BIVŠA PREDSJEDNICA USTAVNOG SUDA i pet profesora prava na platnoj listi bjegunca Mamića

BIVŠI ŠEF DINAMA ZDRAVKO MAMIĆ optužio je šest sudaca za korupciju, a istovremeno je na svoj sudski proces pokušao utjecati naručivanjem – i skupim plaćanjem – pravnih mišljenja od Jasne Omejec i pet drugih profesora prava koji predstavljaju autoritet sucima

Jasna Omejec, bivša predsjednica Ustavnog suda i redovita profesorica Zagrebačkog pravnog fakulteta, pune dvije i pol godine na platnom je spisku Zdravka Mamića. Ona je kao pravna ekspertica za područje ustavnog i upravnog prava svoju stručnu ekspertizu stavila Mamiću na raspolaganje, a Mamić ju je za taj angažman vrlo vjerojatno unosno platio.

Već sama činjenica da je ugledna pravna stručnjakinja, bivša predsjednica Ustavnog suda, kao pravna ekspertica svojim stručnim mišljenjem pomagala obranu osobi poput Zdravka Mamića i za to primala novac jest nešto što javnost treba znati, no u cijelom tom slučaju postoji i šira dimenzija, a to je činjenica da ona u tome nije bila jedina nego Nacional zna za barem još šest osoba iz višeg sudskog ili pravnog miljea koje su to radile. To govori o tome koliko je široku aktivnost Mamić zajedno sa svojim odvjetnikom Veljkom Miljevićem razvio i kako je na taj način pokušao utjecati na svoj pravni položaj. Za tu se Mamićevu aktivnost u pravnim krugovima zna već dulje, a neki se pravnici zgražaju nad svojim kolegama koji su se u tu aktivnost s Mamićem upustili pa to čak nazivaju “pravnom prostitucijom”.

Slučaj Mamićevog angažmana Jasne Omejec je u cijeloj toj njegovoj aktivnost paradigmatski. Epilog tog angažmana se, sasvim pojednostavljeno, svodi na to da je Jasna Omejec službeno napisala kako misli da bi Ustavni sud početak u Mamićevu slučaju stvari mogao vratiti na početak postane li prva presuda protiv njega pravomoćna, na temelju optužnice koju je zastupao neovlašteni zastupnik USKOK-a. Drugim riječima, prema njenom mišljenju Zdravko Mamić na prvom suđenju, zbog čega se na temelju nepravomoćne višegodišnje zatvorske kazne već godinu dana nalazi u bijegu u BiH, nije imao pravično suđenje.

Za mandata Jasne Omejec na čelu Ustavnog suda, s iznimno dalekosežno negativnim posljedicama po Hrvatsku, a nominalno zbog povrede prava na pravično suđenje, Ivi Sanaderu na početak je vraćeno suđenje u sporu gdje ga se tereti da je primio mito od Zsolta Hernadija da mađarskom MOL-u prepusti dominantna upravljačka prava u Ini. Ta je kontroverzna odluka trajno zakomplicirala i bitno unazadila položaj Hrvatske u sporu s mađarskim MOL-om oko upravljanja Inom.

Za Mamićevu aktivnost u pravnim krugovima zna se već dulje, a neki se pravnici zgražaju nad svojim kolegama koji su se u to s Mamićem upustili pa to čak nazivaju ‘pravnom prostitucijom’

Osim Jasne Omejec još pet istaknutih pravnih stručnjaka, sveučilišnih profesora i sudaca na Mamićevom je platnom spisku.

To su Davor Derenčinović, Viktor Gotovac, Zoran Burić, Leo Cvitanović i Igor Vuletić.

Derenčinović je na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1995., na istom je fakultetu magistrirao 1998. i doktorirao 2000. tezom “Kaznenopravni sadržaji u suprotstavljanju korupciji”. Od 2010. predstojnik je Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godinama se usavršavao u inozemstvu, osnivač je i direktor međunarodnog poslijediplomskog tečaja “Crime Prevention through Criminal Law and Security Studies” na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Samostalno i u suautorstvu potpisao je desetak knjiga i više od pedeset znanstvenih i stručnih radova s područja kaznenog prava i zaštite ljudskih prava. Osim na Pravnom fakultetu u Zagrebu, predavao je i predaje i na nizu dodiplomskih i poslijediplomskih studija u zemlji i inozemstvu. Bio je član radnih skupina nadležnih ministarstava za izradu i izmjene većeg broja zakona s područja kaznenog prava, između ostalog i voditelj projekta “Kaznenopravno sprječavanje korupcije i organiziranog kriminaliteta”, koji je financirala Vlada. Jedan je od utemeljitelja i dopredsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, a među funkcijama koje je obnašao su i one člana Odbora za zakonodavstvo Hrvatskog sabora (2004.-2008.) i zamjenika predsjednika Državnoodvjetničkog vijeća.

Viktor Gotovac je docent na Katedri za radno i socijalno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je stručni savjetnik i suradnik na više projekata Vlade, Europske unije i Vijeća Europe, kao i savjetnik pri donošenju mišljenja Europskog gospodarsko-socijalnog vijeća “Republika Hrvatska na putu pridruživanja Europskoj uniji”. Napisao je više znanstvenih i stručnih članaka i knjiga radno-pravne i socijalno-pravne tematike. Od 2012. na prijedlog Centra Tripalo izabran je za člana Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije.

Zoran Burić je na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao 2007. i ondje se zaposlio kao znanstveni novak na projektu “Kaznenopravni aspekti pridruživanja Republike Hrvatske Europskoj uniji”. Od 2009. zaposlen je kao asistent, a od 2016. godine kao docent na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu. Leo Cvitanović redoviti je profesor na Katedri za kazneno pravo. Suradnik je odnosno nastavnik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 1991., a u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora izabran je 2012. Sudjelovao je u projektu izrade novog hrvatskog kaznenog i prekršajnog zakonodavstva.

Igor Vuletić na Pravnom fakultetu u Osijeku zaposlen je od listopada 2006. kao asistent, od siječnja 2012. kao viši asistent, a od veljače 2013. kao docent na Katedri kaznenopravnih znanosti. Sudjeluje u izvođenju nastave na predmetima Kazneno pravo, Kazneno pravo – vježbe i Međunarodno kazneno pravo na integriranom sveučilišnom studiju te Osnove kaznenog prava na stručnom upravnom studiju.

U siječnju 2007. upisao je Poslijediplomski doktorski studij kaznenopravnih znanosti na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Teoretsko opravdanje, pravna priroda i pravni učinak dragovoljnog odustanka od pokušaja u hrvatskom kaznenom pravu” obranio je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 19. prosinca 2011.

U tjednu kada je Veljko Miljević, odvjetnik odbjeglog nogometnog tajkuna Zdravka Mamića, izjavio kako Mamić zna da je korumpirano najmanje šestero hrvatskih sudaca, Nacional je došao u posjed ekstenzivne dokumentacije koja pokazuje kojih se drugih šest vrsnih pravnika, kada je to trebalo Zdravku Mamiću, stavila njemu na raspolaganje, uz novčanu nadoknadu.

Sve njih u ime Zdravka Mamića kontaktirao je odvjetnički ured Veljka Miljevića i potom ih uz novčanu naknadu angažirao da Mamiću pokušaju pomoći. Oni su to i nastojali učiniti, neki od njih više puta.

Oni su u periodu od studenoga 2016. do svibnja 2019. za potrebe Zdravka Mamića uz novčanu naknadu izrađivali pravna mišljenja. Sva ta pravna mišljenja idu u korist Zdravka Mamića u postupcima zbog kojih se on već dulje nalazi u bijegu od hrvatskog pravosuđa.

Kao polazno uporište prema svemu sudeći koristeći upravo sadržaj dokumenata koje su za Mamićeve potrebe oni izrađivali, Mamić i njegov odvjetnik Miljević tijekom duljeg vremenskog perioda iznosili su teze kojima su nastojali značajno popraviti Mamićevu tešku pravnu poziciju, zbog koje je u prvom postupku on već nepravomoćno osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog teškog kriminala povezanog s poslovanjem zagrebačkog nogometnog kluba Dinamo. Ta se pravna mišljenja prema svemu sudeći nalaze priložena u sudske spise u postupcima koji se protiv Mamića vode, ali ona dosad nisu privlačila veću pozornost javnosti.

Pravno mišljenje nominalno je dopušten način pravne borbe i relativno se često koristi kako bi pojedinci suočeni s nekim pravnim izazovima ili problemima mogli bolje procijeniti svoju pravnu situaciju te u pojedinim sudskim postupcima priložiti ta mišljenja kako bi pokušali utjecati na popravljanje svoje pozicije.

Tako bi barem nominalno trebalo biti i u Mamićevu slučaju, ali upravo njegova situacija pokazuje i drugu stranu takvih angažmana. Ona ni po čemu nisu obvezujuća za istražna tijela i sudove. U Mamićevu slučaju očito dosad i nisu utjecala na sud onako kako se on nadao pa se zbog njihova sadržaja u tom kontekstu u najvećoj mjeri pokazuje da su uz novčanu naknadu svi ti pravni stručnjaci zapravo temeljito radili na potkopavanju vlastitog stručnog autoriteta. Ali je zato Mamić s tako izrađenim dokumentima pokušao izvršiti dodatni pritisak na institucije. A to je radio i na razne druge načine, koristeći između ostalog i kriminalne usluge Franje Varge u kontekstu afere SMS, koje je unosno plaćao što osobno, što preko Dinama.

U ovom slučaju Mamiću su ovi legalno plaćeni dokumenti odnosno pravna mišljenja poslužili kako bi se pokušao prikazati kao žrtva sustava koji ga progoni iako istaknuti pravni stručnjaci tvrde da za to ili nema osnova u sadašnjoj formi ili da su mu narušena temeljna ljudska prava.

Da se radi o plaćenom angažmanu najizravnije otkriva dopis koji je 8. studenoga 2016. Hrvatska odvjetnička komora uputila Jasni Omejec, na Katedru za upravno pravo pri zagrebačkom Pravnom fakultetu. U njemu piše:

“Poštovana gospođo Omejec, izvješćujemo Vas da je Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke komore na sjednici održanoj 7. studenog 2016., sukladno propisu članka 5. Zakona o odvjetništvu primio na znanje i evidentirao Vašu nakanu davanja pravnih savjeta i mišljenja uz nagradu u području društvenih znanosti, polje prava grana: upravno pravo i uprava na Katedri za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu (Odluka Vijeća društveno-humanističkog područja o izboru u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto od 19. svibnja 2016.) kao redovite profesorice u trajnom zvanju.”

Sva pravna mišljenja koja su profesori od studenoga 2016. do svibnja 2019. uz novčanu naknadu izrađivali za potrebe Zdravka Mamića u postupcima zbog kojih je u bijegu – idu u Mamićevu korist

Jasna Omejec je za potrebe Zdravka Mamića na sedamdesetak stranica izradila pravno mišljenje o tri pitanja koja joj je postavio Mamićev odvjetnik Veljko Miljević. Ona je u uvodu svog pismenog angažmana otvorila jedno intrigantno tehničko pitanje – u kakvom je svojstvu ona zapravo bila angažirana, je li za njega bilo pravne osnove, ako u dokumentaciji dostupnoj Nacionalu stoji da ju je Mamićev odvjetnik kontaktirao još u studenom 2016., a ona kao pravnu osnovu za svoje pravno mišljenje navodi ugovor o djelu potpisan tek u siječnju 2018. Evo kako je opisala suštinu svog angažmana:

“Odvjetničko društvo Miljević i partneri iz Zagreba dostavilo je autorici 16. siječnja 2018. ponudu za davanje pravnog mišljenja iz područja ustavnog i upravnog prava te zaštite ljudskih prava u vezi s ustavnopravnim i upravnopravnim aspektima problema koji je opisan ovako: ‘U stručnim pravnim krugovima posljednjih se nekoliko godina vodi rasprava o tome kako treba tumačiti pojam ‘ovlaštenog tužitelja’… Pitanje u prvom redu povezano s činjenicom da pojedine optužnice USKOK-a sastavljaju i potpisuju općinski i županijski državni odvjetnici odnosno njihovi zamjenici koji su privremeno upućeni na rad u USKOK, iako ne ispunjavaju zakonske pretpostavke da bi u Uskoku mogli biti raspoređeni za zamjenike ravnatelja. Unatoč tome, oni u praksi obavljaju poslove zamjenika ravnatelja, sastavljaju, potpisuju i podnose optužnice, a pred sudovima se pojavljuju i predstavljaju kao državni odvjetnici, odnosno zamjenici državnih odvjetnika koji obavljaju poslove zamjenice ravnatelja uskoka te se smatraju službenom osobom stranke u postupku. Neki se tijekom razdoblja na koje su upućeni na rad u Uskok i formalno raspoređuju na dužnost zamjenika ravnatelja Uskoka, iako za to ne ispunjavaju zakonske uvjete. Tu pojavu prate i mediji…’

Pitanja naručitelja glase: Kako se treba pravno kvalificirati priznavanje državnim odvjetnicima ili zamjenicima državnih odvjetnika ovlasti da zamjenjuju ravnatelja USKOK-a, odnosno obavljaju poslove zamjenika ravnatelja USKOK-a tijekom njihova privremenog upućivanja na rad u USKOK, iako ne ispunjavaju zakonske uvjete za raspoređivanje na dužnost zamjenika ravnatelja USKOK-a? Koje bi učinke na konkretan kazneni postupak imala činjenica da državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika privremeno upućen na rad u USKOK neposredno obavlja poslove zamjenika ravnatelja USKOK-a, iako ne ispunjava zakonske uvjete za raspoređivanje na dužnost zamjenika ravnatelja USKOK-a? Može li se u opisanim slučajevima govoriti o povredi ustavnog prava okrivljenika/optuženika na pravično suđenje?”

Jasna Omejec u svom je pravnom mišljenju između ostalog napisala sljedeće:

“Njegova je svrha dati naručitelju, u okviru postavljenih pitanja, ekspertno pravno mišljenje na postavljena pitanja iz područja ustavnog i upravnog prava te zaštite ljudskih prava, uz isključivo poštovanje pravila struke. Naručitelj ima pravo reproducirati i koristiti se ovim pravnim mišljenjem u svom poslu, ali to mišljenje nije dopušteno ni na koji način dovoditi u vezu s ishodom bilo kojeg ustavnosudskog, sudskog, upravnog ili drugog pravnog postupka u kojem naručitelj sudjeluje ili će sudjelovati u profesionalnom svojstvu zastupnika stranaka u tom postupku ili u bilo kojem drugom pravnom svojstvu u vezi s predmetom pravnog mišljenja… Ovo pravno mišljenje nije dopušteno ni u kojem slučaju povezivati s ustanovom u kojoj je autorica zaposlena ili je bila zaposlena.”

U svom pravnom mišljenju, kolokvijalno govoreći, Jasna Omejec je dala savjete koji sugeriraju da su Miljević i Mamić bili u pravu kada su upozoravali da su pojedini dužnosnici USKOK-a koji su radili na njegovom predmetu bili neovlašteni. Ona je napisala: “S aspekta državnoodvjetničke uprave, opisani bi se problem – ako je riječ o učestaloj pojavi – mogao podvesti pod institut sustavne nezakonite administrativne prakse kao pojave koja ima značenje i razmjere ozbiljnog narušavanja načela vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i koja sa stajališta Ustava nije prihvatljiva.” Nadalje, bivša predsjednica Ustavnog suda za potrebe Zdravka Mamića napisala je i da “svi državnoodvjetničko-uskočki akti u kojima je službena osoba USKOK-a potpisana, a ta osoba ne ispunjava zakonske uvjete da bude zamjenik ravnatelja USKOK-a… imaju se smatrati nezakonitim državnoodvjetničko-uskočkim aktima jer ih je donijela neovlaštena službena osoba USKOK-a, pa su i ti akti opterećeni greškom nekompetencije ratione materiae… Za otklanjanje opisane pogreške nije dovoljna puka zamjena potpisa neovlaštenog državnog odvjetnika na optužnici s potpisom ovlaštenog državnog odvjetnika. Ovdje se mora ići ab ovo…”

Jasna Omejec napisala je i da se moraju poštovati pravomoćne sudske presude, čak i ako se zasnivaju na optužnicama neovlaštenih tužitelja.

“To stoga što je na temelju njih već proveden puni ispitni postupak pred sudom, sve činjenice su sudski provjerene, dokazane i pravomoćno utvrđene, sam postupak je prošao najmanje dva instancijska sudska stupnja, a možda i provjeru pred Ustavnim sudom, pa i samim Europskim sudom za ljudska prava. U takvoj situaciji relevantna je samo i isključivo pravomoćna sudska presuda.”

Međutim, moguće i ključan dio njenog pravnog mišljenja za Mamića bi naročito mogao biti važan postane li pravomoćna prva presuda zbog koje je osuđen na višegodišnji zatvor i zbog čega se već otisnuo u bijeg u BiH. A u tom dijelu Jasna Omejec napisala je sljedeće: “Razmatranje ustavnopravnih aspekata pojedinačnih slučajeva u području zaštite ljudskih prava nikada se ne može provoditi bez uvida u osobite okolnosti samih tih pojedinačnih slučajeva jer je svaki konkretni slučaj unikatan, a prosuđuje se uvijek i isključivo kao posebna jedinstvena cjelina. Uvažavajući tu činjenicu, a imajući u vidu konkretne kaznene predmete vezane uz ogledni slučaj koji je prikazan u ovom mišljenju, načelni odgovor autorice na postavljeno pitanje je pozitivan: Ustavni sud ima ustavnu obvezu štititi okrivljenike/optuženike od optužbi u smislu članka 29. stavka 1. Ustava koje protiv njih pred sudom iznose neovlašteni tužitelji suprotno članku 29. stavku 5. Ustava…”

Sve pravnike koji su radili mišljenja u ime Zdravka Mamića kontaktirao je odvjetnički ured Veljka Miljevića i potom ih uz novčanu naknadu angažirao da Mamiću pokušaju pomoći. Oni su to i učinili

Kada je pitanje je li Sven Mišković kao zamjenik ravnateljice USKOK-a bio ovlašten sastavljati optužnicu i zastupati državu na suđenju protiv Mamića, jednako kao Jasna Omejec misli i Viktor Gotovac. On je svoje pravno mišljenje na tu temu potpisao 5. prosinca 2017., ali ono je znatno kraće – napisano je na tek četiri kartice teksta. Tjedan dana nakon Viktora Gotovca, podjednako kratko pravno mišljenje, na nekih šest stranica, o istoj temi napisao je Zoran Burić.

Gotovo istodobno Mamić i Miljević angažirali su i Davora Derenčinovića i Lea Cvitanovića. Oni su 12. prosinca 2017. za njih odgovorili na pitanje je li za Mamića i ostale optužene blaži kazneni zakon iz 1997. ili 2011. godine, kada su u pitanju organizator i pripadnici zločinačkog udruženja, grupe ili zločinačke organizacije. Osim toga, oni su odgovorili i na pitanje je li opis djela u odnosu za Zdravka Mamića iz prve točke optužnice takav da opravdava podvođenje pod pojam organiziranja i vođenja zločinačkog udruženja, grupe ili organizacije. Oni su svoje pravno mišljenje sročili na sedam stranica i njime ukazali na, prema njihovu viđenju, neke nedorečenosti optužnice koje, dakako, idu Mamiću u prilog. U završnom pasusu tog pravnog mišljenja stoji: “Zaključno, zbog navedenih manjkavosti iz činjeničnog opisa optužnice nije moguće izvesti nedvosmislen zaključak o tome na kojim se radnjama temelji optuženje za organiziranje i vođenje zločinačkog udruženja od strane prvo okrivljenog. Iz toga slijedi i neosnovanost dijelova činjeničnog opisa kojim se potkrepljuje postojanje zločinačkog udruženja i počinjenje kaznenih djela u njegovu sastavu kako organizatora tako i pripadnika tog navodno udruženja. Premda navodi iz optužnice daju osnove za sumnju da su okrivljenici djelovali zajednički i planski, takvo je djelovanje, prema okolnostima iz činjeničnog opisa optužnice, moglo biti dostatno za zaključak o eventualnom supočiniteljstvu.”

Cvitanović je zajedno s Igorom Vuletićem, izvanrednim profesorom s katedre kaznenopravnih znanosti pri osječkom Pravnom fakultetu, netom spomenuto pravno mišljenje proširio pa su i zaključci nešto opširnije elaborirani, dakako, opet na ruku Zdravku Mamiću. Oni su, između ostalog, zaključili da nije moguće izvesti nedvosmislen zaključak o tome na kojim se radnjama temelji optuženje, kakav je Mamićev doprinos u smislu odredbi o sudioništvu, da je dio činjeničnog opisa neosnovan, da je izostao odgovarajući opis obilježja djela, krivnje i kvalitete sudioničkog doprinosa u odnosu na sve okrivljenike, te da činjenični opis optužnice ne pruža dovoljno osnova za pravnu kvalifikaciju postupanja Zdravka Mamića.

Miljević je za Mamićev račun angažirao Derenčinovića i 20. svibnja 2019. Zatražio ga je da izradi pravno mišljenje i odgovori na dodatna dva pitanja povezana s optužnicom protiv Mamića. U prvom se interesiraju mogu li se kaznena djela iz optužnice od 10. srpnja 2017. podvesti pod kaznena djela iz članka 7. Ugovora (kaznena djela organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca za koja je prema pravu obiju država ugovornica propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna) i pod odgovarajuća kaznena djela propisana kaznenim zakonodavstvom BiH. U drugom se interesiraju jesu li kaznena djela koja se optužnicom stavljaju Mamiću na teret počinjena prije ili nakon potpisivanja Ugovora o izručenju i je li za njih moguće izručenje po članku 7. Ugovora o izručenju između Hrvatske i BiH od 28. studenoga 2012. Derenčinović, predvidljivo, na desetak stranica, doduše uz poneku načelnu ogradu, uglavnom secira propuste u impostaciji optužnice i nalazi veći broj razloga zašto nisu ostvareni razlozi za Mamićevo izručenje.

Jedan istaknuti hrvatski sudac o toj je situaciji za Nacional rekao sljedeće: “To nije korupcija, ali ako se uzmu u obzir sve okolnosti Mamićeva slučaja, svakako mislim da se radi o svojevrsnoj prostituciji mojih uvaženih kolega. Pa kada se dogodilo da su oni koji su plaćeni izradili mišljenje koje bi išlo protiv naručitelja? Ali ne može se govoriti da se radi o nedopuštenim radnjama. Ovdje je sve napravljeno po propisu, ali se otvara pitanje što im je to trebalo. Osim da za novac izrade nešto čime bi Mamić mogao raditi legitiman pritisak na institucije.”

A to se i dogodilo, ali nije spriječilo nepravomoćno osuđujuću presudu. Drugi izvor iz sudskih krugova za Nacional je izjavio kako se pravna mišljenja ne naručuju ako naručitelj ne misli da mu ne mogu pomoći. Taj izvor kaže: “Pravna mišljenja su legitimna, ali ja kao sudac nipošto na njih ne obraćam presudnu pažnju. Čak naprotiv, ali ona mogu služiti kao svojevrsni garnirung spisu kako bi se pokušao napraviti nekakav pritisak tijekom odlučivanja, naročito ako mišljenja izrađuju nominalno ugledni pravnici. Ovisno o kompleksnosti i specifičnosti slučaja, pravna mišljenja u pravilu koštaju između 7 i 15 tisuća kuna. Ali ponekad i znatno više.”

Čini se da je tako bilo u Mamićevom slučaju. Jer jedan istaknuti hrvatski sudac za Nacional je izjavio kako se u pravosudnim krugovima govori da su neka od spomenutih pravnih mišljenja u Mamićevom slučaju plaćena i više stotina tisuća kuna.

Izrađena pravna mišljenja ni po čemu nisu obvezujuća za istražna tijela i sudove, a u Mamićevu slučaju očito dosad i nisu utjecala na sud onako kako se on nadao, ali je on time pokušao izvršiti pritisak


Mamićevi manevri uvod u traženje političkog azila u BiH

Iz sudačkih krugova do Nacionala su tijekom proteklog tjedna došle i još neke intrigantne informacije. Izvor iz sudačkih krugova, ali i jedan izvor iz sigurnosnog miljea, tvrdi da prošlotjedni manevar Zdravka Mamića zapravo treba poslužiti kao uvod u njegovo traženje političkog azila u BiH.

Mamića u BiH kao odvjetnik zastupa Zdravko Rajić. On je iznimno blizak Draganu Čoviću, članu Predsjedništva BiH i predsjedniku HDZ-a BiH, s kojim se poznaje iz školskih dana. Čovića je dvaput zastupao na sudu i uspio ga obraniti od optužbi u predmetu sumnjive privatizacije Eroneta i u aferi Lijanovići u kojoj je Čović bio optužen da je Lijanovićima pomagao u zamjenu za razne darove. Rajić je s Čovićem koncem 2017. bio u službenom posjetu Australiji i Novom Zelandu, a do 2016. bio je član Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Rajić je zbog Mamićeve situacije sve češće i u fokusu interesa hrvatskih medija. U posljednje vrijeme u više navrata davao je izjave kako nisu ostvareni uvjeti za njegovo izručenje Hrvatskoj niti po drugoj optužnici. U tom će slučaju potencijalnu odluku o izručenju potpisati još jedan član predsjedništva HDZ-a BiH – ministar pravde Josip Grubeša. Izvor blizak istrazi svih spornih zbivanja Mamića i njegove kriminalne hobotnice za Nacional je to prokomentirao ovako:

“Mamić je dobro znao komu se okrenuti u BiH. Otišao je pod okrilje onih koji vode hrvatski narod u susjednoj državi, logično, pod okrilje tamošnjeg HDZ-a, bosanskohercegovačke filijale iste one stranke koju je za Karamarkove i Brkićeve dominacije u Hrvatskoj izdašno financirao na razne načine. Vjerojatno to tako slično sada radi i u BiH. Drugo je pitanje kakvu to poruku Čovićevi pouzdanici i plaćenici zajedno s Čovićem šalju Hrvatskoj, državi koja ih izdašno financijski i politički pomaže.”

Ali to je, između ostalog, prvenstveno pitanje za one koji tu i takvu politiku kreiraju u hrvatskom državnom vrhu.

Komentiraj