Objavljeno u Nacionalu br. 323, 2002-01-22

Nemoralni plan SDP-a za ostanak Bandića na gradonačelničkoj funkciji-SDP će opet predložiti Bandića za gradonačelnika.

Premda je gradonačelnik Milan Bandić podnio neopozivu ostavku, Nacional je doznao da je u zagrebačkoj organizaciji SDP-a u tijeku opsežna operacija da on sačuva tu funkciju. Budući da predsjednik SDP-a Ivica Račan na sjednici Predsjedništva stranke u nedjelju, 20. siječnja, nije predložio novog kandidata za gradonačelničku funkciju, a nije zatražio ni Bandićevu smjenu s mjesta predsjednika Gradskog SDP-a, Bandićevi pristaše to su protumačili kao otvaranje vrata da se dosadašnji gradonačelnik ponovno kandidira za tu dužnost. To je, uostalom, potvrdio potpredsjednik zagrebačkog SDP-a Zdravko Tomac najavivši da će SDP raspisati nove izbore na kojima će Bandić još uvjerljivije pobijediti. Takva odluka, međutim, nije donesena na sjednici Predsjedništva SDP-a.

Tomčevu strategiju Bandićeva povratka njihove su pristaše potanko razradili već u nedjelju poslije podne, odmah nakon sjednice Predsjedništva SDP-a. Scenarij je sljedeći: Bandićeva ostavka bit će prihvaćena na sjednici Gradskog poglavarstva 31. siječnja, a nakon toga SDP će morati ponuditi novog kandidata za tu funkciju. A to može biti samo Milan Bandić. Tada će se HNS morati odlučiti: ili će podržati Bandića, ili će biti raspisani novi izbori. A Bandić će u tom slučaju opet predvoditi listu SDP-a i sigurno pobijediti, predviđaju njegovi pristaše.

Problem je, međutim, u tome što dio političara ne razumije da Bandićeva ostavka nije unutarnje pitanje SDP-a, odnosa snaga ili pak manevriranja unutar stranke, nego pitanje elementarnih načela u politici. Bude li SDP ponovno kandidirao Bandića za gradonačelnika, ta stranka neće poštovati građane, izigrat će povjerenje svojih birača i zaštititi nemoralno i neodgovorno ponašanje. A takva stranka, pokazala je to i sudbina HDZ-a, nema političke budućnosti.

Sva težina takve odluke sada je na Milanu Bandiću: hoće li on imati snage pokazati se časnim čovjekom ili će, u želji da sačuva vlast, grubo pogaziti moralne norme. On mora odlučiti hoće li pokušati još jednom izigrati očekivanja javnosti ili će se pomiriti s odlukom da se mora povući. Bandić je u ponedjeljak, 21. siječnja, odbio odgovoriti na pitanje Nacionala hoće li se, kako je to najavio Tomac, ponovno kandidirati za mjesto gradonačelnika. Umjesto toga odgovorio je da su relevantne samo Račanove i njegove izjave, a da svi ostali govore samo u svoje ime te da on to ne želi komentirati. Budući da u svom odgovoru nije odbacio Tomčevu ideju, jasno je da zapravo računa na takav rasplet.
To su Nacionali u ponedjeljak, 21. siječnja, potvrdili i Bandićevi bliski suradnici. Štoviše, upozorili su da će Bandić i njegovi sljedbenici, ako ne uspiju u svom naumu, izaći iz SDP-a i osnovati vlastitu stranku. Nova partija već ima i ime: Hrvatski socijaldemokrati. I pitanje financiranja, najveći problem svih stranaka, također je već riješeno.

Povod za ideju o novoj stranci nije bio nedavni prometni incident koji je izazvao zagrebački gradonačelnik: zbog latentnih sporova i sukoba Bandića i Tomca s Račanom taj je projekt, tvrdi se, dugo razrađivan u redovima zagrebačkih stranačkih oponenata predsjedniku SDP-a. Svaki put kad je prijetilo da se razbukta sukob između Račana i Bandića, tu su rezervnu varijantu sljedbenici zagrebačkog gradonačelnika iznova aktualizirali i dorađivali.

Bandića i njegove zagrebačke sljedbenike na osnutak vlastite stranke najviše potiče to što je SDP na lokalnim izborima dobio 27 posto glasova, gotovo dvostruko više nego prosječno u ostalim sredinama u Hrvatskoj. Osim toga, po općem uvjerenju SDP Zagreba najbolje je organizirani ogranak socijaldemokrata. Stoga su oni potpuno sigurni u trijumf u Zagrebu, ali i u uspjeh na nacionalnoj razini. Nacional je također doznao kako se u Bandićevim krugovima očekuje da će Hrvatskim socijaldemokratima pristupiti veći dio članova SDP-a iz Zagreba, ali i iz drugih stranačkih organizacija u Hrvatskoj. Novi članovi regrutirali bi se iz dviju skupina nezadovoljnih socijaldemokrata: onih koji u prvoj podjeli vlasti nisu dobili očekivane funkcije te onih koji bi željeli biti u stranci koja će u svom programu jače naglasiti nacionalnu komponentu. Bila bi to posve dezideologizirana stranka umjerenog nacionalnog naboja.

Milan Bandić je, po opisu jednog čelnika socijaldemokrata, prvi visokopozicionirani esdepeovac koji se vulgarno dezideologizirao, koji nema nikakvih političkih ideja i ciljeva, nego je stvorio klijentelističku strukturu radi i održavanja na vlasti po svaku cijenu. Kao krunski dokaz da mu namjere nisu čiste iznosi podatak da Bandić patološki nastoji kontrolirati svaki segment gradske vlasti, da baš svuda, pa i na najbezazlenije položaje, postavlja svoje ljude. Sve to upućuje na to da su njegove ambicije neograničene: apsolutnom vlašću u Zagrebu Bandić se želi domoći čelne pozicije u SDP-u na nacionalnoj razini, a potom i u državi. Ideolog Bandićeve frakcije je potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac koji je, nakon što ga je Račan politički marginalizirao u središnjici stranke, potražio utočište kod Bandića. Račan i Bandić komuniciraju jedino preko Tomca, a on ih obojicu uvjerava da njih dvojica ne mogu jedan bez drugoga. Uz Bandića i Tomca u toj frakciji još su, tvrdi se, SDP-ovi saborski zastupnici Slavko Kojić i Nenad Stazić, bivši zastupnik Županijskog doma Ratko Maričić te još nekoliko širokoj javnosti manje poznatih gradskih dužnosnika SDP-a.

Jedan visoki državni dužnosnik iz SDP-a upozorio je Nacionalova novinara da se temeljne političke i ideološke razlike između Bandićeve frakcije i većeg dijela SDP-a mogu nazreti iz odnosa prema HDZ-u. Po njemu, Milan Bandić i Zdravko Tomac smatraju da je apsolutno štetno za cijelo društvo i SDP posebice a priori odbijati suradnju s HDZ-om. Njihova je teza da izolacija HDZ-a, koju provode stranke vladajuće koalicije, onemogućava demokratsku preobrazbu HDZ-a, gura tu stranku sve više udesno i tjera je da traži oslonac među najrigidnijim strankama i političkim skupinama te tako još više antagonizira odnose u društvu. Stoga smatraju da valja ohrabrivati stranačke ogranke SDP-a, posebice u središnjoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, da na lokalnim razinama surađuju s HDZ-om. Osnovna politička i ideološka načela te frakcije temelje se na zalaganju za prevladavanje podjela na suprotstavljene političke blokove te na protivljenju starim ideološkim shemama i političkim isključivostima. Sve to po mišljenju Bandića i Tomca produbljuje ideološke razlike u društvu i dijeli hrvatski korpus, a osim toga stalno gura SDP u sukobe s desnicom, što socijaldemokrate ideološki radikalizira i marginalizira.

Bandićevi protivnici pak tvrde da on oko sebe okuplja ljude bez ikakvih političkih ili ideoloških opredjeljenja te moralnih skrupula, koji političku angažiranost doživljavaju kao mogućnost da se prečacem uspinju po društvenoj hijerarhijskoj ljestvici.
Tu frakciju, koja je jezgra buduće stranke Hrvatski socijaldemokrati, u SDP-u definiraju kao vlastitu ideološku i političku desnicu.

Nacional je doznao da Bandića i njegove pristaše na ponovno kandidaturu, ali i eventualni osnutak nove stranke, posebice ohrabruju rezultati najnovijih istraživanja javnog mijenja koje je provela agencija Puls na uzorku od čak tri tisuće građana i koje potvrđuje da je SDP i dalje najsnažnija stranka u Zagrebu. SDP je osvojio 29, 5 posto glasova, HDZ 22, HNS 11,5 dok su HSLS i DC prešli izborni prag. SDP je čak ojačao nakon Bandićeva incidenta za dva posto glasova.

U Gradskom SDP-u, koji je zasad potpuno na Bandićevoj strani, smatraju da se on neopozivom ostavkom, kajanjem na sjednici Predsjedništva SDP i isprikom građanima oprao za počinjeni grijeh. Stoga smatraju da ima moralno pravo ponovno se natjecati za tu funkciju.

Ako se to dogodi, bit će to nova sramota za SDP, ustvrdila je nekolicina vodećih socijaldemokrata u razgovoru za Nacional. Po njihovu mišljenju, to će razotkriti da je SDP pokušao prevariti građane te da mu nije bilo ni nakraj pameti da uspostavi, kako je to za Nacional izjavio visoki dužnosnik HDZ-a, nove standarde u političkom životu Hrvatske po kojima političari moraju poštovati i uvažavati moralna načela, a ne samo sudsku ili političku odgovornost. Čak je i u vrhu HDZ-a takvo ponašanje SDP-a dočekano s velikim odobravanjem: vjeruju da će se po istom modelu moralne odgovornosti napokon moći obračunati s Ivićem Pašalićem.

Za nastale nejasnoće najodgovorniji je predsjednik SDP-a Ivica Račan. On se, po svom starom običaju, pokušao kompromisima i nejasnim nagodbama izvući iz afere. Račan se, naime, dogovorio s Bandićem da će ovaj podnijeti neopozivu ostavku već u petak, 18. siječnja. Što su se njih dvojica tom prilikom dogovorili, teško je reći, no lakoća kojom je Bandić prihvatio tu odluku upućuje na to da ju je protumačio samo kao jednu od epizoda u svom političkom životu, a ne kao definitivni kraj političkih ambicija. Račan je odmah nakon Bandićeva pristanka da ponese ostavku o tome obavijestio većinu članova Predsjedništva SDP-a pa se oni na sastanku u nedjelju, osim ministra branitelja Ivice Pančića, kojem je Bandić vjenčani kum, nisu pretjerano javljali za riječ niti su protuslovili tom sporazumu. Pančića je u zahtjevima da Bandić ne podnosi neopozivu ostavku podržavao samo Zdravko Tomac.

Račan je na početku objasnio da SDP nije više mogao podnositi pritisak medija i HNS-a, da su napadi poprimili razmjere koji su već ozbiljno nagrizli ugled SDP-a. Račan je ustvrdio da je Bandić pogriješio te da zato mora preuzeti odgovornost. Bandić se suglasio s takvim Račanovim objašnjenjem, rekao da mu je žao što je nanio toliku štetu SDP-u, da preuzima svu odgovornost i da zbog toga odstupa jer želi zaustaviti napade medija i političkih stranaka na SDP. U vrlo emotivnom govoru Bandić je poručio da je SDP važniji od svakog pojedinca, da je nužno da se jednoglasno podrži njegova ostavka kako bi se sačuvalo jedinstvo SDP-a.

Tomu su se suprotstavili jedino Pančić i Tomac. Pančić je tvrdio da nema potrebe da Bandić podnosi neopozivu ostavku jer je dovoljno to što se ispričao građanima i ponudio mandat na raspolaganje. Optužio je Željku Antunović da u trenutku kad afera pada u zaborav javno zahtijeva da Bandić podnese ostavku. Tomac je pak tvrdio da se čini velika pogreška, da je Bandić sjajan gradonačelnik, da je na čelu najbrojnije i najbolje organizirane stranačke organizacije, da će njegova ostavka značiti poraz SDP-a a trijumf HNS-a. Više se puta javljao za riječ, a na kraju je predbacio stranačkim dužnosnicima da su ga takvim svojim ponašanjem doveli u glupu situaciju jer će , zbog toga što je branio stranačko stajalište da Bandić ostane na funkciji, ispasti smiješan. Tomčevi istupi vidljivo su iritirali njegove kolege, a u jednom trenutku čak ga je i Bandić zamolio da ga prestane braniti jer mu time samo otežava položaj. Tomac je nakon toga, revoltiran i uvrijeđen, napustio sjednicu. Problem je, međutim, nastao u trenutku kad je trebalo glasovati i kad se pokazalo da Predsjedništvo nije jedinstveno jer je Pančić odbio podržati Bandićevu ostavku. Tada su ga ostali članovi Predsjedništva počeli uvjeravati da je važno da se u javnost izađe sa zaključkom da je Predsjedništvo bilo jedinstveno te da je u najvećem stranačkom interesu da odstupi od svog tvrdoga stajališta. Ivan Ninić je iznio svoj primjer poštovanja stranačke discipline kad je odustao od namjere da se javno suprotstavi suradnji SDP-a i HSLS-a, premda je i tada, kao i sada, bio protiv toga. Račan je na prvu sjednicu Predsjedništva SDP-a, kad je htio braniti Bandića, pozvao samo Tomca. No kad je trebao osigurati podršku za njegovu smjenu, pozvao je kao pojačanja Ivana Ninića i Milanku Opačić.
Na kraju je Pančić ipak popustio pa je Račan mogao objaviti da je odluka donesena jednoglasno. To je Račanu bilo iznimno važno. Znao je da će Bandićeva smjena otvoriti pitanje jedinstva u stranci, da će povući za sobom priče o frakcijskim borbama, ali i o njegovu osobnom obračunu s najvećim konkurentom. Račan je sve to želio preduhitriti pa je posebno isticao kako je Bandić bio odličan gradonačelnik, a krivnju za njegovu smjenu prebacio je na medije i HNS.

Nacional je doznao da su Račan, Tomac i neki članovi Predsjedništva žestoko napadali ponašanje HNS-a te da nisu krili kako bi za SDP bilo najbolje da se riješi narodnjaka u Zagrebu i zamijeni ih s HSS-om i HSLS-om. Upravo zbog toga Bandićevi pristaše vjeruju u Račanovu iskrenost kad najavljuje mogućnost da se raspišu novi izbori u Zagrebu.
Dio članova Predsjedništva SDP-a smatra, međutim, da je Račanov blagonaklon odnos spram Bandića samo puko zavaravanje protivnika, taktiziranje i kupovanje vremena. Račan, tvrde oni, očekuje da će javnost s još većom osudom dočekati namjeru Bandića da ostane na gradonačelničkoj funkciji te da će za tjedan dana, na novoj sjednici Predsjedništva, moći ponovno reći da je zbog pritiska javnosti nemoguće realizirati ideju o Bandićevu povratku. To više što javnost, kao i sve ostale stranke, s gnušanjem odbacuju mogućnost raspisivanja novih izbora jer to znači neodgovorno rasipanje novaca i vremena. Tako bi se Račan, na elegantan način, u nekoliko faza, riješio svog najvećeg stranačkog konkurenta.

Tomu će se, međutim, žestoko suprotstaviti Bandićevi sljedbenici koji su na sjednici Predsjedništva gradskog SDP-a složno podržali svog predsjednika, a smirila ih je samo najava da će Bandić ipak sačuvati svoj položaj. Oni su uvjereni da Račan nema snage za obračun s Bandićem jer nikad nije bio slabiji.

Zlatko Tomčić javno tvrdi da je Račan prestar za premijera, Budiša samo čeka da uđe u Vladu i ograniči njegovu moć, afere s ugovorom o granicama i prijevozom naftnih derivata dodatno su ga kompromitirale, pa Račan, po mišljenju Bandićevih pristaša, neće imati snage da otvori još jedan bok i uđe u sukob sa zagrebačkom organizacijom. Ako se pak to dogodi, oni su spremni napustiti SDP i osnovati vlastitu stranku.

Afera s Bandićem razotkrila je niz novih političkih fenomena i procesa u SDP-u koji su se počeli razvijati nakon parlamentarnih izbora u siječnju 2000. Ponajprije, SDP nije tako jedinstvena i monolitna stranka i, što je najvažnije, počele su se oblikovati stranačke frakcije.

Procijepi koji su se pojavili u SDP-u, a posebice stvaranje jake Bandićeve frakcije te nagovještaji da će on, u slučaju da budu smijenjen, osnovati vlastitu stranku, dramatično su ugrozili sliku SDP-a kao jedine stabilne stranke u državi, ali i njeno funkcioniranje kao vodeće političke snage. I socijaldemokrate, kao i većinu ostalih političkih stranaka u Hrvatskoj, razjedaju jednake boljke: politička nezrelost i ideološka neprofiliranost vodstva, liderske ambicije, egoizam i egocentričnost, pohlepa za vlašću, položajima, materijalnim probitkom i privilegijima.

Nakon afere s Bandićem SDP, koliko se god trudio, ipak više neće moći djelovati kao homogena cjelina: potresat će ga sve veće unutarnje napetosti i sukobi. Ako pak SDP na sljedećim izborima ne osvoji jednak ili veći broj glasova nego 2000., što je već sada sasvim izvjesno, razne frakcije i lobiji nužno će postaviti pitanje odgovornosti Ivice Račana i njegovih najbližih suradnika. U takvim situacijama u demokratskim strankama vodstva podnose ostavku. To će biti trenutak istine koji će pokazati tko ima više snage i umješnosti da preuzme sudbinu hrvatske socijaldemokracije u svoje ruke: Ivica Račan ili Milan Bandić, čije bi pobjede vjerojatno rezultirale većim ili manjim raskolom u stranci, ili pak nova, mlada generacija socijaldemokrata, koja bi jedina mogla udahnuti SDP-u nove, spasonosne, moderne, europske socijaldemokratske ideje.