Objavljeno u Nacionalu br. 861, 2012-05-15

U Britaniji se ponovo zahuktala rasprava o diskriminaciji muškaraca koji gube skrbništvo nad djecom, žene ih ismijavaju kao seksualne objekte, a obrazovni sustav u djetinjstvu ih degradira

Ismijavanje u slučaju nasilja i nedovoljan angažman policije, premale ili gotovo nepostojeće zatvorske kazne za silovanje, medijska eksploatacija tijela, strože kazne za isti zločin, niže plaće u određenim sektorima, lošije obrazovanje i lošiji ispitni rezultati, manji interes državnog zdravstva za njihove bolesti – samo su neki od primjera kojima tvrdnju o rastućoj društvenoj diskriminaciji protiv sebe potkrepljuje jedna britanska društvena skupina: muškarci. Posljednjih godina u Britaniji raste maskulinizam – pokret koji tvrdi da muškarci trebaju ekvivalent feminizmu, pokret koji će se boriti za njihova prava i istinsku ravnopravnost. Maskulinizam nije nov pokret, spominje se od sredine 90-ih, ali proteklih desetak godina stabilno raste. Borci za muška prava danas vjeruju da muškarcima više nisu zajamčena ista prava za koja su se žene – barem na Zapadu – izborile predvođene feminizmom.

Ulje na vatru ove tinjajuće višegodišnje rasprave u Britaniji je dolila nova knjiga. David Benatar sa Sveučilišta u Cape Townu tvrdi da u modernom zapadnom društvu caruje novi “drugi seksizam” i da su muškarci diljem svijeta u većoj opasnosti od žena da budu žrtve nasilja, da si oduzmu život ili da izgube skrbništvo nad djecom. Upravo je borba za promjenu obiteljskog zakona u Britaniji postala simbolom borbe za muška prava. Benatar u svojoj knjizi “The Second Sexism: Discrimination Against Men and Boys” tvrdi da je slično i u ostatku svijeta, da su u borbi za skrbništvo nad djecom muškarci na izrazito gubitničkoj strani. Statistika, kaže, pokazuje da muškarci koji su hranitelji obitelji puno rjeđe dobivaju skrbništvo nego kada je žena u istom položaju, čak i kad se majka ne protivi da otac dobije skrbništvo. Velika zasluga za osvještavanje britanske javnosti o problemu s kojima se suočavaju očevi pri rastavi braka pripada grupi Fathers-4-Justice (Očevi za pravdu). F4J osnovao je 2002. Matt O’Connor, koji je ubrzo shvatio da mu prosvjedi ispred kuća obiteljskih sudaca i odvjetnika donose samo nevolje s policijom i nimalo medijske pozornosti. S grupom istomišljenika započeo je seriju medijski izvrsno popraćenih protesta u kojima su se pojavljivali rastavljeni očevi u kostimima raznih superjunaka. Tako su se Batman i Robin popeli na Kraljevski sud pravde, Spider-man je osvojio Tower Bridge (zbog čega je policija postavila barikade koje su gotovo tjedan dana stvarale prometni kaos u smjeru prema istočnom Londonu), a slično je bilo i drugdje u Britaniji. Grupa se rasformirala 2006. zbog negativnog publiciteta koji su im donijele tvrdnje da su planirali oteti najmlađeg sina premijera Blaira, a koji mjesec kasnije ponovo je osnovana i nastavila – uz znatno manju medijsku pažnju – provoditi svoje akcije. Njihov glavni cilj, promjena obiteljskog zakona, još uvijek nije postignut, ali su zato dva puta osramotili britanske sigurnjake. F4J aktivist dokazao je kako je lako doći do srca britanske kraljevske obitelji kad se probio do poznatog balkona Backinghamske palače, istoga s kojeg kraljica maše podanicima, otkud ga policija nije uspjela skinuti čitavih pet sati. U svibnju 2004. grupa aktivista je pak na tadašnjeg premijera Tonyja Blaira i zastupnike s balkona sabornice House of Commons, donjeg doma parlamenta, bacala kondome pune ljubičasto obojenog brašna, nakon čega je podignut stakleni zid između zastupnika i gledatelja koji stoji i dan-danas.

Problem skrbništva nad djecom i diskriminacija koju pritom doživljavaju očevi, međutim, u očima maskulinista samo je dio problema. Maskulinisti vjeruju da mediji danas dopuštaju ženama da ismijavaju muškarce i tretiraju ih kao seksualne objekte na način koji bi u obrnutom slučaju bio nezamisliv. Treće područje diskriminacije je obrazovanje. I dok borci za prava žena neumorno lobiraju da se poveća broj djevojčica koje pohađaju školu – slično akcije nema za dječake. A upravo je obrazovanje područje na kojem dječaci zaostaju za djevojčicama. Studija koju je 2009. proveo Program za međunarodnu procjenu studenata otkrio je da su u doslovce svakoj razvijenoj državi dječaci znatno iza djevojčica u osnovnim vještinama, kao što je čitanje. Britanski obrazovni sustav s time se često bori razdvajanjem spolova ili tijekom cijelog obrazovanja ili barem u srednjoj školi, jer je i dalje jako uvjerenje da odvojenost spolova dovodi do boljeg obrazovanja, osobito kod dječaka. I većina dodiplomaca su žene. Situacija se, međutim, naglo mijenja na tržištu rada. Britanski zavod za statistiku i dalje otkriva da dječaci možda postižu lošije rezultate u školi, ali svakako i dalje zarađuju više unutar istog područja. Odvjetnice i dan-danas zarađuju 72 tisuća kuna godišnje manje, predsjednice uprava čak 125 tisuća kuna manje, a liječnice 81 tisuću kuna manje od muških kolega. Ali promjena jest na vidiku i odnosi se na najmlađe generacije radnika u određenim profesijama. Računovodstvene menadžerice u trećem desetljeću života zarađuju 2,1 posto više od muških kolega.
Maskulinisti imaju i međunarodnu asocijaciju. Aoirthoir An Broc, njen osnivač, ponosan je na svoje indijske kolege. U Indiji se tisuće maskulinista bore za promjenu obiteljskog zakona koji automatski preferira žene u slučaju rastave. An Broc je borbu usmjerio na zaštitu muških žrtava obiteljskog zakona. U rodnom Clevelandu za njih će osnovati prvo sklonište u SAD-u i neumorno radi na kampanji razbijanja imidža da su muškarci uvijek nasilni, a žene uvijek žrtve.

U veljači su se na britanskim panoima prvi put u povijesti pojavili plakati koji bude svijest o silovanim muškarcima. Survivor UK, humanitarna udruga za silovane homoseksualne i heteroseksualne muškarce, London je oblijepio efektnim plakatom napola ispuhane lopte za ragbi u koju je zabijen čavao, na kojemu piše: “I prave muškarce siluju, a za govor o tome potrebna je istinska snaga.” Prema policijskim podacima, samo u Londonu svakoga sata silovan je jedan muškarac. Vlada procjenjuje da takav zločin prijavi samo 11 posto žrtava, što je znatno manje od ionako malo prijavljivanih slučajeva silovanja žena. Razlog tome je, kažu upućeni, i u tome što su muškarci od najranije dobi izloženi pritisku da budu “snažni” i “imaju stvari pod kontrolom”, a upravo je seksualna potencija istaknuta kao osnovna karakteristika “pravog muškarca”. Silovanje napada sve te duboko ukorijenjene poruke ujedno, dodatno sramoteći žrtvu jer bi “pravi muškarac morao biti u stanju obraniti se”. Maskulinisti ujedno ukazuju da su konzervativni pogledi na muškost i dalje izvor brojnih problema modernog muškarca, ali da se taj kulturalni kontekst ne napada dovoljno, kao predrasude u vezi sa ženama.

Sve je veći problem muškaraca i imidž o vlastitom tijelu, koji potpuno reflektira nesigurnosti koje o sebi imaju i žene. Ali dok se o tome – barem povremeno – ozbiljno razgovara (kao nedavna kontroverza koju je izazvala direktorica londonskog Kraljevskog baleta Monica Mason rekavši da svatko tko kaže da nikad nije radio s anoreksičnom balerinom jednostavno laže), o sličnim problemima muškaraca nema gotovo ni riječi. Problem muške anoreksije i bulimije se ne spominje, baš kao ni mnogi drugi problemi za koje maskulinisti vjeruju da su tipični za muškarce. Mladi muškarci, primjerice, tri puta češće počine samoubojstvo nego njihove vršnjakinje.

Maskulinisti, međutim, imaju ozbiljan problem: svakom napretku unatoč, žene su i dalje slabije plaćene, znatno ih je manje na visokim položajima i u biznisu i u politici, i dalje je puno više žena žrtava silovanja i obiteljskog nasilja. Statistika jednostavno nije na strani maskulinista. Društvo u cjelini i dalje ima veće probleme s diskriminacijom žena nego muškaraca na gotovo svim područjima svakodnevnog života. Veći dio javnosti – i samih muškaraca – za maskulinizam nema pretjeranog interesa. Dio feministica – ovisno na kojoj su strani tog kompleksnog pokreta – cijeli taj pokret naziva tek odrazom stare izjave “da je feminizam otišao predaleko”. Druge kažu da je osnovni problem maskulinističkog pogleda na svijet to što feminizam doživljavaju protiv sebe i kao natjecanje u kojem misle da gube. I podsjećaju da su žene tisućama godina bile građanke drugog reda, tvrdeći da borci za muška prava negiraju povijest. Feministice pak koje svoje napore doživljavaju kao borbu za potpunu jednakost spolova pokazuju, međutim, više razumijevanja i ukazuju da ignoriranje zabrinutosti muškaraca za svoj položaj u društvu nikamo ne vodi. A posebno ne jednakosti muškaraca i žena.