BIOGRAFIJA IVE MIHOVILOVIĆA: Spectatorov dramatičan život

Objavljeno u Nacionalu br. 522, 2005-11-14

Biografija Ive Mihovilovića, jednog od najpoznatijih hrvatskih novinara, otkriva nepoznate podatke o profesionalnom usponu i životu urednika Novosti i dugogodišnjeg Spectatora u Večernjem listu

“Ive Mihovilović, jedan od najcjenjenijih i najčitanijih hrvatskih novinara, imao je pravu američku biografiju: robijao je u talijanskim i ustaškim zatvorima, zamalo je pogubljen u Bleiburgu, iako je bio član Pokreta otpora, mučen je u zloglasnoj vili Ozne, a u samo deset godina napredovao je od običnog suradnika predratnih Novosti preko urednika vanjske politike do glavnog urednika i najzad direktora cijele novinske kuće. U njegovu profesionalnom usponu nisu mu pomogli ni političari, a njegovo uspinjanje na društvenoj ljestvici pratile su tadašnje novine pišući o njegovim elegantnim i besprijekorno sašivenim sivim odijelima. Bio je markantna figura predratnog Zagreba, a tada ga je neki klipan, s trobojnicom u rukama, puškom izbacio iz direktorske sobe. Kad sagledate njegovu dramatičnu životnu priču punu obrata, obuzme vas tuga jer postajete svjesni koliko se Mihovilović morao napatiti kako bi kao autor sačuvao autonomnost i slobodu, a kao suprug i otac pisanjem prehranio obitelj s troje djece”, ispričao je novinar i publicist Aleksandar Vojinović (69), autor upravo izišle biografije “Ive Mihovilović – Spectator” u izdanju zagrebačkog “Profila”, koja će biti službeno promovirana početkom prosinca na pulskom festivalu knjiga.

Biografija Ive Mihovilovića, po mnogima začetnika modernog žurnalizma u Hrvatskoj, ima 300 stranica i ilustrirana je profesionalnim i obiteljskim fotografijama, a potkrijepljena je rijetkim intervjuima i izjavama popularnog Spectatora, sjećanjima njegovih kolega, te službenim dopisima i pismima. Fotografije prate njegov život od rodne Premanture, malog mjesta pokraj Pule, preko prvog hapšenja u Trstu, najvećih uspjeha u slavnoj uredničkoj sobi u Novostima u zgradi današnje “Školske knjige”, predratnih novinarskih balova, ratnih stradanja pa sve do “Mihovilovićeva stola” u Kazališnoj kavani i pogreba na zagrebačkom Mirogoju 1988. Uz rekonstrukciju njegova života Vojinović je donio i iscrpan pregled povijesti hrvatskog novinarstva, osobito između dva rata, o čemu se danas malo zna. U doba socijalizma predratni tisak uglavnom je proglašavan buržoaskim i nije bio priznat. U knjizi su kao kuriozitet objavljene i njegove nepoznate pjesme u izboru Dragutina Tadijanovića, od kojih su samo neke objavljene između dva rata u Vezu, Istarskoj riječi i Vijencu. Istražujući njegovu biografiju, Vojinović je otkrio da su ustaše do Bleiburga povele sa sobom i taoce, dojučerašnje zatvorenike, što dotad nije znao, iako mu je NDH već godinama tema.
Aleksandra Vojinovića kao autora biografije Ive Mihovilovića izabrao je njegov sin Maroje Mihovilović, novinar Nacionala, na temelju dosadašnjeg rada. “Bio sam polaskan što je obitelj Mihovilović izabrala baš mene”, rekao je Vojinović. Objavio je dosad osam knjiga, među ostalim biografije “Leon Rupnik” i “Ante Pavelić”, a kao suautor i djela “Križni put” i “Otvoreni dossier Bleiburg”. Uskoro mu iz tiska izlazi i deveta knjiga “Reporter FRA-MA-FU” o glasovitom međuratnom reporteru i Mihovilovićevu suradniku Franji M. Fuisu, koji je poginuo u avionskoj nesreći. “Bio je zanimljiv, a privukao me svojim scenarijima za Maurovićeve stripove”, kaže. Priprema biografije i o poznatim novinarima Đorđu Zelmanoviću i Mladenu Stražimiru.
“Nakon očeve smrti nekoliko mi je ljudi predložilo da bi htjeli napisati njegovu biografiju”, prisjetio se Maroje Mihovilović. “Ali od toga nije bilo ništa. Tada mi se javio Istranin Elvis Morina, bivši urednik zagrebačkog dopisništva BBC-ja, s prijedlogom da tiska očevu biografiju, iako još nije osnovao izdavačko poduzeće. Sjetio sam se Aleksandra Vojinovića, koji se bavi novinarskom historiografijom. On se zainteresirao, bacio se na istraživanje i napisao biografiju. Budući da je u međuvremenu suradnja s Morinom pukla, obratio sam se \’Profilu\’, koji je objavio knjigu.”

Vojinović se u rekonstrukciji Mihovilovićeva života obilno služio njegovom papirnatom ostavštinom, koja je bila pohranjena u 20-ak kartonskih kutija. “Kad sam sve pročitao, vidio sam da mi je više od 40 posto materijala poznato otprnije jer sam već pisao o Mihoviloviću, te da trebam napraviti izbor i primijeniti svoje iskustvo u pisanju novinarskih biografija. U strukovnom listu Novinar objavio sam 35 biografija o važnim hrvatskim novinarima”, rekao je Vojinović i dodao da je povremeno bio ljut što su mu prsti i dlanovi bili prljavi, “kao da je kopao u rudniku”. U radu mu je, veli, uvelike pomogao Maroje Mihovilović, “koji je na sva pitanja uredno odgovorio, čak i na ona škakljiva, primjerice, o tome je li mu otac bio mason, što je on opovrgnuo.” Neki su događaji rekonstruirani iz “druge ruke”, u knjizi se citiraju istarski političar Ivan Pauletta, crtač stripova Andrija Maurović, čakavski pjesnik Zvane Črnja, novinari Krešimir Kovačić, sin pisca Ante Kovačića, Zvonimir Kristl, brat slikara Vladimira Kristla, Josip Horvat, Fadil Hadžić, Đorđe Zelmanović i mnogi drugi.

“Moj otac nije volio puno pričati o sebi, primjerice, o mučenju u ustaškom zatvoru nakon čega je sve do smrti imao noćne more, o ilegalki Jani Koch s kojom je surađivao u II. svjetskom ratu ili o materijalnoj situaciji obitelji, jer je smatrao da moramo biti pošteđeni takvih neugodnih priča”, nastavio je Mihovilović. “Zato sam neke neugodne pojedinosti iz njegova života doznao poslije iz razgovora s drugim ljudima, od njegova kolege novinara Đorđa Zelmanovića i kiparice Marije Ujević. Zelmanović mi je 90-ih otkrio zašto je otac završio u tajnom zatvoru Ozne kod Gupčeve zvijezde. Randolph Churchill, sin Winstona Churchilla i poznati pijanac, bio je britanski časnik za vezu kod partizanskog Glavnog štaba. Jednom se napio, a kontraobavještajci su ukrali njegovu torbu sa spisima i u njoj pronašli popis navodnih britanskih simpatizera. Na tom je popisu bilo i ime mog oca. Zbog tih oznaških sumnji bio je neformalno politički proskribiran i bilo mu je zabranjeno da se bavi novinarstvom. Marija Ujević mi je rekla da je njezin otac Mate Ujević intervenirao da ga puste iz ustaškog zatvora. Osim toga, tek sam s 20 godina slučajno doznao da mi je starija sestra – polusestra i da je moj otac već jednom bio oženjen Nadom Starec.”

Ive Mihovilović rodio se 1905. u težačkoj obitelji u Premanturi. Radio je kao nadničar, trgovac drvom, trgovački pisar, surađivao u Akademijinu Jadranskom institutu i predavao na Višoj novinarskoj školi, ali njegov je udžbenik novinarstva, kaže Vojinović, netragom nestao. Već je sa 16 godina u Premanturi izdavao humoristički list Trubilo, a s 19 u Trstu uređivao Istarsku riječ, jedini hrvatski tjednik pod Italijom. Bio je dosljedan i uporan antifašist, a u novinarstvu je ostao punih 65 godina: prije rata je surađivao u Obzoru, Jutarnjem listu i Novostima, a poslije rata u popularnom Vjesniku u srijedu, čiji je bio idejni začetnik. U doba zabrana pisao je kazališne i filmske kritike. U VUS-u se prvi put pojavio njegov pseudonim Spectator, “jer je bilo nepristojno da potpisuje toliko puno tekstova”. Uvijek je tvrdio da mu je doba VUS-a bilo jedno od najdražih novinarskih razdoblja: list je odigrao važnu političku ulogu, a dosegnuo je tiražu od čak 400.000 primjeraka. Radio je i u Nedjeljnoj Dalmaciji, beogradskom Ninu, Vikendu, a duže od 25 godina svakodnevno je pisao za rubriku “Spectator” u Večernjem listu – od 1961. do 1987., godišnje 700 kartica, čak i kad bi se “jedva uspravio u krevetu i dohramao do pisaćeg stola, gdje je na starom pisaćem stroju cijelog života pisao samo s dva kažiprsta. Specijalizirao se za vanjsku politiku, posebno za pitanje Istre, Trsta, Vatikana i Jadrana, tako da su njegove savjete tražile i važne institucije, a objavio je čak 32 knjige. Fadil Hadžić kaže da je bio profesionalac nenadmašne radne energije. Poslije rata nije ni dana bio u stalnom radnom odnosu – bio je slobodni novinar. Dobio je tri ordena, jedan od kneza Pavla, “koji su djeca izgubila u dvorištu”, drugi od Josipa Broza Tita i treći od talijanskog predsjednika Giuseppea Saragata, te novinarsku nagradu za životno djelo “Moša Pijade”.

“Pamtim ga kao vrlo mirnog čovjeka, koji nikad nije povisio glas”, prisjeća se Maroje Mihovilović. “Ali nije bio zatvoren, naprotiv, bio je vrlo društven i razgovorljiv. Svakodnevno je na tadašnjem Trgu Republike kupovao gomilu strane štampe, najviše talijanske, koju je sam plaćao, primjerice, La Stampu, Corriere della sera i Il Giorno, ali i francuske, njemačke i američke listove. Zatim je odlazio u Kazališnu kavanu, gdje je imao rezerviran stol od 12 do 14 sati. Tu se sastajao s kolegama, s Fadilom Hadžićem, književnikom Otom Šolcom, novinarom Zvanom Črnjom, Zvonimirom Milčecom, Đorđom Zelmanovićem i, ovisno o razdoblju, raznim literatima, povjesničarima, filmskim radnicima. Nije volio davati intervjue, osim pisane. Govorio je: \’A što će vam to?\’ Fotografija na kojoj ga je za Telegram intervjuira Jozo Puljizević s uključenim kazetofonom zapravo je namještena: oni su tobože razgovarali, a zapravo je moj otac napisao odgovore na pitanja. Iako nije imao formalno fakultetsko obrazovanje, bio je vrlo načitan i informiran, pravi erudit i enciklopedist, osoba odličnog pamćenja, a o ljudima različitog profila mogao je satima pričati.”

Aleksanadra Vojinović dobro je poznavao Spectatora; sastajali su se u Kazališnoj kavani u kojoj je Mihovilović uvijek sjedio simbolički okrenut licem prema današnjoj “Školskoj knjizi” u kojoj je nekoć bila redakcija predratnih Novosti, a još prije jeftini hotel “Stadt Agram”, nekadašnji bordel. “Govorio mi je vi, a zatim ti, što sam doživio kao unapređenje”, ispričao je autor knjige. “Ja sam njemu, naravno, govorio – vi. Nikada nisam s njim ćaskao nego smo se uvijek sastajali zbog konkretne teme ili pitanja, primjerice, razgovarali smo o Franji M. Fuisu, Ivanu Goranu Kovačiću, Andriji Mauroviću, Josipu Horvatu, Vladimiru Nazoru, o mnogim zanimljivim ljudima Zagreba, koji su radili u Novostima za vrijeme njegova mandata. Tražio je da sjedim blizu njega jer nije htio da ostali posjetitelji čuju o čemu priča. Dok je govorio, primjerice, o Ivanu Goranu Kovačiću, uredniku kulture u Novostima, živo je gestikulirao pokazujući Zdenac života gdje su jednom razgovarali, tako da sam očekivao da pjesnik uskrsne pred nama. Puno sam doznao i o njihovu privatnom životu, karakternim manama, odnosima sa ženama i raznim pikanterijama, što pokazuje da kao osoba nije bio uštogljen.”

O Mihovilovićevoj opsežnoj dokumentaciji kolale su nevjerojatne priče, koje su bile, kaže sin, pretjerane. “Moj se otac nakon ručka zatvarao u svoju sobu i satima čitao brojne dnevne i tjedne strane novine, tražio teme, a kad je pronašao važne podatke, označavao ih je olovkom”, rekao je Mihovilović i dodao da nije volio gledati televiziju. “Zatim je označene pasuse ili cijele članke izrezivao žiletom i te novinske isječke stavljao u bijele fascikle, koji su se s razvojem teme sve više debljali. Na poleđini fascikla je napisao, primjerice, Jordan. Zatim ih je stavljao iza sebe na policu, a one koji mu više nisu bili potrebni, pospremao je u podrum. Njegova je dokumentacija nastajala na temelju dnevnih isječaka, iz svakodnevne potrebe. No ako je nakon 15 godina trebao pronaći neki stari podatak o Jordanu, samo se spustio u podrum, potražio taj fascikl i problem je bio riješen.”

Na pitanje je li ga otac podučavao novinarstvu, Maroje Mihovilović je ispričao sljedeće: “Prvo mi je rekao da novinarstvo nije za poštenog čovjeka, ali njegov osmijeh nije uspio ublažiti bit. U početku je pročitao i ispravio ono što sam napisao, ali je poslije prestao to raditi govoreći \’neka mali radi!\’. Cijelo djetinjstvo proveo sam u njegovoj radnoj sobi gledajući ga kako radi tako da je to više bila \’škola gledanja\’, kao kad šegrt uči postolarski zanat kod majstora. Nikada me nije bukvalno učio, ali dobro sam zapamtio njegova osnovna novinarska pravila. Govorio je da u svakom članku mora biti neka drama, sukob dvaju načela. Zatim, šlager – najvažniju informaciju, treba uvijek napisati na početku. Ili, nikada ne podcjenjuj čitatelja. Radio je uvijek noću, često do dva ujutro, a zatim je svoje tekstove u žutim kuvertama točno u 10.30 sati po dostavljaču slao u redakciju. Rijetko je zalazio u redakcije, s urednicima je kontaktirao telefonom, a neke od njih upoznao je tek nakon nekoliko godina suradnje. Vozačima je uvijek uz kuvertu ostavljao i dvije kutije cigareta Filter 57, koje je i sam nekad pušio.”
S Vojinovićevom ocjenom o američkoj biografiji složili su se i Fadil Hadžić, jedan od urednika popularnog i tiražnog VUS-a, komediograf i dugogodišnji dierektor “Kerempuha”, te poznati novinar Đorđe Zelmanović. Hadžić je njegovu dramatičnu životnu priču ocijenio idealnim scenarijem za film, a proglasio ga je “hrvatskim građaninom Kaneom, koji je vodio donkihotsku borbu s društvenim režimskim politikantstvom”. Zelmanović ga je u nekrologu u Startu nazvao “grandseigneurom novinarstva”, živom legendom, kojeg su mladi novinari prilikom njegovih rijetkih posjeta redakcijama u kojima je surađivao dolazili gledati stidljivo provirujući kroz vrata. A Zvane Črnja, čakavski pjesnik, divio se njegovoj otmjenosti, “koja nije bila izvanjska nego izraz suptilnosti i gospoštine duha.”


Poznati pisac Ranko Marinković bio je kazališni kritičar u predratnim Novostima, listu koji je uređivao Ive Mihovilović. Kad je Marinković 1965. objavio roman “Kiklop”, mnogi su u glavnom uredniku i novinama prepoznali Mihovilovića i Novosti. On je to poricao, ali znao je reći da mu se slavni književnik romanom možda osvećivao. “Marinković je kao kazališni kritičar stjecao brojne neprijatelje među glumcima i režiserima, a mene je mrzio zbog malih honorara”, rekao je Mihovilović, što pobuđuje sumnju u istinitost priče. U kulturnoj rubrici bila je jaka ekipa: uređivao ju je pjesnik Ivan Goran Kovačić, a u njoj su još surađivali Vladimir Nazor, koji je honorar podizao odmah nakon objavljivanja teksta, jer nije htio “da mu propadne novac ako list krahira”, a povremeno i Miroslav Krleža, “koji je na sve gledao s visine”, i Tin Ujević, “koji je bio nabusit i prljav”. Mihovilović je ta dva književna velikana zbog tih osobina prepuštao Kovačiću.


Druga supruga Ive Mihovilovića bila je Elinor Elly Vukelić, rođena u Pečuhu 1911., koja je u 30-ima u Novostima pratila ženske teme. Njezina majka bila je Vilma Vukelić, podrijetlom iz Osijeka, spisateljica i poliglotkinja, koja se “zbog konzervativnosti odrekla židovske vjere”. Elly Vukelić je trebala postati filmska glumica u Parizu: bilo je dogovoreno da nastupi u filmu tada najvećeg filmskog redatelja Jeana Renoira. Otišla je na pokusno snimanje zbog provjere fotogeničnosti, ali se razboljela. Na liječenje u sanatoriju za plućne bolesnike u Švicarskoj ponijela je kolut filma s pokusnog snimanja u Parizu, na kojem je zabilježena “lijepa, mlada tamnokosa žena, ošišana po posljednjoj modi 30-ih godina prošlog stoljeća.” Poslije se udala za Ivu Mihovilovića i rodila dvoje djece – kćer Ivu i sina Maroja, a u monografiji se spominje i njezino pismo maršalu Titu, u kojem je od njega tražila informacije o suprugu kojeg je uhapsila Ozna.

Komentiraj

Source:Nina Ožegović