CENTAR TRGOVINE S DALEKOG ISTOKA: Chinatown u Zagrebu

Objavljeno u Nacionalu br. 656, 2008-06-09

Kineski trgovci koji posluju u Hrvatskoj snabdijevaju se robom na jednom jedinom mjestu, u Kineskom zidu u Jankomiru u Zagrebu, jednom od najvećih veleprodajnih centara u regiji

Veliki broj kineskih trgovaca koji žive u Hrvatskoj umjesto u City Centar, King Kross ili Bauhaus odlaze na jednu drugu adresu u zagrebačkom Jankomiru i to ne kako bi tamo pili popodnevnu kavicu, nego zato što im je nedjelja jedini slobodni dan za nabavku robe. U nekadašnjoj tvorničkoj hali pretvorbom uništene tvornice Jedinstvo, na adresi Samoborska cesta 145, na jednom se mjestu nalazi čak 70 veleprodajnih dućana odjeće, obuće, igračaka i galanterije čiji su vlasnici Kinezi, a trgovina nosi simboličan naziv “Kineski zid”. Unutar trgovine posluju poduzeća poput Zlatnog zmaja, Xia Shenga, Crveno-žuto, Liu Lei, Wen Wu i ostalih. Dva dugačka uska hodnika na ulazu pretrpana su kutijama, izložbenim lutkama, ljudima i kolicima između kojih trčkaraju kineska djeca koju kod kuće nema tko čuvati.

Ondje se snabdijevaju vlasnici kineskih maloprodajnih dućana iz gotovo cijele zemlje, ali i mnogobrojni vlasnici štandova na hrvatskim tržnicama, a dolaze čak i kupci iz okolnih zemalja. Cipele i pojedini odjevni predmeti koji se prodaju po veleprodajnim cijenama već od pet kuna, čak i manje, glavni su motiv dolaska kupaca, a dnevno ih procirkulira i do tisuću, koji tu istu robu u većini slučajeva preprodaju po nekoliko puta višim cijenama u trgovinama na malo. Osim toga, na jednom mjestu mogu naći sve što im je potrebno, barem kada je o jeftinom tekstilu, obući, igračkama i galanteriji riječ. Jankomir je postao centar kineske trgovine u Hrvatskoj. Ondje posluju gotovo sve hrvatske tvrtke u vlasništvu Kineza koji uvoze robu iz Kine i prodaju je direktno svojim kupcima. To je ujedno i jedan od najvećih centara kineske trgovine u regiji, pa stoga ne čudi da dolaze i kupci iz Bosne i Hercegovine i Slovenije. Slični takvi centri nalaze se i u Budimpešti, Beogradu, Milanu, Padovi i drugim talijanskim gradovima.

Glavni motiv dolaska kineskih trgovaca u Hrvatsku je želja za boljim uvjetima života, koje su mnogi od njih uspjeli i ostvariti. Iako to nije jedino mjerilo niti pokazatelj nečijeg uspjeha, da se u krugu neugledne bivše tvorničke hale kreću pravi biznismeni vidljivo je već po parkiranim luksuznim automobilima. Trošak iznajmljivanja svakog pojedinog dućana u ‘Kineskom zidu’ mjesečno iznosi oko 10 tisuća kuna, ovisno o kvadraturi, a uz to svaki poslodavac zapošljava i nekoliko radnika, što hrvatskih, što kineskih, za koje uredno plaćaju sve zakonske obveze. Poštivanje hrvatskih zakonskih propisa Kinezi smatraju mnogo isplativijim nego riskiranje da ostanu bez posla.

Svaki dućan uvoznik je za sebe, a kontejneri s robom iz Kine dolaze im najmanje četiri puta godišnje, po sezonama. Kontejneri brodom dolaze do Rijeke gdje se i carine te onda kamionima produžuju do Jankomira. Svaki dućan uveze najmanje jedan kontejner po sezoni, a neki od njih uvoze i po 30 kontejnera godišnje. Prošli su tjedan tako mnogi dućani bili oblijepljeni natpisima ‘stigla nova roba’. Prema nekim procjenama vrijednost jednog kontejnera s odjećom iznosi najmanje 200 tisuća kuna, a često i mnogo više. Prijevoz jednog kontejnera od Kine do Zagreba iznosi oko 4 tisuće dolara, odnosno oko 20 tisuća kuna. Carina na tekstil iznosi od 10 do 18 posto, ovisno o kojem tarifnom broju je riječ, na odjevne predmete i obuću oko 14 posto, a svaki je poduzetnik za robu dužan platiti i PDV.

Teško je procijeniti koliki se točno promet vrti u 70 veleprodajnih dućana u Kineskom zidu, no zanimljivo je da odande godišnje izađe oko 200 tona kartona. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku i Hrvatske gospodarske komore, ukupan uvoz iz Kine u Hrvatsku prošle je godine iznosio čak 1,6 milijardi američkih dolara, dok je prije 10 godina, odnosno 1998., dosezao jedva 63,5 milijuna američkih dolara. To znači da se u samo deset godina ukupan uvoz iz Kine povećao više od 20 puta, dok se istovremeno izvoz hrvatske robe u Kinu povećao samo tri puta, odnosno sa 6,7 milijuna američkih dolara popeo se na 19,8 milijuna. Tako veliki porast uvoza utjecao je i na prilike u tekstilnoj proizvodnji. Mirjana Gambiroža-Jukić, voditeljica Odjela za proizvodnju i preradu tekstila i kože Sektora za industriju Hrvatske Gospodarske Komore, tvrdi kako je danas čitava hrvatska tekstilna i odjevna industrija manja po opsegu proizvodnje i broju zaposlenih radnika. Uzroci tome su kompleksni, smatra, no jedan od razloga je liberalizacija tržišta i pad opće konkurentnosti robe, a sve veći uvoz jeftine robe iz Kine pogađa i ostale europske zemlje, kao i SAD, pogotovo nakon ukidanja sustava globalnih kvota.

Prema analizi Udruženja tekstilne i odjevne industrije i podacima Državnog zavoda za statistiku, iz Kine se najviše uvoze majice, hlače, haljine, odijela, puloveri, donje rublje te razno posteljno i kuhinjsko rublje. Samo muških potkošulja, primjerice, iz Kine je 2004. uvezeno u vrijednosti 2,15 milijuna dolara.

Od ukupno 1,6 milijardi američkih dolara sve uvezene robe iz Kine u Hrvatsku tijekom prošle godine, na odjeću, obuću i galanteriju otpada otprilike četvrtina, odnosno oko 400 milijuna američkih dolara.

Tu brojku ostvarile su sve hrvatske uvozničke tvrtke zajedno, uključujući Magmu koja u Kini ima i vlastitu proizvodnju te tvrtke poput Peveca, Konzuma i drugih koji također uvoze robu iz Kine. Prema nekim procjenama godišnji uvoz u Kineskom zidu za svih 70 dućana iznosi najmanje 40 milijuna američkih dolara, a najviše oko 100 milijuna. Ne posluju sve tvrtke jednako uspješno, tako da neke godišnje uvezu jedva četiri kontejnera robe, a neke i više od 30.

Kako bi mogli započeti prvi posao u inozemstvu, mnogi se Kinezi zadužuju kod rodbine i prijatelja koji im pomažu prvih mjeseci u novoj zemlji. Mnogi od njih su na poziv prijatelja ovdje stigli kao radnici, neki direktno iz Kine, neki iz susjednih zemalja, ali su se s vremenom i sami odvažili krenuti u biznis. Trgovina jeftinom kineskom robom u Hrvatskoj se intenzivirala u periodu nakon rata, kada su se u glavnom gradu Kinezi počeli grupirati uglavnom na tri lokacije: Kajzerici, Jakuševcu i Sveticama. Lu Jianjing, magistar ekonomskih znanosti sa zagrebačkom diplomomom i vlasnik tvrtke Luna export import, koja konzultira hrvatske tvrtke koje žele poslovati u Kini i kineske poduzetnike koji dolaze u Hrvatsku, a vrši i knjigovodstvene usluge te usluge prevođenja, kaže kako se Kinezi vole držati zajedno.

„Lakše je dobiti kupca koji na jednom mjestu može nabaviti sve što mu treba, to je jedan od glavnih razloga zašto su svi došli u Jankomir. Mnoge su mi se stranke ranije žalile na visoke cijene najamnina poslovnih prostora u kojima su prije bili, ali nisu mogli pronaći jedno takvo mjesto gdje bi svi mogli biti na okupu.“

Ključnu ulogu u tome je prije dvije godine odigrao hrvatski poduzetnik Milan Obradović, vlasnik tvrtke Fil-a-fil, koji je i sam držao nekoliko maloprodajnih dućana s kineskom robom i imao kontakte s kineskim poduzetnicima koji su mu se požalili kako ne mogu naći odgovarajući poslovni prostor. On je tada našao oglas za iznajmljivanje bivše hale Jedinstva i dogovor je postignut.

U početku je potpisivao ugovore direktno sa svakom pojedinom firmom, ali zbog bolje organizacije i lakše naplate ustanovili su kako je bolje da između njih posreduje jedna kineska tvrtka, tako da je taj dio posla prepustio poduzeću “Crveni kit”. On sam odustao je od maloprodaje jeftine kineske robe i planira iz Kine uvoziti granitni kamen.

I hrvatski radnici uglavnom su zadovoljni kineskim poslodavcima, koji ih u prosjeku plaćaju oko 3 tisuće kuna mjesečno. Mnogi od njih tvrde da su Kinezi bolji gazde od Hrvata te za njih imaju samo riječi hvale.

“Na svog gazdu se stvarno ne mogu požaliti. Plaća je uredna, odnosi su i više nego korektni”, rekao je jedan od hrvatskih radnika. No, druga radnica tvrdi kako nisu svi takvi te kako ima i onih koji ih šikaniraju ako nešto ne naprave onako kako su oni zamislili.

„Došlo je do neke svađe i gazda susjednog dućana tražio je od mene da se maknem s hodnika u prostor našeg dućana. Kada sam odbila, rekao mi je “Ovo je Kina”, na što sam ja odgovorila da to nije Kina, nego Hrvatska.
Moj gazda nije htio stati u moju obranu da mu se ne zamjeri. Ja ga razumijem, jer se oni svi međusobno drže zajedno i svi su rodbinski ili prijateljski povezani”, tvrdi jedna hrvatska radnica. No, takvih je slučajeva ipak malo, a radnici su svjesni da ni u velikom trgovačkom centru ne bi imali puno bolje uvjete rada.

U nekima od najuspješnijih dućana dnevni se promet navodno kreće između 50 i 70 tisuća kuna, što iznosi preko milijun kuna mjesečno. Naravno, ima i onih puno manje uspješnih koji tvrde da su robu prisiljeni prodavati po cijenama nižim od onih po kojima je kupljena u Kini, te da su puno bolje živjeli u domovini.

“Ako nastavi ovako, vratit ću se u Kina kopati”, rekla je jedna Kineskinja koja radi kao trgovkinja u jednom od dućana. Vlasnik susjednog dućana tvrdi kako mu je u Kini, gdje se također bavio trgovinom, bilo bolje. Uspjeh svakog pojedinog dućana najviše ovisi o izboru i kvaliteti robe koju prodaje te cijeni, ali i o tome je li moderna ili zastarjela. Oni koji nude najjeftiniju robu nisu u pravilu i najuspješniji jer se i potražnja za najjeftinijom robom upitne kvalitete u Hrvatskoj smanjila.

Kako će se i Kinezi koji posluju u Hrvatskoj u budućnosti morati preorijentirati na kvalitetniju robu ukoliko će željeti prosperirati, smatra i Lu Jianjing: “Za jeftinu robu u Hrvatskoj po mom mišljenju nema budućnosti jer je standard sve viši. Osim toga, svi uvoze sličnu robu, velika je međusobna konkurencija, a tržište nije dovoljno veliko, pogotovo za nekvalitetnu robu.” Lu Jianjing prvi put je u Hrvatsku došao 1981. putem studentske razmjene, dvije godine bio je specijalizant na Ekonomskom institutu, a u Kinu se vratio 1987. nakon što je u Zagrebu magistrirao. Do 1991. predavao je na Sveučilištu u Pekingu, a zatim se vratio u Hrvatsku zbog ljubavi prema današnjoj supruzi i želje za promjenom. U početku se i sam bavio trgovinom, a uvozio je svilu.

Većina Kineza koji dolaze u Hrvatsku podrijetlom su iz provincije Zhejiang gdje je jako razvijena trgovina i gdje se nalazi ogromna tržnica na kojoj se direktno predstavljaju tvornice. Radnici koji rade u tim tvornicama, kojih u Kini ima na tisuće, imaju prosječnu dnevnu plaću tri eura, odnosno oko 23 kune, što je mjesečno manje od 100 eura. Osim nezadovoljstva životnim uvjetima, jedan od glavnih razloga odlaska mnogih ljudi iz te pokrajine je i bogata emigrantska tradicija koja traje još iz perioda nakon Prvog svjetskog rata, kada je većina kineskih iseljenika otišla u Europu i Ameriku. “Većina njih”, priča Lu, “dolaze iz seoskih obitelji i nisu dovoljno školovani.

U Kini je teško naći posao i mnogi ondje ne vide budućnost, a istovremeno su vidjeli kako su se mnogi njihovi rođaci i prijatelji koji su otišli van obogatili ili stvorili nešto za sebe. To im je dalo primjer i poticaj. Zbog te tradicije i iskustva mnogi misle da treba otići van kako bi ostvarili svoj životni san.“

Da su mnogi Kinezi upravo u Hrvatskoj ostvarili svoje životne planove smatra i Milan Obradović: „Mnogi od njih ovdje žive svoj san i mogu reći da su uspjeli u životu.“

Gimnastičar, prevoditelj i poduzetnik

Prvi Kinez koji je dobio vizu u Republici Hrvatskoj, i to 1993., zove se Weidong Huang i ima 41 godinu. Bivši kineski prvak u gimnastici u Hrvatsku je stigao s 26 godina, najprije u Osijek gdje je nastavio trenirati. Prvi put je na ovim prostorima bio 1989. kada je nastupao na jednom prvenstvu u gimnastici u Ljubljani, a nakon toga bio je i u Beogradu i Osijeku. Tadašnja Jugoslavija jako mu se svidjela, a iz gimnastičkog kluba Osijek uskoro je dobio i poziv da dođe kod njih. Iako je u Kini bio prvak, njegova primanja tada su bila oko 70 njemačkih maraka, dok su mu ovdje u to vrijeme nudili 1500. Kako je u vrijeme njegove odluke da dođe u Osijek Hrvatska upravo postajala samostalna država, postao je prvi Kinez koji je dobio vizu od Veleposlanstva Hrvatske u Kini koje se tek oformilo i poslovalo iz jednog hotela.

Njegova je želja bila trenirati za hrvatsku reprezentaciju, ali prema tadašnjem zakonu mogao je nastupati samo za svoj klub. U međuvremenu je počeo trenirati i juniore te se preselio, najprije u Rijeku, a potom u Zagreb. Uz djecu koju je trenirao naučio je odlično pričati hrvatski. No 1997. odlučio je otvoriti firmu i počeo se baviti trgovinom. U to su se vrijeme u Hrvatskoj otvarali prvi kineski dućani. Posao mu je išao odlično, ali je zbog toga često znao patiti njegov privatni život. Od 1997. bio je, naime, u braku s Hrvaticom s kojom ima 10-godišnju kći Helenu Li, no prošle godine su se razveli. “Puno sam radio, kupio sam stan i dobar auto, posao je išao odlično. Imao sam dućan na Ljubljanici, imao sam jedan dućan u Gospiću, a 2001. otvorio sam i veleprodaju na Jakuševcu. Ali tek sada sam postao svjestan da sam zbog posla jako malo vremena provodio sa ženom i djetetom”, priča Weidong Huang.

Prije dvije godine shvatio je kako trgovina više ne ide onako dobro kao na početku pa je odlučio zatvoriti veleprodaju. Istovremeno su se kineski veletrgovci selili u halu u Jankomiru, a kako mnogi od njih pričaju vrlo malo hrvatskog, pokazala se potreba za prevoditeljem. Huang je tako postao desna ruka mnogim poduzetnicima iz Kineskog zida, služi im kao prevoditelj i rješava tekuće prebleme.

Osim toga, vodi i svoj maloprodajni dućan na tržnici u Prečkom, ali već sada razmišlja o novim poslovnim izazovima i proširenju posla na druge djelatnosti. Jedan je od rijetkih Kineza koji je uzeo hrvatsko državljanstvo, a budući da prema kineskom zakonu ne može imati dva državljanstva, izgubio je kinesko.

Drevna kineska vještina za tjelesno i duhovno zdravlje

Hao Qing Fu majstor je drevne kineske vještine Tai Chi kojom se bavi više od 30 godina. U Hrvatskoj je već pet godina, treninge drži utorkom i petkom u dvorani Centra Vinko Bek i zahvaljujući treninzima odlično govori hrvatski. Ima i jedan maloprodajni dućan, no kaže da će se umjesto proširenja trgovine radije više baviti Tai Chijem.

Kineski državljani poštuju hrvatske zakone

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova od 2. lipnja, u Hrvatskoj trenutačno boravi 731 kineski državljanin, od čega njih 123 ima stalni boravak, a 608 privremeni. Najveći dio Kineza boravi na području grada Zagreba, njih 487. Prilikom izdavanja radnih dozvola za kineske, kao i za sve ostale strane državljane, primjenuje se Zakon o strancima, a sukladno odluci Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju godišnje kvote, izdaju se radne dozvole. Ne postoje posebne kvote za kineske državljane. Prošle im je godine izdano 300 radnih dozvola, a 2006. njih 264. Kada je u pitanju nezakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, prošle godine otkriveno je 18 Kineza koji u tom smislu nisu poštivali Zakon o strancima. U takvim slučajevima, stranac mora napustiti zemlju odmah ili u roku koji mu je određen, a može ga se protjerati nakon postupka na Prekršajnom sudu ili ga policijska uprava može privesti i bez provođenja postupka. Tijekom 2007. prisilno su udaljena samo dva državljana Kine, dok u 2006. i 2005. uopće nije bilo prisilnih udaljavanja Kineza. Svega tri kineska državljana uhvaćena su prošle godine prilikom nezakonitog prelaska državne granice, a samo jedan zbog nezakonitog rada.
Kako su Kinezi koji dolaze u Hrvatsku uglavnom mladi ljudi, do sada srećom nije bilo smrtnih slučajeva. Jedan Kinez sjeća se kako je prošle godine dvoje kineskih državljana stradalo u prometnoj nesreći u susjednoj Srbiji. U takvim se slučajevima tijelo pokojnika najčešće kremira, a urna se, ukoliko to obitelj želi, vraća u Kinu

Od Azije do Dinastije

Jedan od načina na koji Kinezi osvajaju svijet svakako je i njihova ­bogata gastronomska tradicija. U Zagrebu postoji 15-ak kineskih restorana, a najstariji i najpoznatiji je restoran Asia. Haiping Yao s vlasnikom restorana Asia išao je u školu i njegov je dobar prijatelj te je na njegov poziv 1999. došao u Hrvatsku i godinama radio kao kuhar u njegovu restoranu. Prije četiri godine sa suprugom Ting Zhou otvorio je vlastiti restoran Dinastija u Ilici 113. Haiping i Ting imaju i devetogodišnjeg sina kojeg su poslali na školovanje u Kinu jer smatraju da najprije treba naučiti kineski jezik i kulturu.

Komentiraj

Source:Orhidea Gaura