NACIONAL JE ISTRAŽIO ZAŠTO SE KANDIDATKINJA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE za predsjednicu Vrhovnog suda u svojem programu poziva na Vladimira Primorca, tragičnu i herojsku figuru hrvatskog sudstva, jednako mrskog Josipu Brozu Titu i Franji Tuđmanu

“Tuđmanova politička koncepcija upropastila je pravosuđe.” To je 28. lipnja 1999. u medijima napisao ugledni hrvatski pravnik, sudac i odvjetnik Vladimir Primorac, kojega kandidatkinja predsjednika Republike za predsjednicu Vrhovnog suda Zlata Đurđević u svojem Programu rada naziva “jednim od najvećih i najboljih hrvatskih sudaca”. Zlata Đurđević daje Primorcu istaknuto mjesto u Programu pa u ocjeni uzroka aktualnog stanja u pravosuđu tvrdi kako se “danas pokazuje istinitost fatalnih riječi suca Vladimira Primorca da će ‘nasrtaj politike na sudstvo za Hrvatsku imati najdugotrajnije negativne posljedice, od kojih će se zemlja oporaviti mnogo teže nego od ratnih posljedica, korupcije, takozvane privatizacije i svih drugih nevolja koje su se nagomilale’”.

Milanovićeva kandidatkinja ne krije ambiciju da nastavi ondje gdje je stala prisilno zaustavljena Primorčeva generacija, pa je Nacional odlučio podsjetiti na osobu i djelo čovjeka kojega su mnogi pravni i intelektualni autoriteti navodili kao uzornoga suca, “suca po vokaciji”, jednog od najboljih što ih je Hrvatska ikad imala. A kada se govori o Vladimiru Primorcu, ne može se zaobići kadrovsko uništavanje koje je devedesetih godina prošloga stoljeća uzrokovala HDZ-ova nepokolebljiva odlučnost da sudstvo “očisti” od profesionalnih sudaca i pretvori ga u podložan i prilagodljiv servis vladajuće stranke.

Vladimir Primorac tragična je, ali i herojska figura hrvatskog pravosuđa. Zapamćen je kao jedan od najboljih hrvatskih sudaca premda je sucem ukupno bio samo devet godina, i to u dva navrata i u dva politička sustava: socijalističkom i onome nacionalističkom, HDZ-ovom. Nijedan od tih dvaju sustava nije trpio časne, nepotkupljive, zakonima odane i hrabre suce, pa je Primorac u socijalizmu za sudačkim stolom uspio ostati samo pet godina, a u neovisnoj Hrvatskoj čak godinu manje. I oba puta to se dogodilo zato što nije želio popustiti političkom diktatu politike koja je htjela poslušne i podobne, a ne neovisne, pravu i zakonu posvećene suce.

Razočaran raskolima u HSLS-u, Primorac je 1998. vratio saborski mandat i sve do smrti 7. rujna 2000. u tjedniku Feral Tribune ispisivao kolumnu ‘Pravorijek’, koja je ukoričena u knjigu, važno svjedočanstvo pogubnih HDZ-ovih intervencija u hrvatsko pravosuđe 90-ih godina. PHOTO: Privatna arhiva obitelji Primorac

Vladimir Primorac sucem je postao 1967. na Okružnom sudu u Zagrebu. Iz današnje perspektive znakovito je da je 1994. to razdoblje opisao kao “najpovoljnije u hrvatskom pravosuđu – sve do danas!” s “vrlo visokim stupnjem neovisnosti”. U samo četiri godine, do 1971. i sloma Hrvatskog proljeća, Primorac je izgradio sudački autoritet i istaknuo se pravničkim i ljudskim kvalitetama. Ali u proljeće 1972. dodijeljene su mu istrage nad proljećarima Vladom Gotovcem, Zvonkom Komaricom, Mladenom Bošnjakom, Ivanom Milasom i Ivanom Dominikovićem. Minuciozno je proveo istragu i ni protiv jednog osumnjičenika nije odredio pritvor niti pronašao dokaza za podizanje optužnice. Vodio je i suđenja proljećarima Anti Marinu i Eduardu Musiću; temeljito je proveo glavnu raspravu i oslobodio obojicu. Ovako je Vlado Gotovac, u svojoj knjizi iz 1989. “Moj slučaj”, opisao ponašanje suca koji je protiv njega vodio istragu:

“Sudac V. Primorac je zastupniku optužnice rekao da će me pustiti iz zatvora ako ne dobije bar jedan stvarni dokaz o mojoj krivnji, jer u dosadašnjoj istrazi takvog dokaza nema. Zastupnik optužnice je na tu izjavu doslovno istrčao iz sobe suca Primorca. Primorac je uklonjen, prvo iz moje istrage, a uskoro je napustio sudačko zvanje i prešao u odvjetnike. Nije htio sudjelovati u pripremanju političkih procesa, u progonima nedužnih ljudi. Njegov postupak mnogi su smatrali ludošću. Doista, bila je to ludost, ali ona bez kakve je nemoguće ljudsko dostojanstvo.”

Organizirana je politička hajka. Primorčevo sudačko ponašanje ocijenjeno je kao “društveno i politički neprihvatljivo”. Tadašnjem republičkom sekretaru za pravosuđe i upravu u Saboru je postavljeno pitanje može li Primorac “nakon svega” i dalje biti sudac. Oglasio se čak i Josip Broz Tito: njegova znamenita primjedba da se neki suci “drže paragrafa kao pijan plota”, koju je tih dana izrekao u intervjuu Vjesniku, aludirala je upravo na Primorca. Tadašnji predsjednik Okružnog suda u Zagrebu Vjekoslav Vidović podnio je ostavku jer nije htio provoditi sankcije protiv jednoga od svojih najboljih sudaca; dvadesetak godina kasnije, upravo će Vidović, kao predsjednik Vrhovnog suda samostalne Hrvatske, primiti Primorca u najviši hrvatski sud.

Godinu kasnije, 1973., Vladimir Primorac napustio je sudstvo i otišao u odvjetnike. Njegov prijatelj, publicist i izdavač Slavko Goldstein u jednom će tekstu napisati kako je Primorcu “odvjetništvo bilo izlaz u nuždi i nijednog trenutka nije prebolio što je istjeran iz sudstva”.

“Nastojao sam biti dobrim odvjetnikom, ali nažalost nisam znao naplaćivati. Relativno sam dobro živio i priuštio sam svojoj djeci sve što sam mogao, ali nisam, primjerice, sagradio kuću niti sam kupio automobil”, izjavio je Primorac u važnome životnom intervjuu koji je 1994. dao Časopisu za kulturu demokracije Erasmus. “Govorio je kako ga boli želudac, kako ga napadaju tahikardije kad kao advokat ulazi u zgradu ‘svog’ suda na Zrinjevcu, iako je svaki put bio dirnut kad bi čuo kako ga stariji portiri i činovnici ne prestaju titulirati ‘sudac Primorac’”, pisao je Slavko Goldstein. Premda je bio odvjetnik protiv vlastite volje, pamte se Primorčevi braniteljski procesi: branio je, primjerice, dubrovačkog pjesnika Milana Milišića kojega su 1983. optužili za širenje lažnih vijesti, jer je u omladinskom tjedniku Laus objavio priču “Život za slobodu”, o likvidacijama koje su 1945. u Dubrovniku proveli partizani. Milišić će 1991. u svojem domu u Dubrovniku poginuti od srpske granate.

Nakon slobodnih izbora 1990. i formiranja prve HDZ-ove vlade, Primorčev kolega i novi potpredsjednik vlade Milan Ramljak ponudio je Primorcu položaj ministra pravosuđa. Odgovorio je da će razmisliti ne odbijajući ponudu, ali je Ramljak na sljedećem sastanku diskretno, ne spominjući to otvoreno, sugerirao da Franjo Tuđman ima uvjet: želi li biti ministar pravosuđa, Primorac mora istupiti iz HSLS-a, kojemu se priključio na osnivačkoj skupštini 1989., i pristupiti HDZ-u. Odbio je.

“Ramljak mi je tada ispričao da me Tuđman križao sa svih kadrovskih lista, i to tako energično da mu je pukao vrh olovke”, rekao je Primorac 1994. u intervjuu Erasmusu. No tada su mu se otvorila nova vrata: predsjednikom Vrhovnog suda postao je Vjekoslav Vidović, Primorčev nadređeni iz vremena sudovanja u zagrebačkom Okružnom sudu, pa je Primorac, na Vidovićev zahtjev, uvršten na listu kandidata za Vrhovni sud, u koji je u veljači 1992. i izabran. To kratko početno razdoblje, u kojemu je ministar pravosuđa bio Zlatko Crnić, a predsjednik Vrhovnog suda Vjekoslav Vidović, Primorac je opisao kao “zaista jako dobar period”. No “on završava u rujnu 1992. kada nakon tragične Crnićeve smrti na čelo Vrhovnog suda dolazi HDZ-ov eksponent Milan Vuković”, kazao je Primorac u Erasmusu.

Slavko Goldstein napisat će kako je vlast “hitnom manipulacijom, putem Sabora, nametnula Milana Vukovića, čovjeka bez moralnih i stručnih kvalifikacija za taj položaj, apsolutnog političkog poslušnika, koji se odmah proslavio znamenitom pravničkom sentencom da ‘hrvatski vojnik u obrambenom ratu nije mogao počiniti ratni zločin’”.

Profesorica Zlata Đurđević u programu je napisala kako se ‘danas pokazuje istinitost fatalnih riječi suca Vladimira Primorca da će ‘nasrtaj politike na sudstvo za Hrvatsku imati najdugotrajnije negativne posljedice, od kojih će se zemlja oporaviti mnogo teže nego od ratnih posljedica, korupcije, takozvane privatizacije i svih drugih nevolja”. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

“Vukovića je izabrao Sabor, a s njegovim izborom sigurno se suglasio i predsjednik Tuđman. On je čitav svoj život bio odvjetnik, a tek je kratko vrijeme, oko godinu dana, bio sudac Ustavnog suda”, opisao je Primorac. Za Vukovića će kazati kako se u kolektivu Vrhovnog suda “naprosto nije snašao niti je pokazao da je dorastao svojem položaju”. Usprkos tome – ili baš zbog toga – “Primorac je u poslovima Vrhovnog suda ubrzo marginaliziran: Vuković ga je eliminirao iz sudjelovanja u predmetima koji bi mogli biti ‘politički delikatni’”, svjedoči Goldstein.

S dolaskom Milana Vukovića na čelo Vrhovnog suda počinje razdoblje koje će, u siječnju 1995., kulminirati izbacivanjem dvanaestero vrhunskih sudaca iz Vrhovnog suda, među kojima i Primorca.

Novi Zakon o sudovima, usvojen u to vrijeme, predvidio je novi način izbora sudaca, koji je na prvi pogled sudstvo emancipirao od utjecaja politike, i to po uzoru na neke zapadnoeuropske zemlje: suce će birati Državno sudbeno vijeće (DSV), neovisno tijelo koje je, iz redova uglednih pravnika, trebao birati Hrvatski sabor. Vladimir Primorac dobro je razumio kontekst u kojemu će DSV raditi. “Takvo je zakonsko rješenje izvrsno jer formalno uvodi pravosuđe u potpunu nezavisnost”, kazao je u intervjuu Erasmusu. Ali je i upozorio, predvidjevši stanje s čijim se posljedicama danas pokušava suočiti i Zlata Đurđević: “Međutim, treba razlikovati zakonsko rješenje od provedbe zakona (…) Ako DSV neće imati – a sada je gotovo sigurno da neće imati – kvalitetne članove, bar što se tiče ljudi koji dolaze iz pravosuđa, stanje će biti još gore nego prije njegova osnivanja! Jer saborske su sjednice bile javne i direktno su se prenosile na televiziji, pa smo vlastitim očima mogli vidjeti tko je za koga digao ili nije digao ruku prigodom biranja i imenovanja i je li tko o kome rekao štogod dobro ili loše. Ovako će njih petnaestorica nedodirljivih sjediti i odlučivati sami samcati iza zatvorenih vrata (…) I na ovome primjeru, dakle, možemo vidjeti kako se jedno izvanredno rješenje lako može pretvoriti u svoju čistu negaciju.”

‘Kao i u doba komunističkoga sustava, opet možemo govoriti o vladavini jedne političke stranke koja u sve želi imati uvid. Njezini vodeći protagonisti smatraju da time spašavaju Hrvatsku’, govorio je Primorac 1994.

I upravo se to dogodilo. Prvo se Milan Vuković protivio Primorčevu prijedlogu da se o prijedlogu Vrhovnog suda za nove članove DSV-a izjasni opća sjednica tog suda, ali je ipak nije uspio spriječiti; sjednica je održana uz diskretnu pomoć tadašnjih predsjednika obaju domova Sabora Stjepana Mesića i Josipa Manolića. Na tajnome glasanju Opće sjednice Vrhovnog suda o prijedlogu za članove DSV-a, Primorac je osvojio najviše glasova, dok Milan Vuković nije prošao, kao što nije prošao ni Vukovićev kandidat Ante Potrebica. Istodobno, ministar pravosuđa Ivica Crnić proveo je anketu s tajnim glasanjem u svim okružnim i općinskim sudovima u Hrvatskoj o tome tko treba biti član DSV-a, kako bi sastavio listu svojih kandidata za to tijelo. Omjer glasova se ponovio: Primorac ih je osvojio najviše, Vuković je bio deseti, a Ante Potrebica prošao je još lošije.

A ipak je baš on, Ante Potrebica, postao predsjednik DSV-a. Jer, kako je opisao Slavko Goldstein, “ozlojeđeni predsjednik Tuđman tada je izvršio jedan od svojih znamenitijih protuzakonitih i protuustavnih manevara: spriječio je da prijedlozi po rezultatima tajnih glasanja dođu pred Sabor, imenovao je komisiju pretežno podobnih ljudi na čelu s Ivićem Pašalićem i dao joj mimo Ustava i zakona ovlaštenja da Saboru predloži listu kandidata za DSV. Vladimir Primorac, naravno, nije bio na listi, ali Vuković i Potrebica, naravno, jesu”.

Tako je nastala znamenita “Pašalićeva komisija”, jedno od najzloglasnijih političkih tijela koja su utjecala na pravosuđe u tridesetogodišnjoj povijesti samostalne Hrvatske. Pašalićeva komisija, koju je osnovao predsjednik Tuđman, poništila je prijedlog ministra pravosuđa Ivice Crnića za članove DSV-a.

“Posrijedi je čista stranačka, HDZ-ova priča”, ocijenio je sam Vladimir Primorac. “Predsjednik Republike osnovao je tu komisiju na vlastitu ruku: ona se ne spominje nigdje, a najmanje u Zakonu o sudovima. Ipak, u njoj je sjedio i ministar pravosuđa Ivica Crnić, koji je, kao službeni predlagač, bio dezavuiran pa je morao odustati od svojega prijedloga, sačinjenog na temelju ankete”, prepričao je u intervjuu Erasmusu i dodao: “Nagađao se s Vukovićem i ostalima pokušavajući spasiti što se spasiti dade, ali je na kraju pokleknuo. Išlo se od imena do imena. Ja sam bio najsporniji. Bio je to strašan pritisak na predlagače, ali i na pravosuđe u cjelini. Volja ljudi iz pravosuđa nije se uopće poštovala. Lista napravljena kod Pašalića prošla je zatim na Županijskom domu, a legitimitet joj je dao državni odvjetnik RH Krunislav Olujić, uzevši je kao svoj prijedlog.”

Zanimljivo je da je dvije godine kasnije isti taj Olujić bio izbačen iz pravosuđa na sličan način – intervencijom Franje Tuđmana – i da je zbog toga tužio Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava i 2009. dobio proces. Presudu “Olujić protiv Hrvatske” u svom aktualnom Prijedlogu rada izrijekom spominje i Zlata Đurđević, kao jedan od dokaza o razornom utjecaju politike na pravosuđe devedesetih godina prošloga stoljeća.

HDZ-ova većina u Saboru izglasala je, naravno, članove DSV-a koje je predložila Pašalićeva komisija. Ovako je Vladimir Primorac opisao predložene kandidate:

“Imena koja se na njoj nalaze zanimljiva su hrvatskoj javnosti samo po tome što u njih vladajuća stranka ima apsolutno povjerenje. Nije slučajno jedan od diskutanata na Županijskom domu rekao, hvaleći te ljude, da su prilagodljivi. Za predložene članove DSV-a vrlo odgovorno mogu reći da nisu istaknuti suci, a u članu 121. Ustava stoji da se članovi DSV-a biraju iz redova istaknutih sudaca, državnih odvjetnika i sveučilišnih profesora pravne znanosti na razdoblje od osam godina.”

Riječ je o “pritisku na pravosuđe uopće”, ocijenio je Primorac:

“Smisao je te intervencije sljedeći: neka se zna tko u ovoj državi odlučuje! To je svakom čovjeku u pravosuđu postalo jasno. Osim toga, riječ je i o vrlo grubom eliminiranju svih prijedloga koji su došli na osnovu zakona, od zakonskih predlagača. U sljedećih osam godina, koliko traje mandat DSV-a, o sucima u Hrvatskoj odlučivat će isključivo ljudi po mjeri vladajuće stranke. To znači da se u tih osam godina hrvatsko pravosuđe može upropastiti do kraja.”

Prvi veliki ispit taj je novi, oktroirani DSV, imao već u siječnju 1995., kada je trebalo odlučiti o reizboru sudaca Vrhovnog suda. Slavko Goldstein piše:

“Ne znam kako su se osjećali članovi DSV-a kad su na sjednici 16. veljače 1995. bili suočeni s prijedlogom da iz Vrhovnog suda izbace dvanaest visokokvalificiranih sudaca, točno pola sastava Suda, među njima i Vladimira Primorca, čovjeka kojem su njegovi kolege suci na dva tajna glasanja izglasali najveće povjerenje.”

Vladimir Primorac postao je sudac 1967. na Okružnom sudu u Zagrebu, a u proljeće 1972. od optužbi je oslobodio Gotovca, Komaricu, Milasa… PHOTO: Privatna arhiva obitelji Primorac

U svom Programu rada je Zlata Đurđević glasanje na toj sjednici DSV-a nazvala “najpoznatijim i istovremeno najcrnjim primjerom neimenovanja sudaca Vrhovnog suda”, u kojemu “DSV niz vrsnih sudaca nije imenovao zbog njihove neovisnosti, intelekta i/ili etničkog porijekla”. Riječ je o sucima Ružici Horvatinović, Gordani Gasparini, Eriki Kocijančić, Vesni Milošević, Petru Novoselcu, Vladimiru Primorcu, Amari Trgo, Rudolfu Frančuli, Milivoju Mikoru, Marku Popoviću, Sovjetki Režić, Georgu Šnuru i Dubravki Butković Brljačić. Naknadno je Ustavni sud, podsjetila je Đurđević, “utvrdio da je DSV u postupku imenovanja sudaca Vrhovnog suda, uz pomoć tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda (Milana Vukovića, op.a.), prekršio Ustav RH, zakon i uvjete raspisanog natječaja, smanjivši broj sudaca s 37 na 25, iako je takvu odluku mogao donijeti samo ministar pravosuđa.” Riječ je, drži Zlata Đurđević, o “cinizmu i nepopravljivoj šteti”. Uz izbacivanje Vladimira Primorca, čiji je slučaj najpoznatiji, s Vrhovnog suda, Zlata Đurđević ističe da je tada izbačena i “najvažnija figura iz perspektive njezine kandidature”, profesor emeritus Petar Novoselec, kojega Đurđević opisuje kao “velikog hrvatskog pravnika, najvećeg živućeg teoretičara i dogmatičara kaznenog prava u Hrvatskoj i jednog od najvećih hrvatskih autoriteta u kaznenopravnom području”.

Prema podacima tadašnjeg ministra pravosuđa Ivice Crnića, koji je početkom 1995. nakon svih opisanih događaja podnio neopozivu ostavku na taj položaj, u prvih pet godina samostalne Hrvatske smijenjeno je šezdeset posto sudaca i osamdeset posto državnih odvjetnika. “Imali smo u Hrvatskoj šansu da stvorimo vrlo dobro pravosuđe, a sada je ta šansa otišla u nepovrat”, komentirao je 1994. Vladimir Primorac i objasnio:

“Riječ je zapravo o negaciji demokracije, odnosno o negaciji trodiobe vlasti. Kao i u doba komunističkoga sustava, opet možemo govoriti o vladavini jedne političke stranke, koja želi u sve imati uvid. Njezini vodeći protagonisti smatraju da time spašavaju Hrvatsku, a nisu svjesni – ili ne žele biti svjesni – da Hrvatskoj time ne čine nikakvu uslugu, nego da ona zapravo gubi. Rekao sam i ponavljam: bez samostalnog sudstva nema pravne države, a bez pravne države nema liberalne demokracije, nema tržišnoga gospodarstva, nema ničega (…) Pogubno je razmišljanje po kojemu je zadatak broj jedan angažirati ljude odane Hrvatskoj, pa ćemo već od njih s vremenom napraviti stručnjake. Pravosuđe čekati ne može. Ne možemo odlagati da pravosuđe profunkcionira na pravi način. To moramo uvijek raditi od početka, pa makar činili i u (polu)ratnim uvjetima. Ne možete struci reći da zastane. Ako ćemo sada zapustiti pravosuđe i ako ono bude moralo provoditi državnu politiku – a to znači politiku HDZ-a – onda, prvo, pravosuđe neće biti samostalno nego će morati misliti onako kao što misle HDZ i njegovo vodstvo, a drugo, ono neće biti garant i podloga za izgradnju istinske pravne države. Ako jednom loše krene, osobito u pravosuđu, korak se kasnije više nikada neće moći uhvatiti.”

Ni u socijalizmu ni u Tuđmanovoj eri Primorac nije želio popustiti diktatu politike koja je htjela poslušne i podobne. Nijedan od tih sustava nije trpio časne, nepotkupljive, zakonima odane i hrabre suce

Sve su te riječi otišle u vjetar. Jednoga od najboljih hrvatskih sudaca politika je, drugi put u karijeri, izbacila iz sudstva. Ovoga puta to je bilo zauvijek. Nakon što ga je potkraj 1995., pola godine nakon što nije reizabran u Vrhovni sud, Dražen Budiša uvrstio na stranačku listu za Sabor, Primorac se politički reaktivirao te je na parlamentarnim izborima postao zastupnik. No već nepune tri godine kasnije, obeshrabren raskolima u HSLS-u, vratio je stranci saborski mandat, što je možda jedinstven slučaj u hrvatskoj parlamentarnoj praksi. Sljedeće dvije godine, do smrti 7. rujna 2000., u tjedniku Feral Tribune ispisivao je redovitu tjednu kolumnu “Pravorijek”, koja je poslije njegove smrti ukoričena i u istoimenu knjigu, važno svjedočanstvo pogubnih HDZ-ovih intervencija u hrvatsko pravosuđe devedesetih godina prošloga stoljeća.

Da nije kandidature Zlate Đurđević za Vrhovni sud, sasvim je moguće da bi časnu baštinu Vladimira Primorca prekrio zaborav, što bi bila izravna posljedica HDZ-ova utjecaja na pravosuđe u kojemu protuzakonite intervencije Franje Tuđmana ne treba razdvajati od današnje obrane pravosudnog statusa quo koji uporno, odbijajući Zlatu Đurđević, zagovara Andrej Plenković. Ni on sam to ne krije: u petak, 14. svibnja, Plenković je u Velikom Trgovišću izjavio da “HDZ i 32 godine nakon osnutka svoju političku platformu i program temelji na postulatima koje je tada zacrtao Franjo Tuđman, a to su domoljublje, državotvornost, narodnjaštvo i demokršćanstvo te iznad svega interes hrvatskog naroda u domovini i diljem svijeta. Drago nam je da možemo danas, u četvrtom desetljeću hrvatske demokracije, i dalje broditi upravo onim putem i s temeljnim načelima koje je upravo on postavio za HDZ”, kazao je Plenković.

Jedan od tih Tuđmanovih postulata, nema nikakve sumnje, jest i “domoljubno” – što znači neprofesionalno i stranački poslušno – pravosuđe. Na tragu Vladimira Primorca, koji je zagovarao profesionalno, zakonima privrženo i od politike odvojeno pravosuđe, Zlata Đurđević danas se kandidira za predsjednicu Vrhovnog suda, nudeći rješenja primjerena vremenu, kako bi pokušala nastaviti gdje je stala “pometena” generacija Vladimira Primorca. Predsjednik Republike Zoran Milanović stoga je imao potpuno pravo kada je za predsjednicu Vrhovnog suda kandidirao baš Zlatu Đurđević. A je li dobro odabrao taktiku kojom svoju kandidatkinju pred javnošću zagovara i brani – to je, naravno, posve drugo pitanje.