BUNTOVNI NEĆAK ZLATKA VITEZA: ‘Radije ću cijeli život ostati pomoćnik nego saviti kičmu’

Objavljeno u Nacionalu br. 519, 2005-10-24

Redatelj Ivan Goran Vitez za Nacional govori o kontroverznom filmu ‘Posljednja pričest’ s temom linča svećenika pedofila nagrađenog na ZFF-u

“Posljednja pričest”, srednjometražni film o linču svećenika pedofila, premijerno prikazan na Zagreb Film Festivalu u subotu, osvojio je nagradu Zlatna kolica za najbolji hrvatski film u festivalskom programu “Kockice”. Riječ je o filmu koji je izazvao burne reakcije i kojim se njegov autor Ivan Goran Vitez pokazao kao jedan od najprovokativnijih mladih domaćih redatelja.
Tridesetogodišnji Vitez, koji je dosad radio kao pomoćnik redatelja na 30 hrvatskih filmova a trenutačno režira epizode sitcoma “Bitange i princeze”, prašinu je podigao temom svojeg najnovijeg filma u kojem lokalni moćnik i njegovi sumještani uzimaju pravdu u svoje ruke i iniciraju linč seoskog svećenika jer je seksualno zlostavljao seoske djevojčice te ga na kraju prijevarom odvedu na livadu i ondje objese zbog njegovih zlodjela.
Iako po mnogima šokantan, Vitezov je film ovaj put uspio izbjeći cenzuri, što dosad nije bio slučaj s mladim redateljem čiji su filmovi “Male ruke” i “Pomor tuljana” zabranjeni, a zbog potonjega nije mu dopušteno diplomirati na Akademiji dramske umjetnosti na koju se upisao 1994. godine. “Posljednju pričest” odbili su na HTV-u, no Ministarstvo kulture, doduše iz drugog pokušaja, Vitezovu je filmu ipak dalo potporu i 350.000 kuna.

NACIONAL: Jeste li očekivali burnu reakciju na “Posljednju pričest”?

-Svakako da jesam jer je riječ o temi koja je sada u žiži zanimanja. No scenarij za film napisao sam 2002. i tada sam pretpostavio u kojem bi to smjeru moglo ići i, eto, tri godine poslije potrefilo se da sam dotaknuo užasno aktualnu tematiku. No uz pedofiliju, film prikazuje i druge veoma česte devijacije u našem društvu. Postoji tu lik policajca kojeg tumači Zlatan Zuhrić, koji u filmu kaže da mu ubojstvo svećenika nije prvi slučaj ubojstva u kojem prave obdukcije neće biti. Tu je i lik lokalnog šerifa, kojeg tumači Ivo Gregurević, i koji sve probleme sređuje na svoj način. Svi likovi zapravo odražavaju situaciju u ovoj našoj državi u kojoj mnogi i sami ne znaju gdje su i što bi trebali raditi pa se vode nekim vlastitim moralnim načelima jer ono što im se izvana nudi ne predstavlja ništa.

NACIONAL: Nije li šokiranost vašim filmom pomalo licemjerna kada se zna da on zapravo govori o nečem što se i u Hrvatskoj, na žalost, i te kako često događa?

– Naše društvo baš nije naviklo da ga se putem filma upozorava na neke stvari niti prihvaća diskusiju kao takvu. Puno je češće da se neko djelo samo pročita ili pogleda te se odmah potom zaboravi uz prvo pivo. A mislim da moj film baš i nije nešto što se zaboravlja čim se upale svjetla u dvorani. Mislim da bi zadaća filma i trebala biti to da se ljudi zamisle nad sobom i stvarima što ih okružuju.

NACIONAL: Što mislite zašto je Ministarstvo kulture tek iz drugog pokušaja odlučilo dati potporu vašem filmu?

– Ne znam zašto film nije prošao prvi put, a u drugom je odobren. Mislim da to puno ovisi o ljudima koji sjede u komisiji. Jasmina Božinovska-Živalj film je prvo odbila na HTV-u, a onda i na Ministarstvu, da bi potom u komisiju došao Zrinko Ogresta koji ga je prihvatio. To me zbilja ugodno iznenadilo jer Ogrestu znam de facto iz viđenja, nikad mu nisam asistirao niti surađivao s njim i nije zapravo imao nekakvih privatnih razloga poduprijeti me. Zahvalan sam mu na tome.

NACIONAL: Unatoč kontroverzama, “Posljednju pričest” kritičari su prozvali dobrim filmom, a vas vrsnim redateljem. Godi li vam to?

– Pozitivnim sam se kritikama mogao samo nadati i imam sreću da su se i dogodile. Iskreno, nisam očekivao pohvale jer imam neugodna iskustva sa svojim filmom “Pomor tuljana” zbog kojeg mi na Akademiji nisu dali da diplomiram.

NACIONAL: Zbog tog vas je filma komisija Akademije dramske umjetnosti prozvala “moralno neodgovornim”. Što zapravo znači ta njihova klasifikacija i što je bilo toliko sporno u tom filmu?

– Nikad mi neće biti jasno što u mom slučaju znači moralno neodgovoran i zašto mi nisu dopustili da diplomiram, pogotovo jer je Akademija prethodno sama bila odobrila scenarij filma. Film govori o sukobu dvaju muškaraca. Riječ je o naizgled dobrodušnom starčiću kojeg tumači Marko Torijanac i gradskom yuppieju kojeg igra Vili Matula. Do sukoba dolazi kada se yuppie, nakon što ga istoga dana šef na poslu napadne bez razloga, autom sudari sa starčićem, i to svojom krivnjom. Matulin lik starijeg gospodina grubo izvrijeđa na najvulgarniji način i potom ode zaboravivši novčanik.
Iste večeri yuppie u svojem domu sa suprugom i kćeri dočekuju goste, kad im na vrata pozvoni Torjančev lik i na yuppiejevo iznenađenje vrati novčanik. No u sljedećem trenutku starac vadi pištolj, ubija njega, suprugu i kćer. Potom potpuno poludi, uzima djevojčicu pod ruku i priča kako će je odvest u grad na sladoled, a onda mahnito počinje pucati uokolo. Za to vrijeme stanari zgrade počinju vaditi svoje privatne arsenale oružja, otvore paljbu na starca i ubiju ga.
Ni u jednom trenutku film ne insinuira da je postupak likova dobar nego naprosto prikazuje sukob. Nisam ni u snu htio implicirati da ljudi svoje probleme trebaju rješavati oružjem, upravo suprotno – htio sam upozoriti na to da danas u Hrvatskoj gotovo svi imaju pištolje. Sve sam to objasnio akademijskoj komisiji, ali nisu htjeli shvatiti.

NACIONAL: Ni vaš dokumentarni film “Male ruke” nije prošao ništa bolje?

– “Male ruke” je dokumentarni film o Pulskom filmskom festivalu, koji spletom okolnosti nigdje nije bio prikazan. Problem je valjda u tome što sam film snimio svojim novcem i što me nitko nije financirao pa sam mogao bez problema ostvariti svoj naum i snimiti što se doista događa na tom festivalu, koliko je tamo tipova koji pojma nemaju ni o čemu, a najmanje o filmu. No najveći je problem sigurno bio što sam snimao i na partyjima u sitnim noćnim satima kad su se neki bitni ljudi poprilično opustili i raspojasali. Film je pokazao što Pula zapravo jest i kakav je taj naš filmski svijet, a mnogi ne žele da se takvo što objavi jer se boje da ne izgube pozicije na kojima su se ustoličili.

NACIONAL: Jeste li na takve ljude mislili kada ste izjavili da mladi redatelji kod nas moraju poljubiti puno guzica da bi uspjeli? Hoćete li vi ikada pristati na takav “kompromis”?

– Da, mislio sam na takve ljude, ali nikad nisam pristajao na takve kompromise i nikada ni neću. Ako se to od mene kao redatelja bude tražilo, radije ću cijeli život ostati nečiji pomoćnik nego saviti kičmu.

NACIONAL: Smeta li vam kada vas kritičari prozovu “bezobraznim derištem”?

– Ma tako me zove samo Jurica Pavičić, koji je napisao da sam ja dosad izazivao javnu percepciju razmaženog derišta. Ne znam otkud mu takva etiketa, vjerojatno od društva s kojim se druži. No on u svojim člancima često šepa na faktografiji pa je tako njegova percepcija i to da sam ja sin Zlatka Viteza, tako da bih tu imao malo što dodati.

NACIONAL: Dakle ipak se ne doživljavate kao enfant terrible hrvatskog filma?

– Ne. Meni bi zapravo bilo drago da sve u društvu funkcionira kako treba, no kada vidim da nije tako, a mislim da znam kako bi trebalo biti, želim na to upozoriti svojim filmovima. Znači li to biti enfant terrible? Uz to, mislim da ne bih radio na 30 filmova kao pomoćnik redatelja da sam baš tako problematičan tip i zato vjerujem da je takva predodžba o meni potpuno kriva.

NACIONAL: Izjavljivali ste da većina hrvatskih redatelja nije u stanju prepoznati što zanima gledatelje. Što vi mislite da ih zanima?

– Mislim da je publici i te kako važno na koji im se način priča to što im se priča. Volio bih vidjeti neki svoj film u kinu da vidim hoće li privući ljude. Uvjeren sam da ljudi u filmovima vole gledati ono što je aktualno u stvarnom životu i to im pokušavam dati. Vjerujem da publika cijeni kada se neka tema prikaže na neki nov, zanimljiv način, a ne onako kako su to vidjeli tisuću puta dotad.

NACIONAL: Koji vas je hrvatski film zainteresirao na takav način?

– Takvi su rijetki, ali recimo “Ta divna splitska noć” mi je zanimljiva. S druge strane, Vrdoljakova “Duga mračna noć” uopće me ne zanima. Vrdoljak je, doduše, izvrstan režiser, Glembayevi su fenomenalno režiran film, ali “Duga mračna noć” je božemioprosti.

NACIONAL: Poznato je da ste nećak Zlatka Viteza, no tvrdite da vam to nije pomoglo u karijeri?

– Pomogao mi je toliko što me gurnuo u ovo čime se bavim od svoje pete godine kada me je doveo u Histrione. No otkad sam se počeo baviti režijom, nisam imao beneficije zato što sam nećak Zlatka Viteza.

NACIONAL: Biste li ga angažirali u nekom od svojih budućih filmova?

– Angažirao sam ga u božićnoj epizodi “Bitange i princeze”. A u film bih ga rado pozvao ako bi se našla uloga za njega.

NACIONAL: U “Bitangama i princezama” prvo ste radili kao pomoćnik redatelja i scenarist, a sada i sami režirate seriju. Netko bi rekao da “Bitange i princeze” i “Posljednja pričest” nikako ne idu zajedno.

– Ne znam baš, jer već u prvoj epizodi serije koju sam samostalno režirao Rene Bitorajac pada na joystick playstationa i ostaje mu križ na čelu. Takvih će scena ubuduće biti jako puno.

NACIONAL: Imate li već ideju za sljedeći film?

– Napisao sam zgodan scenarij za dugometražni film koji se zove “Kino Grič zadnja projekcija”. Govori o hrvatskom filmskom redatelju koji s još tri gledatelja dolazi u kino Grič pogledati zadnju projekciju svojeg arenama ovjenčanog filma. Kako sam radio kao asistent redatelja u tridesetak naših filmova, dobro znam kako u stvarnosti
izgledaju takve situacije i mislim da bi to bilo zgodno prikazati. Imam doduše još ideja za scenarije, no sad moram odabrati jedan i njemu se posvetiti.

Komentiraj

Source:Marina Biluš