BARIKADE U BUDIMPEŠTI: Kaos i nered zbog komunističkog tajkuna

Objavljeno u Nacionalu br. 567, 2006-09-25

Mađarski premijer Ferenc GyurcsÁny, zbog kojeg su prošlog tjedna u Budimpešti izbili neredi, bio je omladinski komunistički dužnosnik, a oženjen je za unuku čovjeka koji je sa Sovjetima gušio mađarski ustanak 1956.

Demonstracijama, koje su u Budimpešti i nekim drugim mađarskim gradovima prošlog tjedna izbile protiv mađarskog predsjednika Ferenca Gyurcsánya, povod je bio objavljivanje šokantne premijerove audiosnimke iz koje se vidi da je on grupi stranačkih suradnika priznao – poprativši to s obiljem psovki – kako je Mađarska u ozbiljnoj krizi, a da je njegova stranka na travanjskim parlamentarnim izborima pobijedila zato jer je on “lagao ujutro, lagao poslijepodne i lagao noću”. No, nije to bio jedini razlog demonstracija. Ljudi su prosvjedovali protiv opće bahatosti mađarskog premijera, čemu je ova tajno snimljena audiovrpca samo najnoviji dokaz. Gyurcsány je izuzetno bahat čovjek. Da je on čovjek drukčijeg kova možda bi i akcija protiv njega bila mirnija i staloženija. No, Mađari znaju da je on prgav, bahat, bezobrazan, prost, pa se njegovim protivnicima s desnice čini da ga s vlasti mogu maknuti samo na ovaj način. Nije mu to prvi put da je šokirao javnost. Prije šest mjeseci, tijekom predizborne kampanje, kada su mu u jednom malom mjestu zviždali i vikali pogrde on je prstom pokazao između nogu prema svojoj muškosti, te navodno – barem tako tvrde neki predstavnici opozicije – rekao: “Možete mi popušiti.” To je u stilu Ferenca Gyurcsánya, koji je uvijek bio drzak, i sa samo 44 godine daleko je dogurao, i to ne samo u političkom smislu. Cijelog se života žurio, te se nije baš osobito libio, tvrdi mađarska štampa, gaziti preko drugih da bi postigao svoje ciljeve. Gyurcsány se rodio 4. lipnja 1961. godine u gradu Papi u zapadnoj Mađarskoj. Krenuo je u elitnu školu u Budimpešti, ali je iz nje izbačen zbog nediscipline, pa je kasnije studirao za učitelja u provincijskom gradu Peczi, gdje je dovršio i studij ekonomije 1990. godine. Sredinom osamdesetih učlanio se u omladinu tadašnje vladajuće komunističke Mađarske socijalističke radničke partije, te je u toj organizaciji dogurao do predsjednika nacionalnog studentskog ogranka. Kad je 1989. godine u Mađarskoj ukinut komunistički sistem, postao je potpredsjednik nove Mađarske socijalističke stranke koja je nastala iz Mađarske radničke partije, ali se godinu dana kasnije politički pasivizirao kako bi se bavio privatnim businessom. Osjetio je da mu rušenje komunističkog sustava otvara mogućnosti za osobni prosperitet, pa je prešao u poduzetnike, te se bavio ekonomskim savjetovanjem, investicijama i financijama. Bio je u tome izuzetno uspješan, jako se obogatio te se danas nalazi na listi 50 najbogatijih Mađara.

Tvrdi se da je u businessu koristio svoje veze iz komunističkog doba s nekadašnjim komunističkim funkcionarima, koji su zadržali pozicije i u novom sistemu. Vratio se iznenada u politiku 2002. godine, i to kao strateški savjetnik tadašnjeg premijera Medgyessyja, također bivšeg komunističkog kadra, koji je krajem osamdesetih bio zamjenik premijera komunističke vlade, a devedesetih direktor raznih banaka, a s kojim je Gyurcsány bio u izuzetnim odnosima. Medgyessy ga je 2003. godine uveo u svoju vladu za ministra sporta, a Gyurcsány se snažno aktivirao i u radu Mađarske socijalističke stranke, pa je početkom 2004. postao predsjednik te stranke u sjevernom dijelu zemlje. Iako je u stranci bio kratko, stvorio si je bazu unutar nje, sklapao je brojne političke paktove s utjecajnim starijim članovima te za samo 18 mjeseci postao jednim od ključnih ljudi stranke. Svi su mogli zamijetiti da je izvanredan političar, spretan operativac, vrlo vješt govornik, majstor političkog marketinga, vrlo marljivi agitator. Kad je dovoljno ojačao izigrao je Medgyessyja, odmaknuo se od njega, pomogao je da bude srušen i učinio sve da bude izbaran na njegovo mjesto. Na čelo vlade došao je u pola mandata. Za njega je bila opasna jedna karakteristika postkomunističke Mađarske. Otkad je u Mađarskoj uvedena demokracija na svakim parlamentarnim izborima dolazilo je do promjene vlade, pa su se socijalističke vlade mijenjale s vladama desne koalicije i obratno. Većina političkih komentatora predviđala je da će se to ponoviti i na izborima zakazanim za proljeće 2004., da će desnica ponovno smijeniti ljevicu, a to su komentatori predviđali tim više što je u trenutku kada je preuzimao vođenje vlade njegova socijaldemokratska stranka bila prilično nepopularna.

Gyurcsány je, međutim, vrlo rano ušao u predizbornu kampanju, koju je sam osmislio. Procijenio je da je osobno politički mnogo snažniji od svojeg desnog suparnika, predsjednika najjače desne stranke Fidezsa Viktora Orbána, pa je kampanju personalizirao kao politički dvoboj njih dvojice. U tom smislu tijekom kampanje isticao je uspjehe svoje vlade i tvrdio kako je Mađarska usred novog snažnog razvojnog ciklusa zbog kojeg ekonomija buja. Taktika mu je bila jako dobra, iako je bilo i mnogo kritika na njegov račun. Tijekom kampanje Gyurcsány nije birao riječi kad je napadao političke protivnike, posebno Orbána, pa je bilo pritužbi da je prešao običaje civilizirane političke borbe. Njegova je stranačka agitatorska taktika postigla rezultat pa je na izborima pobijedio postavši tako prvi mađarski postkomunistički premijer koji je na izborima uspio zadržati vlast. No, i sam je vrlo brzo postao svjestan da je pitanje – kako dugo. Postajalo je sve očitije da su mađarski ekonomski pokazatelji jako loši, da zemlja ulazi u krizu iz koje će se moći izvući samo strogim mjerama štednje, koje će pogoditi najsiromašnije stanovništvo. A u Mađarskoj se dogodio paradoks, nacionalistička desnica u najvećem broju k sebi je privukla najsiromašnije, dok su se brojni nekadašnji socijalistički kadrovi, koji su se, poput Gyurcsánya, u novim prilikama dobro snašli i obogatili, okupili u redovima socijalista. Možda je i to razlog uspoređivanja sadašnjih demonstracija s onim što se događalo prije 50 godina, s antikomunističkim demonstracijama koje su prerasle u ustanak 1956. godine. Neke formalne sličnosti, sličnosti u metodama demonstracija, te neke slične parole, začudile su inozemne promatrače najnovijih budimpeštanskih događaja jer im se činilo kako bi antikomunističke parole u suvremenoj Mađarskoj, koja je prošla tranziciju, ušla u Europsku uniju i NATO, trebale biti deplasirane.

Dopisnik londonskog Independenta Stephen Castle u jednom svojem izvještaju s budimpeštanskih noćnih demonstracija ispred mađarskog parlamenta citirao je izjavu mladog demonstranta sa zastavom, zašto sudjeluje u demonstracijama: “Bivši komunisti postali su najveći kapitalisti. Naš je cilj isprati ih iz političkog i ekonomskog života zemlje, jer robovi bivšeg sistema ne mogu biti predvodnici ove zemlje. To su ubojice.” Naravno da je mladi demonstrant pod tim mislio i na Gyurcsánya, upravo zato jer je osamdesetih godina bio ambiciozni omladinski komunistički funkcionar, kada je pao komunizam pretvorio se u poduzetnika te se obogatio koristeći se starim komunističkim vezama, a uključio se ponovno u politiku tek nedavno kada je vlast ponovno osvojila Mađarska socijalistička stranka, koja vuče korijene upravo iz nekadašnje mađarske komunističke partije. Za to da Gyurcsány izravno vuče korijene upravo iz komunističkog doba postoji još jedan nesumnjivi dokaz, a on je vezan uz njegovu treću suprugu, s kojom živi u budimpeštanskoj vili. Njegova sadašnja, treća supruga je 34-godišnja Klara Dobrev, majka dvoje od četvero njegove djece, visokoobrazovana politička funkcionarka s dva završena fakulteta, ekonomijom i pravom, koju je upoznao prije nego što se aktivirao u politici. Ona je bila šefica kabineta njegova prethodnika na premijerskom položaju Petera Medgyessyja, te je potom bila potpredsjednica Nacionalnog plana za razvoj, ali je to mjesto u državnoj službi napustila kad joj je suprug postao premijerom. No, ono što Gyurcsányevi protivnici najčešće spominju kada govore o njegovoj supruzi jeste njeno porijeklo. Ona se rodila u Sofiji, otac joj je Bugarin Peter Dobrev, a majka Mađarica Piroska Apro. Njena majka kći je jednog od najpoznatijih mađarskih komunističkih vođa Antala Aproa, kontroverznog upravo zbog njegove uloge u događajima 1956. godine, a za mnoge je Mađare činjenica da je njihov premijer oženjen za unuku tog čovjeka u najmanju ruku neprihvatljiva. Antal Apro rodio se 1913. godine u Szegedu u vrlo skromnoj obitelji, završio je samo osnovnu školu, te se u potrazi za poslom skrasio u Budimpšeti gdje je radio kao soboslikar. Ušao je 1930. godine u zidarski sindikat, godinu dana kasnije u mađarsku komunističku partiju, te je tijekom sljedećih godina postao jedan od glavnih sindikalnih i komunističkih organizatora, zbog čega je više puta boravio u zatvoru. Tijekom rata pokušavao je organizirati pokret otpora, a nakon rata bio je na raznim visokim funkcijama u državi, partiji i u sindikatima, a od 1953. godine bio je zamjenik premijera s posebnim zadatkom da razvija ekonomske odnose s SSSR-om. Bio je vrlo moćan, pa iako je bio u sporu s tadašnjim mađarskim komunističkim vođom, konzervativnim staljinistom Mátyásom Rákosijem, zbog svoje političke stature ostao je na svojem položaju. Kada se ujesen 1956. godine počeo razvijati demokratski pokret protiv Rákosija činilo se da će se Apro prikloniti Rákosijevim protivnicima i borcima za demokraciju. On je, na primjer, početkom listopada 1956. godine bio govornik na ponovljenom pogrebu Laszlu Rajku, najpoznatijoj komunističkoj političkoj žrtvi Rákosijeva režima koji je 1949. godine smaknut nakon montiranog procesa. Štoviše kada je vodeći čovjek prodemokratskog pokreta Imre Nagy 26. listopada 1956. godine na vrhuncu protukomunističke pobune odlučio sastaviti vladu Apro je ušao u njegovu vladu kao ministar industrije. No, samo dan kasnije se Apro predomislio. Prethodnih dana su u Budimpešti izbili neredi, došlo je do revolucije, intervenirala je sovjetska vojska, te se nakratko povukla. Sovjetski ambasador u Budimpešti Jurij Andropov počeo je okupljati prosovjetski nastrojene mađarske komunističke funkcionare izvan Budimpešte u želji da utemelji prosovjetsku vladu, koja će potom pozvati sovjetsku armiju da uguši revoluciju. Pod zasad neobjašnjenim okolnostima Apro je 27. listopada 1956. godine pobjegao iz pobunjene Budimpešte, te otišao u zapovjedništvo sovjetske vojske u Tokol, sovjetski su ga vojnici prebacili u Szolnok gdje je od tih izdajica revolucije oformljena nova prosovjetska komunistička vlada. Za premijera je postavljen Janos Kádár, a za ministra industrije Apro. Kada je sovjetska vojska nekoliko dana kasnije krvavo ugušila budimpeštansku pobunu uz velike žrtve branitelja demokracije, ta je izdajnička vlada ustoličena u Budimpešti i vladala je sljedećih dvadesetak godina. Apro je u vrhu komunističke partije bio sve do 1988. godine, kada je isključen iz centralnog komiteta zajedno s tada već senilnim Kádárom. Kádár je umro 1989. godine, a Apro 1994. godine. Kádárova senilnost a zatim i smrt, zbog čega je mađarski komunistički režim u ključnom trenutku kada je u cijeloj Istočnoj Europi počinjala demokratska tranzicija bio sasvim slab, imale su značajnih političkih posljedica za Mađarsku.

U Mađarskoj se komunistički režim jednostavno formalno utišao a da nije bilo dramatičnog prijeloma, da nije bilo njegova drastičnog iznenadnog sloma, te novog političkog početka na novim demokratskim osnovama. I u Mađarskoj su, doduše, tih godina uvedene demokratske promjene, ali nije bilo kadrovskog reza, pa su bivši kadrovi bez većih teškoća nastavili karijere i u tranzicijskoj Mađarskoj. Gyurcsány je za mnoge Mađare danas upravo simbol činjenice da Mađarska nije raskrstila s prošlošću, pa neki demonstranti sada to žele napraviti sa zakašnjenjem od 17 godina.


Okrutni obračuni

Ferenc Gyurcsány postao je prije dvije godine i premijerom otkazavši lojalnost čovjeku koji ga je u politiku doveo, svojem prethodniku, tadašnjem mađarskom premijeru Peteru Medgyessyju, dao ostavku na mjesto u vladi, a potom organizirao stranački puč protiv njega, o čemu je kao o primjeru političke nelojalnosti pisao čak i londonski The Economist. Vješto je otklonio i prijetnju od vođe oporbenog Fidesza na prethodnim izborima. Iako je vođa ljevice Viktor Orbán dvije godine mlađi od njega, Gyurcsány ga je prikazivao kao stari politički kadar koji je već Mađarskoj dojadio, zato što je Orbán već 15 godina bio na čelu svoje stranke, a sebe je prikazivao kao političkog inovatora koji će pokrenuti Mađarsku.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović