SNJEŽANA PAUŠEK-BAŽDAR: ‘Bošković i Getaldić bili su znanstvenici ispred svog vremena’

‘Dubrovački prirodoslovci u vrhu povijesti znanosti, od 15. do 19. stoljeća’, knjiga povjesničarke znanosti Snježane Paušek-Baždar, motivirana je činjenicom da se rad čuvenih dubrovačkih znanstvenika koji su bili u samom svjetskom vrhu, u Hrvatskoj nedovoljno poznaje

Koliko je Ruđer Bošković, veliki hrvatski matematičar, fizičar i filozof koji je živio od 1711. do 1787., bio poznat i priznat vidljivo je i po tome što su čak dvoje francuske novine Gazzette de France i Journal de Paris objavile vijest o smrti Boškovićeve majke Pave koja je umrla, kako se navodi, u Dubrovniku u 103. godini života. Malo je poznato da je Bošković, nakon odlaska s nepunih petnaest godina u Rim a potom i u svijet, samo jedanput za života posjetio rodni Dubrovnik i to netom prije odlaska u Beč. Također je malo poznato da je Bošković u predgovoru prvog izdanja svoje čuvene “Teorije prirodne filozofije svedene na jedan jedini zakon sila koji postoji u prirodi” izjavio kako je upravo za boravka u rodnom gradu, šetajući po Rijeci Dubrovačkoj s prijateljem Marinom Sorkočevićem, a na temelju prethodnih istraživanja, domislio potpunu sintezu svog kapitalnog djela, odnosno da je premašio sintezu Leibnizova i Newtonova sustava o strukturi tvari i da je time “otkrio jedan novi svijet”.

To su samo neke od zanimljivosti koje nam je ispričala povjesničarka znanosti Snježana Paušek-Baždar koja je nedavno objavila knjigu “Dubrovački prirodoslovci u vrhu povijesti znanosti, od 15. do 19. stoljeća”. Bila je motivirana time da mnoge ulice, trgovi, škole i institucije u Dubrovniku i u ostalim hrvatskim gradovima nose imena vrhunskih dubrovačkih prirodoslovaca, ali se nedovoljno poznaje njihov životni put i rad. Premda je dan kratak životopis svakog Dubrovčanina, težište knjige je na njihovu znanstvenom doprinosu. Pritom je autorica nastojala da knjiga bude razumljiva i pristupačna širokoj čitalačkoj publici, bez nepotrebnih opširnih znanstvenih tumačenja. “Protagonisti” su, objašnjava, izabrani prema odrazu svojih objavljenih djela koja su ostavila znatan, a u nekim slučajevima neizbrisiv trag u dubrovačkoj, hrvatskoj i europskoj znanstvenoj baštini i koja su pohranjena u najznamenitijim knjižnicama i muzejima svijeta.

Snježana Paušek-Baždar rođena je 1950. u Brčkom, a od prve godine života živi u Zagrebu. Kemiju je diplomirala 1974. na zagrebačkom PMF-u gdje je i doktorirala 1991. Objavila je knjige “Flogistonska teorija u Hrvata”, “Hrvatska kemija u 20. stoljeću, ljudi i događaji”, “Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća” i slikovnicu “Ruđer Bošković”. Radila je u znanstvenom zavodu HAZU do umirovljenja 2020. gdje je bila i upraviteljica. Surađivala je u nastavi na Sveučilištu gdje i danas surađuje kao naslovni redoviti profesor na Fakultetu hrvatskih studija.

Ističe da se već gotovo četiri desetljeća bavi poviješću prirodnih i matematičkih znanosti u Hrvata i to na temelju istraživanja rukopisnih i tiskanih tekstova hrvatskih autora u prošlosti, a njih je nemoguće istraživati bez poznavanja razvitka prirodoslovlja u europskom kontekstu.

 

‘Nadareni Dubrovčani nakon osnovnog školovanja odlazili su na studij u bogata, uglavnom talijanska znanstvena središta. Radili su kao profesori, pisali, a onda se vraćali doma’

 

“Upravo se u tom kontekstu može valorizirati rad i doprinos hrvatskih prirodoslovaca. S tog područja sam objavila gotovo dvjesto radova i četiri knjige. Kako je u ranim stoljećima sve do 18. stoljeća jezik znanosti bio latinski a i imena prirodoslovaca su pisana latinizirano, veseli činjenica kada se u hrvatskim i europskim arhivima i knjižnicama uspije pronaći znanstveno djelo i svjedočanstvo da mu je autor hrvatski učenjak. Tako su mnogi hrvatski autori otrgnuti od zaborava, a njihov veći ili manji doprinos uvršten je u europsku prirodoslovnu baštinu. Poznata je slavna dubrovačka književna, umjetnička i pjesnička baština. No malo su poznata djela i djelovanja dubrovačkih prirodoslovaca, za koje sam u posebnom članku u ‘Hrvatskom znanstvenom zborniku’ već 1993. utvrdila da su bili, s većim ili manjim uspjehom, najbrojniji među hrvatskim prirodoslovcima u prošlosti. Razlog tomu, pored ostalog, leži i misaonom obzoru Dubrovačke Republike koja je pored snažnih pomorskih i trgovačkih veza sa svijetom osobito cijenila stjecanje znanja.”

Objašnjava da su nadareni Dubrovčani nakon osnovnog školovanja u rodnom gradu odlazili na studij u bogata, uglavnom talijanska znanstvena središta.

“Neko vrijeme su tamo djelovali kao profesori, pisali i objavljivali svoja djela, a onda se vraćali u rodni grad. Misaoni obzor rodnog grada je bio takav da su mladi ljudi nastojali biti među nadarenima te da budu izabrani i dobiju financijsku potporu za studij u inozemnim središtima. U 16. stoljeću Dubrovčani najsnažnije prihvaćaju tekovine renesanse i humanizma, nabavljaju najnovije knjige iz Italije od čuvenog izdavača Alda Manuzzia, a uglavnom se bave prirodoslovnim pitanjima u okviru Aristotelove prirodne filozofije, za ili protiv Aristotela i njegovih komentatora. Najviše su se bavili opažanjem i istraživanjem plime i oseke, oblikom i veličinom Zemlje i njezinim klimatskim područjima, pojavom nastanka vjetra u špiljama dubrovačkog područja te navigacijom, mjerenjem veličine Mjeseca i planeta, astrologijom, astronomijom, kozmografijom, nastankom i utjecajem kometa, pojavom duge i drugim.”

Središnje mjesto u knjizi pripada Ruđeru Boškoviću i matematičaru i fizičaru Marinu Getaldiću čija su djela istraživali hrvatski i svjetski povjesničari znanosti. Pokazala je da je zanemaren njegov doprinos fizici koji je itekako imao znatnu recepciju u Europi. Naime, ističe, svojim djelom naslova ‘’Promaknuti Arhimed, o uspoređivanju težine i obujma tijela različite vrste’’ postao je poznat u europskim krugovima kao prvi znanstvenik koji je precizno odredio specifične težine sedam metala i pet tekućina.

“Kako je bio vrstan eksperimentator, rezultati njegovih istraživanja koja je uglavnom načinio za boravka u Belgiji, vrlo su blizu današnjim podatcima specifičnih težina spomenutih metala i tekućina. Getaldićeva prednost bila je u tome što je za vezivanje tvari koju je vagao koristio konjsku dlaku, jer je utvrdio da je jednake težine kao voda. Još važnije je bilo da je uveo i novi tip hidrostatske vage jednakih krakova koja je bila savršenija od Galileijeve bilancette. Također je uspio mjeriti težine tvari lakših od vode, i to prema vodi, koristeći se metodom pomoćnog tijela mnogo težeg od vode. Getaldićevi rezultati fizikalnih mjerenja iskazani teorijski praktično i tabelarno zapaženi su u europskoj znanstvenoj sredini, pa su citirani više puta, kako u njegovo doba tako i poslije. Nakon što su citirani u radovima Johanna Keplera, Kaspara Schotta i Williama Oughtreda, trijumf Getaldićeva fizikalnog rada je očitovan u djelu fizičara i kemičara Roberta Boyla, jednog od najvećih autoriteta europske znanosti, osnivača Kraljevskog društva Engleske akademije znanosti koji je Getaldića nazvao ingenioznim znanstvenikom te upozorio da je potrebno i korisno proučiti izvornik njegova djela ‘Promaknuti Arhimed’”, ispričala je autorica.

Kako je objasnila Snježana Paušek-Baždar, Marin Getaldić je nakon završenog gimnazijskog školovanja u rodnom gradu, po punoljetnosti primljen u Veliko vijeće i obavljao je mnoge dužnosti za Republiku. U 27. godini života osmjehnula mu se sreća pa je zahvaljujući prijateljstvu s Marinom Gučetićem, koji je od strica naslijedio veliki imetak, pozvan da prati svog prijatelja na putovanju po Europi. Tako je boravio u Antwerpenu u Belgiji, u Parizu, u Rimu, u Padovi i u još nekim talijanskim gradovima. Upoznao je, kazala je naša sugovornica, znamenite matematičare s kojima je kasnije održavao znanstvene veze. Osobito mu je bilo važno to što je poznavao Francoisa Vièta s kojim je surađivao u svladavanju algebarske metode. U Padovi je upoznao znamenitog Galilea Galileija i Paola Sarpija koji je za Marina Getaldića napisao da je “anđeo po ćudi i životu svomu, a demon u matematici.”

“Po povratku u domovinu Marin više nije napuštao rodni grad. Obavljao je više poslova za Republiku pa je 1606. bio i njezin poklisar u svrhu predaje godišnjeg danka sultanu u Carigradu, a obavljao je i više diplomatskih poslova. No nije napuštao znanstveni rad. Kako je u inozemstvu sakupio građu, nastavio se baviti matematičkim problemima i pisao. No također se nastavio baviti sastavljanjem paraboličnih zrcala. Izvodio je pokuse u tzv. Betinoj špilji, koja je dobila ime po njegovu nadimku Bete, a nalazila se ispod njegova imanja i kuće na Pločama sa širokim pogledom na morsku pučinu. Premda je u Rimu Getaldić konstruirao jedno parabolično zrcalo, on je u Dubrovniku načinio novo, mnogo snažnije koje je u žarištu postizalo temperaturu od 1200 stupnjeva i kojim je na suncu mogao rastaliti olovo, srebro, pa čak i čelik, kako je napisao u pismu Grinbergu. Getaldićevi pokusi izazivali su strah jer su se mornari pribojavali da zagonetne zrake iz njegove špilje mogu zapaliti lađe. Dubrovački puk je preuveličao te pojave pa su ga smatrali čarobnjakom i prozvali imenom ‘Mago Bete’”.

Kako kaže, poznato je da je Ruđer Bošković bio jedan od najumnijih Dubrovčana i Hrvata, jedinstvena pojava svog vremena koji se s izvrsnim uspjehom bavio gotovo svim područjima prirodnih znanosti pa je njegov ogromni znanstveni opus i korespondencija za boškovićologe neiscrpno područje istraživanja. No najznačajniji Boškovićev doprinos znanosti koji je i danas aktualan je, ističe Snježana Paušek-Baždar, njegova teorija o strukturi tvari koju je izložio u svom remek-djelu “Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koji postoji u prirodi”, na temelju koje su ga svjetski znanstvenici nazvali imenom “dalmatinski prorok”.

 

‘Zanemaren je doprinos Marina Getaldića fizici jer je upravo on prvi znanstvenik koji je precizno odredio specifične težine sedam metala i pet tekućina’

 

Ruđer Bošković je imao, dodaje, više ljudskih vrednota, a jedna od njih je svakako bila ta što je pomagao svojim sunarodnjacima Benediktu Stayu te svojim učenicima Rajmundu Kuniću i Bernardu Zamanji. Kako kaže, u svrhu promidžbe suvremenih znanstvenih pogleda i autoriteta René Descartesa i Isaaca Newtona, Bošković je potaknuo pjesnika i latinista Staya da opjeva njihovu prirodnu filozofiju u stihovima, kojima je ovaj stekao svjetsku slavu.

“Svoje učenike Kunića i Zamanju predložio je za članove poznate rimske akademije Academie degli Arcadi u kojoj su oni recitirali svoje stihove o najnovijim znanstvenim postignućima, osobito o zračnom balonu. Tako je glas Dubrovčana odzvanjao u rimskoj Akademiji. Bošković se često dopisivao sa svojom obitelji, osobito sa sestrom Anicom. Ona ga je pohvalila što ni malo nije zaboravio materinji jezik i što on kao moćan čovjek kojemu ‘kraljevi dostoje pisat’ pomaže ‘našijencima’ u stranom svijetu. U svojim pismima ona bi mu često odgovarala majčinim savjetima. Ti savjeti su bili uglavnom u obliku poslovica i narodnih mudrosti. Tako na primjer kada joj je Ruđer, u doba uređivanja zvjezdarnici u Breri, pisao da je dobio ponudu Jamesa Douglasa, grofa od Mortona da prihvati putovanje u Kaliforniju, gdje bi promatrao prolazak Venere ispred Sunca što je propustio u Carigradu, Anica mu daje majčin savjet, u kojem je sadržana univerzalna mudrost koja se prenosi tradicijom, a glasi: ‘Kome nije dosta što je dosta, ništa mu nije dosta’. Nadalje ona kaže da je dovoljno sve što je učinio u Europi i da mu preporučuje da ga ne ponese ‘pretjerana ambicija, jer ona poremeti mjerila ljudskih vrijednosti’’’, rekla je ova povjesničarka znanosti.

Snježana Paušek-Baždar je objasnila da je za povijest i filozofiju znanosti neophodna analiza djela znamenitih znanstvenika u prošlosti, pri čemu nije važna samo valorizacija i recepcija njihovih radova u doba kada su djelovali, već i razvitak njihovih ideja i rezultata sve do naših dana.

“Drugim riječima, važna je geneza ideja i metoda u razvoju znanosti. U vezi Marina Getaldića važna je njegova ideja u rješavanju matematičkih problema kroz primjenu algebarske metode na geometrijske probleme, čime je prethodio osnutku novog područja analitičke geometrije sedam godina prije Renéa Descartesa, ali isto tako i usavršavanje Getaldićeve eksperimentalne metoda u određivanju specifičnih težina raznih tvari. Boškovićeva teorija imala je nekad manju, a nekad veću, ali uvijek trajnu recepciju u povijesti znanosti, a ima je i danas u fizici i kemiji mikrosvijeta. Naime, može se reći da je najveće Boškovićevo postignuće u tome što je uočio da su zakoni koji vladaju među česticama na vrlo malim, mikroskopskim udaljenostima, drugačiji od zakona koji ulaze u igru kad su udaljenosti velike, makroskopske. Suvremeni fizičari i kemičari uzimaju to kao gotovu činjenicu. Eksperimentalna otkrića elektromagnetske teorije, modela atoma i kvantiziranih staza gibanja, otkrića atomskih i subatomskih čestica, osobito kvarkova i leptona na tragu su Boškovićeve teorije i potvrđuju njegove teze koje su napisane prije više od dvjesto godina. Ona je dobila ulogu prethodnice suvremene atomistike, a time i ulogu u tumačenju fizikalnih i kemijskih pojava”, rekla je Snježana Paušek-Baždar.

Komentiraj