Godišnjica je kako su Portugalci otkrili Brazil. Na dan 22. travnja 1500. godine, 13 brodova s ukupno oko 1500 članova posade, kojima je zapovijedao Pedro Álvares Cabral, doplovilo je do kopna koje je najpre bilo nazvano Monte Pasqual, jer su moreplovci vjerovali da se radi o velikoj planini (“Monte”). Napustivši to mjesto i otplovivši dalje prema Indiji – krajnjoj destinaciji njihovog puta, gdje će sklopiti jedan veliki trgovački sporazum – pošto i dalje nisu znali da li se radi o kontinentu ili kakvom velikom otoku, Cabral je promijenio ime toga mjesta u Otok časnog križa (Ilha da Vera Cruz), koje je ubrzo zamijenjeno imenom Zemlja časnog križa (Terra da Vera Cruz), jer su moreplovci shvatili da je u pitanju ipak kontinent. Tek nakon što je otkriveno drvo koje se zove pau-brasil, godine 1511. ta je zemlja dobila svoj današnji naziv – Brazil.

Od bivše portugalske kolonije ostala je arhitektura, ali i jezik, koji je nešto drugačiji od onog originalnog, s istočne strane Atlantika. Osim Portugalaca i lokalnog stanovništva koje su zatekli, od 16. stoljeća dio stanovnika Brazila postaju i crni robovi koji su jedrenjacima dovoženi iz Afrike. Nekada jedna od najsurovijih robovlasničkih kolonija, danas je Brazil nalik Kubi – ljudi su vremenom postali skoro potpuno indiferentni prema boji kože. Rasizam u onom obliku koji poznajemo, tamo skoro i da ne postoji. Osim crnog (8 %) i bijelog (47 %) stanovništva Brazila, veliki broj populacije čine takozvani Pardo (43%), kako Brazilci nazivaju one sa bojom kože u varijacijama između crne i bijele. Podatak da skoro 50 % ljudi ima „pomješanu“ boju kože, najbolje govori o (ne)postojanju rasizma.