost usmjerenu tome da se izazove određena, najčešće emocionalna ili iracionalna, reakcija druge osobe, grupe ili društva. Zar to nije princip svakog javnog isticanja, naročito onog u području tzv. umjetničkog čina? Već u svom Manifestu iz 1982. jasno smo definirali, da ‘Laibach prakticira provokaciju na revoltiranost otuđene svijesti koja sebi nužno mora tražiti neprijatelja i združuje bojovnike i protivnike u izraz krika statičnog totalitarizma’.”

 

 

‘LAIBACH je jednako važna referenca kao i najvažniji mislioci u promišljanju totalitarizma u sferi društva, politike, medija i tehnike’, kaže Hrvoje Jurić s filozofskog fakulteta

 

 

SVOJ PRVI KONCERT LAIBACH JE ODRŽAO U SIJEČNJU 1982. u sklopu ljubljanske manifestacije Novi Rock. Tada je frontman grupe bio Tomaž Hostnik, koji je krajem iste godine počinio samoubojstvo, što je dodatno pojačalo kontroverze oko grupe Laibach. Iako se smatra da je Laibach nastao kao glazbena frakcija znatno šireg umjetničkog pokreta NSK, odnosno Neue Slowenische Kunst što je njemački naziv za Novu slovensku umjetnost, Novak je pojasnio da je NSK i nastao upravo zbog njih:

“Laibach nikada nije bio ‘samo dio projekta NSK’ jer je bio potpuno formiran već prije lansiranja NSK-a. NSK tako nije bio uzrok nego posljedica djelovanja Laibacha. NSK je ustanovljen 1984. godine kao posljedica službene zabrane Laibacha i do svog kraja, do 1992., NSK je funkcionirao uglavnom na teoretskoj i estetskoj paradigmi koju je prije toga uspostavio Laibach. NSK je tako bio, u neku ruku, samo prošireni Laibach i ništa drugo.”

Zabrana koju spominje Novak dogodila se zbog njihova izuzetno provokativnog nastupa 1983. u Zagrebu, kada su u sklopu Muzičkog biennala održali višesatni nastup u kojem su filmske propagandne snimke o uspjesima Jugoslavije i vladavini Josipa Broza Tita kombinirali s insertima iz porno filmova, što je izazvalo burne reakcije javnosti, ali i sve veću pažnju medija. Ubrzo potom odlaze na prvu europsku turneju The Occupied Europe Tour ‘83 s engleskom grupom Last Few Days, probudivši neočekivano veliki interes europskih medija za jednu posve nepoznatu socijalističku avangardnu rock grupu sklonu provokacijama.

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR NA ODSJEKU ZA FILOZOFIJU Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, objasnio je koliko su taj njihov provokativni pristup glazbenoj sceni te specifično umjetničko djelovanje utjecali na društvo i popularnu kulturu Jugoslavije.

“Laibach je svojim cjelokupnim djelovanjem, pa i time što se naziva ‘provokacijom’ i ‘filozofijom provokacije’, izvršio veliki utjecaj na društvo, politiku i kulturu, i to ‘visoku’ i ‘popularnu’ kulturu Jugoslavije i post-jugoslavenskih društvenih, političkih i kulturnih zajednica. Čini mi se da je to objektivan ili intersubjektivno potvrđen sud, a ne samo moj dojam, te da ga se može i egzaktno pokazati i dokazati. Kada bi se – zamislimo – napravila vremenska lenta povijesti Jugoslavije i post-jugoslavenskih zemalja od 1980. godine do danas, s obilježenim ključnim događajima u tom kontekstu, i vremenska lenta povijesti Laibacha, s njegovim nastojanjima i postignućima, te kada bi se te dvije vremenske lente preklopile, vjerujem da bi se dokazalo da je Laibach na ovaj ili onaj način sudjelovao u svim ključnim događanjima na našim prostorima u posljednjih četrdeset godina te da je u određenim momentima bio čak i motor određenih povijesnih procesa. Ističem: to se tiče i društva, politike i kulture općenito, a ne samo ‘popularne kulture’. Jer Laibach nikada, ni u svojim počecima, ni kasnije, ni danas nije bio samo ‘glazbena grupa’ ili ‘bend’, jer se ni približno ne radi samo o glazbi. Tko samo ‘sluša Laibach’ ili samo ‘ide na Laibachove koncerte’, nije shvatio što je bio i što danas jest Laibach, što Laibach želi biti i što Laibach sve može biti. Čak i ako se zanemari to da je Laibach dio širega interdisciplinarno-intermedijalnog projekta ili pokreta Neue Slowenische Kunst, Laibach ni sam po sebi nije samo ‘glazbeni projekt’. Svaki Laibachov album, svaki Laibachov koncert, svaki Laibachov javni nastup – a onda i Laibach u cjelini i kao cjelina – uzor je za ono što se u teoriji umjetnosti naziva ‘Gesamtkunstwerk’, multidimenzionalno, a opet cjelovito i k tome sveobuhvatno umjetničko djelo koje, da stvar bude još bolja, nije samo ‘umjetničko djelo’, nego je itekako i općekulturni, i socijalni, i politički čin.”

Ono što je upadalo u oči, uši i misli bilo je njihovo sofisticirano poigravanje i ironiziranje fašizma i totalitarizma te stavljanje politike u kontekst popularne kulture. Njihova ikonografija podsjećala je na nacistički vizualni identitet, zbog čega su mnogi mislili da su oni zapravo neonacistička grupa, ne obraćajući pritom pažnju na širi kontekst njihovih provokacija. Na tom polju pokazali su se superiornima jer svaki njihov novi nastup, album, pjesma ili već neko istupanje u javnosti, bili su pametno osmišljena provokacija.

“Laibachovo problematiziranje totalitarizma zasigurno je ključni element i konstanta Laibachova djelovanja. Ali ne radi se samo o problematiziranju totalitarizma u pogledu nacizma/fašizma ili realsocijalizma/staljinizma, nego i o problematiziranju drugih totalitarizama i, usudio bih se reći, suštine svakog totalitarizma i kolektivizma, koju je Laibach pronalazio, prikazivao i raskrinkavao i nakon ‘kraja povijesti’, odnosno ‘sloma komunizma’, dakle, i u vrlom novom svijetu neoliberalističke birokratsko-militarističke pseudodemokracije, pa i u raznim epifenomenima tog svijeta, uključujući i totalitarizam ‘pop-kulture’. Laibach je u tome uvijek bio radikalan i dosljedan. I moram reći da je meni, kao nekome tko se i teorijski bavi problematikom kojom se Laibach na svoj način bavi, Laibach jednako važna referenca kao i najvažniji mislitelji u promišljanju totalnosti i totalitarizma u sferi društva, politike, medija i tehnike, da spomenem samo jedan segment problematike. U tom smislu, na ‘popis literature’, bez ikakvih problema, mogu staviti Laibach, kao i Martina Heideggera, Hannu Arendt, Jacquesa Ellula, Günthera Andersa, Lewisa Mumforda, Marshala McLuhana i slične autore”, rekao je Hrvoje Jurić.

Svakako valja spomenuti da je kroz Laibach prošlo mnoštvo suradnika, glazbenika i umjetnika, među kojima su slovenski filozof, pjesnik, pisac i performer Peter Mlakar, kazališni redatelj Dragan Živadinov i filozof Slavoj Žižek. Pitali smo Novaka koliko su oni svojim stavovima i razmišljanjima te kreativnim postupcima utjecali na Laibach.

“Sve su to fenomenalne i posebne ličnosti koje bi trebalo zakonom zaštititi. Ali na Laibach nisu utjecali više nego što je Laibach utjecao na njih. Peter Mlakar je svojevrstan ready made, kojeg povremeno inkorporiramo u Laibach, naročito kada treba spomenuti Boga. Njegova filozofija je našoj dijametralno suprotna i biva uglavnom u poeziji, ali Laibach je dovoljno širok za kontradikcije. Dragan Živadinov opet razvija svoju poetiku, koja s Laibachom, osim što je herojska i monolitna, nema puno veze. A sa Slavojem Žižekom smo neko razdoblje živjeli u istoj kući pa je obostrani utjecaj vjerojatno bio malo jači. On je blisko surađivao s nama u drugoj polovici 80-ih pa je tako bio i naš gost na nekima od europskih projekata koje smo izveli početkom 90-ih. Malo je falilo da nam se, predavanjem studentima, pridruži i u Sjevernoj Koreji, ali nažalost je tada imao drugih obaveza”, objasnio je Novak.

 

 

‘O NJIHOVU VIZUALNOM IDENTITETU ne može se govoriti kao o nečemu odvojenom – on jest njihovo djelovanje, potpuno ravnopravno glazbi i koncertima’, kaže Dejan Kršić

 

 

GLOBALNI USPON GRUPE LAIBACH započeo je potpisivanjem ugovora za engleski Mute Records 1986. U to vrijeme je iza Laibacha već bilo deset izdanja od kojih neka za američki Side Effects i britanski Cherry Red Records. No tek objavljivanjem albuma “Opus Dei”, nazvanom po tajnovitoj katoličkoj organizaciji koja ih je zbog toga i tužila i izgubila spor, Laibach je postao globalno zanimljiv:

“Mi smo već 1982. imali čvrstu namjeru potpisati ugovor za Mute Records pa smo tako i došli do njegova šefa Daniela Millera da ga uvjerimo u taj potez. On tada još nije bio spreman za potpisivanje, ali nas je par godina kasnije sam potražio, kad smo u međuvremenu već objavili album ‘Nova Akropola’ za još jednu bitnu nezavisnu izdavačku kuću Cherry Red Records. Ugovor s Mute konačno smo potpisali 1986. godine, kao prvi izvođači kod tog izdavača koji su uopće tražili pravi ugovor jer s komunističkim pedigreom nismo vjerovali kapitalističkoj firmi. Naš svjedok pri samom činu potpisivanja bila je tada Diamanda Galás.”

Unatoč reputaciji provokatora, glazbeno je grupa Laibach također bila ispred svog vremena, ponudivši svoj prepoznatljivi zvuk koji je zapravo stvorio novi glazbeni žanr. Na glazbu Laibacha osvrnuo se glazbeni kritičar Bojan Mušćet:

“Budući da je Laibach u startu djelovao kao multimedijska grupa, i glazbeni dio imao je provokativni naboj, kao i performansi i militaristički dizajn. No kako je njihov industrijski rock u kojem su koristili, između ostalog, i vlastoručno napravljene instrumente, bio više hermetičan nego provokativan, sigurno je da su njihovi posteri, predstave, performansi i disidentski status mnogo više intrigirali nego njihova glazba. S druge strane, glazbena pojavnost Laibacha bila je na jugoslavenskoj sceni razorni novum koji je post-punku u ovim krajevima pridružio drukčiji tip autorske invencije, što je rezultiralo njihovom prvom sljedbom koja je jedva dočekala kasetu ‘Laibach/Last Few Days’ 1983.”

PITALI SMO MUŠĆETA KOLIKO JE REPUTACIJU i popularnost Laibacha početkom 90-ih narušila pojava njemačke industrial metal grupe Rammstein, koja se na sceni pojavila kao nastavljač Laibachove glazbe koju su nazvali Neue Deutsche Härte. Zahvaljujući spektakularnim scenskim nastupima i pjesmama postali su globalno popularni, zasjenivši na neko vrijeme Laibach unatoč činjenici da su se atraktivni Laibachovi videospotovi u to vrijeme emitirali na tada popularnom i utjecajnom MTV-u.

“Rammstein je za određena tržišta i za određenu populaciju postao popularniji od Laibacha, no posrijedi su dvije ceste koje se povremeno križaju, što, nota bene, rezultira vrsnim remiksima. Zapravo, popularnost Laibacha je uvjetovana kategorija, slušatelji ih vole neovisno o nekom aktualnom izdanju. Odlazak na njihov koncert svaki je put drukčije iskustvo, a i preslušavanje njihovih albuma organski je susret s autentičnom glazbenom transformacijom”, rekao je Mušćet.

Gotovo je jednako zanimljiva činjenica da je avangardna rock grupa Laibach svoju globalnu glazbenu reputaciju izgradila ponajprije na obradama poznatih hitova nekih drugih grupa – iako su na samom svom početku ponudili vlastiti doista neuobičajen, originalan i mračan zvuk. Tako se nakon albuma “Opus Dei” 1988. godine, s kojega mnogi i danas pamte njihove monumentalne obrade pjesma “Live is Life” austrijske grupe Opus, kao i himničnu verziju pjesme “One Vison” grupe Queen, pojavio album “Let It Be” s njihovim obradama pjesama grupe The Beatles, a ubrzo potom iste godine i “Sympathy For The Devil” s osam obrada pjesme grupe The Rolling Stones. Novak je o tome rekao:

“VEĆ NA SVOM PRVOM ALBUMU 1983. godine snimili smo isključivo samo vlastitu glazbu. Tako i na ‘Novoj Akropoli’, pa i na ‘Opus Dei’, gdje su samo tri interpretacije drugih pjesama. I kasnije smo snimali ‘vlastitu glazbu’ za predstave ‘Krst pod Triglavom’, ‘Macbeth’, ‘Kapital’, ‘Jesus Christ Superstar’, ‘Also sprach Zarathustra’ itd. Ali mi već od samog početka ne radimo razlike između ‘obrada’ i ‘originala’. Za nas ne postoji ni jedno niti drugo; ishodište naše djelatnosti leži u cjelovitom konceptu koji inkorporira sve izraze historije jednakopravno, a odavno smo već i izjavili da ‘kopije nisu nikada postojale i preporučujemo slikanja prema slikama naslikanim prije naših vremena’. To, naravno, važi i za muziku. Priznajemo i upražnjavamo korisnost svih stilova za naš izraz, kako onih prošlih tako i ovih sadašnjih. Ništa nije istinito, sve je dozvoljeno.”

 

 

‘UMJETNOST kojom propituju politička djelovanja, neprestana produkcija kontroverzi i dekonstrukcija pop-kulture oblikovali su fascinantan glazbeni organizam’, smatra Bojan Mušćet

 

 

Paralelno s glazbenom karijerom Laibach sudjeluje u nizu glazbeno – scenskih umjetničkih djela. Prvo pojavljivanje Laibacha kao autora kazališne glazbe dogodilo se u predstavi “Krst pod Triglavom”, izvedenoj u Cankarjevom domu u Ljubljani. Uslijedila je suradnja s britanskim plesnim umjetnikom Michaelom Clarkom u “No Escape From Hell”, da bi u Hamburgu skladali i izvodili glazbu za predstavu “Macbeth”. O tom njihovu inzistiranju na vizualnom pitali smo grafičkog dizajnera i prijatelja grupe Laibach Dejana Kršića:

“Laibach se javlja u trenutku razvoja pop kulture u kojem djelovanje onog što se tradicionalno nazivalo ‘bendom’ postaje šire. Svi aspekti djelovanja postaju važni u kreiranju značenja; ne samo muzika i tekst, nego i dizajn, izgled, sama forma scenskog nastupa, ali i sve ono izvan scene, svakodnevni izgled, način ponašanja i odijevanja tzv. imidž, izjave, intervjui itd. Utoliko ne možemo govoriti o “važnosti” njihova “vizualnog identiteta” kao nečemu odvojenom; on jest njihovo djelovanje, potpuno ravnopravno glazbi, koncertima. Od same pojave i prvih nastupa oni pokazuju jasnu svijest o cjelini djelovanja. To je simbolički izraženo i u njihovu ranom nazivu Laibach Kunst, koji je kasnije skraćen na kraći i za bend snažniji Laibach”, rekao je Kršić.

NAKON DVANAEST GODINA POSTOJANJA Laibach s ostalim grupama NSK-a osniva 1992. vlastitu virtualnu državu NSK, iznenadivši i one koji za Laibach prije toga nisu ni čuli.

NSK država bila je osnovana kada je Neue Slowenische Kunst kao pokret izgubio smisao i sadržaj. Ideja države bila je u tome da dignemo nivo od lokalnog pokreta do internacionalne akcije i stvorimo nešto utopistički, umjetnički / idealistički interregnum između kaosa i totalitarizma, u što se mogu kreativno uključiti svi”, prisjetio se Novak.

Istaknuo je da se, kao pravi vladari, ne bave previše državom, ali pamte da je država NSK, službeno prijavljena nadležnim tijelima UN-a kao novoosnovana država sa svojom službenom putovnicom, brojila oko 15.000 registriranih građana. “Više nego u rivalskoj državi Vatikanu”, istaknuo je Novak.

KAKO SU DEVEDESETE OBILJEŽILI RASPAD Jugoslavije i rat, Laibach je u skladu s aktualnim društvenopolitičkim zbivanjima svaki novi album nazivao shodno aktualnom trenutku pa su tako 1994. album nazvali “NATO” i na njega uvrstili svoju obradu srpske koračnice “Marš na Drinu” pod naslovom “Mars on River Drina”. Godine 1996. obradili su naslovnu pjesmu mjuzikla “Jesus Christ Superstar”, a 2004. odlaze na četvrtu sjevernoameričku turneju koju su zabilježili i objavili na DVD izdanju “The Divided States of America – Laibach 2004 Tour”. Za sljedeću turneju 2015. bili su prisiljeni prikupiti financijska sredstva, što im je i uspjelo jer su zahvaljujući poštovateljima diljem svijeta, a ponajprije iz SAD-a, u sklopu kampanje Indiegogo prikupili 50.000 dolara. Albumom “Volk” 2006. ponovo su izazvali pozornost obradivši himne 12 država te predstavili himnu zamišljene države Slovanie. Godine 2014. objavili su “Spectre” na kojem su se našle njihove posve nove pjesme među kojima se isticala pjesma “Eurovision”, istaknuta i naglašena refrenom “Europa is falling apart” (Europa se raspada). Iste godine nastupili su prvi put i u Kini. Samo godinu dana kasnije najavili su da će biti prva zapadnoeuropska rock grupa koja gostuje u Sjevernoj Koreji, gdje su nastupili 19. i 20 kolovoza 2015. u povodu obilježavanja 70. godišnjice japanske okupacije Koreje. Tamo su, pak, osim svojih pjesama izveli specifično obrađene pjesme iz mjuzikla “Moje pjesme moji snovi”. Njihovo gostovanje u Ponghwa Theatru u Pyongyangu i nastup u Kim Song Music School zabilježen je u dokumentarnom filmu “Dan Oslobođenja” redatelja Mortena Traavika i Ugisa Oltea.

U 40 godina objavili su 20 studijskih albuma, četiri soundtracka, pet kompilacijskih izdanja, osam live albuma i nepoznat broj EP-a i singlova. O njima je snimljeno čak šest dokumentarnih filmova. Napravili su glazbu za film “Iron Sky” finskog redatelja Tima Vuorensuola, koji je u skladu sa svojom idejom ironiziranja nacizma od samog početka na pameti imao samo Laibach kao autore glazbe. Bili su pozvani da sudjeluju u obilježavanju skladatelja Johana Sebastiana Bacha u njegovu Lepzigu, gdje su izveli “The Art of Fuge” što su potom i objavili na albumu “LaiBachKunstDerFuge”. Nacionalni kulturni centar Poljske od njih je naručio da skladaju glazbu u povodu 70. godišnjice Varšavskog ustanka, a kustosi prestižne londonske galerije Tate Modern pozvali su ih da održe koncert u specijalno za tu priliku dizajniranom prostoru Turbine Hall gdje su izveli “Monumental Retro-Avantgarde”. Zanimljivo je što u tih prvih turbulentnih 40 godina karijere ispunjene provokacijom, najviše pamte probleme koje su doživjeli u Hrvatskoj, čega se u razgovoru o karijeri grupe Laibach prisjetio Ivan Novak.

“Bilo je to baš u Hrvatskoj, gdje su nam vojska ili milicija 80-ih prekinuli dva koncerta. Jedan koncert u Zagrebu bio nam je cenzuriran i nakon toga otkazan, a naša izložba u Galeriji Proširenih medija bila je uskoro nakon otvaranja administrativno zatvorena, opet zbog cenzure. Milicija nas je i fizički dvaput izbacila iz Hrvatske, a politička garnitura za vrijeme komunizma nas je žestoko tužakala slovenskim vlastodršcima pa su nas u Sloveniji 1983. i službeno zabranili. Ako se pitate zašto se to tada tako zbivalo, vjerojatno zato što su nas u Hrvatskoj tada, hvala bogu, shvaćali ozbiljnije nego drugdje.”

 

 

‘SVAKI ALBUM treba kontekstualizirati u okviru šire priče o korištenju umjetnosti za obračun s manama establišmenta. Ali opus funkcionira i bez konteksta’, ističe Velimir Grgić

 

 

LAIBACH JE U 40 GODINA postao nezaobilazni segment popularne kulture, s čime se složio i glazbeni kritičar Bojan Mušćet:

“Laibach je jedna od najvažnijih formacija ex YU scene koja je u međunarodnim okvirima prva postigla prepoznatljivost u kontinuitetu. Istodobno, na domicilnom tržištu doživljavana je više kao fenomen negoli kao glazbena formacija. Njihova umjetnost kojom propitkuju politička djelovanja u kompletnom rasponu od demokracije do totalitarizma, nerijetko ih poistovjećujući, neprestana produkcija kontroverzi, ali i dekonstrukcija pop-kulture oblikovali su fascinantan glazbeni organizam. Bend koji je prvi nastupio u Sjevernoj Koreji, snimio glazbu za film o nacistima koji osvajaju Mjesec (“Iron Sky”) i od otpadnika u matičnoj zemlji postao nacionalno blago, da ovlaš nabrojim samo par stvari, svakako je bitan dio globalne popularne kulture.”

I teoretičar popularne kulture, producent i autor brojnih publicističkih ostvarenja Velimir Grgić misli da je Laibach i te kako važna pojava na globalnoj sceni popularne kulture.

“U Jugoslaviji Laibach je bio primjer ‘domaćeg međunarodnog uspjeha’ – raspadom Jugoslavije bend je postao primjer za ‘vidiš kako Slovenci mogu, a mi ne!’ gunđanja, ali da, odvojimo li kvalitativne, umjetničke, političke i ostale analize od ambasadorskog statusa benda, Laibach je činjenicom da se s Balkana probio u respektabilni svjetski indie, zaradio mitološki status na ovim prostorima. Sama činjenica da slavimo jedan takav rođendan govori i o kvaliteti, ali i o sposobnosti prilagodbe novim pop, rock i dance pejzažima. Naravno, to je podrazumijevalo i ponešto prilično lošeg techna i napornog eksperimentiranja, ali duh industriala, inovativne elektronike i performing artsa uspio je izdominirati čak i najveća “zastranjenja”. Za bend je karakteristično i to da ogromna količina ljudi više poznaje zabrane, koncepte i provokacije u karijeri Laibacha, nego same njihove pjesme – bauk nacizma u komunističkim osamdesetima pretvorio ih je u dežurne provokatore, a potpis za Mute Records u perjanice slovenskog glazbenog izvoza. Činjenica jest da je Laibach ‘glazbeno krilo’ NSK i da je podložan drugačijem slušanju: svaki zvučni zapis koji je ostavio iza sebe prvo treba kontekstualizirati u okviru šire priče korištenja umjetnosti u obračunu s manama establišmenta. Srećom, dobar dio opusa funkcionira i bez konteksta pa čak i ako postoje oni koji se ne žele “zamarati” s bilo čime osim onim što izlazi iz zvučnika, na meniju je itekako dovoljno toga za ispuniti sobu pritiskom tipke ‘play’.”

Najavljujući 40 godina karijere, Laibach često spominje i novi svjetski poredak pa smo pokušali od njih saznati gdje se u novom svjetskom poretku smjestila grupa Laibach te kako oni vide budućnost.

“Svi stvaramo novi svjetski poredak, svi smo njegov dio. Netko na rubu, netko u centru. Taj je poredak nalik na čorbu, gdje više nije jasno koji su joj dijelovi i na što zapravo miriše. Iz nje se naveliko dimi i može biti jako ukusna, a može se po njoj i dobro povraćati”, rekao je Ivan Novak.

Komentiraj