Predstava “Čarobni brijeg” u režiji Janusza Kice po slavnom istoimenom romanu Thomasa Manna, premijerno odigrana u srijedu navečer u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), zatvorila je izvedbenu kalendarsku godinu toga teatra intelektualnom dijagnozom o stanju svijeta kao tragično bezizlaznom mjestu bez ikakve mogućnosti pronalaska sigurnog utočišta.

Studiozna analiza stanja duha i tijela u Europi u ozračju Prvog svjetskog rata, roman “Čarobni brijeg” bavi se moralnim i idejnim problemima građanskog društva s početka prošloga stoljeća.
Roman smatran vrhuncem europske realistične književnosti Kica je postavio bez klasične scenske podjele na publiku i scenu – glumci su okruženi publikom sa svih strana, kamo god se okrenu, netko ih gleda i nekome se obraćaju, pa se gotovo stječe dojam kao da se progresija njihova prepuštanja degenerativnoj prirodi posvemašnje pasivnosti odvija u realnom vremenu.
Priča je poznata; 23-godišnji perspektivni mladac Hans Castorp odlazi u Švicarsku u trotjedni posjet rođaku Joachimu Ziemssenu, koji se nalazi u planinskom lječilištu za plućne bolesnike. Dok se Ziemssen tamo nalazi posve nevoljko, neprekidno brojeći dane do odlaska i željan što prije priključiti se stvarnom životu, Castorp se brzo privikava na izolirani, sigurni i predvidljivi svijet lječilišta, te se zadržava u sanatoriju punih sedam godina.
Sanatorij tako postaje metafora za zatvoreni mikrosvijet koji pruža iluziju mogućnosti bijega od povijesne stvarnosti, nekovrsni “čarobni brijeg”, mitsko romantično utočište tu prikazano ne bez ironije prema građanskoj kulturi prijeratne Europe iz kojeg se malo tko vraća u vanjski svijet.
Castorpa je utjelovio odličan mladi glumac Adrian Pezdirc, koji suvereno nosi čitavu predstavu; Ziemssena glumi Frano Mašković, Krešimir Mikić njihov je liječnik, a poveliki glumački ansambl čine još Lucija Šerbedžija, Dado Ćosić, Rene Medvešek, Rakan Rushaidat, Doris Šarić Kukuljica, Slaven Španović, Milica Manojlović, Nataša Dorčić, Anđela Ramljak, Dora Polić Vitez, Marija Šegvić, Sreten Mokrović, Urša Raukar, Hrvojka Begović i Maro Martinović. Mala uloga jednokratnog plesnog partnera i saksofonista pripala je dječaku Filipu Ćiki.
Sedmogodišnja radnja romana dramaturški je stješnjena u trosatnu predstavu koja se u prikazu protoka vremena i promjena ozračja i raspoloženja velikim dijelom oslanja na dinamiku kretanja glumaca, koji se neprekidno izmjenjuju, izlaze i ulaze na scenu iz raznih pravaca, protrčavaju, dovikuju odnekuda iz daljine, obilaze gledalište, pronoseći po pozornici razne rekvizite i scenografiju.
Dijelom se atmosfera odražava i u odličnoj scenografiji koju potpisuju studio NUMEN i Ivana Jonke, a koja je glumce smjestila na golu pozornicu koju natkriljuje kružna konstrukcija čije stijenke služe kao videozid, istodobno dajući dojam kao da se radnja odvija unutar golemog bubnja.
Dramatizacija Hermana Beila i Vere Sturm fokusirana je na proces bijega od života u stanje posvemašnje emocionalne hladnoće: od donekle vedrog i čak humorističnog početka, kako radnja odmiče, raspoloženje sve više zapada u sivilo, dodatno podcrtano svjetlom Aleksandra Čavleka, koje toplije tonove i izmjene svjetla i sjene, u krešendu konačnog rasapa zamjenjuje naglom, neštedećom, nepristupačnom i neosobnom neonskom rasvjetom.
Smješteni u okružje mondenog lječilišta koje prokazuje društvo početka 20. stoljeća u svoj njegovoj dekadenciji, glumci dijelom tekst izgovaraju i na njemačkom i francuskom jeziku, uz čak i nešto španjolskoga; sviraju – klavir, violinu i violončelo – i pjevaju, dok se slika tjelesne bolesti pojedinaca polako transponira u bolest društva čije su moralne vrijednosti dvojbene i koje se kontinuirano postupno urušavaju.
Polazeći od teorija o utjecaju Hansa Christiana Andersena na Thomasa Manna, Beil i Sturm u svoju su dramsku inačicu pokušali unijeti moguće poveznice između “Čarobnog brijega” i Andersenove bajke “Snježna kraljica”, utkavši u predstavu pripovjedačke dionice koje pripadaju toj bajci, a koje su se odlično uklopile kao svojevrsna poruka i zaključak “Brijega”.
Raspoloženje i atmosfera prisutni su i u kostimima Doris Kristić, koja je tom predstavom obilježila 40 godina rada, a paraliziranost pojedinca kojemu je potreba za bijegom snažnija od volje za stvarnim životom; konsekventna posvemašnja odsutnost emocija života u samoobmani, i opća poruka o stanju takvoga duha i svijeta u kojemu obitava, odražavaju se i u izboru glazbe Wolfganga Schmidtkea, koja se kreće od lakih nota foxtrota do moćnih dionica Wagnerovog “Tannhaeusera”, odlično izražavajući snagu emocija koje nije moguće izraziti tjelesno ili verbalno.
Kraj je istodobno i konačan i nekonkluzivan – Castorp odlazi u rat i, iako se čini da tamo njegova duša svakako pogiba, ostaje otvoreno pogiba li i njegovo tijelo, u snažnoj metafori svijeta u kojemu će uvijek bjesnjeti neki rat, uvijek postojati društvo koje se rastače pod teretom neke vrste moralnoga rasapa, i uvijek živjeti tijelo koje će se tome nastojati na neki način oduprijeti.
Premijerna publika ZKM-a snažnim je aplauzom ispratila posljednju premijeru i posljednju izvedbu toga teatra u 2015., a posebno je snažne ovacije i pljesak dobio Pezdirc.