BOŽO BENIĆ

Časopis Mjera – nužna mjera kritičke misli o arhitekturi i prostoru

Očekivali bismo da s obzirom na nekadašnju tradiciju domaćih časopisa o arhitekturi i urbanizmu danas imamo barem pet ili šest relevantnih izdanja, no u klimi gdje su preživjeli samo Oris i znanstveni časopis Prostor, ugašen je kultni Čovjek i prostor, ne izlazi više niti Arhitektura, podlisci u novinama također nisu skloni kritičnijim tekstovima – već samo dizajnu i interijerima ili vilama kojima se treba napraviti reklama – pojava novog stručnog časopisa o arhitekturi i urbanizmu velika je vijest. Društvo arhitekata Dubrovnik pokrenulo je časopis Mjera, upravo promoviranog, s temom prvog broja posvećenog nasljeđu. Naslov je časopisa pomno odabran, paradigmatski je simboličan i opominjući, jer je naša recentna arhitektura, građevina i urbanizam u najvećem broju izgubila ‘mjeru’ dobrog ukusa, stila, gabarita, opsega / programa i dimenzija.

Glavna urednica je arhitektica Divna Antičević, a uredništvo uz nju čine arhitekt Božo Benić, predsjednik Društva arhitekata Dubrovnik, i arhitekt Romano Duić.

U praktičnim dimenzijama 23,5×16 cm, nimalo dosadno ili hermetično koncipiran, prvi broj donosi niz iznimno zanimljivih tekstova o stanju baštine moderne i suvremene arhitekture na području Dubrovnika i njegove okolice, koja je danas objektivno ugrožena neplaniranom i stihijskom gradnjom novih zgrada, apartmana i vila – bez obzira što tobože GUP to dozvoljava ili se „opravdano“ prepravlja. Časopis je okupio relevantan broj suradnika svih generacija, a glavna urednica Antičević u uvodniku napominje kako nas „stvarnost svakodnevno podsjeća na brojne slučajeve devastiranja prostora, gdje se u početku sve zadržavalo u sferama nedokazivih klijenata i privatnih interijera, ali kako je rastao broj dostupnih primjera, ove situacije postupno su se preselile i u javni prostor, ozbiljno narušavajući izgrađeni krajolik i kvalitetu života“. I nastavlja: „Dok su se u prošlosti takvi slučajevi ograničavali pozivanjem na autoritet struke, danas to jednostavno ne prolazi“. Pa zaista, kvantiteta arhitektonsko-urbanih devastacija ili loše arhitekture prevagnula je do te mjere u prostoru da svi arhitekti i povjesničari umjetnosti kojima je stalo do Grada to više ne mogu šutke promatrati. U jednoj od povijesno-arhitektonski najljepših oaza našeg Juga i šire europske regije izvan hrvatskih granica, kapital nemilice i agresivno provodi politiku „ziđanja“, bez da se čuvaju zelene oaze, arboretumi i park-šume. Svugdje padaju stara stabla i ugrožava se ljepota okruženja starih ljetnikovaca i palača.

U ovom prvom broju tako Romano Duić donosi crticu o zaboravljenom dubrovačkom arhitektu Slavomiru Beniću (1917-1992.), Božo Benić piše o baštini bez baštinika – koja bi trebala biti temeljna vrijednost RH – na primjerima najznačajnijih dubrovačkih modernih hotela; Nataša Ivanišević i Krunoslav Šmit pišu o ulozi nasljeđa turističkih sklopova u urbanoj revitalizaciji na primjeru hotela Belvedere i hotela Cavtat; u intervjuu Bože Benića s Natašom Bodrožić, Lidijom Butković Mićin i Sašom Šimpragom tematizira se Vitićev projekt hotela Trogir, koji je pod istim nazivom pokrenut 2013. kao kampanja za zaštitu modernističke arhitekture druge polovice 20. stoljeća i spašavanja propadanja Vitićevog važnog hotela. Zrinka Barišić Marenić piše o dva objekta moderne na hrvatskom Jugu: središnjem uredu za osiguranje radnika Bele Auera u Dubrovniku i Doma zdravlja sa stacionarom Zoje Dumengjić na Pločama; Josip Belamarić piše esej o dubrovačkoj graditeljskoj baštini danas / što čini identitet specifične dubrovačke baštine i potrebe definiranja turističke privrede u odnosu na baštinu, dok Antun Baće tumači Regulacijski plan Lapada Wernera Schürmanna iz 1926. godine kao prilog povijesti dubrovačkog urbanizma. Maja Nodari detaljno analizira anti-fenomen pretjerane recentne gradnje u uvali Lapad bez mjere, proporcije i sklada (“Ranjeno brdo”), gdje će apartmanski kompleksi uskoro “pojesti” cijelo brdo. Rujana Bergam Marković i Aleksandar Marković pišu o pojmu nasljeđa (“Suživot starog i novog”) i potrebi njegove ciljane zaštite pred privatnim vlasništvom, a Stjepo Butijer tumači ulogu kulturnih dobara Konavala u razvoju ruralnog turizma, odnosno, specifičnog vida ruralnog i izletničkog turizma te agroturizma. Mjera donosi i intervju s multimedijalnom umjetnicom Lanom Stojićević koja se često u radovima kritički bavi arhitekturom i prostornim manipulacijama (autorica Marja Mia Kolendić). Marin Ivanović piše edukativni esej o fotografijama slavnog fotografa arhitekture Ahmeta Ertuğa, gdje na primjerima dubrovačkih objekata koje je Ertuğ fotografirao analizira koliko su prostorne linije / geometrijska pravilnost koja određuju perspektivu važne u oblikovanju kompozicije i ukupnog dojma fotografije. Mario Kopić bavi se spomenom na djelo “Granice arhitekture” istaknute rimske profesorice arhitekture Paole Coppole Pignatelli i njezine zanimljive teme o dva pola stanovanja koji su se javili još u antici: tzv. hestijskom i hermetičkom arhitekturom, kao konceptima i aspektima ekonomije stanovanja prema ženskom i muškom božanstvu – polaritetima domaćeg ognjišta / doma i javnog otvorenog prostora ili agore. Dane Knežević donosi u tekstu se kritički referira na hotelski kompleks Babin Kuk i tekstove iz Čovjeka i prostora te Vjesnika u srijedu iz 1976. povodom otvorenja hotela, sa zaključkom kako se „turizam u DU smije jedino tako organizirati da bude izraz kulturnog bića DU, a ne da postane njegov profiterski plijen“. Na kraju časopisa priložena je kronologija aktivnosti Društva arhitekata Dubrovnika od 2016.-2019., uz biografije svih suradnika u prvom broju.

Ideja je časopisa kontinuirano pratiti i kritički vrednovati ne samo aktualne teme iz arhitekture, urbanizma, kulture stanovanja, estetike prostora, kulturne baštine i njezine zaštite, već i dizajna, likovne i primijenjene umjetnosti prvenstveno u Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a onda u Hrvatskoj i svijetu. Uredništvo želi stručne teme približiti javnosti i time pridonijeti popularizaciji arhitekture, širenju svijesti o njezinoj važnosti u formiranju našeg kulturno-povijesnog identiteta, a generalno podizanju opće kulture dubrovačkog i hrvatskog prostora. Želimo im hrabre nastavke u novim brojevima i prva pera domaće arhitektonsko-urbanističke kritičke misli.

Komentiraj