Objavljeno u Nacionalu br. 469, 2004-11-09

Andrija Drašković, kontroverzni Beograđanin kojeg se optuživalo da je jedan od šefova podzemlja, ekskluzivno za Nacional govori o pokušaju atentata kojeg je preživio prošlog tjedna, optužbama na njegov račun da je dao likvidirati Arkana i planovima za preseljenje u Hrvatsku

Krajem prošlog tjedna Nacional je intervjuirao Andriju Draškovića, kontroverznog Beograđanina kojeg su zasad nepoznate osobe pretprošle nedjelje pokušale likvidirati hicima iz automatske puške na auto cesti u predgrađu Beograda. Nepoznati napadači u ukradenom Mercedesu, s registarskim pločicama skinutim s vojnog vozila, prestigli su kolonu od tri BMW-a koja je pratila Draškovića na putu iz beogradske zračne luke prema njegovoj tvrtki i počele po njoj pucati. Na sreću po Draškovića, atentatori nisu znali u kojem se vozilu on nalazi, pa su ubili jednog i ranili još trojicu ljudi koji su brinuli za Draškovićevu sigurnost. Taj je događaj dodatno potvrdio da Drašković itekako ima razloga kretati se Beogradom isključivo u pratnji jakog osiguranja.

Drašković je postao poznat široj javnosti tek po ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana, najmračnijeg srbijanskog kriminalca i ratnog zločinca, jer su se nakon tog ubojstva pojavili svjedoci koji su izjavili da je Drašković, po nalogu Rade Markovića, tadašnjeg šefa srbijanske tajne policije, to ubojstvo organizirao. Nakon toga, postao je meta Ražnatovićevih simpatizera, a lako je moguće da su ga upravo oni pretprošle nedjelje pokušali likvidirati.
Andrija Drašković rođen je 3. studenog 1964. Otac Miša dugo je vremena bio predstavnik Jugometala u Italiji. Smatraju ga vrlo talentiranim poslovnim čovjekom, pa je Andrija Drašković odrastao u vrlo imućnoj obitelji. Još od 1980-ih bio je poznat u krugovima beogradske zlatne mladeži, iz koje su tijekom 90-ih stasali i neki vodeći srbijanski kriminalci s kojima je Drašković bio u prijateljskim odnosima.

Draškovića dio srbijanskih medija uglavnom povezuje s krijumčarenjem cigareta i droge. On je u javnim istupima nijekao veze sa kriminalnim krugovima, često je davao samodopadne intervjue, a o njemu se počelo opsežnije pisati pošto je krajem 2000. zajedno sa svojim kumom Aleksandrom Golubovićem u restoranu Rojal Knez ubio pripadnika surčinskog kriminalnog klana Zvonka Plečića, koji ih je netom prije pogibije optužio da su ubili Zorana Šijana, jednog od srbijanskih kriminalnih lidera.

Drašković je potom prvo dobio devet, a zatim mu je Vrhovni sud Srbije podigao kaznu na 12 godina zatvora. Tu je presudu ukinuo Savezni sud; kazna mu je u ponovljenom postupku prvo smanjena, a na koncu je 17. svibnja 2004. pušten jer je utvrđeno da je pucao u samoobrani. Tijekom boravka u zatvoru ispitivali su ga i talijanski istražitelji koji vjeruju da je povezan sa mafijaškom grupom krijumčara cigareta kojoj je glavni pokrovitelj crnogorski predsjednik Milo Đukanović.

Više njegovih poznanika i suradnika Nacionalu je potvrdilo da je Drašković po izlasku iz zatvora često boravio u Hrvatskoj. Prema njihovim spoznajama, Drašković se zanimao za kupnju diskokluba Hrvoja Čermaka u Dubrovniku. Navodno su o tomu obavijestili i Čermakova oca u Haag, koji je pristao prodati klub za 2 milijuna eura uz uvjet da se javno ne vidi da ga kupuje Drašković. Preko nekih prijatelja Drašković se navodno u Fondu za privatizaciju raspitivao ima li u Hrvatskoj nekih zanimljivih hotela na Jadranu, koje bi mogao kupiti.

U razgovoru za Nacional Drašković je te navode demantirao, ali je istaknuo da bi što prije htio doći, a možda i investirati u Hrvatsku. Demantirao je i bilo kakve veze sa kriminalom, detaljno je opisao kako su ga nedavno pokušali ubiti te opisao neka svoja poznanstva s pokojnim i još živim srbijanskim kriminalcima.

NACIONAL: Kako se osjećate kao osoba koja je, po nečijim računicama, zapravo već više od tjedan dana trebala biti mrtva? – Osjećam se čudno i odvratno. Sve se dogodilo jako brzo pa u tom trenutku nisam bio ni svjestan što se trebalo dogoditi. Lagao bi svatko tko bi rekao da se bacao kako bi izbjegao metke, ili izvodio nekakve manevre poput onih na filmovima. Na mene su pucali ljudi koji znaju što rade i nisu uspjeli samo zato što im je nešto usput poremetilo planove. Odvratan je osjećaj nemoći uslijed onoga što se događa, a još mi je odvratnija naknadna spoznaja da neke loše stvari u mom životu naprosto ne prestaju. Ono što me najviše plaši je to što ne znam kad bi neki odnosi koje određeni ljudi vuku iz prošlosti trebali biti sređeni i neke stvari ostavljene na miru. U Beogradu, nažalost, svako malo netko izgubi glavu u sličnim obračunima. Teško je reći da tu stradavaju nedužni ljudi, jer se ne zna tko je kome i što dužan. Nije mi jasno po čijoj bi to umobolnoj odluci moju navodnu krivnju trebalo riješiti mojim ubojstvom.

NACIONAL: Što ste vidjeli tijekom pokušaja vaše likvidacije? – Vraćao sam se iz beogradske zračne luke i na jednom dijelu auto ceste napadači su iskoristili mogućnost da mi se približe a da ne prođu kroz bilo kakvu kontrolu. Riječ je očito o prostoru u kojem su se dobro snalazili, u blizini jednog dijela Beograda koji je u dugo bio ozloglašen.

NACIONAL: Mislite li, dakle, da bi iza pokušaja vaše likvidacije mogao biti netko blizak tzv. surčinskom klanu? – Nezahvalno je o tomu nagađati preko medija. Znam tko su napadači i oni to također ne kriju. Međutim, kako za to nemam dokaza, ne želim to javno reći. To će jako brzo izići na svjetlo dana, ponajviše zato što je Beograd takva sredina, a ne zato što sam ja netko poseban.

NACIONAL: Kako su vas pokušali likvidirati? – Sve se dogodilo u nekoliko sekundi. Vidio sam iza sebe u koloni vozilo koje se neprirodno pokušalo probiti prema vozilima u mojoj pratnji. Čak je svjetlima upozoravalo vozila ispred sebe da se maknu. Potom su se počeli naguravati s vozilom koje je bilo u mojoj pratnji i počeli su pucati. Ti se pucnjevi zapravo ne čuju. Uklonili su jedno pa zatim i drugo vozilo iz moje pratnje i počeli pucati na džip u kojem sam se nalazio. Ja sam upravljao džipom i pokušao izbjeći metke, ali to je bilo više instinktivno. Nešto im se pomiješalo u planovima: ili su pokušali likvidirati moje osiguranje, ili su im dojavili da se vozim u krivom vozilu.

NACIONAL: Što se prvo napravili poslije napada? Kamo ste otišli? – Otišao sam u svoju firmu jer sam imao dogovoreni sastanak koji nisam smio propustiti. Zvao sam dečke iz pratnje da vidim kako su jer mi je to bilo važno. Jedan je, nažalost, preminuo, dok su drugi bili manje-više u redu.

NACIONAL: Zvučite kao da vam je netko neuspješno pokušao prodati neku tvrtku, a ne ubiti vas. Kada ste i kako policiji objasnili što se dogodilo? – Nisam išao na policiju, već sam imao razgovor s ozbiljnim ljudima. Uvjetno govoreći, radilo se o formalnosti, iako mi se čini da su, za razliku od nekih prijašnjih slučajeva, prilično ozbiljno pristupili problemu.

NACIONAL: Slažete li se sa srbijanskim medijima koji nakon neuspješnog pokušaja vaše likvidacije ismijavaju tvrdnje političara i policije da su nakon akcije “Sablja” iskorijenili organizirani kriminal u Srbiji? – Nema šanse da netko u Srbiji iskorijeni organizirani kriminal. Te su izjave bile prilično smjele. Način na koji su me pokušali ubiti sugerira da se iza svega krije nešto što se događalo u prošlosti, pa je moje ubojstvo trebalo javnosti dati potpis nekog duha koji još očito lebdi iznad nas u Srbiji.

NACIONAL: Više vas je ljudi izravno teretilo da ste po nalogu Rade Markovića organizirali tim koji je likvidirao Željka Ražnatovića Arkana. Možete li se i kako obraniti od njegovih preživjelih sljedbenika? Kako danas komentirate ubojstvo Ražnatovića? – S tim su me ubojstvom tijesno povezivali oni kojima je to odgovaralo, a to su činili u vrijeme dok se nisam mogao braniti, odnosno dok sam bio u zatvoru. Ne vidim zašto bi smrt nekog Arkana bila važnija od bilo smrti nekog drugog. Što se mene osobno tiče, posve mi je svejedno je li mogao nastaviti živjeti, ili je možda mogao skončati i puno ranije. S obzirom na njegov lik i djelo, stvarno se treba zapitati tko se to njemu divi. Na sudu sam osobno demantirao sve optužbe, koje su me teretile da sam uoči i za vrijeme njegova ubojstva bio na nekim mjestima koja bi me mogla povezati sa eventualnim naručiteljima njegova ubojstva. Svatko ima pravo misliti drugačije, ali da sam ja organizirao Arkanovo ubojstvo vjerojatno bih se potrudio da me nitko nikada za to ne optuži. Neprestano se vuku neki repovi tog događaja i stvarno više ne vidim zašto bi to nekomu više trebalo biti interesantno. Puno je ljudi koji su se povezivali s Arkanom prije njegove smrti zagonetno nestajalo, pa se nitko nikada nije zapitao gdje su. Policija te slučajeve čak nije ni istraživala, a ne znam je li to zato što nisu htjeli ili nisu smjeli učiniti. S druge strane, teško mi je zaključiti što bi se trebalo dogoditi da ti ljudi prestanu misliti da sam ja naručio Arkanovo ubojstvo. Ne znam ni što bi ti ljudi dobili da mene više nema. To su umobolne stvari. Ne znam koje bismo mi to granice pomaknuli mojim ubojstvom.

NACIONAL: Gdje ste se i kako upoznali s Radom Markovićem i kako biste opisali vaše odnose? – Poznajem ga, kao i što ga poznaju i mnogi drugi. Srbija je mala zemlja u kojoj svi sve znaju. Upoznali smo se davno, još dok je on bio sasvim običan službenik MUP-a. Igrali smo tenis u jednom klubu na Senjaku, dolazio je na Savu, skijao je i živio posve normalan život. Poznajem ga toliko dugo da se više ni ne sjećam tko nas je upoznao. Iako me guraju u malo kompliciraniju priču, a neki šire priče i da smo kumovi, Marković je samo moj slučajni poznanik. Pa i da jesmo kumovi, ne bih u tomu vidio ništa loše. On je na visokoj funkciji bio relativno kratko i nije učinio ni približno onoliko koliko su činili mnogi drugi na nekim drugim funkcijama. Nije on baš imao takve ovlasti i takav utjecaj kakav mu neki žele pripisati.

NACIONAL: Kada ste i kako upoznali Vladimira Bokana? – Poznavali smo se od 1980-ih. Bili smo gotovo pa generacija jer je on od mene bio stariji tek nekoliko godina. Družili smo se kao i svi drugi mladi ljudi u to vrijeme. Nažalost, s njim nikada nisam surađivao.

NACIONAL: Zašto kažete da s njim “nažalost” niste surađivali? – Tko god je s njim radio, postao je milijunaš. Gotovo svaki današnji bogataš na području Srbije i Crne Gore jedno je vrijeme s njim bio usko povezan.

NACIONAL: Otkud onda talijanskom državnom odvjetniku Giuseppeu Scelsiju informacije da ste baš vi bili glavna Bokanova veza za šverc cigareta i kokaina u Italiji? – To su obične gluposti jer je Bokan imao svoje poslove i veze. Za poslovanje prema Italiji ja mu sigurno nisam trebao. Poslije njegove smrti počeli su mu stavljati na teret nevjerojatne stvari. Koliko mi je poznato, on nije imao potrebe baviti se dijelom poslova koje mu pripisuju.

NACIONAL: Što su vas ispitivali talijanski istražitelji predvođeni Giuseppeom Scelsijem, koji istražuju mafijašku grupu koja organizirano šverca cigarete iz Srbije i Crne Gore prema Italiji i EU? – Ispitivali su me prije otprilike 2 godine, dok sam bio u zatvoru. Zahtijevali su da svjedočim o nekim poslovnim aktivnostima o kojima nisam ništa znao. Zanimalo ih je svašta. Vjerujem da su dobili neke poluinformacije o nekim mojim navodnim aktivnostima ili o tome da bih mogao znati o aktivnostima nekih drugih ljudi. U Crnu Goru sam odlazio isključivo na odmor. Čini mi se da sam i tu pogriješio jer, koliko vidim, svi koji su sudjelovali u navodnom krijumčarenju cigareta još su uvijek na slobodi i nisu pretrpjeli nikakve posljedice. Uzeli ljudi novac i sve ide po starom. Nekad mi se čini da sam uvijek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

NACIONAL: Poznajete li Stanka Subotića Caneta? – Upoznao sam ga preko nekih zajedničkih prijatelja i u nekoliko navrata smo se družili. Ni s njim nikada nisam surađivao.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Ljubišom Buhom Čumetom? – Susreo sam ga kada su mi sudili zbog ubojstva u samoobrani. Koliko mi je poznato, nije bilo ništa sporno u našim odnosima. U moru svih ovih ružnih događaja, relativna je stvar što zapravo potječe od njega, a što bi neki drugi ljudi htjeli da izgleda kao da potječe od njega.

NACIONAL: Možete li objasniti od čega zapravo živite? Čime se bavite, gdje i koliki porez plaćate? – Ja sam skroman čovjek. Sve što imam stekao sam prilično davno i sada životarim od ranije zarade. Nisam pohlepan, ne želim graditi nikakva poslovna carstva i ne guram nos u nešto što je iznad mojih mogućnosti. Ipak, moja aktivna tvrtka plaća jako puno poreza. Bavi se ugostiteljstvom, igrama na sreću, trgovinom… Sav porez plaćam u Srbiji jer u inozemstvu trenutno ne radim ništa, dobrim dijelom zato što sam zadnjih par godina proveo u zatvoru.

NACIONAL: Iako ste nedavno izišli iz zatvora u kojem ste završili radi ubojstva Zorana Plečića, jer je prihvaćeno da ste ga ubili u samoobrani, neki srbijanski mediji, zbog toga što je Plečić umro s mecima u leđima, nisu skloni povjerovati da tu nije riječ o hladnokrvnom ubojstvu. Kako iz današnje perspektive gledate na taj događaj? – Ja sam zasad oslobođen tih optužbi, a tada se dogodilo ono što je bilo neizbježno. Zaista sam pucao u samoobrani. To sam rekao i na početku suđenja, a to su potvrdili i zaštićeni svjedoci. Čovjek koji je tada stradao prijetio mi je po nalogu pokojnog Dušana Spasojevića, jer su mislili da sam ubio Zorana Šijana. Međutim, malo sam im pokvario planove.

NACIONAL: Jeste li doista pucali u leđa Zoranu Plečiću i, ako jeste, kako to može biti samoobrana? – Reagirali smo onako kako smo u tom trenutku mislili da je za nas najbolje. Što se mene tiče, mogao je dobiti metke i u leđa, i u grudi, i u noge. Nisam točno gledao kako sam pucao jer sam bio u strahu za svoj život. Završilo je tako kako je završilo. Nažalost, jer do toga nije trebalo doći; ja do tada ni sa kakvim ubojstvima nikada nisam imao veze.

NACIONAL: Iz zatvora ste se žalili na ponašanje srbijanske tajne policije i izjavljivali kako vam mnogi prijete smrću. O čemu se zapravo radilo? – Tajna policija htjela je da s njima surađujem, ali ja sam se zahvalio na ponudi. S vremenom su odustali iako su isprva bili dosta uporni. Postojale su indicije da bi me netko mogao ubiti, ali na zatvorski tretman se ne mogu žaliti. Dosta se pričalo i o tomu da u zatvoru imam vrlo luksuzan tretman, gotovo kao u hotelu. Uglavnom su to govorili oni koji u zatvoru nikada nisu bili. Njima poručujem da ću im platiti 100 eura po svakom danu koji bi pristali provesti u uvjetima u kojima sam ja boravio.

NACIONAL: Jesu li vam dopuštali izlaske na vikend? – Na koncu jesu. Zadnjih par mjeseci vikende sam znao provoditi kod kuće. No, to mi je jednom prilikom prisjelo. Jednom sam bio s djevojkom u restoranu svog prijatelja na kalemegdanskoj terasi i ondje susreo tadašnjeg ministra pravosuđa Batića s ljubavnicom. Njega je taj susret toliko pogodio da je smjesta zatražio da me vrate u zatvor.

NACIONAL: Koliko ste često u Hrvatskoj? Kada ste zadnji put od proljetos boravili u Zagrebu? – Od proljetos nijednom nisam bio u Zagrebu iako bih volio doći. Zadnji sam put u Hrvatskoj bio 2000. Krstario sam s Tinom Bralom i još nekim prijateljima. Za Hrvatsku me vežu lijepe uspomene.

NACIONAL: Niste li ipak u Hrvatskoj bili nakon toga, točnije prije svega nekoliko tjedana, što su nam potvrdile neke osobe koje su vas vidjele u zagrebačkim noćnim izlascima? – Moguće je da se nekomu priviđam, ali sigurno nisam bio u Hrvatskoj od 2000. No, moguće je i da ću doći ako me netko pozove.

NACIONAL: Jeste li, kao što su nam sugerirale neke osobe koje vas poznaju, zainteresirani za preseljenje i investiranje u Hrvatsku? – Nije baš posve točno, ali volio bih živjeti i raditi u Hrvatskoj. U Hrvatskoj imam prijatelje, prije sam često ljetovao na vašoj obali, a do raspada Jugoslavije uopće nisam ni odlazio na crnogorsku obalu. Uz to, slab sam prema hrvatskim ženama koje su prekrasne.

NACIONAL: Kada planirate doći u Hrvatsku? – Što prije, to bolje.

NACIONAL: Neke osobe bliske srbijanskom kriminalnom miljeu neslužbeno su nam ispričale da vam ne predviđaju dug život, osim ako vrlo skoro ne naručite ubojstvo osoba koje su vas pokušale ubiti. Kako se planirate zaštititi od budućih napada? – Lijepe su mi perspektive ti ljudi dali, nema što. Štitim se i štitit ću se jedino vjerom u pravdu.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste u pravdu vjerovali i prije no što su vas prije neki dan zamalo ubili, ali nije vam to produžilo život, već puka slučajnost. – Mislim da to ipak nije bila puka slučajnost, već je to spriječila neka nevidljiva sila. Volio bih da je točno da Bog nije dopustio da poginem, vjerojatno zato jer to ne bi bilo pravedno. Pravda naprosto ne dopušta da se to dogodi.

NACIONAL: Lijepu ste poruku poslali onima koji su vas pokušali likvidirati. Mislite li da oni dijele vaše mišljenje? – Sve je to izgleda jedan začarani krug. Ljudi koji su me pokušali ubiti plaćeni su od nekih drugih ljudi kojima je to u interesu. Tu se ne može puno toga promijeniti. Jednom kada Srbija postane normalna zemlja, to će se valjda promijeniti.

NACIONAL: Je li vama normalno da imate u osiguranju aktivne pripadnike policije? – Ja to nikada nisam javno rekao, ali ako to aktivni policajci i rade, onda valjda nisu zadovoljni nekim drugim stvarima. Naprotiv, u mojem su osiguranju uglavnom bivši policajci.

NACIONAL: Kada će organizirani kriminal prestati određivati glavne tijekove društvenog i političkog života u Srbiji? – Onda kada se država uozbilji. Međutim, u toj drugoj, normalnoj Srbiji ne vidim nijednog od trenutno aktivnih političara. Naši su političari ili posve indiferentni, ili su, pak, i sami repovi nekih drugih režima, zna se kakve naravi. Svi su naši političari, na neki način, usko povezani s onim što se u Srbiji događalo prošlog desetljeća. Kroz Srbiju prolazi posljednji vlak koji bi je mogao odvesti prema nekim normalnim državama. Nisam siguran jesmo li u njega uskočili.

Komentiraj