Nacional

U četvrtak, 21. prosinca, u prostoru Francuskog instituta u Preradovićevoj 5 u Zagrebu, otvara se posthumna izložba slikara i kipara Borisa Glumca „8 slika“, s osam recentnih djela koja je pripremao upravo za tu izložbu.

Boris Glumac rođen je 11. veljače 1965. u Zagrebu, a od 1984. do 2004. živio je i radio u Parizu, da bi se vratio u Zagreb gdje je radio i živio do listopada ove godine. Od 2009. slike potpisuje kao Boris Glumac, a ranije radove i skulpture kao Boris Slavenski. Izlagao je na trideset samostalnih izložbi, od Zagreba i Pariza, brojnih manjih francuskih gradova, do Dubrovnika, Osijeka, Sarajeva, Ljubljane, Rima, Madrida i Tokija.

Iako je svoju stilsku autonomiju recentnog likovnog izraza razvio na figurativnoj osnovi, njegov pristup motivu, najsličniji “novoj figuraciji”, posve je nekonvencionalan. Prošao je u devedesetim godinama prošlog stoljeća intenzivne faze analitičkog slikarstva, enformelističkog tretmana površine slike, pa čak i složenih postapstraktno-ekspresionističkih matrica. „Boris Glumac zasniva svoje imaginativne zamisli na figurativnoj osnovi, formulirajući ih čitko ali asocijativno, prizivajući u našoj svijesti najsuptilnije međuljudske odnose i druga razabiranja svijeta. Pored sve čitkosti, njegova uprizorenja ne mogu se nipošto dovesti u vezu s golim preslikom opservirane stvarnosti. Naprotiv, ni krajolika niti doslovnog portretiranja fizičkog ljudskog habitusa u pravom smislu tradicionalnih žanrovskih kategorija, na njegovim slikama nema“, zapisala je u katalogu izložbe istaknuta povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski.

Njegovi alegorijski prizori puni sjete i nostalgije za nekim ljepšim, idiličnim vremenima, mogu nas podsjetiti po atmosferi i stilizaciji ženskog tijela na Gaugainove Tahićanke, ali i utjecaj umjetnosti grafike Dalekog istoka. U zadnjim slikama jednako je bio posvećen motivu ljubavi i srodnih duša, ali i problematici urbanog kaosa i alijenacije, gubitku središta pojedinca u gradskim prostorima poput barova ili ulica. „Neovisno o tematskom diskursu, Glumčeva istančana figurativna stilska izražajnost, kojom je obilježeno njegovo slikarstvo, odraz je njegova mentaliteta teško usporedive emotivnosti i iznimne imaginacije okrenute čovjeku i ljudskosti. Figurativnim opredjeljenjem nadovezao se na humanu slikarsku tradiciju, za koju su u ovom postmodernom vremenu mnogi već pomislili da ju je vrijeme pregazilo“, istaknula je Ivanka Reberski. Na trasi suvremenih umjetničkih permutacija, Glumac figurativnom paradigmom dokazuje kako u toj opciji još postoje neiscrpljene mogućnosti i kroz kontinuitet slikarskog naslijeđa humanističke tradicije stvara neka od najsuptilnijih razabiranja svijeta u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.

No kako je uvijek bio daleko od bučne gomile i umjetničkih klanova i kuloara, na jasno odabranoj poziciji osamljenika, njegove su hrvatske izložbe mahom bile minimalno medijski popraćene, bez ikakvog PR koncepta i podrške kolega, bez obzira na to što su mu pregovore pisali najbolji povjesničari umjetnosti starije i srednje generacije.

Možda je greška u tome što se tako naivno idealistički vratio iz Pariza u Zagreb, jer je po svojem umjetničkom i intelektualnom habitusu Boris Glumac bio autentičan dio Pariza. U Parizu su o njegovim djelima francuski kolege pisali panegirike, nisu bili rijetki pridjevi poput “antologijsko”, “povijesno”, ili “umjetnik koji proriče vrijeme”, i to ne zato što je tako odredio neki galerist koji ga je zastupao. „Ono što se uvijek isticalo, bilo je umjetnikovo predano i cjelovito razmišljanje o istovremeno analitičkom i poetskom, osjećajnom i strukturalnom identitetu oblika. Smatram Borisa jednim od onih suvremenih duhova kojima je više stalo do pitanja nego do odgovora, koji esencijalno posvećuju pažnju jeziku slike, a ne samo njezinim ciljevima“, napisao je u jednom katalogu Ive Šimat Banov.

Nikada se nije agresivno nametao hrvatskim kustosima i kritičarima, nije “vabio” kolege da mu moraju doći na otvorenje i često bih i sama već dugo nakon što bi mu negdje bila zatvorena recentna izložba, dobila od njega poštom katalog s malim pisamcem i posvetom. Nisam dobivala pozivnice, nego u Vaništinom stilu obavijest “izvolite biti obaviješteni da je održana izložba”. Bila sam uvijek nekako tužna i rezignirana radi te njegove skromne nenametljivosti, jer je talent Borisa Glumca zahtijevao da za svaku njegovu izložbu znam dovoljno unaprijed. „Jednom ćemo surađivati, draga Iva, šaljem vam katalog samo da imate za arhivu“, pisalo bi u tim pismima. Pa iako je bio tako iskreno nenametljiv i decentan, kad sam saznala da je preminuo, bila sam jako potresena. Nismo uspjeli surađivati za života upravo zato što Boris nije bio dovoljno nametljiv. Kakav paradoks!

Boris Glumac preminuo je 27. listopada 2017. u Zagrebu. Za mnoge od nas recentno hrvatsko slikarstvo i kiparstvo više od tog trenutka neće biti isto, iako je Boris Glumac gotovo programatski, manifestno radio na tome da ne bude vidljiv i u prvim redovima. Ali prema višem redu stvari i nekoj višoj pravdi, posljednji često postaju prvi.

Komentiraj

PREKONacional
Podijeli objavu
Prethodni članakLINIJA ŽIVOTA 2017. – godina koju su pojeli inertni premijer Andrej Plenković i njegovi skakavci
Sljedeći članakTrumpova odluka zasjenila Božić u Jeruzalemu
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.