Objavljeno u Nacionalu br. 872, 13. siječanj 2015.

Sportski komentator i bivši sportaš, koji će za RTL komentirati Svjetsko rukometno prvenstvo u Kataru, za Nacional govori o svojoj karijeri, prljavim zakulisnim igrama u sportu, svom političkom angažmanu burnih 1990-ih i sklonosti kocki

Omiljeni HTV-ov sportski komentator i bivši sportaš Božo Sušec nije se “smirio” ni pet godina nakon umirovljenja. Penzionerski životni stil daleko je od Sušecove svakodnevice jer kao stalni suradnik televizijskog kanala Arena Sport tjedno prati i po pet utakmica, a uoči Svjetskog rukometnog prvenstva u Kataru angažiran je na RTL-u kao jedna od ključnih karika tog projekta. Radit će, kaže, sve dok mu je reporterski život užitak. Doktor, kako su ga prijatelji počeli zvati zbog reklame jedne kladioničarske kuće kojoj je postao zaštitno lice, počeo je televizijsku karijeru 1968. Tada je kao student politologije dobio stipendiju Televizije Zagreb i započeo svoj novinarski put. Odlično se snalazio kao mladi novinar baveći se gradskim temama, a 1972. je prešao u sportski program koji je u mnogočemu obilježio njegov život. Kao asistent Mladena Delića učio se osnovama zanata i ubrzo se profilirao u samostalnog komentatora koji se specijalizirao za atletiku, nogomet, rukomet i skijanje. Svojim znanjem i vjerodostojnošću obilježio je epohu hrvatskog sportskog novinarstva, zbog čega je posebno omiljen među kolegama i gledateljima, ali i iznimno cijenjen u domaćim i inozemnim sportskim krugovima.

NACIONAL: Predstojeće Svjetsko rukometno prvenstvo u Kataru za vas znači privremeni “transfer” s televizijskog kanala Arena Sport na RTL Televiziju. Kako je uspostavljena suradnja?

Na RTL-u su tražili kvalitetnog sportskog komentatora koji se razumije u rukomet, a ja valjda zadovoljavam postavljene kriterije. Kad su mi se obratili s ponudom, rečeno mi je da im je za potrebe praćenja rukometnog prvenstva u Kataru potreban “Mr. Rukomet”, a to sam prema njihovoj procjeni ja. Sa zadovoljstvom sam prihvatio ponudu jer pratim rukomet. Bit će to moj povratak jednom od brojnih svjetskih prvenstava koja sam pratio proteklih desetljeća. Najveće mi je zadovoljstvo tim s kojim ću usko surađivati, u kojem su Blaženko Lacković, Filip Brkić i Zlatko Saračević. Vjerujem da pripremamo ozbiljan projekt i veseli me širenje sportskog programa na komercijalne televizije s nacionalnom koncesijom jer je konačno prepoznat potencijal sportskog programa i njegova vrijednost.

NACIONAL: U vrijeme kad ste bili pomoćnik generalnog direktora HTV-a 2009. RTL je preoteo HTV-u televizijsko domaćinstvo Svjetskog rukometnog prvenstva koje se igralo u Hrvatskoj. Jeste li to tad doživjeli kao profesionalni poraz?

Bila je to žustra i izazovna, ali divna poslovna borba. Domaćinstvo Svjetskoga prvenstva u Hrvatskoj izborila je ekipa koju su činili članovi Hrvatskog rukometnog saveza i Hrvatske televizije. Jedan od uvjeta za općenito dobivanje domaćinstva bilo je jamstvo HTV-a. Morali smo produkcijski pokriti sve utakmice prvenstva. Za to su potrebne gomile potvrda, što smo ishodili. Nakon toga sve je upućivalo da će HTV zaista dobiti televizijska prava i biti televizijski domaćin. Na jednom sastanku najviših predstavnika rukometnog svijeta tražio sam još jednu potvrdu Hassana Moustafe, predsjednika Svjetske rukometne federacije, pa smo je od njega i dobili. Na tom sastanku, sjećam se, zahtijevao je čak da izvadimo baterije iz mobilnih aparata jer se nije osjećao dovoljno sigurnim pokraj ugašenih telefona. Na kraju nismo uspjeli dobiti prava zbog nekih poslovnih igara koje su se događale daleko od našeg mogućeg utjecaja. Robert Šveb je tada dao ostavku nakon, po mom mišljenju, potpuno nekorektnih optužbi na njegov račun.

 

‘HTV JE 2009. IZGUBIO PRAVA NA RUKOMETNO prvenstvo zbog nekih poslovnih igara koje su se odvijale daleko od mogućnosti našeg utjecaja. Trebali smo odlučnije vodstvo’

 

NACIONAL: Koje su to poslovne igre bile izvan vašeg utjecaja?

Postoje razlozi zbog kojih to ne mogu komentirati.

NACIONAL: Danas se malo tko sjeća kratkotrajne epizode u kojoj ste 1986. kraće vrijeme bili savjetnik Zorana Tute Živkovića, tadašnjeg izbornika jugoslavenske rukometne reprezentacije. Kako je bila uspostavljena ta suradnja?

Obožavao sam tu generaciju, s mnogim igračima bio sam prijatelj. Spontano sam počeo surađivati s Tutom Živkovićem. Puno vremena provodili smo Vlado Štencl, Živković i ja razgovarajući i analizirajući utakmice. Tuta Živković pažljivo je slušao rasprave između Štencla i mene. Nešto je i zapisivao. Mislim da je možda primjenjivao 20-30 posto izrečenog u našim diskusijama. Ostalo je Živkovićeva zasluga.

NACIONAL: Kako ste 1990-ih postali predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza?

Ta mi je funkcija u prvom redu bila priznanje za sve što znam i što sam napravio u rukometu. Povjerenje ljudi u moju sposobnost za dužnost koju su mi povjerili bilo je iznad svih mojih očekivanja. To je bilo i odlično vrijeme za entuzijastične poslovne podvige. U tome trenutku još nismo bili priznati kao članica olimpijskog pokreta. Ta borba za izlazak na međunarodnu scenu, ne samo rukometa, nego hrvatskog sporta uopće, bila je nevjerojatno uzbudljiv dio moga života. Gotovo je nepoznato da je jedna od najzaslužnijih osoba za ulazak Hrvatske u olimpijski pokret i nastup na Olimpijskim igrama u Albertvilleu bio slikar Ivan Lacković Croata. Naime, tada nas je u punoj formi predstavljao Antun Vrdoljak, predsjednik HOO-a. Nedvojbeno je najzaslužniji za cijelu priču hrvatskog sporta u najdelikatnijim vremenima. Precizno je proučio kako se sve radi. Nekoliko puta odlazili smo na dugotrajne sastanke s Juanom Antoniom Samaranchom, kojem smo redovito nosili Lackovićeve slike. A on se njima kao iskusni kolekcionar uvijek iznova oduševljavao. Vrdoljak je tu odigrao ključnu ulogu, za sve osim za rukomet.

NACIONAL: Možete li to objasniti?

Samo rukomet nije prošao na Olimpijske igre. A to bi bio jedini pravedan slijed događaja. Jer je devet igrača Jugoslavije igralo u reprezentaciji Hrvatske. Potez je bio na Svjetskoj rukometnoj federaciji, odnosno njenom tadašnjem predsjedniku, uglednom bankaru iz Beča Erwinu Lancu. Primio nas je u svom uredu. Vrdoljak je tada Lancu održao opširno, uvjerljivo, ali agresivno izlaganje. Nakon desetak minuta Lanc je u ured pozvao tajnicu koja mu je donijela hrpu tableta. Progutao ih je odjednom. Time nam je zapravo posredno dao do znanja da hrvatski rukometaši tom prilikom neće nastupiti na Olimpijskim igrama.

NACIONAL: Otkaz na mjesto predsjednika HRS-a dali ste poprilično iznenada. Zašto?

Do same skupštine nikome nisam rekao da sam donio tu odluku. Nakon dvije godine podnio sam izvješće o uspješnosti rada i na neki način nisam osjećao da sam opravdao očekivanja. Na sjednici sam izjavio da se povlačim. Već tada najmoćniji čovjek hrvatskog rukometa Zoran Gobac prekinuo je sjednicu i pozvao me sa strane. “Jesi li normalan?”, upitao me. Stajao sam iza svoje odluke. Otišao sam. Vjerujem da sam ispravno odlučio.

 

‘NA RTL-u SU tražili kvalitetnog sportskog komentatora koji se razumije u rukomet, rečeno mi je da im je potreban ‘Mr. Rukomet’ za praćenje rukometnog prvenstva u Kataru’

 

NACIONAL: Kako ocjenjujete ulogu koju Zoran Gobac godinama ima u hrvatskom rukometu?

Gobac je abnormalno zadužio hrvatski rukomet. Posebno u ranom razdoblju, kako kroz rad u rukometnom klubu Zagreb, tako i kroz rad u reprezentaciji. Radio je u nemogućim uvjetima. No posve su u pravu oni koji kritiziraju njegov način rada kojim si je osigurao status alfe i omege tog sporta. On nije anđeo. Mogu mu se pripisati brojni uspjesi za koje je zaslužan. A ako je odgovoran za dobre, logično je da je odgovoran i za loše stvari koje se događaju. Primjerice, mene užasno boli i peče to što se s najvećim našim rukometašima opraštalo neprimjereno, a usudio bih se reći i ružno. Blaženko Lacković, Boris Šprem, Ivano Balić neki su od njih. Sve su to redom bili neprikladni oproštaji.

NACIONAL: Kako komentirate nedavno najavljenu mogućnost da Ivano Balić zapravo preuzme Gopčevu ulogu u hrvatskom rukometu? Je li takvo što uopće moguće?

Balić puno zna o rukometu. I imao je ključnu ulogu u suvođenju reprezentacije uz Linu Červara. Nevjerojatno čita igru jer je jedan od najboljih igrača svih vremena. No o njegovoj sudbini u budućnosti hrvatskog rukometa teško je govoriti jer mislim da ni on ni sam ne zna hoće li se upustiti u tu avanturu o kojoj se šuška posljednjih dana.

NACIONAL: Devedesetih ste pokušali ući u Sabor kao zastupnik SDP-a. Mnogo godina poslije izjavili ste kako je to bila najveća greška koju ste ikad napravili. Mislite li još uvijek tako?

Imao sam puno većih pogrešaka u životu. Taj politički trenutak bio je jedna nepromišljena avanturica. Bili smo u društvu prijatelja kad su me nekako spontano nagovorili da se kandidiram kao član stranke koja se tada zvala Stranka demokratskih promjena. Sudjelovao sam nekoliko mjeseci u kampanji. Mislim da sam bio drugi po broju glasova u Hrvatskoj, no zbog načina prebrojavanja i preračunavanja glasova to ništa nije značilo. Dobio sam 51.700 glasova. I tako sam propao na izborima.

NACIONAL: Jeste li ikada razmišljali o povratku u politiku?

Nisam političar pa nisam o tome ni razmišljao.

NACIONAL: Zašto ste tijekom kvalifikacijske utakmice za Ligu prvaka 1997. između zagrebačke Croatije i engleskog Newcastlea odbili u prijenosu utakmice izgovarati tadašnji naziv maksimirskog kluba? Je li iza tog poteza stajala politička motivacija ili nešto drugo?

Bila mi je potpuno neprirodna situacija s nametnutim imenom Croatia klubu za koji sam odmalena vezan. Otac me vodio na utakmice Dinama i Dinamo sam pratio profesionalno. Ime Croatia nikada nisam prihvatio. Tijekom prijenosa nisam mogao niti htio zamijeniti Dinamo Croatijom. Srećom, imao sam širok spektar drugih izraza kojima sam se spretno koristio poput “zagrebački dečki”, “modri”, “plavi” i druge. U poluvremenu me nazvao urednik Nikola Kristić, koji mi je prenio da su redakciju nazvali iz Ureda predsjednika. Tuđman je poludio gledajući utakmicu. Rečeno mi je da moram u prvih deset minuta izgovoriti riječ “Croatia” tri puta. Našao sam neki kompromis izrekavši tu riječ jednom ili dva puta. No nije to bio neki odvažan politički motiviran potez, više sitna provokacija.

NACIONAL: Jeste li tada pretrpjeli ikakvu kaznu?

Ne. U mračnim vremenima Jugoslavije bilo je mnogo gore. Partijske stvari odvijale su se vrlo direktno i bez skrivanja u našoj televizijskoj kući. Tada su mi zbog sličnih neposluha znali prijetiti otkazom.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o stanju u hrvatskom nogometu danas?

Hrvatski nogomet je teško izranjavan. Bezbroj je problema. S druge strane, igra se pristojan nogomet i kvaliteta je zadovoljavajuća. Odnos nogometa i publike najdelikatnija je stavka. Split je u tom smislu iznimka u mnogim aspektima. Djelo ili nedjelo Zdravka Mamića također je samo fragment cijele priče. No hrvatski nogomet nije močvara. Imam mnogo bolji stav o nogometu nego što je prikazan u javnosti.

 

‘ŠUKER JE ODABRAN I POSTAVLJEN na čelo HNS-a isključivo kao brend. On nije ni zamišljen kao osoba koja će u ulozi revolucionara ili vizionara riješiti probleme hrvatskog nogometa. On je točno ono kako ga je opisao Mamić’

 

NACIONAL: Gledate li tako i na ponašanje Davora Šukera, odnosno njegovo ignoriranje aktualnih problema proteklih mjeseci?

Zdravko Mamić odgovorio je vrlo iskreno na to pitanje. Šuker je odabran i postavljen na čelo HNS-a kao brend. On predstavlja svojim imenom i prezimenom hrvatski nogomet, a njegovo ime i prezime jedno je od pet najprepoznatljivijih u svijetu s ovih prostora svih vremena. To je njegova uloga jer nije ni zamišljen kao osoba koja će u ulozi revolucionara ili vizionara stati na čelo HNS-a i riješiti probleme domaćeg nogometa. On je točno ono kako ga je opisao Mamić. Koji je, pokazalo se, ponekad u pravu.

NACIONAL: Sa Šukerom, koji je o tome otvoreno progovorio u intervjuu za Nacional, dijelite strast prema kockanju. Nije tajna da ste s kolegom Goranom Milićem provodili noći i noći kartajući. Jeste li smanjili tu strast?

Sport je natjecanje. Igra, pa onda i natjecanje. Kasino, karte i kladionica upravo su to. Tijekom kartanja najveću ulogu imaju psihologija ličnosti, nadmetanje umova, koncentracije i adrenalin. No nikad nisam igrao ovisnički, ugrožavajući egzistenciju svoje obitelji. Ali višak novca sa zadovoljstvom sam trošio na kocki.

NACIONAL: Sudeći po reklami kladioničarske kuće kojoj ste zaštitno lice, klađenje vam je i dalje užitak?

To je također jedna od mojih avantura. Sreo sam mladu ekipu koja izmišlja zafrkancije i s malim sredstvima radi spotove na rubu A produkcije. To me impresioniralo i prihvatio sam suradnju. Ljudi dobro reagiraju na tu reklamu. Čak me prijatelji sve manje zovu Božo, a sve više doktor.

NACIONAL: Kako izgleda vaš radni dan na Areni Sport?

Komentatorski posao mnogo je obilatiji sad nego što je bio na kraju moje karijere na HTV-u, to više što sam počeo obnašati upravljačke funkcije. Završio sam na koncu kao pomoćnik generalnog direktora. U tom smislu i pomalo paradoksalno, mnogo intenzivnije živim komentatorski život nakon odlaska s HTV-a. U intenzivnijim razdobljima kao sada, primjerice, radim najmanje pet prijenosa tjedno. Intenzivno mi se događa reporterstvo. Mnogi me pitaju zašto to radim i dokle, a odgovaram im, dok me veseli. I dalje se po dva sata detaljno pripremam uoči komentiranja. Želim biti pošten prema gledatelju. Nije sportsko novinarstvo znanost, ali je ozbiljan zanat. Ako u tom zanatu želiš igrati prvu ligu, moraš se brusiti i usavršavati bez obzira na godine.

NACIONAL: Jesu li vas napredovanja iscrpljivala?

Uvijek je čast i obaveza biti odabran. Funkcije su prilika da ostvarite pomake. Zato sam prihvaćao napredovanja. Povjeren ti je izazov da poboljšaš postojeće stanje.

NACIONAL: Jedan od najvećih projekata kojemu ste idejni začetnik na kraju nikad nije zaživio. Kako danas gledate na projekt HTV 3?

Spretno ste zakamuflirali pitanje “žalite li za nečim?”. Nekoliko godina grčevito smo se borili, u nekoliko različitih sastava, da pokrenemo HTV 3. Ideja je bila da na početku to bude sportsko-zabavni kanal koji bi s vremenom postao isključivo sportski. Fantastično smo se pripremali. Imali smo kompletnu razradu po danima i minutama. Imali smo više od 90 posto prava na prikazivanja sportskih manifestacija. Sve! Ipak, određene snage to su srušile. Da se realizirao HTV 3, nikadane bi zaživjeli kanali poput Arena Sporta ili Sport kluba. Cijeli projekt trebao je koštati 20 milijuna kuna, a dobit za jednu godinu procijenjena je na 120 milijuna.

 

 

NACIONAL: Krivite li nekoga za to?

Da smo imali odlučnije rukovodstvo na javnoj televiziji, sigurno bi situacija na medijskoj sceni izgledala drukčije.

NACIONAL: Na koga konkretno mislite i tko je po vama odgovoran za takve propuste?

Mislim da sam na to pitanje već odgovorio.

NACIONAL: Obojica sinova krenuli su vašim profesionalnim stopama. Jeste li ih ikada pokušali odgovoriti od toga?

Ljudi su generacijama odvjetnici, liječnici, ugostitelji. Moj je otac bio liječnik, a ja nisam. Odmalena su sa mnom išli na sportske manifestacije, a obožavali su Četiri skakaonice. Ja sam im, kad su porasli, davao da mi zapisuju rezultate, što ih je dodatno zainteresiralo za moj posao. I tako su s godinama nastavili tim putem i završili u novinarstvu.

NACIONAL: Je li točno da ste s pokojnim košarkašem Krešimirom Ćosićem bili vrlo blizak prijatelj i da je on jedan od rijetkih sportaša s kojima ste se privatno zbližili? Ako je to točno, kako ste se s njim sprijateljili?

Krešimir Ćosić i ja razvili smo specifičan odnos. On je bio nevjerojatno karizmatičan čovjek s kojim sam proveo sate i sate razgovarajući. Jedna anegdota nevjerojatno dobro opisuje naš odnos. Kad sam bio u Salt Lake Cityju tijekom Olimpijskih igara 2002., jedno popodne dobio sam pozivnicu za privatnu večeru u rezidenciji Mitta Romneyja. Već tada bio je guverner Massachusettsa. Nije mi bilo jasno po kojemu sam kriteriju bio pozvan.

Poslao je po mene limuzinu koja me dovezla u njegovu rezidenciju. Prvo što me užasnulo kad sam stigao bilo je što nema pušenja nigdje na cijelome imanju. Proveo je nas, tridesetak gostiju, kroz svoju kuću, pričali smo dva sata. I na koncu sam došao u priliku da ga upitam po kojem sam kriteriju pozvan k njemu. Svi gosti bili su pozvani zbog veze s Krešom Ćosićem, a Romney je smatrao Krešu najuvaženijim članom naše zajednice. Romneyjevi prijatelji ispričali su mu kako sam nakon Krešine smrti napravio desetminutnu reportažu o njegovu životu koja ga je impresionirala. I tako sam zbog Krešine veličine i iskrenosti upoznao Romneyja.