Povjesničarka umjetnosti i kustosica Biserka Rauter Plančić, do prošlog tjedna ravnateljica zagrebačke Moderne galerije u trećem mandatu, jedna je od najagilnijih ravnateljica u recentnoj povijesti naših muzejsko-galerijskih institucija. U 12 godina mandata ostvarila je i organizirala brojne domaće i međunarodne izložbe hrvatskih umjetnika, pribavila mnoge umjetnine za fundus Moderne galerije, borila se za novac Ministarstva kulture, Grada Zagreba i sponzora. Opstala je u toj krovnoj instituciji moderne hrvatske umjetnosti izvan politike, s pomlađenom ekipom kustosa i restauratora, i to cijelo vrijeme suočena sa sudskim procesom koji je protiv njih pokrenula Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

NACIONAL: U kakvom stanju ostavljate Modernu galeriju po isteku trećeg ravnateljskog mandata?

Mislim da sam ostvarila više od polovice zacrtanih ciljeva prije 2008. godine, kada sam došla, i programa koji sam predložila, a na temelju kojeg sam imenovana. Nisam, naravno, ostvarila 90 ili 100 posto zacrtanog, splet okolnosti i financiranja uvijek je otežavajući. Ali jako sam ponosna na to što svojem nasljedniku Branku Franceschiju u muzejskom fundusu galerije, koji je 2008. brojio 6200 umjetnina, ostavljam 11.125 umjetnina. Unatoč nepovoljnim financijskim okolnostima – jer iz Ministarstva kulture, nažalost, već dosta godina uopće ne pristižu sredstva za muzejske otkupe ili je to u minimalnom iznosu – uspjeli smo darovima živućih umjetnika ili nasljednika slikarskih i kiparskih ostavština, popuniti fundus. Tu je donacija Šohaj, odnosno slikareve udovice Hede Šohaj, s više od 40 slika, zatim donacija Dalibora Paraća, odnosno njegova sina Zorana Paraća, sa 150 slika i 50 odljeva medalja, kao i donacije kipara Stanka Jančića s 54 ženska akta, ali i individualne darovnice značajnih umjetnika koji su prepoznali Modernu galeriju kao mjesto koje će čuvati njihove radove za pokoljenja – na to sam prvenstveno ponosna. Možda će se nešto u Ministarstvu kulture promijeniti po pitanju otkupa, jer sam čula da se strateški nešto drugačije i to pozicionira.

NACIONAL: Primjetan je veliki interes stranih turista za vaše tekuće izložbe i stalni postav, često se u hodnicima galerije mogu sresti stranci.

Ljeti je galerija uvijek otvorena za turiste. Primala sam i kritike za stalni postav od kritičara, no ne od publike: da nam je stalni postav hrvatske moderne umjetnosti prenatrpan, da je to nesagledivo. Jedini odgovor koji sam mogla dati na tu kritiku je bio: Mislite li i da je Louvre prenatrpan? Treba pokazati sve najbolje što imamo, a mi to imamo. Jer u odnosu na zemljovide Hrvatske i Francuske, Moderna galerija za nas ima „luvrovski“ značaj. Postav mora biti edukativan i informativan, pružati užitak, lagodno kretanje i šetnju kroz bogatstvo koje imamo. Na povremenim izložbama i ciklusu retrospektiva ili interdisciplinarnim izložbama kao što su „Ikonografija grada“, „Pejzažno slikarstvo na obalama Jadrana“ ili „Ernst Barlach“ – tu se razigrajte, dragi naši postavljači izložbi. A stalni postav neka pregledno pokaže što više može.

NACIONAL: Koji su izazovi pred Modernom galerijom?

Izazovi su nepregledni. Volim reći da gdje bi mojem timu i meni bio kraj da nismo unazad dvanaest godina bili opterećeni nepravednim sudskim sporom s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti koja prisiže i neprestano nas tužaka po svim sudskim instancama za povrat dijela umjetnina koje su 1947. prebačene iz Strossmayerove galerije u Modernu galeriju, te još za povrat više od tisuću umjetnina koje su tijekom nemilog razdoblja dok je MG bio pod upravom JAZU-a prispjele otkupima u fundus naše galerije. To je jedan apsurdni gordijski čvor koji bez potpore resornog ministarstva nisam uspjela riješiti. Jedan od sporova bio je da su 2000. tužbom pri Općinskom sudu tražili ne samo utvrđivanje prava vlasništva, nego i povrat slike „Patricijka“ Vlaha Bukovca, remek-djela koje je već više od sedamdeset godina izloženo u stalnom postavu MG-a i dostupno je najširoj javnosti. Apsurd je tim veći što su, nakon izgubljena parničenja na Općinskom sudu, uložili žabu i potom drugostupanjskom presudom na Županijskom sudu 2011. izvojevali pobjedu kojom je presuđeno i naloženo tuženiku, dakle Modernoj galeriji, da „navedenu sliku preda u posjed tužitelju“, dakle HAZU-u. Moram reći da je Ljubo Babić, najveći autoritet među ondašnjim muzealcima i, nota bene, akademik, po pripojenju Galerije Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti 1947. završio proces razgraničavanja likovne baštine između Strossmayerove galerije JAZU-a i MG-a, nakon čega je uslijedio prijenos inventarnih knjiga i 347 umjetnina i iz Strossmayerove u MG. A da ne kažem da je u taj nasilno nametnuti konkubinat s JAZU-om 1947. Moderna galerija ušla kao dobra udavača, sa svojih više od 800 inventariziranih umjetnina, koje su osnivači galerije na čelu s Izidorom Kršnjavijem prikupljali od umjetnika. O vlasništvu u knjigama nema ni slova i svih 347 djela hrvatskih umjetnika su, po muzejskom zakonu, pripala Modernoj galeriji. Nikada neću reći da su ta i druga djela iz fundusa našeg muzeja vlasništvo MG-a jer su ona in ultima linea po ondašnjem, a i današnjem Zakonu o muzejima, vlasništvo države i registrirano su te zaštićeno kulturno dobro RH. Usporedo nas je zadesilo još jedno nemilo sudovanje. Otvarajući s „Patricijkom“ Pandorinu kutiju, HAZU je nastavio s presizanjima i zatražio je pa i dobio Rješenje Općinskog suda kojim se nalaže Očevid nad 1045 umjetnina iz fundusa MG-a u svrhu osiguranja dokaza u procesu priznanja njihova vlasništva. Riječ je o umjetninama koje su otkupljivane poslije 1947., odnosno dok je MG bio predan JAZU-u na administrativno upravljanje. Naravno, sve financijske potpore ondašnjih RSIZ-a i USIZ-a namijenjene otkupu umjetničke građe išle su preko njihova računa, ali i uz napomenu da se predmetna umjetnina otkupljuje za fundus MG-a. I tako je to bilo sve do 1974. i teško izborene druge samostalnosti MG-a, utemeljena 1905. po Društvu umjetnosti i vodećim hrvatskim slikarima i kiparima onoga doba. Sve u svemu, naši argumenti nisu respektirani, prevagnula je implikacija HAZU-a da je dio tih umjetnina nestao i traženi očevid počeo je 9. svibnja 2011. dolaskom cijele svite s Općinskog građanskog suda u Modernu galeriju koja nam je uručila pravomoćno Rješenje u kojem se odbijaju svi naši prigovori.

NACIONAL: Kako ste se postavili u tom procesu?

Osupnuta brzinom kojom je Sud odbio naše pisane prigovore, još i više samim dolaskom sutkinje i zapisničarke u MG, a pratio ih je i odvjetnički tim HAZU-a te nekolicina novinara, jedino što sam uspjela izustiti sutkinji bilo je da je na popisu umjetnina za očevid navedeno više od 60 posto djela koja se nalaze u stalnom postavu, da su dostupna svima pa i akademicima, da naš muzej ima propisno inventariziranu građu i da Sudu možemo dostaviti ispis digitalne inventarne knjige MG-a u kojoj su upisani relevantni i točnim podaci ne samo za tih 1045 traženih umjetnina, nego i za više od 8000 ostalih muzejskih predmeta o kojima se MG skrbi. S mukom se sjećam tog dana, ne samo zbog gluhoće prisutnih, nego i stoga što sam znala da će rad s nekompetentnim sudskim vještakom silno trošiti vrijeme naših kustosa koji su zdušno krenuli u pripremu niza složenih izložbenih pothvata.

NACIONAL: Nije li u interesu javnosti da imaju kontinuirani uvid u najbolja djela naše moderne umjetnosti, a ne da su ona pod ključem u depou HAZU-a?

Naravno da jest. Očevid je trajao dvije i pol godine. Uz zamašne angažmane na domicilnoj i inozemnoj izložbenoj sceni, moji kustosi morali su umjetnine iz depoa izvlačiti i ponedjeljcima, kada je galerija zatvorena za publiku, izložiti ih sudskom vještaku i objašnjavati mu za svako djelo kada je otkupljeno, pod kojim uvjetima, kako je došlo u fundus – darovnicom ili prijenosom te vrlo često i otkriti o kojem autoru i djelu se uopće radi.

NACIONAL: Kakav ishod sada očekujete?

Očekujem – bolje je reći molim Boga i nadam se – da će Ministarstvo kulture konačno zaštititi svoju ustanovu. Nakon iskustva s četvoricom ministra i dvjema ministricama, koji se nisu oglušili na naše probleme, ali nisu ni poduzeli odlučne korake kako bi se presizanje HAZU-a na umjetničku građu nacionalnog muzeja moderne umjetnosti zaustavilo, ne preostaje mi drugo nego nadati se. Ovaj proces provlačio se kroz sva tri moja mandata. To je, naravno, dočekalo i novog ravnatelja – kolegu Branka Franceschija. Ufam se u njegovu ustrajnost i želim mu puno uspjeha u ovom neravnopravnom sporu. Silno sam se trudila, ali do trajnog rješenja nisam uspjela doći, a MG i njegovi djelatnici vape za mirom u kojem bi radili. Nisam pravnica, ali znam da se mi moramo ravnati prema Zakonu o muzejima, a da HAZU djeluje po lex specialis izglasanom u Saboru 1991. Ta dva zakona kontradiktorna su, štoviše, Zakon o HAZU-u u nekoliko članaka ima muzejskom zakonu oprečne odrednice o stjecanju umjetničkih zbirki, pokretnina i nekretnina. Ne znam kojim će smjerom ići daljnje tužbe HAZU-a u pogledu umjetnina i hoće li ih Moderna morati izlučivati iz postava i inventarnih knjiga. No nisu samo umjetnine u pitanju, tu je i palača Vranyczany.

NACIONAL: Dakle, HAZU se proširio i na dio palače Vranyczany? Traže li povrat tih dijelova?

Ne traže povrat, nego su njezini vlasnici od 1992. Tada se, naime, HAZU, pozivajući se na spomenuti lex specialis, upisao kao vlasnik palače Vranyczany, i to posredstvom dodjela korištenja i pravom upravljanja kako Modernom galerijom, tako i njenom nekretninom iz 1947. godine. Premda je MG prvu izložbu u Vranyczanyjevoj palači priredio 1934. i premda je palaču, nakon dvije preprodaje, Banovina Hrvatska otkupila 1939. godine za MG te najposlije, premda se MG 1974. iščupao iz nametnuta konkubinata i ponovno postao samostalna ustanova, HAZU se 1992. bez znanja ondašnjeg ravnatelja Igora Zidića uspio uknjižiti kao vlasnik cijele nekretnine u Hebrangovoj 1. Moramo znati da se sve odvijalo u jeku agresije na Hrvatsku i da je Zidiću tada prva briga bila nabaviti dovoljno limenih sanduka za zaštitu umjetnina izloženih i pohranjenih u MG-u te njihov premještaj na sigurno mjesto, a ne trčati u Zemljišnoknjižni odjel zagrebačkog Općinskoga suda. Kad je doznao za Akademijin upis vlasništva na de facto i de iure tuđu imovinu, sve je već bilo završeno. Rješenje za tu situaciju vjerujem da može iznjedriti samo kompromisni ugovor između Ministarstva kulture, HAZU-a i Vlade RH, ali i Moderne galerije koja čuva i posjeduje važne poluge za razrješenje toga spora. Da ne bih bila krivo shvaćena, želim istaknuti da je HAZU doista bogat članstvom divnih, zaslužnih, uglednih i časnih ljudi, ali njegove uprave uvijek su striktno vođene samo svojim uskim interesima oko imovine i visine budžeta koji im na raspolaganje stavlja proračun RH. Zapravo je HAZU udruga, istina od osobite nacionalne važnosti, koja sa svojih 160 redovitih članova promiče znanstvenu djelatnost i umjetničko stvaralaštvo, a na polju poslovanja HAZU kao i svaka udruga trudi se najbolje iskoristiti dopušteno joj raspolaganje svojim vlasništvima bila ona umjetničke, nekretninske ili znanstvene prirode.

NACIONAL: Koliko su vam u vašim mandatima pomogla specijalistička znanja iz marketinga i PR-a, s obzirom na to da ste bili prva kustosica kod nas koja je počela aktivno koristiti i marketinška znanja, koja ste stekli na svojem prvom poslu u Koncertnoj direkciji?

Tamo sam deset godina stjecala dragocjeno iskustvo u komuniciranju, brendiranju koncertnih programa i cijelih sezona, ali i privlačenju publike. To se može prenijeti na bilo koji kulturni program. Kasnije sam ta znanja produbila u Klovićevim dvorima uz velikog meštra marketinga u kulturi i turizmu, pravnika Antu Sorića, gdje sam radila dvadeset godina. Mislim da su iskustvo, usvojene komunikacijske i organizacijske vještine te stečeno kustosko iskustvo u radu s autorskim timovima baštinskih projekata, pomogli mojem imenovanju u prvom mandatu za ravnateljicu Moderne galerije 2008. Stoga sam se okrenula suvremenoj muzeološkoj praksi, privlačenju publike i brendiranju galerije u nacionalni muzej hrvatske moderne i sve suvremenije likovne umjetnosti.

NACIONAL: Što su bile vaše nove ideje u galeriji koja je nakon otvorenja stalnog postava malo zaspala?

Trebalo je napraviti web-stranicu, dobre tiskane materijale i na stranim jezicima, obnoviti izdavaštvo stručnih i pratećih publikacija povremenih izložbi; nadopunjavati stalni postav i napraviti od njega „work in progress“, dakle, uvesti permanentnu mijenu i sustavno raditi na plasmanu hrvatskih umjetnika u inozemstvu. O njihovu stvaralaštvu malo je toga bilo poznato na europskoj sceni. Kad smo retrospektivu Vlaha Bukovca u koncepciji Igora Zidića doveli u Den Haag, u Gemeentemuseum koji je tiskao 5000 kataloga na engleskom i nizozemskom i koji su svi bili prodani tijekom izložbe – a sjetite se da je to bilo u teško vrijeme, kad su naši generali tamo bili u zatvoru – naša umjetnost pokazala se u europskom kontekstu. Naslov izložbe je bio „Vlaho Bukovac – hrvatski kozmopolit“. Pa kad smo se u Italiji predstavili s našim simbolistima – Mirkom Račkim, Emanuelom Vidovićem, Belom Čikošem Sesijom, Gabrijelom Jurkićem – kad su Talijani otkrili da simbolizam nije bio jak samo u centralnoj Europi, nego i na hrvatskom dijelu Mediterana i njegovu zaleđu… Nakon tih izložbi počeli su nas vani respektirati kao nacionalni muzej moderne umjetnosti. Paralelno smo radili i kritičke retrospektive doajenima i umjetnicima koji dugo nisu imali velike monografske i retrospektivne izložbe. Zlatko Bourek dugo nije bio prepoznat kao slikar, već samo kipar i scenograf, dok smo Šimi Vulasu napravili jedinu veliku pravu kiparsku retrospektivu. Ili Biserki Baretić koja i u osmom desetljeću života slika toliko potentno da joj među mlađim naraštajima naših umjetnika teško nalazimo premca, a nije do sada imala poštenu retrospektivu. Otkrili smo i Ružu Meštrović koja je vječito živjela u sjeni supruga Ivana Meštrovića pa je njezin opus bio na rubu i zaboravljen. Često su naše retrospektive i tematske izložbe bile proglašavane izložbama godine u raznim anketama i po strukovnim nagradama.

NACIONAL: Što vas još smeta u našim kulturnim politikama, u struci, a čak i u novom Zakonu o muzejima. Koliko osjećate pomake?

Mislim da se ipak nije optimalno uspjelo zahvatiti u ključne zakonske okvire koji bi olakšali muzejskim ustanovama da bolje i odlučnije krenu naprijed, da se uspješnije razvijaju. Pribavljanje muzejskog fundusa je ključno; ne možemo se osloniti samo na donacije i skromna sredstava iz proračuna. Trebalo je omogućiti kroz ovaj ili neki drugi zakon da se sponzorska sredstva kojima se uvelike pomaže kako otkup umjetnina za funduse naših muzeja tako i organizacija izložbi, oslobode poreznih davanja. To je osnovna stvar, a ne da donatora još pogodiš s 25 posto poreza na darovani iznos. Jednako tako, zašto uz razmjene, otkupe i darovanja umjetničke građe ne može postojati i takozvano prepuštanje umjetnina jedne institucije drugoj? Kako je nastao pariški Muzej d’Orsay? Ne otkupima vrtoglavo skupih umjetnina, nego su Louvre i Muzej de l’Orangerie prepustili dio svoje impresionističke zbirke tada novom muzeju, otvorenom 1986. Tako je Orsay postao najveći muzej impresionista na svijetu. Nisu imali akademike da ih ugnjetavaju i kažu da tako ne može, jer da su umjetnine njihovo vlasništvo. Niti su imali direktore u Louvreu koji bi rekli da ne daju djela za francusku stvar. Pa postoje valjda i viši ciljevi u kulturi jednog naroda. Kad bi se još vratili na one dane kad se iz proračuna za kulturu izdvajao iznos bez one nule ispred… uh, neka barem počne s jedan!

NACIONAL: Koje ste još zanimljive ljude upoznali u svojoj karijeri? Vi ste jedna od rijetkih žena koje, recimo, smiju potrčati u zagrljaj Ivi Pogoreliću.

O, da! Prošli smo Ivo i ja mnoga bojišta. Od prvih pijanističkih natjecanja u Zagrebu, gdje sam ga pratila kao tada mlada menadžerica za ozbiljnu glazbu, do Chopinova natjecanja u Varšavi 1980. koje mu je odredilo daljnji tijek svjetske karijere. Došli smo u Varšavu mjesec dana prije jer se Ivo htio aklimatizirati. Bilo je doista teško osigurati mu uvjete za svakodnevno vježbanje, ali nekako smo uspjeli. Žiri ga je isključio iz završnice konkursa. Doživio je tada jednu stvarno golemu nepravdu jer je ruska klika u žiriju bila prejaka, strašna. Ivo, slavna pijanistica Martha Argerich koja je bila članica žirija i ja napustili smo Varšavu sljedećeg dana. Nastavili smo surađivati sve dok sam radila u Koncertnoj direkciji, a poslije su nam se putevi razdvojili. Ivo u London, a ja na Gornji Grad u Muzejski prostor, danas Galeriju Klovićevi dvori. Nizale su se promocije, koncerti, studijske pa i velike izložbe sa stranim kustosima, od kineskih do turskih. Posebno pamtim opsežnu izložbu judaike i židovske kulture s umjetninama sakupljenima iz ondašnje nam države jer sam mitski židovski rukopisni iluminirani kodeks „Sarajevsku hagadu“ imala povlasticu držati u rukama i cijelu prolistati. Bila sam i kustosica izložbe „Dragocjenosti Otomanskog carstva“, što me odvelo u Istanbul gdje sam u palači Topkapi birala sve te dragocjenosti i dragulje. Tada, u vrijeme predsjednika Suleymana Demirela, direktorica Topkapi muzeja bila je žena, dr. sc. Filiz Çağma, što je danas teško zamislivo. Molila sam je da me odvede u biblioteku Muzeja i pokaže mi naš mitski glagoljski iluminirani rukopis „Hrvojev misal“ koji je po narudžbi vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića ispisan i iluminiran u Splitu oko 1404. Držala sam ga u rukama i, naravno, pomno razgledala sve iluminacije. Stvorila sam divno prijateljstvo s Annie Le Brun i Radovanom Ivšićem, uz čiju sam pomoć dovela u Zagreb slike i crteže velike nadrealističke slikarice Toyen. Zajedno smo radili još dvije izložbe meni iznimno prirasle srcu, retrospektive Slavka Kopača i Lea Juneka, koje sam kasnije ukoričila u monografijama.

NACIONAL: S obzirom na to koliko ste proputovali i zanimljivih ljudi upoznali, a i sami pripadate poznatoj obitelji slikara Jurja Plančića, planirate li pisanje nekih uspomena ili memoarskih crtica?

Mislim da za to neću imati vremena, a trebalo bi jer sva je sila divnih ljudi, umjetnika i umjetnica zanimljivih osobnosti s kojima sam imala povlasticu kroz proteklih 45 godina raditi i drugovati. Što se tiče pripadanja obitelji slikara Jurja Plančića, moram odgovoriti na način mojih i slikarovih Starograđana s otoka Hvara: da sam „Plančićka po ljubavi’“, jer udovica sam Frane Plančića, novinara, Starograđanina. I on je, poput Tonka Maroevića, rođen u Splitu, ali se uvijek smatrao Starograjaninom, isto kao i Tonko. Moj prvi veći posao u Klovićevim dvorima upravo je bila retrospektiva Jurja Plančića koja je kasnije urodila i mojom monografijom cjelovita umjetnikova pariškog opusa. Doista mislim da je on naš veliki slikar koji bi, da ga nije pokosila kobna tuberkuloza u tridesetoj godini, u Parizu postao umjetnik svjetske klase.

NACIONAL: Tko je od naših političara istinski pokazivao urođeni talent i ukus za modernu i suvremenu umjetnost?

Lista baš nije opsežna, premda osim tiražnih Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, u konosere slikarstva svakako treba ubrojiti i pokojnog predsjednika Franju Tuđmana koji je doista volio pohoditi izložbe u Klovićevim dvorima. Dolazio je redovito i Vlado Gotovac. U Modernoj galeriji ne možemo se baš pohvaliti posjetama političara na izložbama. Često dolaze samo Budimir Lončar i Pavle Kalinić, a od mlađe generacije političara – nula. To me i nagnalo na to da na otvorenjima govore političara po službenoj dužnosti svedem na minimum. Tako sam svima skratila muke. Protokolarna obraćanja išla su samo kad je bila riječ o stranim umjetnicima i ministrima kulture njihovih zemalja.

NACIONAL: S obzirom na svoju mentalnu i fizičku energiju, planirate li se i dalje baviti projektima kod nas i vani, imate li dosta toga na čekanju?

Da, nastavit ću raditi izložbe u Umjetničkoj galeriji u Čapljini, gdje je jedan divan izložbeni prostor, Hrvatski kulturni dom, i gdje se niz godina brinemo za kvalitetan likovni život. Tamo je u blizini i širokobriješka ALU čiji studenti rijetko imaju priliku uživo vidjeti Bukovca ili Kršinića. Imam razrađene koncepte i izdavače za dvije monografije posvećene suvremenim hrvatskim umjetnicima. Nastojat ću probuditi likovni život i u posvojenom Staromu Gradu na Hvaru. To je divno mjesto koje je ima lijepu Galeriju Jurja Plančića sa zamašnom zbirkom slika Bartula Petrića i nizom skulptura hvarskih kipara.