Boško i Admira, sarajevski Romeo i Julija, postali su simbol Sarajeva

Jedna od najtužnijih priča zadnjeg rata je o ljubavi dvoje Sarajlija – Bošnjakinji i Srbinu, koji su rođeni iste godine, o njihovoj bezgraničnoj ljubavi otkako su se upoznali u srednjoj školi i o tome kako ih ni različitosti, ljudska zloba i rat, pa čak ni smrt nisu uspjeli rastaviti.
Bili su nerazdvojni punih osam godina. Njihova ljubav je bila iskrena i čvrsta i nikome nije smetalo što su različite vjeroispovijesti. Naime, Boško Brkić bio je Srbin, a Admira Ismić Bošnjakinja. Planirali su zajednički život i vjenčanje, a zatim je došao rat..

“Samo nas metak može razdvojiti”, govorila je Admira, a njezin Boško nije htio napustiti Sarajevo bez svoje voljene. Majka Rada ga je molila na početku rata da ide s njom i bratom. Bošku je otac umro još prije rata i ništa ga više nije vezalo da ostane u Sarajevu. Osim voljene djevojke. Nije mu padalo na pamet bez Admire otići iz Sarajeva.
Nakon godinu dana pakla kojeg su svakodnevno proživljavali u Sarajevu odlučili su pobjeći. Otići živjeti negdje normalnim životom. Admirini roditelji nisu željeli otići, no par je odlučio. Dana 18. svibnja 1993. sve strane dozvolile su da prođu liniju razgraničenja. Kad su došli do mosta Vrbanja, potrčali su držeći se čvrsto za ruke…

Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Umro je na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, a zatim je i ona izdahnula. Nikad se nije saznalo s koje strane su pucali na mladi par, jer nikada nije pokrenuta istraga. Nikada nitko nije optužen za ovo ubojstvo. Posmrtni ostaci su po želji Admirinih roditelja i uz suglasnost Boškove majke prenesena na groblje Lav u Sarajevu.

Boško i Admira počivaju zajedno i postali su simbol Sarajeva, suživota i iskrene ljubavi.

Komentiraj