Beskućnici – deset tisuća ljudi koje nitko ne vidi i ne čuje

Za Milu Mrvalja život beskućnika je prošlost, ali strahove i neizvjesnost koje je svakodnevno proživljavao tijekom godina odlučio je podijeliti s javnošću i danas vodi ture po lokacijama važnima za zagrebačke beskućnike kojih je, procjenjuje se, dvije tisuće, a u Hrvatskoj čak do deset tisuća

Tri i pol godine Mile Mrvalj, 60-godišnji Sarajlija, bio je beskućnik i lunjao je ulicama Zagreba. Budući da je završio školu za primijenjenu umjetnost, njegova je velika želja bila otvoriti likovnu galeriju. Želju je ostvario, ali san nije dugo trajao te je nakon nekoliko godina njegova galerija bankrotirala, a Mrvalj, koji je zbog kredita stavio stan pod hipoteku, ostao je na ulici. Beskućnički život je iza njega, jedan je od rijetkih koji su se uspjeli izvući i danas drži predavanja po osnovnim i srednjim školama te fakultetima, vodi udrugu Fajter kojom pomaže drugim beskućnicima, kao i turističku turu Invisible Zagreb koja, kako i samo ime kaže, prikazuje nevidljivu stranu Zagreba.

Lokacije koje Mrvalj pokazuje zainteresiranim građanima, među kojima je najviše Zagrepčana, uključuju Katedralu, tržnicu Dolac koja je beskućnicima, nakon zatvaranja štandova, izvor hrane, pučku kuhinju na Opatovini i završava u parku na Opatovini, koji je često odmorište beskućnika. Prijašnja tura Invisible Zagreb uključivala je Glavni kolodvor jer napušteni vagoni vlakova beskućnicima služe kao prenoćišta, a aparat za kavu u hodnicima kolodvora ponekad je jedini način da se ugriju. U planu je nova tura – turiste će voditi u skvot u kojem će imati priliku boraviti cijelo poslijepodne s beskućnicima.

Beskućnički život koji je iza njega, Mile Mrvalj opisuje kao svakodnevnu borbu sa samim sobom:

“Odlučio sam s turistima podijeliti svoju priču, svoje iskustvo beskućnika, zato što svi znamo da beskućnici postoje i viđamo ih stalno, ali o njima jako malo znamo. Sve se svodi na niz predrasuda, a ja govorim iz vlastitog iskustva, što je skroz drugačije. Kad ljudima kažeš da spavaš po ruševinama, moraju znati da to zapravo i nije spavanje, već običan strah, život u konstantnom strahu. Zamislite spavanje s metalnom šipkom ispod glave i nožem u ruci. Samo kad to spomenem, ljudi se smrznu. Mnogo puta čujete onu poznatu ‘zašto ne radi’ ili ‘zašto pije’, ali ne shvaćaju da je taj beskućnik u teškom depresivnom stanju, u blokadi, jednostavno ne može raditi. Nema isti mentalni sklop kao ostali. To su neke od čestih predrasuda o beskućnicima koje uz pomoć udruge Fajter pokušavam razbiti.”

Mrvalj je opisao svakodnevicu beskućnika, kojih je u Hrvatskoj, prema nekim procjenama, i do deset tisuća. Ukazao je na činjenicu da su svakodnevno izloženi porukama kao što su “bježi, smrade, odlazi odavde”:

“Više puta bilo mi je važnije da mi netko kaže lijepu riječ nego sto kuna, vjerujte mi. Želio sam komunikaciju. Ja sam jedan od rijetkih beskućnika koji su se uspjeli izvući iz te situacije, ali to je zato što sam jako komunikativan. Zamislite osobu koja kopa po kantama, ali svejedno je vesela, pozdravi i pronalazi lijepe stvari u životu. Shvatio sam, naime, da su nada i veselje jedino što ne smijem izgubiti. Najveći neprijatelj beskućnika je depresija. Na ulici mi nije toliko teško padalo materijalno siromaštvo, koliko sam morao svakoga jutra unutar sebe pronaći snagu, neki motiv da nastavim. Ponekad želiš plakati, poslati sve k vragu, predati se, ubiti se. Prisutna je apsolutna odbačenost, ljudi te zaobilaze. Ali bilo je i divnih ljudi koji su mi davali snagu, kao što je Antonela Šantek koja je danas sa mnom u udruzi. Neki ljudi nude pomoć, materijalnu i bilo kakvu drugu, ali puno više je onih koji te šikaniraju. Ne pamtim koliko puta mi se dogodilo po hladnoći usred zime da imam za kavu i želim ući u kafić, ali mi ne dozvoljavaju ulazak zbog izgleda i, vjerujem, neugodnog mirisa. Zato sam mogao, kao i mnogi beskućnici, kavu piti samo na automatu za kavu na Glavnom kolodvoru, što je i jedna od lokacija na turama.”

‘Depresija je najveći neprijatelj beskućnika. Nije mi toliko teško padalo materijalno siromaštvo, koliko sam morao svakoga jutra unutar sebe pronaći snagu, neki motiv da nastavim’, kaže Mrvalj

Ture je organizirao, kako je rekao, zato što je jedan od ciljeva njegove udruge upravo senzibiliziranje javnosti o velikom društvenom problemu i razbijanje stigmi o dijelu populacije. Naveo je i jednu šokantnu činjenicu. U sklopu projekta Restart provedeno je veliko istraživanje koje je pokazalo da je prosjek godina hrvatskih beskućnika 50, s 15 godina radnog staža. To je ona generacija koja nije za mirovinu, ali je više nitko ni ne želi zaposliti. I ako pritom imaju samo mali kredit, gotovi su, rekao je Mrvalj i podsjetio na 1500 radnika koji su ostali na ulici nakon stečaja Uljanika te će gotovo sigurno njih stotinjak za nekoliko godina postati beskućnici.

Mile Mrvalj i njegova udruga Fajter uhvatili su se u koštac s još jednim velikim problemom, dobivanjem dokumenata. Mnogi zagrebački beskućnici, a on procjenjuje da ih je čak oko 2000, nemaju ni osobnu iskaznicu jer nemaju volje boriti se s birokracijom. Iako prema zakonu iz 2012. beskućnici na osobnom dokumentu mogu prijaviti adresu centra za socijalnu skrb, gotovo nitko od njih nije to napravio. Mile Mrvalj prvi je beskućnik koji je u tome uspio i sad pomaže drugima, ali i to je borba, rekao je, jer potrebna su mu tri mjeseca ako želi pomoći tek jednom beskućniku. Hodanje od vrata do vrata, beskrajna birokracija i novac koji beskućnici nemaju, najčešći su razlozi što radije ili nemaju dokumente ili su im nevažeći, s fiktivnim adresama. Međutim, nevažeći ili nepostojeći osobni dokument ujedno znači i da beskućnik ne može koristiti usluge gradske pučke kuhinje i prenoćišta. Preostaje mu jedino Caritasova pučka kuhinja i život u nekoj ruševini: “Postoji i problem beskućnika koji nisu iz Zagreba, gdje ipak imaš neke mogućnosti, barem možeš boce skupljati pa zaraditi koju kunu. Ako je netko iz Gline ili Iloka, on mora sve dokumente vaditi u rodnom gradu. Što će on u tom gradu kao beskućnik, kad nema ni pučke kuhinje niti bilo kakve pomoći? A u Zagrebu se događa, a takvih je na stotine, da su dobivali sudske odluke o izgonu iz grada. Hrvatska je potpisnica Deklaracije Ujedinjenih naroda, a jedna je od točaka tog dokumenta da svatko ima pravo izbora mjesta življenja. Zašto netko iz Iloka ne može napraviti osobnu iskaznicu s adresom centra iz Zagreba? Veliki je problem i taj što u centrima za socijalnu skrb, unatoč tome što tamo rade psiholozi, nema psihološke pomoći. Nitko s beskućnicima ne razgovara, nitko ih ne sasluša niti uputi u njihova prava.”

Prvi Mrvaljev cilj je beskućnicima omogućiti osobnu iskaznicu, jer nevjerojatno je koliko taj mali plastificirani dokument znači. Četiri godine se, kaže, bori protiv toga da ljudi koji ništa ne rade primaju socijalnu pomoć, “jer sustav od takvih ljudi pravi debile”:

“Što rade skandinavske države? Kad postaneš beskućnik, odmah te centar za socijalnu skrb uzima pod svoje, daju ti psihološku pomoć, koja kod nas ne postoji, daju ti mali socijalni stan, zapravo sobicu sa svim nužnim stvarima. Vode računa o tome da svi imaju pravo na intimu. Ako imaš zanat koji nije konkurentan na tržištu, prekvalificiraju te za zanat od kojeg možeš živjeti i onda imate čovjeka koji je socijalno zdrav i koji se izvuče iz problema. Kod nas je to nemoguće. Zalažem se za jedan dobar program resocijalizacije beskućnika kakav postoji vani, a to bi državi bilo puno jeftinije nego to što ima danas. Razgovarao sam s mnogim institucijama, izgubio zube razgovarajući, da se malo našalim. Moji projekti uključuju radionice i razne druge stvari, ali nemam još toliku strukturu i snagu pa zato razgovaram s institucijama države. Hrvatska je jedina zemlja u Europskoj uniji koja osobnu iskaznicu veže uz nekretninu. Moraš biti prijavljen na neku adresu, a drugdje je samo potrebno da imaš OIB.”

Mrvalj je upozorio i na činjenicu da mnogi beskućnici imaju mentalna ograničenja pa kad im u centru objasne što treba napraviti, to ne znači da će oni to i napraviti, jer jednostavno ne znaju ili nisu za to sposobni. Kako su naveli u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, u 2018. godini 249 osoba imalo je utvrđeno prebivalište na adresi ustanove socijalne skrbi, što Mrvalj smatra da je premalo. On i njegova udruga beskućnicima će i dalje pomagati da dođu do osobne iskaznice, a organiziraju i kreativne radionice za tu skupinu ljudi:

“Kad su na ulici godinu i više dana pa izgube radne i higijenske navike, moraš ih čupati iz takve situacije, ti ljudi moraju ponovno učiti umivati se i prati ruke. Ima ih nekolicina koji su se vratili u život i izašli iz beskućništva, ali je to jako mali broj, postotak je sličan kao s narkomanima, svega tri posto njih potpuno se izliječi. Osjećam zamor materijala, život na ulici izmuči čovjeka. Beskućnici se okupljaju u istim ruševinama u kojima se okupljaju i narkomani pa dođe do svađe, čak i nečeg goreg, to je ono što brine. Ti ljudi ne postoje. Ja sam tri i pol godine bio nevidljiv, što je inspiriralo i naziv ture. Kako netko može biti društveni problem ako ne postoji? Ima puno ljudi koji će pomoći, ali sve je to samo privatna inicijativa, društvo ne funkcionira.”

Mile Mrvalj izvukao se iz beskućništva, a taj trenutak u kojem je ponovno u ruci imao ključ, male sobice u potkrovlju, teško je opisati:

“Prve dvije noći nisam mogao zaspati, dobio sam malu sobicu u potkrovlju sa svim nužnim i svoj ključ. Koliko taj ključ meni znači! Nisam mogao zaspati na madracu, nego sam treće noći zaspao na podu. A koliko je to banalna stvar, ključ. Napokon sam se riješio straha. Osjećaj koji sam imao kad sam shvatio da sam postao beskućnik, to je slično hipnozi, jednostavno ne vjeruješ da se to događa. Nadaš se da će se nešto promijeniti. Sad više nemam ciljeva, sve sam napravio što sam želio. U Antoneli vidim svijetlu točku, a osjećam da neću još dugo putovati Zemljom, tako da će ona nastaviti sve s udrugom. Pomažem drugima, to je sve što čovjek treba. Da nisam bio beskućnik, ne bih nikad upoznao sve te ljude, tako da se može reći da sam time stekao bogatstvo. Galerija je bila utopija, moja ljubav. A od ljubavi se ne živi.”

‘Beskućnici ne postoje. Ja sam tri i pol godine bio nevidljiv, što je inspiriralo i naziv ture Invisible Zagreb. Kako netko može biti društveni problem ako ne postoji?’ pita se Mrvalj

Branimir Radaković vlasnik je agencije koja organizira turističke ture Invisible Zagreb, a ideju je dobio vidjevši Mrvaljevo predavanje u jednoj školi. Htjeli su, kaže, pomoći beskućnicima, ali na nekonvencionalniji i temeljitiji način od prikupljanja odjeće i novca:

“Ova tura potpuno je drugačija od svih ostalih tura, barem u sadržajnom smislu. Beskućnici ne pokazuju muzeje, zgrade, parkove ili kulturno-povijesne znamenitosti, već pokazuju detalje koji su njima od životne važnosti, a koje prosječni građanin, a kamoli turist, ne primjećuje. To su obične boce svuda naokolo, klupice u parkovima, aparat za kavu na glavnom kolodvoru… Nevjerojatno je kakve priče stoje iza tih ‘sitnica’. Tura je specifična i u svom društveno odgovornom karakteru – polaznici kroz donacije za ‘uslugu’ direktno pomažu beskućnicima. Time se financira tiskanje časopisa Fajter koji beskućnici prodaju na zagrebačkim ulicama. Što više donacija skupimo, time je veća naklada, što pak omogućava uključivanje više beskućnika.”

S turom su krenuli fokusirajući se na inozemne goste, rekao je Radaković, ali ih je jako iznenadio interes Zagrepčana. Omjer je otprilike 70:30 u korist domaćih.

Radaković odlično surađuje i s Turističkom zajednicom Grada Zagreba, koja je turu Invisible Zagreb odmah uvrstila u svoje brošure i internetske stranice. Prema riječima direktorice Martine Bienenfeld, Turistička zajednica podržala je taj projekt jer je zanimljiv i inovativan te su svi dionici na njega dobro reagirali:

“Posebnost ture je u tome što uključuje i socijalnu komponentu, odnosno razvija svijest o problemima beskućnika. Takvim i sličnim projektima diversificira se ponuda i Zagreb pozicionira kao zanimljiva turistička destinacija, puna različitih sadržaja. Mi pomoć nudimo promocijom putem naših online i offline kanala, savjetima, a imaju i mogućnosti prijaviti se na javni poziv za sufinanciranja.”

Iako je Mrvalj spomenuo da je u Zagrebu oko 2000 beskućnika, to su samo procjene. Službeni podaci uključuju samo registrirane beskućnike, dakle one koji koriste usluge pučkih kuhinja i prenoćišta. Takvih je u Hrvatskoj, prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, svega 493. Naravno, brojka je puno veća i procjenjuje se da ih je i do deset tisuća.

Iz Ministarstva su odgovorili:

“Beskućnici su jedna od najranjivijih skupina, suočena sa siromaštvom i socijalnom isključenosti. Prema posljednjim podacima prikupljenima od centara za socijalnu skrb, stanje na dan 31. prosinca 2018. u Hrvatskoj bilo je ukupno 493 beskućnika, od kojih je 396 muškaraca i 97 žena. Najveći broj beskućnika je u radno aktivnoj dobi od 15 do 65 godina – čak 88 posto ili njih 435, od kojih je nezaposlenih radno sposobnih 72 posto ili 315. Od tih nezaposlenih radno sposobnih beskućnika 53 posto je s nižom stručnom spremom, 45 posto s KV, VKV i SSS te dva posto s višom i visokom stručnom spremom. Među beskućnicima su evidentirana i 22 umirovljenika, 11 zaposlenih osoba i jedan student. S obzirom na bračno stanje, 83 posto ili njih 412 samci su ili razvedene osobe. Neki oblik ovisnosti i psihičke teškoće ima 55 posto ili njih 271.”

Od 2012. beskućnici na osobnom dokumentu mogu prijaviti adresu centra za socijalnu skrb, ali to gotovo nitko nije napravio, a udruga Fajter pomaže im u tome

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna stopa rizika od siromaštva po dobi i spolu u 2018. iznosila je 19,4 posto, što je manje za 0,6 posto u odnosu na 2017. No rizik od siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj i dalje je visok, posebice za određene skupine građana: djecu, jednoroditeljske obitelji, starije osobe i osobe s invaliditetom. U sustavu socijalne skrbi naknade za ublažavanje siromaštva su zajamčena minimalna naknada, uz koju je vezana i naknada za ugroženog kupca energenta, te naknade za troškove stanovanja i naknada za troškove ogrjeva.

U Ministarstvu kažu da je broj osoba koje ostvaruju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu u padu, a novim Zakonom o socijalnoj skrbi, čija je izrada u tijeku, radi smanjenja jaza siromaštva i visoke stope rizika od siromaštva, a u skladu s preporukama Europske komisije, potrebno je poboljšati obuhvat osoba koje ostvaruju pravo na zajamčenu novčanu naknadu promjenom osnovice i usklađivanjem s troškovima života.

Iz Državnog proračuna, kažu u Ministarstvu, financiraju se trogodišnji programi s čijom se provedbom započelo 2016. te će trajati i većim dijelom 2019., a usmjereni su razvoju i širenju usluga za beskućnike u lokalnoj zajednici. Provodi se 12 takvih trogodišnjih programa koji obuhvaćaju razvoj usluga kao što su dnevni boravci, stambene zajednice, podrška u integraciji i uključivanju u život zajednice i podrška razvoju novih vještina beskućnika i njihovu zapošljavanju. Za te programe izdvaja se dva i pol milijuna kuna godišnje. Isto tako, za beskućnike i pomoć toj skupini ljudi izradili su se i programi financirani europskim novcem, od kojih su neki u tijeku, a neki se tek planiraju realizirati.

Premda je Mile Mrvalj rekao da iz iskustva zna da se beskućnicima ne pruža adekvatna pomoć u centrima za socijalnu skrb, iz Ministarstva tvrde:

“U centrima za socijalnu skrb pruža se prva socijalna usluga te usluga savjetovanja i pomaganja. Prva socijalna usluga obuhvaća informiranje korisnika o socijalnim uslugama i pružateljima usluga, pomoć korisniku pri utvrđivanju njegovih potreba, početnu procjenu mogućnosti korisnika te podršku i pomoć pri izboru prava u sustavu socijalne skrbi. Savjetovanje i pomaganje pojedincu je socijalna usluga sustavne stručne pomoći kojom se pojedincu pruža pomoć radi prevladavanja poteškoća te stvaranja uvjeta za očuvanje i razvoj osobnih mogućnosti i odgovornog odnosa pojedinca prema sebi, obitelji i društvu. Pruža se i radi prevladavanja poteškoća u vezi s bolešću, starošću, smrću člana obitelji, invalidnošću, teškoćama u razvoju, uključivanjem u svakodnevni život nakon duljega boravka u domu socijalne skrbi ili kod drugog pružatelja socijalnih usluga, zdravstvenoj ili penalnoj ustanovi te u drugim nepovoljnim okolnostima ili kriznim stanjima.”

Za razliku od Hrvatske, gdje je stopa rizika od siromaštva 20 posto, u Gradu Zagrebu ta je stopa dvostruko niža. Romana Galić, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, rekla je da Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da oko 2000 osoba u Hrvatskoj živi u apsolutnom beskućništvu, odnosno bez ikakva krova nad glavom, ali da ovisno o različitim drugim mjerenjima broj raste i do deset tisuća:

“Osnovni problem beskućnika, osiguravanje smještaja, Zagreb kontinuirano rješava od 1997. Danas se smještaj beskućnicima osigurava na lokaciji Kosnica bb u objektu Crvenog križa Zagreb u kojemu je moguć smještaj za 150 osoba, dok se u periodu zimskih mjeseci, tijekom ekstremnih vremenskih uvjeta, omogućava smještaj za do 170 osoba. Beskućnici imaju mogućnost smještaja i u Caritasovoj kući za beskućnike u Sesvetskom Kraljevcu, koji ima kapacitet za 21 osobu. Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom je za smještaj beskućnika dodijelio ukupno 3,2 milijuna kuna.”

‘Važećim Zakonom korisnik smještaja u prihvatilištu ne može dobiti minimalnu naknadu te se stoga beskućnici drugačije snalaze’, kaže Romana Galić, pročelnica za socijalu

Pročelnica je navela da je važećim Zakonom o socijalnoj skrbi propisano da korisnik smještaja u prihvatilištu ne može ostvariti pravo na zajamčenu minimalnu naknadu te se stoga pojedini beskućnici odlučuju za boravak i snalaženje po javnim površinama kako bi imali pravo na tu naknadu. Na navedeni problem Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom višekratno je ukazivao predstavnicima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, u cilju inicijative za izmjenu zakonske odredbe, a istaknula ga je i pučka pravobraniteljica u svojem Izvješću za 2018. godinu:

“Ističemo da je Grad Zagreb i bez zakonske obveze osiguravao skrb beskućnicima, s obzirom na to da je tek Zakon o socijalnoj skrbi iz 2011. prvi put definirao beskućnike kao kategoriju korisnika socijalne skrbi uvođenjem obaveze jedinicama lokalne samouprave da osiguravaju smještaj u prenoćištu i prehranu u pučkoj kuhinji. Praćenjem potreba građana tijekom godina te provođenja prava na prehranu u pučkoj kuhinji, Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom osigurava da se prehranom u pučkoj kuhinji koriste najpotrebitiji te da nitko ne ostaje gladan ako se javi za pomoć.”

Obroci za zagrebačke beskućnike pripremaju se svakodnevno u kuhinji u Kosnici, a potom se distribuiraju na tri lokacije, čime se pučku kuhinju nastojalo približiti mjestu stanovanja.

Grad Zagreb, kako tvrdi pročelnica Galić, podupire rad organizacija civilnog društva koje se bave problemom beskućništva kroz sufinanciranje programa i projekata putem javnih natječaja i javnih poziva. U 2018., na temelju Javnog natječaja za financiranje programa i projekata udruga iz područja socijalnog i humanitarnog značenja, za aktivnosti unaprjeđenja kvalitete života beskućnika Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom dodijelio je oko 100.000 kuna.

“Kako se među teže zapošljive skupine svakako podrazumijevaju i beskućnici, pri čemu se osobe starije od 50 godina nalaze u još većem riziku od beskućništva, Grad Zagreb usmjerio je svoje djelovanje provođenju projekata za podizanje njihove zapošljivosti i integracije na tržištu rada. U sklopu projekta ReStart bilo je uključeno 47 beskućnika, a od tih 47 korisnika podrške za zapošljavanje, njih sedmero se zaposlilo tijekom projekta, što čini udio od 14,89 posto od broja korisnika, a još dodatnih osam korisnika uključeno je u rad na povremenim poslovima. Projekt Centra za integraciju, kojem je cilj poboljšati perspektivu socijalnog uključivanja za žrtve obiteljskog nasilja, beskućnike i ovisnike, posebice branitelje, trajat će 24 mjeseca, a ukupan iznos projekta je milijun i pol kuna”, zaključila je Romana Galić.

Komentiraj