BREZOVEC: ‘Bandić ima novaca da pretvori Krležinu kuću u umjetnički centar’

Uoči premijere predstave ‘Gospoda Glembajevi’ koja će otvoriti Osmi festival Miroslav Krleža, redatelj predstave Branko Brezovec otkriva zašto misli da su Grad Zagreb i Ministarstvo kulture nezainteresirani za djelo i ostavštinu velikog hrvatskog književnika

Od 28. lipnja do 7. srpnja održat će se osmi Festival Miroslav Krleža koji i ove godine nudi niz predstava, izložbi, promocija knjiga i proslavu Krležina rođendana, u nedjelju, 7. 7. u 7 sati, na Krležinu Gvozdu. U subotu, 28. lipnja, u Krležinu vrtu festival otvara premijera drame “Gospoda Glembajevi”, u režiji Branka Brezovca i produkciji Eurokaza, Teatra poezije i Festivala Miroslav Krleža. U reduciranom postavu starog Nacija Glembaya igra Zlatko Burić Kićo, Leonea – Mislav Čavajda, sestru Angeliku – Suzana Brezovec, Silberbrandta – Robert Španić, Olivera – Pavle Vrkljan, dok barunicu Castelli igra Domagoj Janković.

Zašto je nakon Severine koja je tu ulogu igrala u Brezovčevoj riječkoj predstavi prije dvanaest godina odlučio da barunicu Castelli igra muškarac, koliko su “Glembajevi” aktualni danas i što misli o političkom teatru, neke su od tema o kojima je tjednik Nacional razgovarao s režiserom Brankom Brezovcem.

Branko Brezovec pripadnik je generacije kazališnih oporbenjaka koja je od najranije mladosti nastojala promijeniti funkciju i percepciju kazališta u bivšoj Jugoslaviji. Kazalištem se počeo baviti od svoje petnaeste godine kada je osnovao kazališnu grupu Coccolemocco, jednu od najznačajnijih alternativnih grupa sedamdesetih i osamdesetih godina. Prije kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu apsolvirao je filozofiju i diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Već početkom osamdesetih patentirao je svoju dramaturgiju u kojoj suprotstavlja nespojive tekstove dramske literature, što donosi apartne, neočekivane rezultate. Režirao je u nacionalnim i repertoarnim kućama svih zemalja bivše Jugoslavije i brojnim europskim kazalištima, a proslavio se epskim spektaklima početkom dvijetisućitih u ZKM-u kao što su “Kamov/Smrtopis/MoulinRouge” ili “Veliki meštar sviju hulja”. Radio je i na velikim međunarodnim projektima i koprodukcijama, a posebno često režira u Makedoniji, gdje će ujesen još jednom postaviti “Glembajeve” i zatim ih spojiti sa zagrebačkom izvedbom. Od 2002. profesor je na Odsjeku kazališne režije i radiofonije zagrebačke ADU. Objavljivao je tekstove, recenzije, uvodnike, tematske i sintetičke intervjue u časopisima Pitanja, Polet, Omladinski tjednik, Prolog, Frakcija, Gordogan i Kolo.

NACIONAL: 8. festival Miroslav Krleža počinje premijerom “Glembajevih” koja je malo drugačija. Je li kontraproduktivno stalno postavljati nova čitanja “Glembajevih”?

U posljednjih deset godina, od Tauferovih, po mom mišljenju, vrlo čednih “Glembajevih” u zagrebačkom HNK nije bilo novih integralnih postava toga teksta. U Rijeci sam “Glembajeve” radio prije gotovo dvanaest godina. Mislim da nema ništa kontraproduktivno u tome da se vraćamo jednom tako vibrantnom tekstu i svim njegovim prikrivenim smjerovima. “Glembajevi” su tekst pun visoko kreativnih rupa koje redatelj i glumci mogu, a zapravo moraju popuniti. Lukavost ili dobrohotnost Krležina dramskog plana ih na to tjera. Uz “Glembajeve” se vežu dvije teorijske manipulativne horizontale – jedna je da su “Glembajevi” vrhunac Krležine kvalitativne dramaturgije, neka vrsta pokore, priznanje prošlih zabluda i lutanja, usuprot mladenačkim razbarušenim Krležinim pristupima koje nazivamo kvantitativnim. To bi značilo da je tekst fino izrađen, ima neprekinutu nisku psiholoških motivacija dok mladi Krleža ne računa na pristojne konvencije građanskog teatra, prelazi uobičajene opsege scenske klavijature, čak su mu i didaskalije bile poetične. Recimo jedna takva iz “Kraljeva” glasi: “gmižu reflektori”. Ja u svojim predstavama uokolo Krležinih tekstova pokušavam ukazati na potpuni kontinuitet Krležine dramatike i dramaturgije. “Glembajevi” su fikcionalan komad s, možda pritajenom, jezom “Legendi”, ali koji vrlo slabo stoji s mehanizmima psiholoških ibsenovskih motivacija.

‘UVJEREN SAM DA BI Gvozd morao postati multimedijalni centar najšireg sofisticiranog ranga. Trebalo bi smoći volje da Grad Zagreb otkupi jedan stan ispod Krležina i uredi potkrovlje’

NACIONAL: U “Glembajevima” koje ste postavili u riječkom HNK 2007. Severina je igrala barunicu Castelli i izazvala skandal i negodovanje, osobito među ženskim glumicama, pa i kazališnim kolegama. Mislite li da je to bila dobra odluka?

Ključ uspjeha u takvim dramama je tko igra glavnu, a tko centralnu ulogu. U “Glembajevima” se za mekoću glavne uloge bore Leone i stari Glembaj, ali centralna je uloga Castellijeve. Prvo se pita tko igra Castellijevu. Ta uloga određuje specifičnu težinu predstave i postave. U Hrvatskoj, jasna stvar, ima mnogo odličnih glumica, ali njihovi su ulozi i ulazi vrlo kratki, pa dopustite i, kako nam je to u Tauferoj predstavi pokazala Alma Prica, odveć sramežljivi i samozatajni. Rijetko se u hrvatskom glumištu može naći takovo predavanje ulozi na što se tada,u nekoj lucidi intervalli, odlučila Severina, i koja erotički skandal u kojem se zatekla u vrijeme priprema riječke predstave nije skrivala, već ga je energetski, nekom nevjerojatnom mentalnom snagom, uklopila u predstavu. Dopustila je suradnju vlastitog životnog zbivanja i predstave, što su doista rijetki trenutci koje svaki redatelj može samo poželjeti. Nepotrebno je reći da sam ja tu Severininu mentalnu snagu bezobzirno iskoristio i u ključnoj, inače potpuno intimnoj sceni, gdje barunica govori Leoneu o svojoj erotičnoj inteligenciji, okružio sam je cjelokupnim ansamblom, u napadnom mizanscenu. Privatno, pretežno negativno strujanje ansambla prema jednoj divi u skandalu dovelo je svaki put do velikog Severinina emotivnog pražnjenja uz pregršt suza i ridanja.

NACIONAL: Ovoga puta barunicu Castelli glumi muškarac Domagoj Janković. Povukli ste paralelu s Michelangelovim mišićavim ženama iz kapele Medici. Zašto takva provokacija?

Ja sam se, radeći na ovoj novoj postavi, sjetio Gavelline rečenice koja kaže da nitko nikada nije dosegnuo michelangelovske proporcije tih likova. “Glembajevi” su doista titanske pojave, patos tih likova nije stvaran, psihološki konvencionalan, oni su paradigme jedne prekoračene stvarnosti. Kao što je poznato, Michelangelovi ženski kipovi zapravo su muškarci koji su dobili nešto od ženskih oblina i teksture. I tako sam došao do ideje da Domagoj Janković traži tu žensku teksturu u sebi. Kako se ja, na tragu Barthesa, držim one da svaki tekst mora imati svoju sjenu, što će reći mora koketirati s ekstravagantnim i intrigantnim, Janković je tu, upravo iz smjera svoje nevjerojatne scenske inteligencije, pravi partner scenskim velikanima kakvi su Burić i Čavajda. Ali za ljubitelje političkih podignutosti u kazalištu da se to iščitati i kao afirmacija registriranog istospolnog partnerstva. Zašto bi Glembay bio manje Glembay ako ima muža, a ne ženu. I među Glembajevima ima plenkovićevske prosvijećenosti.

NACIONAL: Kako će Domagoj biti seksepilna, izazovna, pokvarena sponzoruša s erotskom inteligencijom? Hoće li nositi ženski kostim ili haljinu?

Imat će ženski kostim, ali vidjet ćemo još smije li imati i brkove. Da stvar još malo zahuktamo, on na samrtnoj postelji brije Glembaja britvom, a prije toga se i sam malo obrije. No, nemojte misliti da smo obrnuli Krležu u zafrkanciju. Glumci neće igrati komično. Zagledanost Mislava Čavajde to nikada ne bi dopustila, niti bih ga ja zbog toga zvao u podjelu. Domagoj Janković je rekao da čeka ovaj intervju kako bi shvatio zašto on igra barunicu, a do tada svima koji ga pitaju odgovara s: a zašto je nju ne bih igrao? S Jankovićem inače surađujem niz godina, predobro se razumijemo, on hitro prihvaća sve redateljske upute. Svjedočio sam njegovim transformacijama u starca od osamdeset godina u našoj prošlogodišnjoj predstavi “Posljednja noć” bez ikakve šminke i pomagala. Pa ako je to uspio, znat će on riješiti problem žene u sebi.

NACIONAL: Kada govorite o “kreativnim rupama”, u prvi plan izvukli ste neke likove koje je Krleža možda namjerno zanemario?

Jedna od većih, ali namjernih rupa ovog teksta jest: tko je nasljednik glembajevskog imperija? Tko nasljeđuje sve, odnosno dugove? Trebao bi možda Leone, ali kako on ima tendenciju paranoika i artista, onda je to mladi Oliver. U kojem će smjeru taj Oliver ići? Hoće li se razvijati kao umjetnik ili kao bankar koji će pokušati spasiti to veliko bogatstvo? Takva pitanja kod Krleže namjerno izostaju, ali nikoga Krleža ne priječi da ih scenski postavlja. Adolescenta Olivera suvereno igra Pavle Vrkljan koji je nadrastao Oliverovu dob pa i on traži dječaštvo u sebi, a ne u šminki i puerilnom kostimu. Dakle, imamo zrelog glumca koji igra dijete i muškog glumca koji igra barunicu Castelli. I još moram spomenuti glumca izuzetne topline, veliku europsku glumačku zvijezdu Zlatka Burića koji će izokrenuti percepciju o oholom Glembaju vrtoglavo naopačke.

NACIONAL: Nameće se usporedba Ivice Todorića i Glembajevih. Govorili ste o toj prvobitnoj akumulaciji kapitala i lažima nepostojeće građanske klase. Je li je Hrvatska ikada imala?

To je sve Krležina genijalna fikcija i konfabulacija. Mi kapitaliste Glembajeva ranga nikada nismo imali. Mi nismo bili Mađarska, već njihova kolonija, svetili su nam se zbog Jelačićeva habsburškog sluganstva. Naš kapital nikada nije okrupnio na način kako je to imaginirao Krleža. To što se spominju dionice u firmi Kongo Belge, Trst, Hamburg, razgranatost Glembajevih pogrebnih poduzeća po cijeloj Europi, sve je to zapravo bilo nemoguć posao u Hrvatskoj 20-ih jer je samo dvadeset godina prije 2% pučanstva imalo pravo glasa. Toliko je, naime, ljudi plaćalo poreze. Tako je bio uzak sloj bogatih u Hrvatskoj. To je sve bilo vrlo naivno u odnosu na beskrupulozni mađarski kapitalizam. U Krležinu tekstu govori se jednim artificijelno visokim jezikom; glembajevsko obrazovanje i duhovni dijapazon u kojem se kreću zapravo djeluju kao prosvjetiteljska preporuka današnjici. Barunica Castelli, kakva god da je, svira Mondschein sonatu, a stari je sluša. Recite vi meni što sluša Kolinda Grabar-Kitarović? Deklarira se puna ponosa i patosa da sluša Thompsona. Ivo Josipović se barem pravio da piše neku ozbiljnu glazbu. Sjećam se da oni socijalistički vlastodršci, ma što da su doma slušali, o tome se barem nisu usudili govoriti na glas. “Glembajevi” su, ponovimo, fikcija, jer da smo ikada imali takve fino dekorirane kapitaliste, onda nam se ne bi dogodio ovo što imamo danas – ovaj grabež i prvobitnu akumulaciju kapitala.”Glembajevi” ne mogu biti kritika Todorića, oni mogu biti tek apologija nostalgije za takvom nepostojećom građanskom klasom.

‘SADA KAD SU U ‘BUJICI’ otišli totalno udesno, udaljili se od Plenkovića i Kolinde, a pristaju uz Škoru, to je ono što meni godi, to je ono što Nietzsche naziva ‘užitkom u propadanju”

NACIONAL: Tvrdite da u predstavi nema pozitivnih likova.

To je zapravo fascinantno, doista nema nijednog pozitivnog lika, čak se ni proletarijat ne profilira kao klasa za sebe, s vlastitim, odjelitim dostojanstvom i moralom, već zapravo cijelo vrijeme želi dosegnuti glembajevski uzorak. Taj proletarijat Krležine drame uopće ne privodi kapitalizam nekom pitanju. Jedini pozitivni lik je Silberbrandt kome se Leone divi jer, nakon što prepozna Angelikinu religijsku banalnost, Silberbrandt ostaje jedina osoba s čvrstom točkom u sebi. I zašto to do sada nismo uzeli u obzir u iščitavanju te drame? Zasigurno zato što smo naučeni na frazu o Krležinoj antiklerikalnoj blasfemiji. I upravo zato su “Glembajevi” velika drama, to su te genijalne rupe. Probajte u dramama Mire Gavrana naći neku rupu. Nema je, sve je čvrsto posloženo i približeno, svi šlicevi na gaćama su proštepani.

NACIONAL: Odražava li se taj nedostatak građanskog koncepta i na odnos Grada Zagreba i Ministarstva kulture prema Festivalu Miroslav Krleža? Taj odnos je ambivalentan, oni ga deklarativno podržavaju, ali zapravo ne podupiru financijski i institucionalno onako kako bi trebali.

Odnos je ambivalentan i prema Festivalu i prema Krleži. Uvjeren sam da bi Gvozd morao postati multimedijalni centar najšireg sofisticiranog ranga. Trebalo bi smoći volje, jer Bandić para uvijek ima, i otkupiti jedan stan ispod Krležina i urediti potkrovlje. Tu bi se mogao dogoditi fenomenalan pogled u intimu jednog herojskog pisca, a kuća na tri kata prštila bi aktivnostima i radionicama cijele godine. A tu je i onaj fantastični vrt, u kojem bi se trebao urediti neki pristojni amfiteatar, kako bi se tu mogli igrati i zahtjevniji projekti, a ne samo kvizovi i monodrame. Za našu predstavu teško da će stati više od devedeset ljudi, iako bi Goran Matović jako želio da ih bude 120.

NACIONAL: Prvi put surađujete na Festivalu s Goranom Matovićem?

Prihvatio sam suradnju kao izazov i poklon festivalu. Tamo do sada nije bilo predstava ovakvog opsega i širine, a smatram da bi trebalo biti barem tri, četiri takve velike predstave u svakom festivalskom izdanju. Eurokaz je nakon 30 godina postojanja prerastao u produkcijsku kuću i kada bi taj festival zaživio iznad svoje sadašnje pameti i produkcijskih mogućnosti, rado bi se priklonio njegovu prosperitetu.

NACIONAL: U intervjuu u povodu 30-e obljetnice Eurokaza bili ste prilično cinični prilikom spominjanja Grada i Ministarstva kulture.

Eurokaz od svojih olovnih početaka želi raditi na budućnosti kazališnog jezika. Mi nemamo mlade ljude koji bi osigurali tu budućnost, a one stare koje je ta budućnost zanimala, odbacili smo, poput Zlatka Burića, u Dansku. Za razliku od Čeha ili Slovaka koji osnivaju centre za kazališna istraživanja priključene na njihova nacionalna kazališta koja im pružaju logistiku i resurse. Eurokaz od kada je postao produkcijska kuća, računa na svrsishodnost gradnje jedne takve institucije s praktičnim programom budućnosti, nešto kao što je u socijalizmu, naravno puno ekstenzivnije, funkcionirao zagrebački Centar za kulturnu djelatnost omladine. U tom su Centru kao avangarda djelovali mladi, ne pretjerano desno nasoljeni Histrioni, ali i Kugla i Cocco na mekanoj ljevici. Naš elaborat do sada nitko nije prepoznao, a u kulturnoj vlasti smjenjivala se i ljevica puna naših jalovih poštovatelja i desnica od koje smo barem dobili pristojni prostor u Dežmanovoj.

NACIONAL: Milana Vuković Runjić nova je pročelnica Ureda za kulturu Grada Zagreba. Mislite li da će se promjenom na čelu Ureda promijeniti odnos prema Festivalu?

Vrlo je nadahnuto govorila na konferenciji za novinare na predstavljanju Festivala. Ona dolazi iz kulture, a ne iz fiskulture, pasionira je umjetnost i njena smislena produkcija prati kazalište. Bila je i na premijeri “Glembajevih” u Rijeci. Milana Vuković Runjić svakako ima što raditi, ako želi. Ostaje, naravno, pitanje je hoće li joj to gradonačelnik dopustiti.

NACIONAL: U ZKM-u ste režirali mnoge poznate predstave i epske spektakle. Kako ocjenjujete to kazalište?

ZKM je meni svakako drag, napravio sam tamo opsegom i ulogom velike predstave – “Kamov” je bila jedna od njih, kao i “Veliki Meštar sviju hulja”. Trajao sam tamo u ZKM-ovu herojskom dobu, bilo je para i duhovne mladosti. U doba Šnajderova vodstva znali smo kako ga privesti iz koristoljubivosti u korist. Danas je tamo konjunktura repertoara i pumpanje živosti, a neupitnosti te živosti alibi osiguravaju pospane nagrade.

‘RECITE VI MENI – što sluša Kolinda Grabar-Kitarović? Deklarira se puna ponosa i patosa da sluša Thompsona. Ivo Josipović se barem pravio da piše neku ozbiljnu glazbu’

NACIONAL: Vrlo ste kritični prema Dubravki Vrgoč. Zašto tako razmišljate ako je imala odlične rezultate i u ZKM-u, a i sada u HNK?

Možda će vas začuditi, ali ja Dubravku Vrgoč cijenim kao intendanticu HNK jer je u njega donijela ili u njega pripisala prosječnu razinu europskog mainstreama. No takvom mainstreamu u ZKM-u nije bilo mjesto. U ZKM-u je trebalo ići puno dalje od prepisivanja tuđih matrica i kalkulacija nad inozemnim pozitivnim kritikama. Radilo se o nepotrebnim vaganjima koja, kad je o HNK riječ, zadovoljavaju i umiruju građansku publiku i služe joj na čast, ali ZKM je tu da probija nove ulice kazališnih jezika.

NACIONAL: Tvrdite da gledate emisiju “Bujica”. Zašto se trujete?

Takva količina bezrazložnog očaja, a govorim o očaju kao psihološkoj, a ne moralnoj kategoriji koja se u “Bujici” može vidjeti, očaja radi očaja, njegov gotovo parnasovski nihilizam iz perspektive jednog redatelja djeluje kao istinska drama i literatura. Sada kada su otišli totalno udesno, udaljili se od Plenkovića i Kolinde, a za Škoru, to je ono što meni godi, to je ono što Nietzsche naziva “užitkom u propadanju”.

NACIONAL: Kako ocjenjujete ministricu kulture Ninu Obuljen-Koržinek nakon razorne vladavine Zlatka Hasanbegovića?

Ja sam za Hasanbegovića. Kao što je rekao Vjeran Zuppa, Nina Obuljen-Koržinek bila je jako dobra dok je gledala odozdo prema gore, a sada kada gleda odozgo prema dolje, to je pravo razočaranje. Ona je nekad doista bila vrlo benevolentna, razumijevala je ekonomiju umjetnosti, ali njene strategije javnost slabo razumije ili se boji njenih povremenih razornosti. Ova njena nadmenost i izvrdavanje činjenica pri smanjenju sredstava za nezavisnu kulturu vrlo je tužno i ne odgovara eleganciji njena karaktera.

NACIONAL: Hoće li ovi “Glembajevi” još negdje igrati nakon Festivala Krleže?

Imamo osiguranu jesensku premijeru u KIC-u u Preradovićevoj, u renoviranom prostoru. KIC-ova uprava je puna razumijevanja i veselim se suradnji.

Komentiraj