Objavljeno u Nacionalu br. 827, 2011-09-20

Kina pomaže propalim državama na jugu Europe kako bi održala stabilnost EU i eura, jer joj je to u dugoročnom strateškom interesu

Kineski premijer Wen Jiabao rekao je 14. rujna da je Kina spremna pružiti ruku pomoćnicu teško zaduženoj južnoj Europi – ako su ozbiljno odlučile da će uvesti red u svoju kuću. Je li Kina postala Europi novi bogati ujak – barem za posrnule financije europskog juga? Pa, Kina jednostavno slijedi svoje strateške interese. Pomaganje EU oko njenih južnih članica je u kineskom interesu jer Kina treba stabilnu EU i stabilan euro.

Kina i nije bogata zemlja, jer njen impresivni gospodarski uspjeh i makroekonomske brojke moramo podijeliti s 1,3 milijarde ljudi. Kina je prva u svijetu po izvozu. Milijarda i 300 milijuna Kineza ima izvoz od 1,5 milijardi dolara, no 80 milijuna Nijemaca ima izvoz od 1,2 milijarde. Međutim, Kina je najveći svjetski kreditor i ima najveće devizne rezerve na svijetu – 3200 milijardi dolara. SAD je dužan Kini 1200 milijardi dolara, a EU 500 milijardi eura. Objavljeno je da je talijanski ministar financija Giulio Tremonti osobno molio kinesku vladu da kupi talijanske vrijednosnice pa možemo slobodno pretpostaviti da su isto učinili i njegovi kolege iz Grčke, Portugala i Španjolske. Kineska spremnost da pomogne južnim članicama EU nije potaknuta altruističnim motivima, nego se temelji na strateškim interesima:
1) Nakon SAD-a EU je kinesko drugo najveće izvozno tržište. Stoga ozbiljne gospodarske poteškoće u EU – kakve bi mogla izazvati prezaduženost na njenom jugu – nisu u kineskom interesu. Iako se kineska gospodarska politika usmjerila na unutarnji gospodarski razvoj, uspjeh njenog izvoza ostaje ključan za ekonomski rast i društvenu stabilnost. U ovom bi trenutku recesije u SAD-u u EU mogle imati teške posljedice u Kini. Kina ima problema i s EU i s SAD-om, ali postoji razlika. Iako europski jug i financijski i ekonomski loše stoji, to se ne odražava na 75 posto gospodarstva EU. U Americi je pak čitavo gospodarstvo strukturalno poremećeno: i država i potrošači su prezaduženi, a veći dio realne ekonomije nije konkurentan. Kinezi znaju da je Amerika njihova najveća briga. Stoga su napravili pragmatičnu kalkulaciju: dat će malu i ograničenu financijsku pomoć mediteranskim zemljama što će pomoći EU da ih izvuče iz krize.
Istovremeno, Kina će proširiti izvoz na nova tržišta u Aziji, Bliskom istoku, Južnoj Americi i Africi koja će prije ili kasnije sustići tržišta EU i SAD-a. Prošle je godine kineski izvoz u Brazil narastao za 73,3 posto, u Južnu Afriku 46,7 posto, a u zemlje ASEAN-a 30,1 posto.
2) Kina želi smanjiti svoju ovisnost o američkom dolaru jer će on neminovno devalvirati. Kina želi okončati ulogu dolara kao svjetske valute i najprije stvoriti multipolarni svjetski monetarni sustav s tri podjednaka temelja – dolarom, eurom i yuanom – a potom osnovati nadnacionalnu svjetsku rezervnu valutu utemeljenu na vrijednosti zlata i drugih strateških proizvoda. Zbog toga ozbiljno oslabljivanje eura zbog krize na jugu EU nije u interesu Kine. Osim toga, ne određuje financijska sfera smjer gospodarskog razvitka. Veliki dug, bilo javni, bilo privatni, može se otpisati u cijelosti ili djelomice. To je bolno za vjerovnike, ali takva su se financijska restrukturiranja često događala u novijoj povijesti – i to bez katastrofalnih posljedica. No za realnu ekonomiju su bitni kvaliteta radne snage, znanost, tehnologija, obrazovanje, infrastruktura i mudro korištenje geoekonomskih resursa. Kinezi to razumiju. Stoga se ne trebamo fiksirati na kinesku financijsku pomoć prezaduženim zemljama južne Europe, nego na kineske investicije u europsku realnu ekonomiju te bankovni i osiguravateljski sektor. Kina želi sudjelovati u tehnološkim, infrastrukturnim i geoekonomskim resursima Europe. Najvažnija im je, dakako, tehnologija. Kineski vođe znaju da će proći desetljeća prije nego što Kina dosegne europsku razinu tehnologije – postignutu nakon što su za nju i u njoj stoljeće i pol akumulirani iskustvo, inovacije i obrazovanje. Kineski vođe znaju da se proizvodi i usluge visoke tehnologije ne mogu jednostavno kopirati jer im za njihovo projektiranje i izradu nedostaju umovi, vještine i običaji. Čini se da je kineski plan kombinirati i spojiti domaće tehnološke resurse s europskima. Na taj se način Kina nada da će postupno stvoriti proizvode i tehnologije koji će odgovarati najvišim standardnima kvalitete i inovacije. Izravne kineske investicije u Europi još su uvijek malene i nerazmjerne europskim ulaganjima u Kinu. Prošle je godine Njemačka investirala 20 milijardi eura u Kinu, a Kina samo 700 milijuna. No kineska ulaganja brzo rastu i sigurno pokazuju trend budućnosti. Vlasnik Volva je kineski proizvođač automobila Geely, a Kinezi posjeduju i njemačku tvrtku Medion koja proizvodi kompjutore i mobitele. Pa dok su slučajevi Volva i Mediona privukli malo medijske pažnje, gotovo nitko nije primijetio da Kinezi sve više kupuju mala i srednja njemačka poduzeća. Usredotočeni su na tvrtke koje proizvode visokotehnološke strojeve, opremu i alate. Te investicije nisu spektakularne jer novi kineski vlasnici u pravilu slijede dugoročnu poslovnu strategiju. Nema otpuštanja radnika, a profit se reinvestira u modernizaciju tvrtke, istraživanja i razvoj. Razvijaju se novi proizvodi, s tim da se jednostavniji dijelovi za njih izrađuju u Kini, a zahtjevniji u Njemačkoj.
To je veoma različito u odnosu prema investicijama angloameričkih fondova koji često kupuju male i srednje tvrtke kako bi ih ubrzo preprodali. Prije prodaje ih restrukturiraju – troškove smanje na račun zaposlenih, opreme, istraživanja i razvoja. Profit se ne reinvestira nego isplati udjeličarima fonda. Dok su takvi fondovi zainteresirani isključivo za što veće kratkoročne prinose, kineski ulagači žele imati profitabilnu tvrtku čiji su tehnološki proizvodi konkurentni na svjetskom tržištu. Ti se pristupi ne razlikuju u kapitalističkoj želji za profitom, nego u shvaćanju da stabilan profit mogu stvarati samo investicije u realnu ekonomiju. Takav je pristup vidljiv i u kineskom ulaganju u srednju i južnu Europu. Zadnje dvije godine Hrvatsku, Grčku i Mađarsku posjetili su i kineski premijer Wen Jibao i predsjednik države i partije Hu Jintao. Hu Jintao posjetio je u srpnju 2009. Hrvatsku – najjačeg kineskog trgovinskog partnera u jugoistočnoj Europi – i ponudio ulaganje u riječku luku vrijedno više milijardi eura. Rijeka nije samo ključna za tranzit preko Balkana, nego je i blizu Münchenu, Beču, Bratislavi i Budimpešti. Za trgovačke potrebe Azije važno je da je Jadran najbliža morska destinacija za Prag, Krakow ili Lavov, a Kinezi razumiju da jugoistočna Europa ima veliki gospodarski potencijal zbog kvalitetne radne snage i odličnog obrazovnog sustava. Na tom se području križaju prometnice koje povezuju istočnu Europu, Rusiju i srednju Aziju te Tursku i Bliski istok. Kako rastu azijske gospodarske sile, tako i Jadran vraća svoj značaj za pomorsku trgovinu Europe i Azije. Nadalje, nije Kina jedini azijski motor. Tu je i Indija, koja je zadnjih 20 godina postigla izniman napredak. Indiju često podcjenjuju u odnosu na Kinu, no utjecaj Indije na europsko gospodarstvo je značajan. Po investicijama u europsku realnu ekonomiju Indija je ispred Kine. ArcelorMittal, u indijskom vlasništvu i sa sjedištem u Luxembourgu, najveći je svjetski proizvođač čelika. Tata Steel je među vodećim europskim čeličanama. Obje tvrtke proizvode više čelika od najvećih europskih čeličana okupljenih u ThyssenKruppu iz Njemačke. Land Rover i Jaguar u Britaniji posjeduje Tata Group koji ih je kupio od Forda i vratio u svjetski vrh. Povećavaju se i indijska ulaganja u njemačke visokotehnološke tvrtke srednje veličine, a motivi su isti kao i kod Kineza.
Kad je kriza 2007/08. pogodila SAD, mnogi su mislili da je neizbježna depresija globalnih razmjera. No do nje nije došlo zbog snage azijskih gospodarstava koja nisu dopustila da ih povuče urušavajuća američka ekonomija. Glavni razlog zašto su se gospodarstva EU – s iznimkom južnih država – brzo opravila 2010. jest to što nije prekinut ekonomski razvoj u Aziji i Južnoj Americi. Ona europska gospodarstva koja su sačuvala zdravu proizvodnu bazu te konkurentnu i inovativnu tehnologiju uspjela su iskoristiti zamah azijskog rasta. S druge strane, nove sile u Aziji i Južnoj Americi trebaju visoku tehnologiju i kvalitetne proizvode iz Europe, jer ih drugdje ne mogu nabaviti. Uzajamna europskaop-azijska trgovina i ulaganja nisu igra u kojoj se plusevi i minusi poništavaju jer se tehnološka inovacija ne može zamrznuti. Postoji izravna i pozitivna korelacija između domaćeg gospodarskog napretka te veličine i raznolikosti trgovine. Što više kineska i indijska gospodarstva rastu, Europa ima više mogućnosti za trgovinu i ulaganja. Kinezi zacijelo neće spašavati Grčku, Portugal, Španjolsku i Italiju. Ali će im pomoći, jer to pomaže kineskim strateškim interesima – održavanju stabilnosti eura i Europske unije. A to je u skladu i s interesima Unije kao cjeline – EU si ne može priuštiti propale države i gospodarstva na svom južnom rubu jer ugrožavaju monetarnu i ekonomsku stabilnost Unije, kao i njen strateški položaj u multipolarnom svijetu.