Juraj Vuglač

U DOMU HRVATSKIH LIKOVNIH UMJETNIKA U ZAGREBU OTVOREN JE 4. BIJENALE SLIKARSTVA

U domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, otvoren je 4. Bijenale slikarstva, s pripadajućom gostujućom izložbom praških umjetnika, „Extended Painting Prague“, prema kustoskoj koncepciji Mareka Schováneka, kao presjeka slikarstva jednog europskog grada. Kroz radove 39 odabranih i deset pozvanih hrvatskih umjetnika predstavljen je dvogodišnji presjek značajnog stvaralaštva hrvatske slikarske scene, gdje su zastupljene sve generacije slikara. Ocjenjivački sud 4. bijenala slikarstva u sastavu: Tomislav Buntak, Željko Marciuš, Melinda Šefčić, Robert Šimrak i Josip Zanki za predstavljanje na 4. bijenalu slikarstva odabrao je 38 umjetnika i pozvao 10 autora: Spartak Dulić, Dalibor Jelavić, Zlatko Keser, Željko Kipke, Zoltan Novak, Igor Rončević, Đuro Seder, Robert Šimrak (Grand Prix 3. bijenala slikarstva), Miro Vuco, Anabel Zanze.

Ovogodišnji će nas Bijenale trenutačno osvojiti odličnim odabirom radova koji neosporno ukazuju na činjenicu da slikarstvo inventivno cvate u mlađoj srednjoj i mlađoj generaciji hrvatskih umjetnika, i da se zamjetno povećava zastupljenost motiva iz prirode – od idiličnog prikaza pejzaža bez ljudi, do ekološki intoniranih tema koje u sebi kriju zabrinutost za opstanak Zemlje. Prije svega, treba naglasiti da je recentni presjek slikarstva lišen mračnih tonova, pretencioznog intelektualizma i da se u brojnim djelima osjeća iskrena i nepatvorena radost slikanja, ali i odlično zanatsko baratanje medijem. Mogu se neki toj činjenici ironično podsmjehnuti, ali mislim da je period nesvjesnog tzv. bad paintinga, iza kojega se krije samo neznanje, arogancija i praznina konačno završen u našem recentnom slikarstvu.

Od fascinantnih kompozicija života naših ljudi i krajeva i duhovitog komentara društvene stvarnosti Stipana Tadića, barokne raskoši Josipa Tirića iza koje se skriva kritika društva, simbolikom nabijenih pejzaža Pavla Pavlovića, pomaknutih prikaza ljudske psihe Grgura Akrapa, crno-bijelih reminiscencija na društvo tranzicije Martine Grlić, kataklizmičke post-cyber stvarnosti Roberta Šimraka, ludog i duhovitog viđenja naše kanibalističke cyber stvarnosti Spartaka Dulića, do poetsko-ekoloških slikarskih ekloga Mitra Matića, kataklizmičke i potresne vizije atomske bombe Gorana Novakovića ili depresivnih stambenih zgrada Lava Paripovića nije veliki poetsko-konceptualni ponor. Mnogi se umjetnici posvećuju ne samo temi prirode, već i suživota i ljubavi prema životinjama i prirodi u cjelini, poput Monike Meglić, Grgura Akrapa, Maria Romode, Davora Krelje i Danice Franić, Bojana Šumonje i Marka Jakše, Nataše Vuković, Mirana Šabića, Ane Ratković Sobota i Domagoja Rogine, dok neki umjetnici doajenske generacije, poput Dalibora Jelavića, prilaze prirodi preko motiva Roga obilja. U nekim se radovima snažno prepoznaje nužnost povezivanja s prirodom (bijeg od ludog i prostačkog čovječanstva), kao u kontemplativnim pejzažima koje rade Andrea Musa, Bojan Šumonja i Marko Jakša, ali i Koraljka Kovač. Čak i u apstraktno-enformelno-ekspresivnoj dionici izložbe, provlači se tema prirode, kao u seriji ‘’lišajeva’’ Vide Meić, dok kolaps materije kod Fedora Fischera ukazuje na skoru mogućnost kataklizme. Damir Sobota nastavlja superiorno u tradiciji neo-geo i op-art apstraktnih sklopova, Ivana Tkalčić i Marija Koruga u enformelnu podlogu suvislo unose tragove sjećanja i emocija, Anabel Zanze vodi smisleni dijalog s unutrašnjim prostorima tišine, a Viktor Daldon vratio se s dvama dobrim radovima u tradiciji gestualno-ekspresivnog slikarstva. Posebno nas je dirnulo sudjelovanje Mire Vuce s dvjema izvrsnim slikama apstraktnog pejzaža (duše), radova u kojima su nataložena sjećanja, emocije i nemiri. Neće nas ostaviti ravnodušnima ni kritike selfie-kulture Stjepana Šandrka koji je u postavu uz Duju Jurića, iako bih ga radije vidjela uz Zoltana Novaka pa čak i Ivanu Jurić.

Ivana Jurić i Lydia Patafta u svojim se slikama prepuštaju složenim psihološkim obrascima koji muče suvremenu ženu; temom zaljubljenosti bavi se Marina Mesar OKO, a Davor Friščić vrlo zanimljivom poentilistički impostiranom autopercepcijom svijeta. Zoltan Novak i Matko Vekić bave se sumornim i deprimirajućim dionicama urbane svakodnevice, ali to su motivske iznimke koje na ovom presjeku slikarstva nisu lajtmotiv. Naravno da bismo mogli ustvrditi kako zamjetan broj umjetnika utopistički bježi u prirodu da se spasi od tereta svakodnevnice, no čini mi se kako je u mlađoj generaciji slikara ipak prisutna jedna viša razina (duhovne) svijesti, odnosno spoznaja da je čovjek tek dio prirode; prema svojem ponašanju ne mnogo inteligentniji od ostalih sisavaca koje smo porobili, podredili sebi ili smo ih skloni požderati, a bez dileme najdestruktivniji.

Doajenski prilozi izložbi više su nego inventivni i duhoviti – ali i s malim zrncem autoironije: tako se Zlatko Keser igra sa svojim licima u malim formatima malih sličica, a Đuro Seder uz dvije izvanserijske intimističke slike duhovito prezentira svoj portret. Duje Jurić stvara cjeloviti cyber-ambijent s ultraljubičastim svjetlom i fluorescentnim bojama na zidu, i time u hodu postava simbolički pokazuje izražajni opseg medija slike. Praška je koncepcija, smještena u Galeriji Bačva, iznimno dobro prezentirana, gdje je među ostalima predstavljen i Jiri David, češki predstavnik na prošlom Venecijanskom bijenalu. Praški umjetnici skloni su eksperimentiranju u mediju slike, proširuju ju gotovo u pravilu prema asemblažu, slikoobjektu pa čak i u prostoru oslikanoj visećoj kocki. Obje koncepcije izvrsno međusobno komuniciraju u prostoru, ne poništavaju jedna drugu značenjski ili prostorno, a svakako treba pohvaliti konciznost likovnog postava hrvatske selekcije. Ovaj je bijenale bez dileme pokazao svu raskoš talenta, invencije i mogućnosti mlađih i mladih hrvatskih slikara, gdje više nije važno stilsko ili trendovsko određenje i nikoga nije više briga za f***ing hiperrealizam ili minimalizam, važna je samo dobra slika.

Komentiraj

FOTO:Juraj Vuglač
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.