BORNA VUJČIĆ: ‘Bilo mi je teško pisati knjigu o dva desetljeća Ulyssesa’

 

Borna Vujčić o svojoj knjizi ‘Od prvog čina-20 godina Ulyssesa’

Iz tiska je upravo izašla knjiga „Od prvog čina – 20 godina Ulyssesa“ autora Borne Vujčića. Riječ je o refleksijama na dva desetljeća kazališta koje je s Radom Šerbedžijom osnovao njegov pokojni otac Borislav Vujčić. Nacional je tim povodom razgovarao s 27-godišnjim autorom, dramatičarom čiji je tekst „Pečat“ izveden 2017. upravo u Teatru Ulysses.

NACIONAL: Zašto ste odlučili napisati ovu knjigu, što vas je potaknulo?

Ideja da nešto treba napisati za 20. obljetnicu nametala se sama od sebe. Kad je donesena odluka da ću taj pothvat preuzeti ja, prvotna ideja bila je da napišem, odnosno uredim monografiju. Kako smo jednu takvu već izdali prije pet godina, moj prijedlog bio je da se okušamo u novoj vrsti knjige. Nisam znao jednom riječju opisati rod, vrstu ili žanr. Ali intuicija me vodila da se oslonim na svoju specifičnu poziciju čovjeka koji je svakoga ljeta od djetinjstva svjedočio tom neopisivo jedinstvenom umjetničkom projektu. Gledao sam, slušao i pamtio. I sada, s dva desetljeća neponovljivih predstava i dogodovština iza nas, sabrao sam najzanimljivije dijelove Ulyssesove povijesti i objasnio kako su me neki od njih odredili kao osobu.

NACIONAL: Osim što ste profesionalno vezani uz taj teatar jer ondje je izvedena drama prema vašem tekstu, bitnija je možda privatna strana tog odnosa. Vaš je otac Borislav s Radom Šerbedžijom osnovao Teatar Ulysses, je li ovo hommage vašem ocu?

Ulysses je najveće postignuće mojeg oca, njegova ostavština kojom je na neki način ostao živ i nakon svoje smrti. Knjiga je itekako napisana njemu u počast, što je jasno iz posvete na početku, u kojoj se zahvaljujem ocu što je meni podario život, a čovječanstvu Ulysses. Često razmišljam s čudnom zebnjom u želucu o tome što se sve ne bi dogodilo da se prije 20 godina Rade i tata nisu odvažili na ono što se činilo nemogućim – osnovati kazalište u najekskluzivnijem hrvatskom nacionalnom parku. Toliko bi toga bilo izbrisano da nije bilo njihove hrabrosti, koja kao da me zadužuje da saberem sve svoje talente i posvetim ih tome što su nam omogućili. Tijekom godina pomagao sam na razne načine, ali ova knjiga svakako je najvažnije što sam napravio za Ulysses, a možda i kao pisac općenito.

NACIONAL: Te 2001. imali ste sedam godina pa postoji i fotografija koja je završila na coveru knjige, a na kojoj vi kao dječak koji je igrao u prvoj produkciji „Kralju Learu“ mašete publici koja stiže brodom na Mali Brijun. Što vam ta fotografija znači?

Beskrajno sam zahvalan Sandri Vitaljić što je ovjekovječila tu sliku prepunu simbolike, pogotovo u kontekstu knjige koja je povod ovom razgovoru. Jer ona je ipak moj pogled na Ulysses, a na fotografiji sam zabilježen kako promatram premijernu publiku „Kralja Leara“. Rekao bih vam da je moj pogled bio onaj djeteta koje ne bi moglo u potpunosti razumjeti značaj tog trenutka. Ali zapravo, nitko drugi na tom brodu koji je prevozio ekipu Leara nije imao znatno jasniji pogled, kako na sadašnjost tako i na budućnost. Nismo imali pojma kamo će nas sve to odvesti. Prvu sezonu, koja je predmet legendi, detaljno sam opisao u knjizi jer je to bilo vrijeme svekolikog zanosa i oduševljenja komunom koja se stvorila oko uprizorenja predstave u kojoj Rade Šerbedžija – koji se nakon ratova povodom raspada Jugoslavije našao u izgnanstvu – igra ulogu kralja koji komada nekoć moćno kraljevstvo, a potom ga pratimo kako ponire u ludilo zbog sukoba koji neminovno dolaze kad se dijeli moć.

NACIONAL: Kako je napisala vaša majka, također književnica Marina Vujčić, u knjizi pišete „priču o ljudima zbog kojih onaj brod i dalje plovi i onima kojih više nema, o predstavama koje je publika gledala i onima iza kulisa koje nije, o stvaranju u zahtjevnim otočnim uvjetima i predrasudama koje ih prate, o ljubavima, rastancima, ponovnim susretima, prijateljstvima, pijanstvima, suzama i radostima jednog kazališta i njegovoj dvadesetogodišnjoj plovidbi“. Što, dakle, sadrži knjiga?

Sve navedeno i još više. Knjiga sadrži moja iskustva gledanja predstava u njihovu nastajanju, susrete sa zanimljivim pojedincima, što poznatim što toliko ekscentričnim da sam ih naprosto morao uključiti; a i intimne osvrte na brijunske događaje koji su me učinili onime što jesam.

NACIONAL: Koje su vaše najdraže osobne uspomene s Brijuna, što biste istaknuli, što nećete nikad zaboraviti, koje ljude ili susrete, predstave, druženja, anegdote?

Ima toliko toga da ne znam odakle da počnem. Silne noći obilježene pjesmom, vinom i razgovorom toliko zanimljivim da sutrašnje obaveze postaju manje bitne dok sunce bliješti prvim zrakama preko obzora. Tad se često javi dilema isplati li se više odspavati par sati do doručka ili jednostavno ostati budan do osam. Nikad neću zaboraviti kad sam se pokušao gol kupati s jednom glumicom i nakon što smo odustali zbog prehladnog mora, vodili smo ljubav na plaži pod punim mjesecom. Ako vas zanimaju susreti sa slavnima, moram reći da sam većinu upoznao kao začuđujuće skromne i prizemne ljude. Jedna od najdražih takvih anegdota svakako je ona kad smo se u cik zore Darko Rundek i ja odvojili od društva da bi me učio svirati „Apokalipso“.

NACIONAL: Koliko je, prema vašemu mišljenju, Teatar Ulysses važan za hrvatsku kulturu?

Izuzetno je važan zbog svoje posebnosti. Dobre predstave prikazuju se diljem zemlje, ali iskustvo iduće razine je prisustvovati vrhunskom teatru pod zvijezdama. Osim toga, važna je uloga Ulyssesa kao sile pomirenja. Tijekom godina okupljali smo umjetnike iz čitava svijeta, ali ponajviše iz regije, odnosno nekoć zaraćenih zemalja. Na terasi na kojoj se ulyssesovci okupljaju dogodio se i neformalni sastanak tadašnjih predsjednika Hrvatske, Srbije i BiH. Od svojih početaka Ulysses je bio bastion pacifizma, a kad pogledate sve ostale „izme“ za kojima se čovjek može povesti, složit ćete se da nema boljega. Kako za pojedinca tako za čovječanstvo.

NACIONAL: Koliko vam je teško bilo pisati ovu knjigu, s obzirom na to da ste privatno „uvučeni“ u priču?

Bilo mi je vrlo teško, ali ne zbog razloga koji ste naveli. Naime, netom prije 19. sezone prekinuo sam relativno kratak, ali nevjerojatno intenzivan odnos. Savjet čitateljima: poligamija je kolosalno rizičan aranžman. Iznenadio sam se koliko me povrijedio način na koji se to skončalo pa sam računao na terapeutski učinak ljepote otoka, ali i na to da za očajavanje nema vremena. Pisanje knjige bila je zadaća velikih razmjera jer nisam mogao samo izmišljati priču kao kod npr. romana, već sam morao saznati istinu i sročiti je. Pogotovo glede ranijih sezona kojih se ne sjećam, oslanjao sam se na razgovore s ulyssesovcima, radio bilješke i pisao poglavlja. Kako su se ona nizala, malo pomalo postajalo mi je lakše. Zahvalan sam toj knjizi jer mi je velikim dijelom zaliječila slomljeno srce.

Komentiraj