Saša Burić

Mladen Badovinac iz splitskog TBF-a se dojmljivo oprostio od Olivera.

Saša je ’73. godište, Lukai ja smo ‘ 77. Tih godina Oliverova diskografska karijera počinje i uzima zamah. Njegove pjesme postaju soundtrack djetinjstva nas troje dalmatinskih dječaka i neupitno izgrađuju dio našeg glazbenog ukusa, identitet nas kao dalmatinaca i ljudi dobre volje koji raširenih ruku dočekuju putnike namjernike u našu malu dalmatinsku romancu. 

Oliverov glas je jedan od najljepših i najupečatljivijih glasova u povijesti glazbe, a njegova interpretacija je uvijek bila inteligentna, ukusna i prepuna emocija koje se s nevjerojatnom lakoćom izliju iz zvučnika već s prvim otpjevanim tonom. 

Prirodan talent, genije, čudo prirode, med medeni. To je neupitno svima nama koji smo ušli u njegov glazbeni svijet i zavoljeli ga. 

Ali nas troje smo imali sreću da upoznamo Olivera i da se u nekoliko navrata družimo s njim, a to vam tek doživljaj Olivera ispali u stratosferu. I nas je ispalilo!

Prvi put smo se sreli sasvim slučajno u jednom splitskom kafiću zajedničkog nam poznanika u Getu, u centru, bilo je neko gluvo, pusto predvečerje, kafić prazan, on sam, preslušava album “Dvi, tri riči” koji je trebao izaći uskoro tih dana. Odmah nas je pozdravio i pozvao za stol i nakon otapanja naše uvodne tremice, priča se zakotrljala kao da se znamo sto godina i potrajala čitavu večer i ušla u noć. Ne sjećam se svakog detalja al se dobro sjećam kako smo se valjali od smijeha uz njega, jednog od najduhovitijih tipova koje smo sreli na svom putu. 

Hodajući spomenik dalmatinske pisme je sjedio satima s nama, zbijao šale i u nijednom trenutku nismo osjetili da je kolosalna slava koju je stekao u njemu probudila išta od onih ružnih manira što se lako dogodi kod slabijih karaktera. Bilo je jebeno! 

Slušali smo skupa album i komentirali i bilo je jasno da je odličan. Njegov komentar je bio: “Dobar je al je za zaspat’ “.

Pretpostavljam da je mislio da će nama kao reperima to biti premekano i dosadno i opet je bilo jasno da redovito zaboravlja da je on Oliver Dragojević, naš Frank Sinatra, najveći, hodajući spomenik dalmatinske pisme čiji glas je upisan trajno i u naš DNK. Skroman, topal čovjek, zajebant, zaljubljen u glazbu, utjelovljenje glazbe čije su pjesme najljepši zvučni prikazi onog zdravog dalmatinskog duha. Često se sjetim te izjave: “..za zaspat” i nemam problem s tim jer san u koji te Oliver uljulja je spokojan i sladak i revitalizirajući pa se nakon slušanja Olivera zapravo uvijek osjećam budniji jer njegove pjesme bude radost življenja u svima nama koji ih osjećamo. 

Tako će biti zauvijek, to je sigurno. Legendo, ostaješ nam zauvijek u srcima, u umu i foto albumu. Ostaje nam i beskrajan žal šta nećemo imat opet priliku naletit na tebe u gradu i proplakat od smijeha bar još jednu večer. 

A sada ti želimo miran i spokojan san dragi Olivere. Hvala ti na svemu, na pjesmama, gostoprimstvu i zajebanciji. Nadamo se da ti nismo bili: “..za zaspat”. 

Tvoji Mladen, Saša i Luka iz TBF-a.

Komentiraj