BISERI HRVATSKOG TEATRA 2018.: Ovo su kazališni rekorderi po broju izvedaba

Objavljeno u Nacionalu br. 1029, 13. siječanj 2018.

Opera ‘Ero s onoga svijeta’ Jakova Gotovca 10. siječnja izvest će se 700. put u HNK u Zagrebu. S obzirom na tu i u svjetskim okvirima veliku brojku izvedbi, Nacional je istražio koje su još predstave na hrvatskim kazališnim daskama imale velik broj izvedbi. Neke od njih, poput opere ‘Nikola Šubić Zrinski’ ili mjuzikla ‘Jalta, Jalta’, još uvijek su na repertoaru

Opera Jakova Gotovca “Ero s onoga svijeta” bit će izvedena 10. siječnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 700. put. Od praizvedbe 2. studenoga davne 1935., kad je orkestrom dirigirao sam Gotovac, ta je opera – uz “Nikolu Šubića Zrinskog” – zaštitni znak opernog repertoara i jedna od najizvođenijih opernih predstava, ali i najpopularnijih, u hrvatskom kazalištu.

Povjesničarka glazbe i glazbena kritičarka Jagoda Martinčević osvrnula se na operu “Ero s onoga svijeta” i pokušala dati odgovor na pitanje zašto je to djelo toliko popularno i zašto i danas, više od 80 godina nakon praizvedbe, i dalje puni HNK.

“Skladatelj Jakov Gotovac, autor ‘Ere’, rekao je: ‘Ja sam počeo kao kompozitor djelovati u onoj generaciji hrvatskih kompozitora između dvaju svjetskih ratova, kojoj su cilj i umjetnička ideologija bili stvaranje reprezentativnih muzičkih djela u stilu i načinu nacionalnoga realizma, ugledajući se u velike ruske i češke majstore 19. stoljeća, želeći i muzičkoj kulturi vlastitog naroda pridonijeti što pozitivnija muzička ostvarenja i time nastaviti i dovršiti započeto djelo Vatroslava Lisinskog koje je bilo prekinuto njegovom smrću.’

Tim je riječima najtočnije označio svoje mjesto i mjesto svoje opere u vremenu u kojemu je ona nastala, ali i u određenom ideološkom obliku koji je povijest glazbe nazvala nacionalnim smjerom. Točno je da je trebalo dovršiti i zatvoriti put kojim je kročio Vatroslav Lisinski, autor prve hrvatske opere, a nastavila nekolicina drugih autora među kojima su se posebno istaknuli Ivan pl. Zajec, kasnije Blagoje Bersa i Josip Hatze. Ipak, stjecajem povijesnih okolnosti hrvatska opera bila je velikim dijelom u zaostatku za onim što se paralelno zbivalo u europskoj glazbi, nastajale su mnoge praznine u kojima je nacionalni smjer, započet ‘Porinom’ Lisinskoga, zaživio tek nekoliko desetljeća kasnije dolaskom generacije autora u kojoj su uz Gotovca prvaci bili i Krsto Odak, Fran Lhotka i Krešimir Baranović. U takvu okružju živog interesa za ponovnim buđenjem nacionalne svijesti i poticajem za folklor, nastala su djela poput Odakove opere ‘Dorica pleše’, Baranovićeva baleta ‘Licitarsko srce’ i baleta ‘Đavo u selu’ Frana Lhotke te, po kasnijoj popularnosti, ispred svih Gotovčev ‘Ero’”, objasnila je Jagoda Martinčević.

“Ero s onoga svijeta” danas je neprijeporno, uz Nikolu Šubića Zrinjskog, najpoznatija hrvatska opera s daleko najvećim odjekom u svijetu, kao i brojem izvedbi u Hrvatskoj, ali i u glazbenim središtima bivše države, nastavila je Martinčević. Sad već 700 izvedbi samo u Zagrebu svjedoči o kontinuitetu života ovoga djela koje na praizvedbi nije bilo baš prijateljski dočekano, ali je dolazeće vrijeme potvrdilo njegove vrijednosti i stvorilo trajan i uzajaman odnos s publikom, kao i sa stručnim ocjenjivačima diljem svijeta.

Za razliku od europskog, američko kazalište je profitno. Producent postavlja predstavu sa svrhom zarade i igra naslov dok ima publike. Predstave s više od 500 izvedbi zovu se Long Run Show

“Iz ocjena svjetske kritike moguće je razabrati čime su Gotovčeva partitura i djelo u cjelini osvojili inozemni auditorij. Ponajprije, živim koloritom glazbe koja je u slapovima bujne orkestracije, živih ritmova i nadasve pjevnih vokalnih linija tekla neprekinutim slijedom, usko povezana s odličnim Begovićevim libretom koji vrvi duhovitim i domišljatim stihovima. Možda je upravo ta simbioza dvojice autora, skladatelja i libretista, onaj međaš koji označava vrijednost djela u cjelini, njegov dramaturško-glazbeni naboj koji artistički vješto nadahnuto kroz sva tri izrazito profilirana čina, u stalnome usponu vodi do proplamsaja slavljenog finala. Prema podacima i prepisci Gotovca i Begovića, čini se da je rad na ‘Eri’ protekao glatko, u stalnom dosluhu i dogovoru. Najprije je Gotovac u čitanci svoje kćeri pročitao jednu pučku priču o dovitljivom Heri iz koje je sam sastavio scenarij, a on se poklopio s Begovićevim interesom za dramaturšku okosnicu jednog igrokaza starog njemačkoga pjesnika-postolara Hansa Sachsa slična sadržaja. Gotovac je tražio stih i duh pučke pripovijetke, a Begović je inspiraciju pronašao u idiomatskom govoru svoje rodne Vrlike. Operu je Gotovac započeo skladati 10. listopada 1932. godine, a dovršio 8. svibnja 1935.” rekla je Martinčević.

Sedam stotina izvedbi zaista je iznimno velika brojka, a uz spomenutog “Eru” i “Nikolu Šubića Zrinskog”, mjuzikl “Jalta, Jalta” u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija od premijere 1971. godine do danas imao je oko 750 izvedbi, a ta će brojka biti i veća jer predstava i dalje igra. Četvrta koja je dosegla brojku 700 plus je danas već kultna predstava “Stilske vježbe”, premijerno izvedena u Teatru ITD 1968., u režiji Tomislava Radića. Ta predstava, koju je prije nekoliko godina “uskrsnuo” Planet art Marka Torjanca, vlasnica je Guinnessova rekorda kao predstava s najdugovječnijom istom postavom – glumcima Lelom Margitić i Perom Kvrgićem. Iako ITD, kako je rekao Torjanac, nije vodio preciznu evidenciju o broju izvedbi, sigurno je da su “Stilske vježbe” igrale i više od tisuću puta u ovih pola stoljeća. Tih 50 godina igranja obilježit će 28. siječnja u HNK.

Osim ovih bisera hrvatskog teatra, koji su pozitivni ekstremi i u svjetskim okvirima, u Hrvatskoj nema predstava koje su se barem približile tom broju izvedbi. Nacional je spustio tu brojku na 300 i istražio koje su to predstave u hrvatskim kazalištima izvedene više od 300 puta, što im je zajedničko te što zapravo znači toliki broj izvedbi.

U kategoriji “300 plus” apsolutni prvak je HNK u Zagrebu u kojemu je, uz dvije spomenute opere s više od 700 izvedbi, još nekoliko uglavnom opernih naslova doživjelo 300 i više izvedbi. To su “Traviata” (493), “La Bohème” (432), “Trubadur” (458), “Rigoletto” (398), “Aida” (469), “Prodana nevjesta” (422), “Seviljski brijač” (433), “Tosca” (480), “Carmen” (516), “Cavalleria rusticana” (308), jedina dva baleta “Orašar” (350) i “Labuđe jezero” (439) te jedini dramski naslov “Gospoda Glembajevi” s 319 izvedbi. Za usporedbu, niti jedna od preostalih nacionalnih kazališnih kuća nema predstavu koja ulazi u kategoriju “300 plus”. Uz HNK u Zagrebu, i zagrebačko Kazalište Komedija može se pohvaliti dugovječnim naslovima. Uz “Jaltu” još su četiri predstave dosegle više od 300 izvedbi: mjuzikl “Guslač na krovu” s 361 izvedbom te tri operete – “Zemlja smiješka” s 462 izvedbe, “Kneginja čardaša” s 341 izvedbom, ali je i dalje na repertoaru te “Mala Floramye” s 312 izvedbi.

Teatar Exit, umjetničkog voditelja Matka Raguža, ima tri predstave koje su dosad odigrane više od 300 puta, što je i u svjetskim okvirima nevjerojatno za privatna kazališta. To su “SHAKEspeare na EXit”, premijerno izvedena u ožujku 2006., “Kauboji” iz ožujka 2008. koji su dosad igrali i više od 400 puta te “Kako misliš mene nema?!” iz travnja 2007. godine.

Dvije predstave Satiričkog kazališta Kerempuh doživjele su više od 300 izvedbi – “Volim Njofru” koja je praizvedbu imala u siječnju 1982., s 407 izvedbi, te jednu “svježiju”, iz siječnja 2003., “Magic Act Show” s 300 izvedbi. Jedina predstava Gradskog kazališta Gavella s više od 300 izvedbi je “Jazavac pred sudom” u režiji Vanče Kljakovića iz davne 1966., a u Teatru ITD “Hamlet” u režiji Zlatka Boureka, premijerno postavljen u siječnju 1982., igrao je 323 puta.

Kako je rekla teatrologinja Sanja Nikčević, profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, brojka od 300 izvedbi za europsko je kazalište silno velika. Za to postoje četiri razloga, a to su način kazališne organizacije u Europi, odnos prema publici, struktura kreativne “vlasti” u kazalištu te vladavina određene poetike.

Opera, mjuzikl i balet fiksirani su i tu vladaju tekst i glazba, a ne redatelj. Kad redatelj krene u radikalnu interpretaciju, reagira i javnost i kritika i publika. No u SAD-u je glavna struja dramska

“Kazalište u Europi dvorsko je, odnosno državno subvencionirano, sustavno od 17. stoljeća. Kao posljedicu toga danas imamo tzv. repertoarna kazališta koja imaju obvezu prema financijeru i nekoj određenoj programskoj kvoti koju dobiju, postaviti određeni broj novih naslova – kod nas ih je uglavnom četiri, dok ih je, primjerice, u Njemačkoj dvostruko više. Igraju ih s drugim naslovima iz prošlih godina, tako da je svake večeri druga predstava na programu. To je nepovoljno za dugovječnost predstave jer novi naslovi često ‘izguravaju’ stariju uspješnicu jer i oni manje uspješni žele igrati i pokazati se. Upravo to se događalo Komediji koja je neke naslove mogla igrati i puno duže negoli ih je igrala i koja je davnih godina tražila da joj se prizna igranje nekog uspješnog komada kao nova premijera. Problem je u tome što je novac koji kazalište dobije kao potporu za novi naslov suviše primamljiv da bi se toga odrekli iz bilo kojeg razloga.” Sanja Nikčević objasnila je kako je, za razliku od europskog, organizirano američko kazalište. Ono ima drugačiji organizacijski princip, tzv. profitno kazalište u kojem predstavu postavlja producent sa svrhom zarade i taj naslov igra dok ima publike, takozvani Open Run. Za predstave koje su imale 500 izvedbi, ali na Broadwayu, Amerikanci imaju i službeni naziv Long Run Show, odnosno dugovječna predstava. O tome je Sanja Nikčević rekla:

“Naime, taj profitni princip funkcionira u angloameričkom svijetu, ali samo na Broadwayu i West Endu, što je londonska inačica Broadwaya. Na drugim kazališnim razinama i oni imaju neku vrstu repertoarnog kazališta koje planira naslove za sezonu i igraju svaki naslov ograničeno vrijeme (Limited Run). Ako neki naslov uspije, prelazi na ovu profitnu razinu Broadwaya i nastoji opstati što duže. Inače se skida s repertoara i više ne igra. Dakle, i za Amerikance je 500 izvedbi pristojan broj, a kamoli 300 za nas.”

Ono što se odmah primijeti kad je riječ o predstavama koje su u hrvatskim kazalištima odigrane više od 300 puta, jest da su velika većina njih – uz izuzetak uspješnica Teatra Exit koji je zapravo neka vrsta privatnog kazališta, iako koristi gradski prostor za izvođenje predstava – opere i mjuzikli, odnosno glazbeno kazalište. Sanja Nikčević i to je objasnila:

“Ono što sam osvijestila s vašim istraživanjem jest da su opera, mjuzikl i balet ostali fiksirani i da tu vladaju tekst i glazba, a ne redatelj. Kad redatelj krene u neku radikalnu interpretaciju, reagiraju i javnost, i kritika, i publika. Ne čudi što je Wagner inzistirao na glazbi jer je tvrdio da jedino ona može disciplinirati glumce. On je u 19. stoljeću imao problem s glumcima koji su u tekst dodavali svoje replike i nisu ga poštovali, a mi danas imamo drugu priču, ali u dramskom teatru gdje se više ne poštuje pisca i dramski tekst, nego se legitimno postavlja redateljska vizija. I to je različito u SAD-u, odnosno angloameričkom svijetu. Njima je glavna struja i dalje dramska pa se i dalje predstave postavljaju prema tekstu. Gledala sam obnove O’Neilla i Williamsa koje su u 21. stoljeću poštovale tekst do zadnje didaskalije.”

Zajednički nazivnik najpopularnijih predstava, smatra Nikčević, nije teško pronaći. Imamo jasnu i zanimljivu priču oko likova koje prepoznajemo i s kojima možemo suosjećati. Sretan kraj ili radosno raspoloženje nisu samo, kako se često zna reći, podilaženje publici, nego su temelj umjetnosti koja afirmira svijet oko sebe, njegove temeljne vrijednosti, smisao ljudskog postojanja u nekom svijetu koji ima suvisao okvir.

“Upravo polovicom 20. stoljeća promijenila se vladajuća poetika – dotadašnji kršćanski svjetonazor koji se reflektirao u građanskom kazalištu i njegovim oblicima zamijenio je sekularistički nazor koji je u cijeloj Europi proglasio modernizam kao jedinu vrijednu umjetnost. Modernizam odnosno realizam krenuli su iz kritike društva s ciljem njegova poboljšanja, ali su do danas otklizali u uvrede, crnilo, najniže provokacije pod parolom da kazalište treba provocirati i kritizirati i ukazivati na mane. Jer da će to potaknuti ljude na djelovanje i da ćemo tako, kad osvijestimo problem, promijeniti svijet. To je i funkcioniralo na početku – kad je Ibsenova ‘Nora’ pokazivala problem žene – ali se do danas pretvorilo u svoju suprotnost. Mračne predstave koje samo kritiziraju i samo ukazuju na sveopće crnilo jednostavno pasiviziraju, bacaju u depresiju jer što ćeš se uopće truditi kad su svi pokvareni i zli. Taj tip predstava je danas glavna struja, ali je publika od njega pobjegla, što se jasno vidi na popisu naših dugovječnih predstava. Odgovorno tvrdim da ‘Jalta, Jalta’ kao bajka za odrasle ne podilazi, ne pasivizira, nego naprotiv – ispuni vas takvom snagom da se nakon toga možete suočiti s bilo kojim problemom u privatnom ili javnom životu”, rekla je Nikčević.

Prema njezinu mišljenju, još jedan razlog što se brojka od 300 izvedi može smatrati velikom jest prestrukturiranje odnosa vlasti u europskom kazalištu nakon Drugog svjetskog rata. Od antike do druge polovice 20. stoljeća autor predstave bio je pisac. Redatelj se pojavio u 19. stoljeću i u početku bio onaj koji sve elemente stavlja u skladnu cjelinu, ali u svrhu što boljeg postavljanja teksta, da bi posljednjih šezdesetak godina postao glavni autor predstave čijoj su viziji svi elementi, pa i tekst, u potpunosti podređeni i on s njima može učiniti što hoće.

“Zato se to kazalište i zove redateljsko kazalište, a imamo i naziv postdramsko kazalište, koji također jasno govori čega više nema. Nakon praizvedbe tekst bi se igrao u istom obliku, samo bi se obnovila scenografija ili zamijenio neki glumac. Tako se moglo brojati izvedbe istog naslova u jednom kazalištu iako bi bilo više tzv. obnova – primjerice, Freudernchovi ‘Graničari’ imali su stotine izvedbi u zagrebačkom HNK-u. Od polovice 20. stoljeća s redateljem kao autorom predstave više nije tako jer novo postavljanje istog teksta uopće ne znači da se radi o istoj predstavi. Krležina drama ‘Michelangelo Buonarroti’ igrala je u HNK-u, ali praizvedba iz 1925. u režiji Branka Gavelle i Pandurova režija iz 2013., s Michelangelom koji gol sjedi na skelama i ima američku perjanicu na glavi, a od teksta su ostale tri rečenice, toliko su različite predstave da se ne mogu uspoređivati”, rekla je Sanja Nikčević.

‘Kazališta ovise o novcu pa se ne žele odreći potpora za premijeru. Zbog toga igraju manje starijih uspješnih naslova pa oni i ne mogu imati više izvedbi’, tvrdi Sanja Nikčević

Čak i kad redatelj ne ruši tekst do kraja – kao u Pandurovu slučaju koji je pravi primjer redateljskog teatra, koji ne postavlja tekst nego se njime inspirira – to nije ista priča. Sanja Nikčević usporedila je još dvije predstave rađene prema istom predlošku. Goldonijeva “Kafetarija” u režiji Tomislava Radića na Dubrovačkim ljetnim igrama 1978. mogla je, smatra ona, igrati 300 puta, ali je skinuta s repertoara, a kad su je obnovili u režiji Vinka Brešana 2016., bila je potpuno drugačija predstava i nije baš uspjela.

Europsko kazalište, nastavila je Nikčević, ima u svojoj povijesti neke epohe u kojima se prezire publika i od publike se očekuje da se posebno obrazuje da bi razumjela predstavu, a svako odbijanje vladajuće poetike smatralo se neznanjem ili nečim puno gorim od toga:

“Dok su u antici, srednjem vijeku, elizabetanskoj epohi i građanskom kazalištu svi išli u kazalište i razumjeli o čemu se radi, a publika je bila važna, u renesansi, klasicizmu i ovom našem postdramskom vremenu publika se prezire. Postoje oni ‘upućeni’ koji razumiju što je umjetnost i koji je stvaraju, kroje programe i dobivaju sredstva od države. Oni su glavna struja i imaju svu moć, ne samo kod nas nego i u cijelom europskom kazalištu, ali imaju malo izvedbi. Međutim, time su se neko vrijeme čak i hvalili jer im je predstava s puno izvedbi – podilaženje publici. Sva četiri HNK-a mogla bi imati od 200 do 400 izvedbi ‘Orašara’ u posljednjih deset godina. Kad bi u dva mjeseca oko Nove godine igrali od 20 do 40 izvedbi, imali bi 400 izvedbi u deset godina. Za to sigurno ima publike. Međutim, publika nije kriterij uspjeha pa što će im to onda. Kriterij uspjeha su međunarodne koprodukcije, nagrade, festivali, a oni su u cijeloj Europi iz te vladajuće ideje – redatelj kao autor, a ne dramski tekst i postdramsko kazalište.”

Sanja Nikčević smatra da je uspjeh nekih predstava velikih kazališta ovisio i o gostovanjima, ali to je također dio politike kazališta koja određuje život predstave. Primjerice, “Brat magarac” Renea Medvešeka mogao je, uvjerena je ona, u ZKM-u igrati više od 300 puta, ali je bio iz druge poetike od ove koja vlada pa to nije bilo u interesu.


Predstave za djecu s više od 300 izvedbi

Kad je riječ o predstavama za djecu, i tu ima onih u klubu “300 plus”. Zagrebačko kazalište Žar ptica izvelo je “Dnevnik Pauline P.” 355 puta, a od premijere 2005. do danas tu je predstavu, koja još igra, vidjelo gotovo 70.000 gledatelja. Paulinu P. sve te godine igra Gorana Marin, a bestseler za djecu Sanje Polak na scenu je postavila Snježana Banović. Predstava “Debela” Silvije Šesto u Maloj sceni u listopadu je obilježila 400. izvedbu, a deseta godišnjica igranja svečano će se obilježiti 10. travnja ove godine. U istom kazalištu 300 puta odigrana je i predstava “Bum Tomica” iste autorice, a obje predstave još uvijek su na repertoaru. Apsolutni rekorder u broju izvedbi kad su predstave za djecu u pitanju jest “Zeko, Zriko i Janje” Branka Mihaljevića u režiji Ivana Baloga, koja je od praizvedbe u studenom 1957. u osječkom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića odigrana više od 700 puta. Jedna je od najdugovječnijih predstava u dječjim kazalištima uopće, a Branko Mihaljević svoju je popularnu skladbu “Zeko i potočić” dramaturški ugradio u tu dječju operetu, koja je tijekom godina obnavljana i postala je zaštitni znak tog kazališta. Još dvije predstave toga kazališta izvedene su više od 300 puta. Predstava “Veseli medvjedići” Marije Polivanove praizvedena je davne 1965. i od tada je nekoliko puta postavljana na kazališne daske. Redatelj je Ján Ozábal, glazbu je skladao Julije Njikoš, a scenu i lutke osmislio Bohdan Slavίk. Od praizvedbe do danas odigrana je ukupno 379 puta. Treća predstava s više od 300 izvedbi u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića je “Vesela avlija” praizvedena u travnju 1980. Tri predstave Zagrebačkog kazališta lutaka također su doživjele više od 300 izvedbi – ‘Tri praščića’ s čak 507 izvedbi, ‘Ježeva kućica’ s 340 te ‘Umišljena mišica’ s 434 izvedbe.

Komentiraj