Gradska kazališta Grada Zagreba nisu i ne bi trebala biti jedno drugome konkurencija već bi, smatra budući novi ravnatelj zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh Roman Šušković-Stipanović, kao dio iste obitelji trebala poraditi na umreženosti i standardizaciji jer se samo tako može osigurati rast standarda i kvalitete sadržaja u vrijeme obilježeno raslojavanjem publike i padom popularnosti kazališta.

“Unatoč tome što su sva gradska kazališta dio kazališnog lanca istog osnivača – Grada Zagreba, zagrebačka kazališta trenutno ni u čemu ne surađuju osim što glumci iz jednog kazališta gostuju u predstavama drugog kazališta”, kazao je Šušković-Stipanović u razgovoru za Hinu.

“Nedostaje međusobna suradnja među kazalištima, svi su se nekako zatvorili u sebe. Primjerice, ni u jednom gradskom kazalištu nije moguće dobiti informacije o repertoaru ili predstavama drugog gradskog kazališta, što je recimo potpuno normalno na jednom Broadwayu, koji je čisto komercijalna scena”, pojasnio je.

Šuškovića-Stipanovića za novog je ravnatelja Kerempuha na sjednici 21. ožujka jednoglasno potvrdila zagrebačka gradska Skupština, na također jednoglasan prijedlog Kazališnog vijeća tog teatra.

Ravnateljsku fotelju preuzet će 1. ožujka 2018., a ono što ističe kao jedan od prioriteta svojeg četverogodišnjeg ravnateljskog mandata je upravo zalaganje za promjenu prevladavajućeg “kazališnog mentaliteta”, jer kazališta između sebe “ne bi trebala biti konkurencija – ona bi morala surađivati”.

“Kazalište je zadnja oaza koja se još nije značajnije mijenjala. Pitanje je je li to dobro ili nije – za umjetnike je svakako dobro, jer im to daje sigurnost i mogućnost rada izvan same ustanove”, rekao je Šušković-Stipanović.

Administrativno, birokratsko ograničavanje umjetničkih sloboda nikako nije poželjno, niti je moguće, smatra, a s druge strane, u maloj zemlji kakva je Hrvatska, koja ima malo tržište, kultura, pa tako ni kazališna umjetnost, ne može funkcionirati prema pravilima tržišne ekonomije. Stoga je potrebno posegnuti za drugim načinima popularizacije kazališta.

“Kerempuh konkretno nema nikakvog problema s publikom. No, problem je u tome što imamo publiku koja ide samo u neko određeno kazalište – i to bi trebalo promijeniti. Ne bi smjelo biti ‘tuđe’ publike, sve su to građani grada Zagreba”, istaknuo je Šušković-Stipanović.

Umrežavanje kao rješenje

Prvi je korak senzibilizacija javnosti i upoznavanje gledatelja s time “da postoje i druga kazališta i druge predstave”, i to upravo kroz umrežavanje; navesti publiku na to da “ide za predstavama”, te na taj način potaknuti i kazališta da budu još bolja, izvrsnija, da imaju više dobrih predstava na repertoaru, smatra.

U tom smislu, također bi trebalo ujednačiti standarde po pitanju veličine ansambla, broja zaposlenih, broja zaposlene tehnike, zaposlenih u marketingu i prodaji itd., ali i standarde kad je riječ o cijenama karata, akcijama i slično, napomenuo je.

“Neusustavljene su i neke banalne stvari, od toga da je u jednom kazalištu grupa definirana kao deset osoba, u drugom kao dvadeset, u trećem trideset. Cijene karata se formiraju dosta samovoljno, pa tako negdje karta u akciji stoji 20 kuna. Naravno da je onda drugom kazalištu teško prodati kartu po cijeni od 60 ili 70 kuna”, dodao je.

Smatra da bi ravnatelji trebali sjesti i dogovoriti se o zajedničkoj strategiji, umjesto da očekuju da to napravi “netko odozgor”.

Roman Šušković-Stipanović (1959.) diplomirao je na Studiju za socijalni rad Pravnog fakulteta s temom “Scenska ekspresija”. Jedan je od suosnivača zagrebačke Male scene, gdje je radio kao glumac, dramski pedagog, producent i poslovni direktor. Bio je suradnik na Radiju Velika Gorica, te urednik i voditelj na Obiteljskom radiju. Osnivač je Kazališne produkcije Movens i producent velike uspješnice Vilima Matule “Munchhausen”.

Godine 2001. postao je ravnatelj zagrebačkog Gradskog kazališta Trešnje, na razdoblje od dva mandata. Od 2012. direktor je Umjetničke organizacije Teatroman, a od 2013. i njezin umjetnički voditelj.

Logičan nastavak karijere

Kao jedini kandidat na natječaju raspisanom godinu dana prije isteka mandata ravnatelja Duška Ljuštine, Šušković-Stipanović ističe da je ta kandidatura za njega na neki način bila prirodan izbor i logičan nastavak karijere, jer s Kerempuhom godinama uspješno surađuje putem Teatromana, čije se predstave igraju na Kerempuhovoj Sceni Vidra, a iza sebe imaju i suradnju na predstavama “5žena.com” i “Muškarci.hr”.

“Meni se nekako događa taj ciklus od osam godina – osam godina Male scene, pa Trešnje, pa slobodnjaštva. Sad je nekako došao trenutak za novih osam godina nekih novih izazova. Jer veliki je izazov doći u kazalište na čijem je čelu čovjek koji je tamo bio 35 godina. Izazov u čovjeku pobuđuje ambiciju, nekakvu novu energiju. Mislim da je to dobro i za mene osobno”, rekao je.

Jednoglasna podrška koju je za to dobio od Kazališnog vijeća prije svega mu imponira, a vjeruje da je pritom određenu ulogu odigralo i to što je i sam “kazališni čovjek”, te je njegov program ocijenjen ozbiljnim i sveobuhvatnim, i u programskom i u organizacijskom smislu.

Njegovu je pisanju pristupio temeljito i ozbiljno, ističe. Primjerice, unaprijed je kontaktirao sve redatelje koje bi želio u budućnosti angažirati kako bi od njih dobio zeleno svjetlo da ih spomene kao neke od perjanica četverogodišnjega programa s planiranih četiri do pet premijera godišnje.

“Među njima su i neki koji nikad prije nisu radili u Kerempuhu, kao što su Rene Medvešek, Dora Ruždjak Podolski, Bobo Jelčić, Igor Vuk Torbica, Janusz Kica i Matea Koležnik”, kazao je Šušković Stipanović.

Domaći klasici i svjetske uspješnice žanra

Osim njih, volio bi, među ostalima, angažirati i Paola Magellija te Krešimira Dolenčića, a programski i sadržajno slijedit će temeljnu estetiku toga teatra – satiru i komediju.

“Mislim, prije svega, da bi trebalo stalno imati na repertoaru jednog Fadila Hadžića, koji je uz Gumbeka sinonim za Kerempuh, a svakako bi trebalo imati i domaćeg klasika Ivu Brešana”, istaknuo je.

Rado bi postavio Brešanovog “Nečastivog na filozofskom fakultetu”, kao i autorsko kazalište Bobe Jelčića, dok od stranih predstava planira postaviti broadwayski hit “It’s only a play” Terrencea McNallyja, te westendsku uspješnicu “The Play That Goes Wrong” autora Henryja Lewisa, Jonathana Sayera i Henryja Shieldsa, koja je 2015. dobila nagradu Laurence Olivier za najbolju novu komediju.

“Nadalje, tu su i ‘Džepovi puni kamenja’, koje bi po tekstu irske glumice i dramatičarke Marie Jones trebao postavljati Rene Medvešek; pa Moliereove ‘Scapinove spletke’, tekst koji se nije baš puno igrao u Hrvatskoj, pa ‘Emigranti’ Slawomira Mrožeka, pa Čapek…”, otkrio je.

Planira također raditi predstave po naručenim tekstovima autora kao što su Goran Vojnović i Mate Matišić, a volio bi i dramatizirati tekstove Gorana Tribusona.

“S obzirom da Kerempuh raspolaže s tri scene – Velikom scenom, Noćnom scenom te Scenom Vidra – bit će to kombinacija manjih i većih formi u smislu veličine ansambla i scenografije”, kazao je.

Nema potrebe za velikim zaokretima

Kada 1. ožujka 2018. preuzme ravnateljsko mjesto od Duška Ljuštine, dobit će, kako je rekao, čvrsto pozicionirano kazalište, s jasno profiliranim repertoarom i razvijenom publikom, odličnim ansamblom, stabilnim financijama i jasnom vizijom budućnosti.

“Preuzet ću jedno vrlo sređeno kazalište, koje nema nikakvih dugova – dapače, to je kazalište koje je u plusu, koje omogućuje rad bez imalo stresa”, rekao je Šušković-Stipanović.

Kerempuhov godišnji proračun iznosi oko 17 milijuna kuna, od kojih 27 posto čini vlastiti prihod, a ima trenutno 63 zaposlenih, od čega je trećina kreativnog osoblja.

Iako ističe kako je naslijediti Ljuštinu nakon 35 godina već samo po sebi izazov, Šušković-Stipanović smatra kako upravo zahvaljujući suverenom dugogodišnjem upravljanju kazalištem, uz jasno utvrđen smjer i kontinuirano širenje ansambla, Kerempuh nema potrebe za velikim zaokretima u poetici, pristupu ili tematici, “a sve će promjene doći kroz različitosti samih redatelja koji će biti angažirani”.

“Kazalište je živi organizam, tu i nema neke šprance za vođenje, tu se radi o živim ljudima i umjetnicima koji su apsolutno nepredvidivi, koje ne možete staviti u neke kalupe”, pojasnio je.

Od eventualnih organizacijskih promjena najavljuje igranje predstava “u bloku”, odnosno, igranje iste predstave u komadu nekoliko dana, “što je praksa koja kod nas nije uobičajena a racionalizira troškove i angažman ljudi, jer je glumcima inače svaka predstava nova premijera”.

“Naravno bit će nekih promjena, no one se već sada događaju, kao što je uvođenje on-line prodaje koju dosad Kerempuh nije imao, a vjerojatno ćemo i smanjiti godišnji broj izvedbi te na taj način omogućiti glumcima da budu fokusiraniji na premijernu izvedbu nekoliko dana uoči same premijere”, napomenuo je.

Zna odabrati uspješnice

Što se tiče Scene Vidra, koja funkcionira kao Kerempuhova treća scena, ne planira veće zaokrete “budući da ona već sada služi kao dobar poligon za nezavisnu kazališnu scenu”, a kao čovjek koji dolazi upravo s te scene, kojoj su gostovanja dio i pitanje opstanka, namjerava nastaviti dosadašnju Kerempuhovu praksu u kojoj je veliki naglasak na gostovanjima.

“Ja ne mogu biti senzibiliziraniji za nezavisnu scenu nego što jesam. Vidra već godinama odlično funkcionira, ima svoju publiku, što je još jedan dokaz da u kazalištu nema konkurencije – jer ljudi koji dolaze ne znaju, niti ih zanima, tko je producirao predstavu; oni svaku predstavu koju pogledaju u Vidri vezuju naprosto uz Vidru. Publika tako percipira i dobro da je tako”, smatra.

Kazališni čovjek od osnovne škole kao član učilišta Zagrebačkog kazališta mladih, Šušković-Stipanović zna odabrati uspješnice – što je pokazao za svojeg ravnateljskog mandata u GK Trešnji, s nizom velikih hitova od kojih su mnogi dobili brojne nagrade.

Kako će svoje, kako kaže, “sposobnosti dobrog trgovca” primijeniti u Kerempuhu vidjet će se kad preuzme mandat, a do tada u Kerempuhu “volontira”, usko surađujući s aktualnim ravnateljem koji ga postupno uvodi u posao.

“Nije zadatak kazališta da zarađuje. Kad bi zarađivanje kazalištu bilo prioritet, onda ga ne bi trebalo ni financirati. No, svejedno je odgovornost ravnatelja da kazalište ne ode u minus, dakle, dobro poslovanje. Stoga, ne treba niti odlaziti u krajnosti, u idealiziranje, biti romantičan i misliti da treba raditi predstave koje neće dovoditi publiku i donositi profit, jer je realnost malo drugačija. Potrebno je, dakle, kombinirati”, poručio je.

Komentiraj

FOTO:HINA/ Ivan Posavec/ es
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.