Boris Osrečki jedan je od najuglednijih zagrebačkih galerista, prisutan na privatnoj galerijskoj sceni već 25 godina. Prošlog tjedna otvorio je obljetničku izložbu autora s kojima je surađivao u svojoj galeriji Canvas. Njom će obilježiti četvrt stoljeća galerijske karijere. Inače po struci magistar geomorfologije, ostavio je davno posao na Institutu za turizam da bi se posvetio galerijskom poslu. Bio je jedan od osnivača Udruženja galerista Hrvatske. Iako dugo prisutan u galerijskom miljeu, kulturnoj je javnosti možda poznatiji kao inicijator i osnivač časopisa Grafika, prvog hrvatskog specijaliziranog časopisa za umjetničku grafiku osnovanog 2003.

NACIONAL: Kako ste se sve ove godine uspjeli održati u poslu?

Jedino poštenim pristupom prema poslu, autorima i kupcima podjednako. Balansiralo se iz prodaje i dobivao sam potporu države dok je za časopis bilo razumijevanja, nakon toga je 2009. morao biti ugašen jer kriza koja je pogodila Hrvatsku tih godina, pogodila je direktno i kulturu. Možda je za neke taj časopis bio previše specijaliziran. No na našoj listi pretplate bile su ugledne inozemne institucije, od pariškog Kabineta grafike do bečke Albertine, a slali smo ga i u knjižnice u New York i Washington. Strani kolege prepoznali su naš proizvod, ali naše Ministarstvo kulture u tadašnjem novom sastavu nije. To je bio djevičanski čist proizvod. Nisam se miješao u koncepciju časopisa jer nisam povjesničar umjetnosti, prepustio sam to najboljim kritičarima, kustosima i grafičarima, bez obzira na svoju ljubav prema grafici. Time sam zatvorio jedan krug jer sam imao i studio za primijenjenu i umjetničku grafiku: dakle, galerija, studio i časopis.

NACIONAL: Kako danas, s odmakom od desetak godina, tumačite da časopis nije podržalo Ministarstvo, iako su ga cijenile ugledne inozemne institucije?

Ja to zaista ne bih mogao i znao definirati. Došlo je do smjene u vladajućoj strukturi, časopis je bio skup jer je bio reprezentativan proizvod, prodaja je padala i to je bio kraj. No i danas postoji interes za časopis, ljudi traže i kupuju stare brojeve, a dosta smo podijelili studentima grafike na ALU preko profesora Šiška. Smisao časopisa je da educira i ljudi nauče neke stvari o grafici, to je bila i osnovna ideja, uz ideju da sve što se objavljuje u njemu bude baza za izradu Hrvatskog grafičkog leksikona, mjesta gdje bi bile obrađene sve teme, od stare hrvatske grafike 16. stoljeća do današnje produkcije. Mogu samo reći kako je vidljivo da ne postoji državna strategija za određivanje istinski vrijednih projekata koji promiču našu baštinu izvan granica. Sporadične inozemne izložbe u našim veleposlanstvima ne znače ništa. Premali smo narod da bismo se tako promovirali.

NACIONAL: Kako to da nema konsenzusa oko neupitnih nacionalnih umjetničkih vrijednosti?

Za neka starija umjetnička razdoblja postoji. Ali za recentnu pa i za umjetničku produkciju 20. stoljeća ne postoji. To je problem i vas povjesničara umjetnosti i kustosa koji svi imate svoje klanove, jedni se s drugima ne podnose i ne podržavaju, svaki navija za neke „svoje“ umjetnike, vrlo često nema konsenzusa tko su najbolji umjetnici, negira se i anulira valorizacija drugih kolega, i to je također veliki problem. Za razliku od nekih naših susjednih zemalja gdje je umjetnost i kultura iznad svega. Kod nas grupacije svaka vuče na svoju stranu, a ja se nikada nisam nikomu priklanjao, uvijek sam bio samostalan. Nije mi to bilo potrebno. Ali kad bi postojao konsenzus u struci za sve umjetnike, i to bi nas poguralo naprijed. Dok god imamo situaciju da za nekog umjetnika netko napiše hvalospjev, a drugi kažu da je to ime hvaljeno samo radi posla i novca, nema nam budućnosti i ne možemo stvarati umjetničke zvijezde. A to je stari hrvatski problem.

NACIONAL: Htjeli ste uvesti reda u tržište grafike kod nas, zar ne?

Da, jer je početkom tisućljeća naše tržište bilo preplavljeno anonimnim, neautorskim grafičkim otiscima koji su bili pogrešno označeni, prevelikih serija, svašta se podvaljivalo pod umjetničku grafiku.

NACIONAL: Ipak ste uspjeli u svega nekoliko godina razbiti predrasudu o grafici kao manje vrijednom umjetničkom žanru?

Mislim da jesam, ljudi su shvatili kako je grafika specifična umjetnost tzv. multioriginala, kako je za izradu pravih grafika potrebna velika zanatska vještina i talent i kako je kupovanje grafika odličan početak za mlade kolekcionare ili ljude koji si ne mogu priuštiti skupu sliku, a vole umjetnost. Da grafika nije manje vrijedna od ulja na platnu i da je dostupna široj populaciji, kao ulaznica u svijet kolekcionarstva. Podignuli smo nivo percepcije grafike. Vratili smo određeno povjerenje u grafiku kao ozbiljnu umjetničku disciplinu, u čijem procesu stvaranja sudjeluje autor i da se ne radi o reprodukciji slike na platnu. Ljudi su počeli uviđati razliku između sitotiska i akvatinte, litografije, mezzotinte, linoreza i bakropisa ili čak suhe igle.

NACIONAL: Jeste li pristaša ideje da se domaćim kupcima umjetnina moraju konačno smanjiti ili ukinuti porezi na kupljenu umjetninu, kao što je to u većini država EU-a?

U bivšoj državi je to postojalo, kao oslobađanje od poreza na promet i ukupan prihod građana. Postojala je inicijativa za to devedesetih godina, kultura je potakla to pitanje, ali iz Ministarstva financija ta ideja nije prošla. Time bismo potaknuli tržište umjetnina, umjetnost i kapital, osjetio bi se priljev sredstava.

NACIONAL: Vaša je galerija među prvima u državi počela izdavati autentične certifikate za kupljene umjetnine. Tiskali ste ih u AKD-u na vrijednosnim papirima. U svemu ste težili redu.

Da, to su certifikati koji se ne mogu kopirati ili falsificirati, s raznim zaštitama i nevidljivim žigovima, i ja ih nisam izdavao masovno. Htio sam dati težinu poslu kojim se bavim, a izdavali smo ih i ljudima koji bi u galeriju došli sa svojim kupljenim slikama, ali htjeli su osiguranje o autentičnosti.

NACIONAL: Kako danas funkcionira tržište umjetničke grafike u Hrvatskoj?

Unatrag sedam, osam godina više ne možete grafiku prodati hotelu ili velikoj firmi. Strane korporacije koje su ušle u strukture hotelskog menadžmenta više to ne financiraju. Idu na printove, na najjeftinije opcije uređenja interijera, na printane slike na platnu iz Kine i motive fotografija koji nisu zaštićeni autorskim pravima. Tu je izgubljen segment prodaje grafičkih listova, cijene su pale na sramotno niske iznose, skoro pa na 150 kuna po djelu.

NACIONAL: Neki kolege kustosi, galeristi i dileri umjetnina tvrde da na hrvatskom tržištu umjetnina vlada kaos, no ja se ne bih s time u potpunosti složila. Kakvo je vaše gledište?

Pojedinci se ipak trude zadržati određene cijene umjetnicima. Kaos je možda pregruba riječ, ali da je došlo do velikog raskoraka u odnosu cijena kakve su bile pred još nekoliko godina, i kakve su danas – to je točno. Top cijena je bio do 2005. i 2006. godine, i od tada pada. Ulaskom u krizu i promjenom vlasničke strukture kapitala ljudi su počeli prodavati i svoje zbirke, nasljedstva, trebali su konkretan novac za režije i hranu. Tu je nastao kaos u hijerarhiji cijena, a to ne možete spriječiti. Kada ljudi nemaju za kruh i grijanje, zadnje se skidaju sa zida obiteljske slike i one najednom preplavljuju slobodno tržište, od oglasnika od sajmova. Tu nitko nema nikakvu kontrolu, koliko dobijete za umjetninu to određuje njezin daljnji cjenovni razred. Tu nas je kriza u društvu jako pogodila, i to je dobar uvid u to kako ljudi realno žive. A uvijek se govorilo da je slika sigurna investicija čija vrijednost s vremenom raste. Dakle, tržište sporadično funkcionira. Umjetnina vrijedi onoliko koliko vam netko ponudi za nju. To je žalosno i država je u jednom trenutku trebala stati iza toga. Radi se na koncu o nacionalnoj pokretnoj kulturnoj baštini. Umjetnost je moneta i trebalo bi se barem poraditi na više državnih otkupa da se ne srozaju cijene velikih, neupitnih imena.

NACIONAL: Pa i danas u EU-u možete na temelju procijenjene umjetnine od priznate aukcijske kuće dobiti kredit u banci, a sliku staviti u bančin sef. Slika služi kao polog za kredit.

Tako je. Međutim, kod nas je došlo do ogromnog raskola u cijenama, a osnovni razlog je kriza. Trebat će puno vremena da bi se vratilo povjerenje kupaca.

NACIONAL: Osjećate li da smo izgubili građanski srednji sloj, da ljudi danas radije stave u kuvertu za dar 100-200 eura, nego da kupe umjetničku grafiku?

Apsolutno. Grafikom i slikom ne možete se nahraniti, ni zagrijati. Prođu tjedni da ljudi uđu u galeriji za prodaju, prodaja je spala na mrvice. Mene danas spašava obrt za uokvirivanje slika da bih platio svoje račune. I to je jako žalosno.

‘Umjetnina vrijedi onoliko koliko vam netko za nju ponudi. To je žalosno i država je u jednom trenutku trebala stati iza toga. Radi se na koncu o nacionalnoj pokretnoj kulturnoj baštini’

NACIONAL: Možete li ipak odgajati novu mladu japijevsku publiku, nove mlade bogataše? Ili je to sasvim nova generacija ljudi voli skupe aute i satove?

Teško je nekoga na nešto nagovoriti ako za to nema smisla, ako to nije opipljiv i vidljiv statusni simbol. Umjetninu ne možete stalno pokazivati ili voziti po ulici. Jedino da tapeciramo skupe aute iznutra s reprodukcijama slika. Šalim se… No, nikad nije kasno. Ljudi samo moraju iznutra prepoznati što ih privlači. Ima novih ljudi koji vole umjetnost i treba ih pažljivo educirati. U devedesetima je bilo lakše jer se tada masovno kupovao društveni status, društveno i obiteljsko porijeklo, sve se friziralo. Danas više ni to nije važno. Ako uskoro vidim da galerija skroz propada, zatvorit ću je i otvoriti pizzeriu. Nemam iluzija i vrlo sam realan. Treba preživjeti i hraniti trojicu sinova, Andru, Lovru i Marka.

NACIONAL: Kako ste došli do toga da skupljate slike hrvatskih umjetnika u specifičnom formatu od 40×40 centimetara koje će biti predstavljene na izložbi?

Trebate znati kako ja nisam trgovac. Biti galerist ne znači biti nužno trgovac. Ja sam netko tko spaja ljude s ateljeom, tko povezuje, filtrira kvalitetu, promovira i educira. Tako sam s vremenom birao i djela umjetnika koje iznimno cijenim, svih generacija, rukopisa i stilova. Zauzvrat, oni su mi naslikali jedno malo djelo u tom formatu i to za mene ima posebnu težinu. Izložba osamdesetak umjetnika je rezultat dubljeg smisla mojeg zanimanja. A krenulo je sve od Ede Murtića jer sam u njegovu ateljeu na podu vidio jednu takvu kvadratnu sliku koja sada visi tu na izložbi. To je bio za njega sasvim atipičan format, a meni se jako dopao. I tako je sve počelo… Naručio sam kod svojih majstora takva prazna platna i dijelio umjetnicima. Organizirao sam i šest, sedam likovnih kolonija po otocima pa se nakupilo.

NACIONAL: Otkuda još i kolonije, kako ste to sve uklopili u svoje obaveze?

Kolonije sam počeo raditi kada sam osjetio i vidio da su se umjetnici međusobno počeli otuđivati. Kad sam shvatio da više ne pričaju zajedno, da se gledaju kao da su konkurencija, da se sve svodi na površni pozdrav, „kaj ima, jel kaj prodaješ“, bez prisnosti i istinskog druženja kao nekada. Svi su se počeli zatvarati u sebe, kao refleks društvene krize. Zato sam uveo pravilo da se na mojim kolonijama ne slika. Nema slikarskog pribora, ne moraju se davati radovi i glumiti da se slika. U prvom je planu gastro-enološki pristup, uz divljenje autohtonoj flori i fauni otoka te međusobnu komunikaciju.

NACIONAL: Pa vi ste zapravo umjetnički terapeut.

Možda, no primarna je drugačija vrsta edukacije. Moram biti umjetnicima prijatelj, savjetnik, terapeut, kao kad dođete frizeru i istresete sve svoje muke. Vrlo sam ozbiljan. Otuđili smo se u svim segmentima, a ako umjetnici zakažu i zašute, društvo je u ozbiljnoj depresiji. Ali nema predaje. Jer ovo nije posao, ovo čime se bavim je strast.