BRANKO BREZOVEC: ‘Eurokaz će 13. siječnja nakon 35 godina proglasiti ukidanje’

Prije točno 50 godina kazališna družina Coccolemocco, koju je osnovao redatelj Branko Brezovec, premijerno je izvela svoju prvu predstavu. Brezovec daje hommage tom događaju, ali i oštro kritizira Zakladu Kultura nova jer Eurokaz, čiji je suosnivač, prvi put u 35 godina nije dobio ni kune za program

Kazališna družina Coccolemocco obilježit će 29. prosinca pedesetu obljetnicu od premijere svoje prve predstave „Onaj koji govori da i Onaj koji govori ne“, prema drami Bertolta Brechta. Tada su članovi grupe bili učenici II. e razreda zagrebačke Pete gimnazije, a osnivač i voditelj bio je danas poznati redatelj i profesor na Akademiji dramske umjetnosti Branko Brezovec.

Brezovec je s Gordanom Vnuk 1987. osnovao Eurokaz koji je do 2013. djelovao kao festival alternativnog kazališta i u Hrvatsku doveo brojne europske i svjetske trupe, a danas je Eurokaz producentska kuća. No Eurokaz je pred ukidanjem jer prvi put otkad postoji nije dobio novac za hladni pogon, što u njihovom slučaju znači nemogućnost isplate plaće jedinom zaposlenom. Zbog toga 13. siječnja planiraju performans – Brezovec najavljuje da će se toga dana članovi Eurokaza, figurativno, javno spaliti na tribini u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

NACIONAL: Kazališna družina Coccolemocco, koju ste vi osnovali, obilježit će 29. prosinca pedesetu obljetnicu svojeg osnutka, kada je premijerno izvedena predstava „Onaj koji govori da i Onaj koji govori ne“ prema drami Bertolta Brechta. Kad pomislite na tih 50 godina od početka svog rada u kazalištu, kakav je osjećaj?

Strahobalan, a što bi drugo! Malo u meni ima nekog slavljeničkog, ceremonijalnog ponosa, ali malo ga mora biti, jer još uvijek – na užas mnogih – perzistiram režirajući, što će reći: ovih pedeset godina ipak pokazuje da su geste ideja – kako bi rekao Mallarmé, a tako bih nazvao kazališni trud koji se pojavio u gimnazijalaca u šesnaestoj godini – rasle su neko vrijeme kolektivno i uspjele, pomalo prkosno, preživjeti, barem u meni – donijeti mi i neke prihode i neko veselje – što baš nije lako ni uputno za širu upotrebu. To je skromni, a bit će i pijani hommage prvoj predstavi koju je cijeli jedan razred V. zagrebačke gimnazije napravio sa scenskom ozbiljnošću, a napravili smo ih još nekoliko kasnije, pa i kulturološki ozbiljnije, što ima neke nevjerojatne elemente. Taj uspjeh širio se na sve četiri gimnazijske godine, a negdje oko mature taj je naš rad odskočio u svoju važnost, dobili smo nagradu „7 sekretara SKOJ-a“ za kazalište. Iste godine tu je nagradu u domeni sporta dobio i Mate Parlov, sve u slučajnom skladu s Brechtovim nalogom da se teatar mora srepiti sa zdravim sportom. Usput, ta nagrada nije bila vezana uz neko umjetničko ugađanje i pogađanje političke komocije; zagrebačka socijalistička omladina nagrađivala je ono inventivno, subverzivno, pa i cinično. Bila je bliža Šuvaru nego Bakariću i Juri Biliću. A i iznos te nagrade bio je, barem, jednak njenom dostojanstvu kad usporedimo koliko je dugo naš tehnički, scenografski i enološki pogon od nje živio. Pedeseta obljetnica je, dakle, zanimljivo prisjećanje na to koliko je to vrijeme ekstenzivno i ekskluzivno razmišljalo o mladima i kulturi. Evo, čuje se da Plenković pokušava u Hrvatsku vratiti mlade koji su otišli ne samo trbuhom za kruhom, i to na jedan dosta čudan, financijski razmetljiv način.

Ali u to vrijeme nakon 1971. i hrvatskog proljeća, pokušavao se „pokrpati“ nacionalistički separatizam koji je tih godina buktio pa se snažno promovirala ideja suprotna plenkovićevskom vraćanju ili, barem, preradovićevskom ostajte ovdje. Na etničko sabiranje udarilo se osnaživanjem „bratstva i jedinstva“, to će reći: putuj, brate, koliko hoćeš, druži se, pomiješaj se, potroši sebe i sve pare pa se vrati, najbolje bratski promiješan, ali zadovoljno ispunjen i zadovoljen, što će ti plenkovićevski sitniš u džepu. Tako su nas 16-godišnjake, koji su se Brechtom zalagali za kulturu dijaloga, nezrele, ali intelektualno navijene, izlagali i prevozili posvuda za tadašnje pokušaje potvrđivanja da socijalizam nije tako ideologijski rigidan i da ima u njemu dijalektičke mudrosti.

NACIONAL: Poslužili ste im kao sjajno sredstvo?

I oni nama. Jer mi smo na ´71 gledali pomalo onako kako Nietzsche veli o kršćanstvu: sada o njemu odlučuje naš ukus, a ne više naši razlozi. Držali smo ´71 bezukusnom, previše kićenom i s puno kiča, iako je ondašnji njezin animizam mila majka prema hadezeovskom današnjem animalizmu. A i ako ćemo pravo, kad imate šesnaest godina više se bavite svojim organskim nadražajima nego perfidijom politike. Mi smo mislili što smo se usudili misliti, nitko nije digao prst i rekao nam – no, no; za to smo nagrađivani i adorirani, i za gimnazijalce i za socijalizam s ljudskim licem – mirna Bosna. I od 1971. do 1974. uživali smo, socijalizmu na diku, pamet svog truda, nismo trebali svrdlati u pitanje jesmo li manipulirani; to što smo radili, promislili smo, bila je to čudna krpica liberalizma, i to u radnim uvjetima koji bi nam uskoro trebali otvoriti pravo na društveno odgovorniju budućnost.

Predstava ‘Shakespeare the Sadist’ iz 1986; recital ‘Čega nema tog se ne odreci’ iz 1979. i predstava ‘Jedan dan u životu Ignaca Goloba’ iz 1977.. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Čak ste i izvodili predstave u razredu.

Jesmo, ali veći je ponos bio naše permanentno igranje u ITD-u, koji je tada bio na vrhuncu svojih uspjeha. Vjeran Zuppa primio je nas klince da na šanku uz Šerbedžiju srčemo pivo.

NACIONAL: Otkud ideja jednom razredu V. gimnazije da napravi predstavu?

Nisam to ja inicirao, to je bio jedan navudren razred, ali i navudrena, dosta umišljena škola. Ideju da se radi Brecht donio je moj razredni kolega Živko Pavletić, koji je danas, na nacionalnoj razini, ugledni liječnik u SAD-u, sad je Steven Pavletic i kad god Kolinda dođe tamo, ona s njim, uzornim Hrvatom preko bare, pije kavu. Ja sam najviše u cijelom razredu ljubio kazalište pa sam imao zadatak u red dovesti scenski promet među školskim klupama, ali pamet toga razreda nije bila samo pri meni. Nitko nakon gimnazije, osim mene kasnije, nije otišao na Akademiju, neki smo studirali po Filozofskom, a najviše za doktore i financijske špekulante.

NACIONAL: Nakon gimnazije – dakle, 1974. – otišli ste, znači, na studij na Filozofski?

Filozofski fakultet je tada dominirao društvenim zbivanjima, Štulić je lupao po gitari u podrumu, praksisovci su lupali po socijalizmu na katu, a Coccolemocco, nakon post-gimnazijskog osipanja, popunio se mladim lijevim filozofima, sociolozima i povjesničarima umjetnosti, u jednom je trenutku brojao 120 zelota. Ne znam tko od zagrebačkih intelektualaca nije, barem, prošao kroz Cocco – Vjeran Zuppa bio je doajen i kad nije bio na šanku ITD-a, pio je votku s nama u Pothodniku, a ponekad nam je i rezao daske. Božo Kovačević, Branko Matan, Gordana Vnuk, Tihomir Milovac… U to je vrijeme, rekoh, kultura bila hijeroglif snažne, možda presudne političke strategije i nezavisna je scena mastila brk. U scenskoj nezavisnosti takmičili smo se s Kugla glumištem, a jedina razlika između nas i njih je u tome što smo mi bili na vinu, a oni na travi, pa je to odredilo i estetsku razliku. Oni su bili mekaniji, zaokupljeni lirskim svijetom, travnatim fantazmima, a mi smo se pravili vinski promućurnim ur-intelektualcima. Zvali su nas politbiro, „polit’ biro pa zapalit“.

NACIONAL: Što se promijenilo do 1980.?

Coccolemocco je tada bio na vrhuncu umješnosti, 1977. smo napravili našu najrazvikaniju predstavu „Jedan dan u životu Ignaca Goloba“, to nas je obilježilo, s lutkama visokima tri i pol metra. Senzacionalna spektakularnost, izvođačka ambicioznost i istovremena martirijska skrušenost te predstave, to je danas financijski, produkcijski i aktivistički nemoguće. I to sve uz pomoć agilnog, nimalo zatucanog Saveza socijalističke omladine Zagreba. Kad tu socijalističku omladinu provučete po ustima, možete osjetiti gorčinu, ali svi najbolji, zreli umjetnici hrvatske današnjice, novinari, diplomati, političari započeli su uz brižljivost tog Saveza i njegove kulturne depandanse Centra za kulturnu djelatnost omladine. U provinciji je, pretpostavljam, moralo biti malo stresnije nego u Zagrebu i više se, kao što rekoh, slušalo Bakarića nego ciničnog Šuvara, ali je to bio jedan nezauzdani dar-mar mladog kulturnog aktivizma. Uz to ide i, danas potpuno neshvatljiv, entuzijazam koji nije imao baš nikakav stres osobnog preživljavanja na obzoru. Ja sam – ne znam hoćete li mi vjerovati – prvi, skromni novac počeo zarađivati nakon svoje tridesete godine života.

 

‘Novac zaklade kultura nova bio je ključan za održanje Eurokaza. Mi to ukidanje znamo i obrazložiti. Preživjet će ili Eurokaz ili Kultura nova, samo jedno od nas dvoje’

 

NACIONAL: Zašto?

I sam se danas to pitam, pogotovo kad svoje studente na ADU-u pokušavam, ne baš uvjerljivo, usmjeriti prema entuzijazmu, jer ako žele dobro zarađivati, još uvijek stignu na ekonomiju, vanjsku trgovinu, pravo… Na Vicin Osijek, Burilovićevu Banjaluku ili Ljuštinin Zaprešić. Moji roditelji su bili neka srednja klasa, možda nešto malo više od toga, ali nisu nam ni obiteljski ni osobni prioriteti bili novčani, nego društveni. Sve što smo od omladinskih fondova dobivali, ulagali smo u predstave.

NACIONAL: Kako se osjećate kad se toga sjetite?

Neugodno i nimalo nostalgično. Jer sa stravom gledam u današnje – i sam sam njihova žrtva – ama baš nikakvo, forumsko promišljanje inovacije scenskih jezika. No tu bi trebalo početi priču o, recimo, kriminalnoj politici Zaklade Kultura nova, zamišljene kao financijska ispomoć nezavisnoj kulturi i njezinoj, na prvi pogled, vidljivoj, analfabetskoj prijepisnosti, poltronskoj mucavosti po tragovima kulturnih smjernica EU-a, a zapravo dubokoj prirepljenosti uz totalitarnu domorodačku, ne samo kulturnu, politiku.

NACIONAL: Bez obzira na to što vas je Zuppa primio u ITD, nisu svi bili tako široke ruke. U Dubrovniku ste osamdesetih vodili prave bitke?

Dakle, 1980., kad su Cocco i Kugla najpoletniji i medijski podignuti, a ja akademijski zbrinut, moj profesor Paro, ne sluteći što ga čeka, povjerava mi organizaciju bloka izvaninstitucionalnog, inovativnog teatra unutar Dubrovačkih ljetnih igara, a koji ja doživljavam kao nastavak naših ekstenzivnih zagrebačkih aktivnosti, međunarodnog festivala Dani mladog teatra koji je Cocco organizirao od 1974. do 1977. Te 1980. napravili smo dubrovačku inačicu mladog teatra i bio je to trijumf, velika afirmacija mlade inovativne estetike, a Dubrovnik se svojom pridošlom otvorenošću pridružio Edinburghu i Avignonu. Neprilike su počele odmah, na kraju prve godine, nakon premijere našeg velebnog projekta „Ljetno popodne“. Istina, niz fino ugođenih provokacija koje su bile dio koncepta nisu baš stvarale opuštenu atmosferu, ali je afera izbila tek kad je članica Kugle Dunja Koprolčec, za gospare sura amaterka, dobila Orlanda umjesto Mire Furlan koja je, istina, bravurozno igrala Gloriju, pa je to sve stvorilo ustreptali bijes oko manifestacije. Imperij, s prilično nokautiranim Parom, vrlo se brzo pridigao i uzvratio udarac nepoćudnoj šačici kritičarskog žirija, pa je ta višegodišnja omraza dala rezultate i crvotočno utjecala na rastakanje i Kugle i Cocca.

NACIONAL: Zašto vam je od samih početaka važno da kazalište koje radite bude drugačije, avangardno, ponekad kontroverzno?

Zato što vjerujem da svaki jezik mora imati budućnost, a matrice se moraju mijenjati ili barem alterirati ili alternirati. Danas, ako pogledate filmove iz 1920-ih, zapanjit ćete se koliko je to sporo. Mi danas imamo mogućnost percipirati pet ili šest informacija istovremeno, to prije nije bilo moguće. Do Orsona Wellesa niste znali što je drugi plan, ako ćemo nastaviti u filmskom tonu. To znači da perceptivno napredujemo, planom u dubinu, ideološki u širinu, a teleološki u nigdinu. Dakle, tu nije riječ o danas probitačnom opažanju politike u teatru, već o politici opažanja. Zalažem se za perceptivno bogatstvo: zapažate ono bitno i sitno izvan svake hijerarhijske prisile, a zato je potrebna ekonomija, a ne samohvala subjekta. Impresionistički slikari umirali su od gladi jer ih Tout-Paris nije priznavao, bili su potpuno omalovažavani, a izlagalo se akademsko i institucionalizirano maljanje. A danas većina ljudi u Pariz ide radi impresionista. Nikada si više jedan Pariz neće dozvoliti da mu i jedan slikar umre od gladi. Slikari moraju slikati, a ne umirati od gladi, ako nikako drugačije onda iz preventive; tko zna što će njihovo slikarstvo za konjunkturu budućnosti iznjedriti. Samo se u Hrvatskoj još može umrijeti od gladi ako dopustite Zakladi Kultura nova da arbitrira i da se baškari kako hoće i kako ne može.

 

‘Ako moji studenti žele dobro zarađivati, još uvijek stignu na ekonomiju, vanjsku trgovinu, pravo. Na Vicin Osijek, Burilovićevu Banjaluku ili Ljuštinin Zaprešić’

 

NACIONAL: Vi i Eurokaz niste dobili novac za hladni pogon prvi put u 35 godina?

Ja neću umrijeti od gladi jer sam si stvorio ne toliko pametne, koliko korisne zalihe, ali Eurokaz kao produkcijska kuća zasigurno hoće jer joj, nakon aktualne odbijenice Kulture nove, nema druge i već gromoglasno radi na svom ukinuću. Dana 13. siječnja javno ćemo se spaliti na tribini u Knjižnici Bogdana Ogrizovića. Dođite gledati kako curi i rastapa se mast avangarde. Eurokaz, da se podsjetimo, nakon festivalskog razdoblja koje je vodila Gordana Vnuk, transformirao se 2014. u produkcijsku kuću koja djeluje na istim eurokazovskim premisama. I on ne bi opstao 34 godine da mu nisu na početku, u najranjivijim procjenama, pomagali krugovi ljudi, intelektualci, s interesima potpuno izvan kazališta, ponajviše arhitekti. Nadam se da to ne djeluje kao apologija novoj vlasti, ali primjerice, zagrebački dogradonačelnik Luka Korlaet više puta je rekao da je dijete Eurokaza. Zbog tih i takvih ljudi smo opstali, a ne zbog Akademije koja je tada, čak i formalno, zabranjivala svojim studentima posjet Eurokazu. Godine 2002. počeo sam raditi na Akademiji dramske umjetnosti da bih predavao o takvoj, prije desetljeća bogohulnoj, eurokazovskoj estetici. I sad to predajem 20 godina i čekam neke klince da mi kažu da se maknem ili da ih, još bolje, zabranim.

NACIONAL: Vidite li danas nekoga tko bi mogao slijediti vašu poetiku?

Imam ja mnoge studente koji danas rade usuprot mojim pedagoškim načinima, tek se nadam da priznaju moj negativni poticaj i doprinos. Baš drugačije rade, recimo, vama najpoznatiji Frljić i Anica Tomić. Moje je vrijeme pokušavalo raditi neideologizirani, desemiotizirani, negramatički teatar, pa je posve u redu da se sada radi angažirani, društveno vidljivi teatar. Za moj ukus i pamet, nema tu neke posebne društvene utilitarnosti, tu su im na djelu, i neka su, ciničke svrhe i zaigrana metodologija brze upotrebe stvarnosti, a ni Anica ni Oliver zasigurno nisu naivni da povjeruju u mijenjanje stvarnosti – ni kazalištem ni medijima, samo revolucijom.

NACIONAL: Zašto nikad niste radili u zagrebačkom HNK-u? Nisu vam dali ili niste željeli?

Kad je baš zagrebački HNK u pitanju, a radio sam u riječkom i splitskom HNK-u, ja sam tamo vrlo uspješno asistirao kao student režije i nudila mi se prilična perspektiva. Tada su tamo bile legende – Drach, Buzančić, Crnković, Lonza, Rošić – koje nisu ni trebale redatelja; sjedili su na sceni oko stola, pušili i glumili. Pa sam pomislio: što ću ja sad Crnkoviću ili Lonzi reći da obuku tenisice, stave trenirku i vježbaju, jer mene je zanimao taj fizički, gestualni, a ne psihološki aspekt glume. Oni su tako dobro obavljali taj svoj gavelijanski teatar, pa tko sam ja da takvo što propitujem? I otišao sam u Makedoniju gdje se jedva čekalo to skidanje, preko trenirke do golih spolovila. Ponekad mi neki papre da sam čemeran što nisam nikad režirao u zagrebačkom HNK-u, ali kad danas pogledate stanje glumačkog personala u tom teatru, tu više trenirke nisu problem, već je problem njihova raspuštena duhovna esencija, bolje da iz njega zauvijek, bez ikakva dodira, izostanem.

NACIONAL: Eurokaz je prvi put otkad postoji ostao bez novca za hladni pogon. Kultura nova odbila vas je na natječaju. Zašto vas ne vole, kome ste se zamjerili?

To je jedna od trenutačno najvećih tajnovitosti, ali ne brinite, potrudit ćemo se da izađe, majci, na vidjelo. Eurokaz je – nevjerojatno, ali istinito – uvijek bolje prolazio u smislu novca kad je HDZ bio na vlasti. Od njih smo dobili i prostor koji danas koristimo. A nismo ga, primjerice, dobili od svojih prijatelja i istomišljenika kad su bili na vlasti i koji se kunu da su sisali Eurokazovo crno mlijeko, u umjetničkom i društvenom smislu. Andrea Zlatar Violić, kad je bila nalijevo naherena ministrica kulture, znala je sa mnom i društvom iskapiti na svakom sastanku četiri, pet boca dingača, naravno, ne na svoj račun – a znate koliko košta jedna takva boca. Kasnije je platila to što je tako plaćala, da se malo našalim. Odlično bismo se uz dingač proveli, ali ona bi drugoga jutra zaboravila sve što je obećala.

Članovi skupine Coccolemocco na predstavi ‘Jedan dan u životu Ignaca Goloba’ 1976. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Kako se zbog toga osjećate?

Dingači intenzivno fale, ali je HDZ, i bez dingača, više tekući. Oni će reći: ma daj da se ne prepiremo s njima, znaju pisati, vikati i lupati po vratima, dajmo im neki mali milijun i nek´ ih voda nosi. Mi Zakladi Kultura nova moramo, i to nakon 34 godine za vrapce na grani prepoznatljiva društvenog angažmana, zbog kojeg smo, ne jednom, visjeli na niti ukinuća, svake godine retoričkim, napisanim bravurama dokazivati da smo refleksivni, kritični, angažirani i inovativni. Samo tako, svakogodišnjim pristankom na repetitivno prenemaganje tj. obrazlaganje istih „kriterija“ – koji, svi zajedno, nažalost, dohvaćaju istu teorijsku supstanciju i retorički pleonazam – dakle, svakogodišnjim pretovarom najperfidnije vrste ulagivanja, možete od njih očekivati paru za sramotno mali iznos plaće jedine profesionalno zaposlene osobe naše organizacije. A oni ne prate ono što radimo, ne idu na naše predstave i nije ih zbog toga nimalo sram! Mi smo prošle godine napravili dvije premijere. Ona Kuglina u MSU-u brojala je tridesetak ljudi na sceni, što je u posvađanim institucionalnim ansamblima nemoguće, i izdali smo kritičku monografiju, kompendij novog teatra na 420 stranica. Ali to se ne računa. Umjesto toga, kažu da nismo dobro segmentirali svoju publiku pa upozoravaju da moramo raditi na razvoju publike, da se ne brinemo dovoljno oko volontera, a svijet ide, u ovoj pandemiji, prema sužavanju publike i tjera volontere da ostanu doma. Ne zanimaju ih empirijski uvidi dalje od njihovih pogleda na Jelačić plac iz fotelja na šestom katu!

NACIONAL: Hoćete li reagirati na ovo odbijanje?

Rekoh, mi ćemo 13. siječnja proglasiti ukidanje Eurokaza, jer je financijski doprinos te zaklade bio ključan za održanje Eurokazove administracije, pa time i produktivnosti. Nismo mi baš bez javnosti, a budite uvjereni da mi to ukidanje znamo i obrazložiti, bez kuknjave i lirizma i parlovljevskim boks-direktom izrežirati. E, pa preživjet će ili Eurokaz ili Kultura nova, samo jedno od nas dvoje.

NACIONAL: Kako vam Grad može pomoći?

Ako hoće, u svim smjerovima. Do sada su sve nezavisne inicijative dobivale pomalo – recimo, u prosjeku, oko beskorisnih 10 do 15.000 kn – a kriteriji su bili sporedni. Mogao bi Grad razmisliti i, na temeljima našeg strateškog plana iz daleke 2014., srediti nam aktivnosti u Gorgoni u MSU-u. Dvorana je već dvije godine izvan funkcije, a nije ju potres toliko uništio. Razlog je totalna tehnička zapuštenost, nakon samo desetljeće od njezina otvaranja. Imala je najsofisticiraniju tehničku opremu, ispod čekića, ali nikad nije imala zaposlenog tehničara. Čak 70 posto reflektorskih žarulja je tehničkom nonšalancijom izgorjelo ili je pokradeno. Ma vidi čuda! Gorgona bi, samo da se prstom mrdne, mogla biti kulturni centar, poput Zuppina ITD-a 1970-ih.

NACIONAL: Što mislite, koliko ste traga ostavili u hrvatskom kazalištu?

Kako bi rekao Krleža, to je metafizičko pitanje. Začudim se iznova, primjerice, kad je u pitanju publika. Mislio sam da znam ponaosob tu šačicu ljudi koji me prate, ali jednom u Krapinskim toplicama doktor, koji mi je kamerom prodirao u srce, reče, mrtav hladan nad snimljenim trenutkom mog srca, da je ama baš sve moje predstave pogledao. Lijepo i dirljivo, ali u kazalištu se najbrže stari. Ne biste vjerovali, danas profesori na Akademiji ne znaju što je redateljski kartel koji je imao vrhunskih režija, ali je svojom gramzljivošću unazadio procesnost hrvatskog redateljstva i umjetničkog vodstva. Da ne govorim o mladim glumcima; iz vlastitog iskustva znam da studenti glume nemaju pojma tko je, recimo, Vanja Drach.

Komentiraj