Nacional

Bauk stresa kruži Europom

Objavljeno u Nacionalu br. 824, 2011-08-30

Financijska kriza 2008. donijela je slom angloameričkog modela, kapitalizma brze zarade i financijskog mešetarenja

Na jednoj ruševnoj zgradi u Frankfurtu pročitao sam nedavno ovaj grafit: “Bit 21. stoljeća stane u jednu riječ: stres”. U zapadnim društvima postoji širok i sve dublji osjećaj društvene i ekonomske nesigurnosti. Egzistencijalna nesigurnost je tlo na kojem se rađa stres, a stres opet pojačava osjećaj nesigurnosti. Osjećaj nesigurnosti nije samo ograničen na niskoobrazovane, nezaposlene i druge marginalizirane društvene grupe. Osjećaj nesigurnosti prodro je duboko u srednju klasu. U Britaniji smo upravo svjedočili tome da su niži društveni slojevi pokrenuli nasilje, pljačku i palež, ali ozbiljno društveno- ekonomsko stanje britanske srednje klase – gdje je zaduženost kućanstava najveća u svijetu – izaziva veću zabrinutost. Ono što se događa u Izraelu mogao bi biti znak vremena: stotine tisuća pripadnika srednje klase mirno je prosvjedovalo protiv neodrživo visokih cijena stanovanja, liječenja i obrazovanja – što dodatno povećava nesigurnost i konstantan stres.

NAJVEĆI NJEMAČKI ZAVOD za zdravstveno osiguranje, GEK Barmer, objavio je šokantnu studiju: 2010. je 8,5 posto njihovih osiguranika patilo od psihosomatskih bolesti izazvanih stresom, dok je 1990. taj postotak bio samo 3,7 posto – od 2000. do 2010. broj oboljelih od psihosomatskih bolesti izazvanih stresom u Njemačkoj se povećao za 117 posto. Pojam stres prvi je put upotrijebio 30-ih godina znanstvenik mađarskog porijekla Hans Selye da bi opisao fiziološke reakcije ljudi suočenih s akutnom opasnošću – kad ih napada vuk ili im se približava jureći auto. To je prirodan ili normalan stres koji pomaže da se nadvladaju kratkoročne krizne situacije. Otad se pojam stresa proširio da bi označio dugotrajne pretjerane fizičke, mentalne ili emotivne zahtjeve od osobe. Takav abnormalan stres stvara mnoge patološke tjelesne i duševne simptome – od teških kostobolja i glavobolja do posvemašnje iscrpljenosti i depresije. Liječnici i psiholozi liječe pojedinačna oboljenja izazvana stresom. Za društvene znanstvenike stres postaje problem kad se pretvori u masovan fenomen pa utječe na temeljne društvene odnose u obitelji, na radnom mjestu ili u obrazovnom sustavu. Loš stres nije urođen, ne šire ga virusi i bakterije. Društveni i ekonomski uvjeti – i norme – čine to da je sve više bolesnih. Stres se stoga ne može gledati samo kao zbir zasebnih slučajeva, nego postaje društveni fenomen koji utječe na ljude iz svih slojeva: službenike, majke, medicinske sestre, učiteljice, policajce, menadžere i inženjere. Zašto se ljudi razbolijevaju zbog društvenoekonomskih normi? Moramo se vratiti u 90-e kad su se društveno-ekonomski uvjeti u Europi počeli brzo i dramatično mijenjati. Europsku socijalnu državu sve je više potkopavao angloamerički neoliberalizam. Koncept čovjeka u tim dvama modelima uvelike se razlikuje: u socijalnoj državi, na koju su utjecala i učenja Katoličke crkve i socijalističke teorije, čovjeka se promatra kao društvenu jedinku. U angloameričkom modelu, na koji su utjecali britanski liberalizam (Adam Smith) i kalvinističko puritanstvo, čovjek je “slobodan”, individualistički i kompetitivni homo oeconomicus. U socijalnoj državi temeljna je dužnost društva da skrbi za pojedinca, dok je homo oeconomicus prepušten sam sebi – ako ne uspije, sam si je kriv.

DOK SOCIJALNA DRŽAVA osigurava 1) dugoročna investiranja u realnu ekonomiju, 2) stalne iako relativno skromne profite i 3) suradnju zaposlenih i poslodavaca, angloamerički model nudi 1) maksimiranje kratkoročnih profita, 2) koncentraciju na financijski i uslužni sektor i 3) fleksibilnije poslovne odnose. Umjesto da stalno reinvestira profit u istraživanja i razvoj da bi se proizvodne tehnologije unaprijedile, angloamerička paradigma trči za sve većom vrijednošću dionice te seli kapital iz poduzeća u financijske špekulacije, obećavajući pritom maksimalnu zaradu (ma gdje u svijetu). Država – bez koje nema socijalne sigurnosti – proglašena je birokratskim čudovištem koje navodno pretjerano oporezuje najveće pokretače gospodarstva. Poslovni, politički i medijski čelnici tražili su (i dobili) smanjenje poreza na poslovanje, napose za financijski sektor, koji je i najviše zaradio upravo na europskoj javnoj infrastrukturi – obrazovnoj, transportnoj, energetskoj i društvenoj – koja je najbolja na svijetu i koju su financirali porezni obveznici. Staroj Europi, kako su tada govorili, nedostaje dinamičnosti i kompetitivnosti u usporedbi s SAD-om i Britanijom. Troškovi rada u Europi, rečeno je, previsoki su, a radno zakonodavstvo previše je strogo. Njemački radnici trebali bi se natjecati s vijetnamskim nadnicama. A što je sa zdravim razumom? Njemačka kompetitivnost temeljila se uvijek na trima čimbenicima: kvaliteti njene (skupe) radne snage i high-tech okoline, kooperativnih poslovnih odnosa i izvrsnoj infrastrukturi.

NO TA SU TRI STUPA njemačke ekonomske snage bila gadno uzdrmana (hvala Bogu, ne i uništena), tijekom desetljeća i pol – sve do 2008. kad je u financijskoj krizi propao angloamerički ekonomski model. No u međuvremenu je učinjena velika šteta. Nova paradigma, koja traži surovu natjecateljsku atmosferu i kažnjavanje gubitnika, dovela je do velike društvene nesigurnosti. Papa Benedikt XVI. nedavno je govorio o ranama u društvu koje je izazvala ideja o uspjehu po svaku cijenu. Frankfurter Allgemeine Zeitung donio je intervju sa sociologom Hartmutom Rossom u kojem objašnjava što se događa kad se ideja o posvemašnjoj kompetitivnosti prenese iz gospodarske sfere u društvo u cjelini. Najprije ističe nesigurnost zapošljavanja, češće mijenjanje poslova i privremeno zapošljavanje. U Njemačkoj trenutačno 2,4 milijuna ljudi radi samo za honorar: to nisu visoko plaćeni liječnici i odvjetnici, nego slabo plaćeni nastavnici, medicinske sestre, vozači i konobari. Rossa tada dolazi do glavne teme: prva žrtva ovog trenda je obitelj – sržni čimbenik i temelj društva. Roditelji nemaju više vremena i snage da i obavljaju poslove i da odgajaju djecu – zbog čega se osjećaju krivima. Zatrpanost obvezama često pridonosi razvodima, a raspad obitelji izaziva kod djece duševne boli. A često osjećaj opterećenosti dovodi do odluke da se djecu uopće i nema – što je izazvalo dramatičan demografski pad u Europi zadnjih 20 godina. Rossa ističe da sva istraživanja pokazuju da većina mladih želi tradicionalnu obitelj s djecom i siguran posao za oba roditelja koji bi im ostavio dovoljno vremena i snage za obiteljski život te sva iskušenja koja nosi – rađanja, bolesti, starost i smrt. Rossa kaže da je emotivna sigurnost obitelji najjači čimbenik u borbi protiv stresa, a za kraj citira mislioca Theodora W. Adorna: “Ne možete voditi ispravan život unutar pogrešnoga.”

UOČAVANJE I LIJEČENJE tih rana nije stvar nostalgije za starim dobrim vremenima socijalne države. Stres je prijetnja društvenoj koheziji i treba mu se suprotstaviti. Stres je posljedica društveno-ekonomskih normi koje proklamiraju gospodarsku efikasnost, a u međuvremenu je postao i ozbiljan ekonomski problem. Bolesni zaposlenici ne mogu raditi, a ako rade, nisu produktivni. Stres nije motor proizvodnje, nego neprijatelj inovacije – biti moderne ekonomije. Inovacije ovise o kreativnosti, a ona ovisi o osobnoj sigurnosti. Kreativnost nije ljenčarenje, nego naporan rad, i za nju treba vremena. Temelj trajnog gospodarskog uspjeha je dugoročno planiranje i investiranje: za 5, 10 ili 20 godina – a ne za iduće tromjesečje.

ČINI SE DA SU (NEKI) europski vodeći poslovni ljudi, pa čak i neki ekonomisti, počeli uviđati da je stres u privredi i društvu kontraproduktivan. Sada je u modi ideja o ravnoteži posla i rada: sve više ljudi smatra da, ako Europa želi nastaviti trku s Azijom, mora oživjeti ideju socijalne države. Jesu li to samo pusti snovi u doba kad su komunikacijske tehnologije nepovratno ubrzale život? Nisu li i one drugi glavni uzročnik stresa? Kako da se u društvu smanji stres kad ljudima vladaju mobiteli – ne samo kad su na poslu, nego i doma, na putu ili dok šeću šumom s djecom? Rekao bih da tehnologija kao takva nikad nije problem – ni nuklearna energija ni pametni telefoni – jer ne određuje društveno ponašanje. Društvene norme određuju društveno ponašanje. Ako je glavna društvena norma stalno natjecanje i efikasnost, ljudi neće isključivati mobitele dok jedu, nazoče kulturnom događaju ili vjerskom obredu, pa čak ni dok spavaju. Kada će norma biti ravnoteža rada i života te integritet obiteljskog života ljudi će gasiti pametne telefone da bi bili malo sami.

MODERNE KOMUNIKACIJSKE tehnologije nesumnjivo su podigle produktivnost. Zašto ne bi pomogle i tome da se život uredi na taj način da u njemu bude više slobodnog vremena i snage za obiteljski život, kulturu, vjeru ili pak političke i društvene aktivnosti? Jer sve su to prijeko potrebni čimbenici visoke razine produktivnosti radne snage u modernoj ekonomiji. Stres u društvu posljedica je pogrešnog određivanja društveno-ekonomskih normi. Kad važeće norme ugrožavaju koheziju i životnost društva te dugoročnu gospodarsku produktivnost, moraju se promijeniti. Nećemo biti prvo društvo koje je učilo na pogreškama.

Komentiraj