BOJAN VULETIĆ: ‘Od mladih ne treba kriti traumatičnu prošlost s Miloševićem’

Bojan Vuletić, redatelj serije ‘Porodica’, koja obrađuje posljednja tri dana na slobodi Slobodana Miloševića i koja je izazvala velik interes diljem bivše Jugoslavije, govori o projektu, Miloševićevu uhićenju koje je bilo prije točno 20 godina te utjecaju obitelji Milošević na mnoge u bivšoj državi

Bojan Vuletić redatelj je serije ‘’Porodica’’ koja u pet nastavaka prikazuje tri dramatična i povijesna dana pregovora o predaji i odlasku u zatvor Slobodana Miloševića. Nakon što je nedavno premijerno prikazana na Radio Televiziji Srbije, izazvala je, uz milijunsku gledanost, burne i brojne, ponajviše pozitivne reakcije u Srbiji, ali i u svim zemljama bivše Jugoslavije. Vuletić, 44-godišnji redatelj iz Beograda čiji je film ‘’Rekvijem za gospođu J’’ iz 2017. doživio uspješnu premijeru na Berlinaleu, za Nacional govori o nastanku zamisli o seriji i njezinoj realizaciji, opisuje kako je doživio brojne reakcije i je li ih očekivao te objašnjava svoj odnos prema tegobnom nasljeđu devedesetih, koje nastavlja opterećivati sve države bivše Jugoslavije, a to i jest jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je serija nastala i zbog kojih je izazvala tako golem i emotivan interes.

NACIONAL: Vjerojatno se može tvrditi da u posljednjih dvadeset godina, otkako se obnavlja kulturni prostor na području bivše države, nijedna televizijska serija nije u regiji izazvala toliku pažnju kao vaša ‘’Porodica’’; o Srbiji da se i ne govori. Jesu li vas iznenadile tolike reakcije?

Pretpostavljali smo da će serija izazvati interes, ali su gledanost i reakcije nadišle i najbolja očekivanja. Bilo je potrebno puno hrabrosti ući u ovako jedan kompleksan projekt, važan prije svega zato što je poslije 20 godina od hapšenja Miloševića stasalo nekoliko novih generacija mladih ljudi u Srbiji koji imaju pravo istraživati i postavljati pitanja. S druge strane, ovo je priča o podijeljenoj Srbiji: o obiteljima podijeljenim zbog politike, gdje se postavlja pitanje jesmo li kao društvo nakon 20 godina sazreli i nešto naučili. Reakcije su pokazale da su obični ljudi mnogo bolje razumjeli i shvatili ideju serije, nego političari. Oni su prepoznali priču o podijeljenim obiteljima, ostrašćenosti i manipulaciji zavezanu u crvenu ukrasnu traku koja je uzrokovala stravične posljedice na mnoge obitelji.

Bojan Vuletić i glumac Boris Isaković koji igra Slobodana Miloševića. PHOTO: Firefly Produkcija

 

NACIONAL: Kako biste objasnili tako brojne reakcije? Zašto su ljudi s toliko interesa, emocija i suprotstavljenih tumačenja reagirali na seriju?

Mi smo navikli na stereotipe i klišeje i onda je potrebna slika koja ta naša uvjerenja potvrđuje. Je li je netko svetac ili krvnik? Ljudi očekuju da će vidjeti samo to. To je površan način razmišljanja. Milošević je u seriji istovremeno i običan čovjek, otac, suprug i bivši predsjednik i pregovarač, i optuženi i zatočeni, a s druge strane, od njegovih odluka opet ovise životi drugih ljudi. Sve je isprepleteno – i javno i tajno, i privatno i opće. Zbog toga ova priča ima sve elemente šekspirovske tragedije. U Srbiji se glavna debata vodila o tome postoji li dovoljno velika vremenska distanca da bi se takve teme obrađivale. Zrelost jednog društva i vremenska distanca ne mjeri se brojem umrlih, već brojem rođenih koji imaju pravo spoznati svoju neposrednu prošlost. To su danas dvadesetogodišnjaci koji ne znaju ni kako je Slobodan Milošević izgledao, a kamoli što je radio. Ti mladi ljudi će za deset godina predstavljati stupove društva i od njih ne treba kriti traumatičnu prošlost. Različite reakcije su uobičajene svugdje u svijetu. Pogledajte samo reakcije na neke britanske serije koje se bave njihovim bližim povijesnim događajima. Ako se toliko uspoređujemo sa svijetom i najrazvijenijim državama, mislim da je i u umjetnosti došlo vrijeme da se rade projekti koji se u drugi zemljama rade odavno.

NACIONAL: Za čitatelje Nacionala ispričajte kako je serija nastala. Tko vam je, i kada, dao ideju? Koliko dugo i s koliko kamera ste snimali? Kako su ideju o ekranizaciji Miloševićeva uhićenja dočekale strukture filmskog svijeta u Srbiji? Je li bilo nepovjerenja, nastojanja da vas se odgovori od tog posla?

Neke od najpopularnijih svjetskih serija, čija se tematika oslanja na stvarne, povijesne događaje, potakle su me da se zapitam postoji li dovoljno značajan povijesni događaj koji je presudno utjecao na našu regiju, a da istovremeno posjeduje dramski potencijal. Uhićenje Miloševića je svakako bio događaj koji je potpuno promijenio tijek povijesti u ovom našem podneblju i direktno utjecao na naše živote. I danas, kada se navršava 20 godina od tog događaja, on predstavlja značajnu i kontroverznu temu o kojoj se govori uz puno emocija.

 

‘Slobodan Milošević i Mirjana Marković bili su poput istog organizma. Bizarno je to kada se odluke od kojih ovisi sudbina mnogih ljudi počnu donositi u jednoj spavaćoj sobi’

 

Dio istraživačkog rada je bio sigurno najduži i najobimniji jer je podrazumijevao čitanje, gledanje i preslušavanje materijala dostupnog javnosti. Taj materijal je moguće pronaći svugdje. Ipak, najveća priprema je sigurno bilo iskustvo koje smo svi kao građani preživjeli tijekom devedesetih godina prošlog vijeka. Ta priprema je bila nezamjenjiva. Što se tiče samog snimanja, direktor fotografije Aleksandar Ilić i ja smo odmah odlučili da serija posjeduje filmski izraz. Tako smo je i snimali: jednom kamerom, osim u nekim slučajevima – dugačkim dijaloškim scenama kada smo koristili dvije kamere iz razloga ekonomičnosti. Povjerenje je sigurno najvažnije kada su kompleksni timski projekti u pitanju. O svim problemima smo razgovarali otvoreno i svaku najbolju ideju, bez obzira ne to je li je izrekao šef umjetničkog sektora ili fizički radnik, usvajali smo, ako je prijedlog bio dobar. Nije bilo nikakvih odgovaranja ili sumnji.

NACIONAL: Potpisujete i scenarij i režiju. Oboje su dojmljivi: režija dinamična i napeta, teče bez usporavanja i zapinjanja, scenarij je logičan i uvjerljiv, a dijalozi često simbolični i slojeviti. Kako i koliko dugo ste pisali scenarij? Kako dijaloge? Objavljeno je da niste razgovarali s akterima događaja, nego da ste cijelu radnju utemeljili na objavljenom materijalu, fiktivno rekonstruirajući tok događaja u vili Mir. Je li to uistinu točno? Jeste li surađivali s Čedomirom Jovanovićem?

Naša serija je jedna umjetnička interpretacija i autorsko viđenje cijelog događaja. To nije dokumentarna serija, već fikcija, jedan mogući pogled na taj događaj. Mnogo toga je već rečeno i napisano na tu temu, tako da je istraživački dio rada, na osnovu informacija dostupnih javnosti, bio sasvim dovoljan da se napravi dramska struktura, dovoljno uzbudljiva i intrigantna. Dakle, u pitanju je kombinacija rekonstrukcije na osnovu informacija dostupnih javnosti: intervjua, svjedočenja, snimaka iz tog vremena, novinskih članka i pojedinih izmišljenih likova i situacija. Svjedoci koji su tada bili u istom prostoru i u isto vrijeme ni danas se ne mogu složiti što je istina. To govori o ispravnoj odluci da ne kontaktiramo aktere događaja. Prateći reakcije nakon emitiranja, i dalje jedni tvrde jedno, a drugi drugo, što je bio slučaj i u materijalima koje sam koristio. Odluka da nikoga ne kontaktiramo osigurala nam je nesmetan rad i donošenje odluka isključivo prema našim kriterijima. Teško bi bilo ikome od svjedoka objasniti da to nije priča o njima pojedinačno, već da treba gledati širu sliku. Što se dijaloga u obitelji Milošević tiče, objavljeno je nekoliko knjiga u Hrvatskoj i u Srbiji s transkriptima prisluškivanih razgovora i na osnovu toga bilo je jednostavno naći ton i stil kojim su razgovarali.

NACIONAL: Kako ste odabrali glumce? Odabir Mirjane Karanović za Mirjanu Marković mi se čini najboljim izborom, ne samo zato što je njezina gluma maestralna, nego i zbog simboličke težine koju obje te žene imaju: Mirjana Marković, možemo reći, ništa manje nego njezin suprug, simbolizira dijaboličnu, agresivnu i ratobornu Srbiju, a Mirjana Karanović onu Srbiju koju smo, prema Radomiru Konstantinoviću, običavali zvati takozvanom „drugom Srbijom”.

Potrebna je velika hrabrost, otvorenost i odgovornost prihvatiti to da glumac glumi javne osobe. Fizička sličnost nije bila presudna, već prije svega prihvaćanje ideje koju ti likovi nose. Potrebno je vjerovati u ideje lika koji tumačiš, bez obzira na to koliko su te ideje suprotne tvom biću. Nekada je ta suprotnost upravo poticaj da se uđe u dušu još dublje. To su sve vrhunski glumci koji brane svoje likove – do kraja, čak i kada su ovako kontroverzne osobe u pitanju. Uvjerljivost i autentičnost se postiže iznutra, ulaskom u dušu takvih junaka. Dugačke probe, biografije, snimke, sve je to pomagalo da se pronađu unutrašnji kodovi tih ljudi. Maska što ju je nosio Boris Isaković, koji glumi Slobodana Miloševića, samo je dodatno povećavala samopouzdanje, ali bez unutrašnjeg povezivanja nije moguće napraviti vjerodostojnu interpretaciju. Zbog svega toga Mirjana i Boris su svakako jedni od najboljih glumaca ne samo kod nas i u regiji, već i šire.

NACIONAL: Kakva je bila suradnja s ostalim glumcima? Kako ste, svi zajedno, uspjeli dostići tu razinu, s jedne strane, vjernosti likovima koje su glumili a, s druge, osobnog glumačkog identiteta svakog glumca? Biste li ikoga izdvojili?

Izmišljeni likovi novinarke koju glumi Isidora Simijonović, služavke koju glumi Jana Bjelica i naravno bake koju glumi Svetlana Bojković i unuka kojeg glumi Balša Golubović su na neki način služili da se ljudi identificiraju s običnim, jednostavnim likovima. Nitko nije u stanju identificirati se s političarima, pa otuda ti izmišljeni likovi predstavljaju nas. U tom smislu bilo je uzbudljivo dovesti te likove – po značaju – na razinu likova-političara. Mislim da je taj dio rada s glumcima bio najuzbudljiviji.

 

‘Svjedoci koji su tada bili u istom prostoru i u isto vrijeme ni danas se ne mogu složiti što je istina. To govori o ispravnoj odluci da ne kontaktiramo aktere događaja

 

NACIONAL: Moglo bi se tvrditi da ste serijom u pet nastavaka, od kojih svaki traje pedesetak minuta, a opisuje samo tri dana, obuhvatili cijeli kompleks ratova devedesetih: politiku Srbije, ali i njezine posljedice; ratno razaranje i tragediju u liku kućne pomoćnice iz Knina; razaranje srpske javnosti kroz pripovjednu liniju borbe režimskog i objektivnog novinarstva na RTS-u; i potpuno zavedeno građanstvo u Srbiji, u liku bake koja na mitingu podrške Miloševiću izgubi unuka i umre u noći Miloševićeva uhićenje. Tko vam je dao ideju za te likove? Kako ste ih razradili?

Siguran sam da takvih baka, majki i očeva ima mnogo, u svakoj obitelji. To je priča o podijeljenoj Srbiji. O podijeljenim obiteljima, o ostrašćenosti između najbližih, za koje nemam nikakvo objašnjenje. U svakom društvu postoje podjele, suprotna mišljenja, tumačenja, jedino se to kod nas uvijek diže na razinu ozbiljnih sukoba. Ne znam zašto je to tako, ali serija upravo govori o tome. O toj ostrašćenoj podijeljenosti. Ono što je zanimljivo je to da se kroz ovaj događaj mogu jasno sagledati svi mehanizmi koje je Milošević koristio tijekom svoje desetogodišnje vladavine. Spletom apsurdnih odluka i još apsurdnijih okolnosti on je sebe doveo u bezizlaznu situaciju koja ima sve elemente klasične talačke krize. I to je najzanimljivije od svega. Simbolički, čitav njegov način vladanja se ogleda u tih 72 sata. I tu se postavlja najzanimljivije pitanje – kako se izvući iz svega, treba li pristati na sve ili riskirati živote?

NACIONAL: Serija klizi na oštrici koja dijeli privatne odnose u obitelji Milošević od razornih učinaka njegove politike. Odnosi u familiji su nježni i patološki istodobno, s permanentnom prigušenom agresivnošću koja povremeno izbija, ali su, usprkos tome, katkad topli i puni ljubavi. Zato i nije čudno da su reakcije podijeljene: jedni tvrde da ste sjajno razotkrili Miloševićevu odgovornost za ratove devedesetih i nehumanost njegove obitelji, drugi predbacuju da ste za njih pokazali empatiju koju ne zaslužuju. Kako komentirate jednu i drugu ocjenu?

Slobodan i Mirjana su bili poput istog organizma. Je li to ljubav ili nešto drugo, nije važno. Tu nema ničeg neobičnog. Mnogi parovi isto funkcioniraju. Godine odanosti i povjerenja, međusobnih tajni koje možeš čuvati samo s nekim tko je također sudjelovao u tim tajnama. Bizarno je to kada se odluke od kojih ovisi sudbina mnogih ljudi počnu donositi u jednoj spavaćoj sobi. Ova serija nije nastala da bi se nečije mišljenje o tim ljudima mijenjalo ili potvrđivalo, već prije svega da mladi ljudi, koji nisu bili svjedoci tog vremena i koji ne znaju ništa o događajima koji su promijenili tijek povijesti na ovom našem podneblju, steknu određenu sliku ili ih barem potaknemo da sami istražuju, jer će tako naći odgovore na mnoga pitanja koja postavljaju danas. Mi se bavimo posljedicama jedne politike, jedne psihopatologije ako hoćete, koju 10 godina kasnije preživljavaju i oni koji su je sami prouzrokovali. I tu se možda kriju objašnjenja zašto je do svega toga došlo.

PHOTO: Firefly Produkcija

 

NACIONAL: Jesu li vam se nakon prikazivanja javili preživjeli sudionici serije? Što, recimo, kaže Vojislav Koštunica? I je li Čedomir Jovanović u međuvremenu ipak pogledao seriju? Na televiziji je nedavno izjavio da nije, jer da mu je teško.

Nitko mi se nije javio, niti vidim potrebu za tim. Kao što nikoga nismo zvali tijekom rada na scenariju, ne vidim razlog da debatiramo poslije emitiranja o tome jer serija nije o pojedinačnim likovima, već treba sagledati širi sliku. Ne znam tko je sve gledao, ali i oni koji nisu gledali imaju snažne reakcije i komentare.

NACIONAL: Peta epizoda odskače od prethodne četiri: za razliku od njih, ona pred kraj prestaje biti čista rekonstrukcija događaja i prerasta u simbolički prikaz izravne uzročno-posljedične veze Miloševića i ratnih razaranja devedesetih, kroz dojmljivu scenu s odbačenim Titovim stvarima u smočnici Mire Marković. Stječe se dojam da ste htjeli nedvosmisleno poručiti koga smatrate prvenstveno odgovornim za sve što se dogodilo. Je li taj dojam točan? Drugim riječima, što vi mislite o odgovornosti za ratove devedesetih?

Scena s Titovim poklonima odloženim u sef u podrumu zaista se odigrala par dana nakon uhićenja. Dugo sam tražio neki simboličan detalj koji bi opisao širi kontekst cijelog uhićenja i kada sam saznao za događaj s Titovim poklonima, odmah sam shvatio da je to – to. Mi se u ovoj seriji ne bavimo tko je više ili manje odgovoran za tragediju devedesetih. Niti je serija o tome, niti mislim da se točan odgovor o većoj ili manjoj odgovornosti ikada može precizno naći. Ovdje je akcent prije svega stavljen – baš kako naziv i kaže – na ‘’porodicu’’. Svi smo bili svjedoci što se događalo devedesetih, što se događalo ispred kuće, na ulici, u tadašnjoj vlasti Srbije i SR Jugoslavije, ali nitko od nas ne zna što je radila ‘’porodica’’ tih 72 sata. Kako je sve izgledalo u toj kući. Posljednji zajednički trenuci koje će ova obitelj doživjeti na slobodi i trenutak opsade vile u kojoj žive predstavljaju metaforu i tragediju ne samo njih samih, već i cijele zemlje i regije.

 

‘Volio bih da je miloševićevo ‘Pobijedili smo’ ironija, ali nažalost, tadašnji režim je sve poraze predstavljao kao pobjede. Taj potpuni nedostatak realnosti prestaje njegovim uhićenjem’

 

NACIONAL: Danas su u Srbiji na vlasti Miloševićevi suradnici i podržavatelji. Jeste li imali problema ili prijetnji? Je li bilo pokušaja da vas se omete u radu?

Naprotiv. Sve dozvole za snimanje smo dobivali potpuno normalno i regularno. Nije bilo nikakvih pritisaka ili pretjerane znatiželje. Svugdje smo dostavljali traženu dokumentaciju: scenarij, sinopsis, i svatko tko je htio, mogao je znati što radimo. Osim u dva slučaja iz tehničkih razloga, svugdje smo dobivali sve što smo tražili.

NACIONAL: Biste li pristali da seriju prikažu televizije u regiji? Je li bilo razgovora o tome, ima li interesa?

Svakako da ima interesa. Firefly produkcija kao vlasnik serije ima određene kontakte i nadam se da će serija biti prikazana u regiji.

NACIONAL: I na kraju: “Pobijedili smo”, kaže Milošević u seriji supruzi Miri Marković prije nego što će krenuti u zatvor. Pa jesu li pobijedili?

Volio bih da je ta rečenica ironična, ali na žalost, tadašnji režim je sve svoje poraze predstavljao kao pobjede uvjeravajući sve, pa i same sebe, da smo zaista pobijedili. Taj potpuni nedostatak realnosti prestaje njegovim uhićenjem. Mislim da su tada prvi put počeli shvaćati da su se stvari promijenile i otuda frenetično ponavljanje te fraze o pobjedi djeluje još tužnije i tragičnije.

NACIONAL: Posljednjih mjeseci prikazana su dva filma koja obrađuju kontroverze iz regionalne povijesti: ‘’Quo vadis Aida?’’ i ‘’Dara iz Jasenovca’’. Jeste li ih gledali? Što mislite o njima i o recepciji s kojom ih primaju publika i mediji?

Na žalost, nisam stigao pogledati ni jedan od ta dva filma. Dojam mi je, kao i u slučaju ‘’Porodice’’, da se nitko ne bavi kvalitetom priče, etičkim i estetskim pitanjima, već nametnutom temom u medijima o političkoj propagandi, kao da su ti autori odabrali te teme samo zbog trenutne političke situacije. Problem je što u cijeloj regiji političari misle da se sve što se događa u javnom prostoru, događa samo zbog njih osobno. Tu je upravo snaga filma i snaga umjetnosti: ta djela će ostati i o njima će se pričati, a političara se više nitko neće sjećati, osim ako ne završe u nekom filmu ili seriji.

Komentiraj