Dani Branka Miljkovića koji će se 9. veljače održati treći put, pokrenula je kroatologinja Magdalena Došen, potaknuta činjenicom da se i sama kasno susrela s djelom tog pjesnika jer je ‘ideološki pročišćeni kurikulum nastave hrvatskog jezika naglašeno zaobilazio sve koji su pripadali srpskoj književnosti’
“Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj… “
Vjerojatno je više onih kojima ovi stihovi zvuče poznato, nego što je upućenih koji bi na zamišljenom kvizu znali tko ih je napisao. Autor je Branko Miljković, jedan od najpoznatijih srpskih i jugoslavenskih pjesnika druge polovice dvadesetog stoljeća. Rođen je u Nišu 1934., a umro u Zagrebu 1961. Još je manji postotak onih koji bi, da ih se, štono se kaže, probudi u kasni noćni sat, znali da su djela “Uzalud je budim”, “Smrću protiv smrti”, “Porijeklo nade”, “Vatra i ništa” i “Krv koja svijetli” upravo njegove zbirke pjesama. S druge strane, ima ih kojima negdje “zvoni” da se neki pjesnik, ironično, autor epitafa “ubi me prejaka riječ”, objesio na zagrebačkom Cmroku u noći s 11. na 12. veljače. Njegovo samoubojstvo, koje je samo po sebi prožeto mistikom, neki dovode u pitanje i uvode još zakučastije teorije o ubojstvu. U svom posljednjem pismu, koje je uputio beogradskom književnom kritičaru Petru Džadžiću, u wertherovskoj je maniri o ženi zbog koje je patio napisao da je bila osnovna potreba njegova duha i zaštitni omotač od metafizičke studeni. To je za neke dovoljan dokaz da se “prokleti pjesnik” ubio zbog ljubavnih jada. Drugima su, pak, milije legende o ubojstvu. Maštovita rješenja te “enigme” iznose Miljkovićev otac Gliša koji je tvrdio da je njegov sin ubijen na drugom mjestu i mrtav zakačen za tu granu, pisac Zlatko Tomičić koji je tvrdio da su dva agenta Udbe iz Beograda došla u Zagreb da ga ubiju i spomenuti Petar Džadžić koji je krajem osamdesetih “ispalio” da se Branko Miljković, nošen sramotom i poniženjem, ubio zbog pjesme koju je napisao o Titu…
Komentari