AZRA, TO SAM JA: ‘Đoni, zašto živiš bez love i domovine?’

Objavljeno u Nacionalu br. 522, 2005-11-14

Alka Vuica, revoltirana izjavom Branimira Đonija Štulića da ‘nije lud uzeti hrvatsku putovnicu’ nazvala ga je u Nizozemsku i s njim vodila dug i težak razgovor

Kad je neki dan u Jutarnjem listu objavljena bombastična vijest da je Đoni B. Štulić izjavio navodno za jedan bosanski list da ne želi i “nije lud” uzeti hrvatsku putovnicu, moram priznati da sam bila šokirana. Iako su Đonijevi stavovi u posljednjih desetak godina prilično oprečni svemu što je govorio i pisao kao frontman Azre osamdesetih godina, nisam mogla odoljeti da ga ne nazovem i provjerim je li to istina. Iako s Đonijem nemam neke redovite kontakte niti mogu reći da smo prijatelji, u posljednjih se nekoliko godina čujemo povremeno, uglavnom noću, kad ga ja nazovem u Nizozemsku gdje živi od sredine osamdesetih.

Kako je Hrvatsku uhvatila retromanija, baš kao i ostatak svijeta, te su bendovi iz osamdesetih i njihove pjesme opet turbo popularni, nekoliko sam puta nazvala Đonija kao jednu od kultnih ličnosti tog vremena i molila ga za intervju, na koji on nikako nije želio pristati. Naime, otkad je raspustio grupu Azra za koju kaže: “Azra, to sam ja!”, Đoni se povukao u anonimnost nizozemske nizine, živeći život potpuno odvojen od svega što je nekada bio i odbijajući da se svega toga prisjeti.

Kada se “udao” za službenicu iz Utrechta, Đoni je još nekoliko puta navratio u grad u kojem je odrastao, ali od početka rata, dakle od početka devedesetih, nije više dolazio. Namjerno kažem da se Đoni “udao” jer iako nikad nije bio žigolo niti “sponzoruša”, već godinama živi od plaće svoje supruge službenice i – kažu njegovi frendovi koji su ga nekoliko puta posjetili – nema ni za pivo.

Znao je govoriti da su ga pokrali i da mu Croatia Records, bivši Jugoton, duguje “masne” pare za autorska prava, ali nikada to pitanje nije povukao pravnim putem niti je ikada došao podići hrvatsku putovnicu na koju ima zakonsko pravo. Danas je on možda jedini čovjek bez putovnice u ujedinjenoj Europi, čovjek koji ne želi ni svoju prošlost ni svoju budućnost.
No iako tvrdi da ga ne zanima ništa i nitko s ovih prostora, Đoni uredno kupuje sve novine koje izlaze u stranom svijetu na hrvatskom i srpskom jeziku i beskrajno se raduje kad ga nazove netko s ovih prostora. Tako je bilo i te večeri…

“Đoni,” rekla sam, “Alka je.”
“Ej, Vuica, gdje si?”
Đoni uvijek voli ljude nazivati prezimenima. Kaže da im tako odaje poštovanje jer ime nije bitno i može ti ga dati bilo tko, a prezime ti daje dostojanstvo. Možda i podrijetlo? Vrag bi ga znao?!
“Pa… pročitala sam danas u novinama da ne želiš hrvatsku putovnicu i malo sam šokirana… Ne mogu vjerovati. Jel to istina?”
“Naravno da je istina, Vuica, šta će mi to?”
“Pa, ti nemaš nikakvu putovnicu, čak ni nizozemsku… Kako ćeš tako živjeti?”
“Pa, živim, Vuica, živim… Šta vas briga kako živim.”
“Ne razumijem, Đoni, što ti se događa, zašto daješ takve sulude izjave?!”
“Vuica, ja sam rođen u zemlji koje više nema, a ona se zvala Jugoslavija. Jugoslavenski pasoš mi je istekao i ne želim ni jedan drugi!”
“Ali, Đoni,” rekla sam, i to sam i mislila, “ti si odrastao ovdje, među ovim ljudima koji i danas slušaju i vole tvoje pjesme… Išao si s nekim ljudima u školu, imao si prijatelje… Ljudi te vole… Ti si Hrvat.”
“Nisam ja s nikim odrastao. Ja sam rođen u Skopju, isto tako bih mogao uzeti kosovsko državljanstvo!”
“Zašto kosovsko ak si rođen u Skopju?” pitala sam najgluplje pitanje u povijesti svojega života.
“Pa, šta ja znam… Zašto ne?” rekao je Đoni.

Učinilo mi se u jednom trenu da je lud, kao i obično, kada sam s njim razgovarala, ali već u sljedećem Đoni bi tako suvislo pričao o nekim stvarima da bih jednostavno pomislila da ga ne razumijem. Baš kao i nekada, kad je Đoni B. Štulić bio sve samo ne osrednji. Štoviše, bio je ekstreman, drukčiji, jedinstven i karizmatičan. Bio je zvijer koja laje! Puštao je svoje krikove “ravno do dna”, proklinjao je “crvene anđele” i tvrdio da vuče korijene od Grgura Ninskog.
“Moji su iz Nina, Hrvati”, vikao je. Tita je nazivao “čovjekom s nemogućom dikcijom”, govorio je istinu s pozornice raznih rock klubova kao s tribina i bio je pravo čudo od pjesnika. Iza sebe je imao razljućenu gomilu obožavatelja svih vjera i nacionalnosti koju je, vjerujem, mogao povesti bilo kamo da je to želio. Ako je ikad u Jugi postojao “glas naroda”, onda je to bio Đonijev glas.

“Đoni, moj sin i njegovi frendovi slušaju tvoje pjesme, i danas značiš nešto mladim generacijama”, rekla sam. “Napisao si pjesme s kojima smo svi mi odrastali i imao si potrebu mijenjati svijet. Zar ti to uopće nije važno?”
“Vuica,” rekao je, “te su pjesme kurac! Jedini pjesnik je Homer. Dogodile su mi se neke rime i to je to. Ne razumem zašto pravite famu oko toga…”.
Bilo mi ga je žao.
“Đoni, tebi nije dobro, kako si ti uopće?” pitala sam.
“Ko korac u barenoj vodi. Znaš šta je barena voda?”
“Nisam sigurna”, rekla sam. “Ima li neke veze s barom?”
“Ne, to je kuvana voda! Onda znaš kak sam!”
“Zašto pričaš srpski?” pitala sam. “Ti si ipak Zagrepčanin?”
“Moja Vuica, svet ide prema jednostavnosti, sve postaje čistije… Jedini pravi jezik i razvijen na našim prostorima je – srpski!”
Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.

Sjećam se kako sam se iznenadila kad sam ga prvi put vidjela “u živo”. Sjedila sam s Mirkom Ilićem, jednim od naših najpoznatijih ilustratora i dizajnera koji je poslije odselio u New York i ondje napravio uspješnu karijeru, pred Kavkazom na terasi i pijuckala sok. U izlizanim trapericama i nekoj neuglednoj, izblijedjeloj majici, bosih nogu, u “isusovkama”, kratko ošišane kose i neobrijan, prišao nam je Đoni.

“E, moj Iliću, ja za mirisom lijepih žena, eto, stigoh i do tvoga stola”, rekao je i pogledao me ispitivački svojim živim okicama. Namjerno kažem “živim okicama” jer su mu oči bile tako vatrene i žive i nekako preblizu spojene, što mu je davalo vrlo glupav izgled, premda je bio jedan od najinteligentnijih ljudi koji su se kretali gradom. Bila sam iznenađena njegovim izgledom jer sam ga dotad uvijek vidjela na fotkama koje su ipak kako-tako izgledale.
No iako je bio jedna od najvećih zvijezda tadašnje scene, izgledao je neugledno i zapušteno. Naime, Đoni je studirao filozofiju i to je upravo bio taj look intelektualca koji ima “važnija pitanja” od jutarnjeg brijanja, pranja i biranja “obleke”. Iako me gledao kao “beba zvečku”, nisam reagirala jer mi sve moje “strahopoštovanje” prema njegovim stihovima i njihovu značenju nije u tom trenu predstavljalo ništa i raspršilo se kao balončić od sapunice. Očekujući da upoznam čovjeka “kojem je sve jasno”, susrela sam čovjeka koji se panično bojao da će se zatvoriti granice, da će nas okupirati Rusi i da će ostati zarobljen u Jugi.

“Ima li ovdje Rusa?” pitao je mrtav-ozbiljan jedne večeri kad smo nakon njegova koncerta u “Moši” ušli u moj stan. S nama je bilo cijelo društvo i mislila sam da se šali, ali on je krenuo pretraživati stolove, uglove sobe i telefon, bojeći se prislušnih uređaja.
“Ma koji Rusi, čovječe?” rekla sam i prasnula u smijeh. “Ti si lud!”
“Nemaš ti pojma, Vuica! To su kurvini sinovi. Svuda ih ima!” rekao je.

Bio je opsjednut Rusima. Mislim da ih je doživljavao kao bube ispod kamenja koje će izmiljeti na površinu čim se kamen podigne. U to je vrijeme vlada SFRJ donijela odluku o plaćanju depozita (određene svote) na izlazu iz zemlje. Dobar štos iz tog vremena glasio je ovako: “Svugdje na svijetu cirkus se plaća na ulazu, samo kod nas na izlazu!” Mislim da je uvođenje depozita samo pojačalo Đonijev strah i paranoju te ubrzalo njegov odlazak.

“Zatvorit će granice, nikam ne bumo mogli!” tvrdio je. Strašno se uzrujavao što nitko od nas “ne kuži pravu istinu”. Uza sve svoje paranoje, bio je i opsjednut samim sobom. Cijele je noći među mojim pločama tražio svoje, i preslušavali smo jednu po jednu, pozorno je analizirajući do najsitnijih detalja: zvuka basa, dionica gitara, jačine vokala… Bio je beskrajno šarmantan, zanimljiv i nekako dječački iskren, ali istodobno i naporan i lud.

“Đoni,” rekla sam, “ti fakat briješ, nekad si bio jebeni Hrvat i pjevao na kajkavskom, danas se kuneš u srpski… Kaj te spopalo? Nemoj me nervirati!”
“Ja tebe nerviram?! A ti, Vuica, vidim ja tebe u novinama, stalno daješ stare slike… misliš da ne znam, i pišeš neke glupe pjesme!”
“Kaj ti je, to su moje slike… današnje… već si mi to rekao prošli put… A o pjesmama nećemo.”
“Ne možeš tako izgledati, ja sam već ćelav ko Vlatko Stefanovski, kog ti varaš?!”
“Ne znam dal’ si ćelav, al’ nedavno su ti objavili fotku i nisi baš tako ćelav…”.
“Prevarili su me. Uvijek me varaju. Glupani, misle da ja ne vidim kad snimaju. Ne zanima me to.”
“Ma daj, Đoni,” rekla sam, “daj mi intervju, ja te neću prevariti, reci sve što misliš, dat ću ti autorizaciju, pa mi smo frendovi!”
“Nikad mi nismo bili frendovi! Ja nisam s nikim frend u Zagrebu, a s tobom se nisam ni družio. Ti pišeš o meni jer mi se osvećuješ jer ti nisam htio biti žirant za kredit u Jugotonu!”
“Kaj?” upitala sam zabezeknuto i vrisnula od smijeha. Tu sam epizodu zaboravila.
“A zakaj bi te to pitala, ak’ nismo bili frendovi? Uopće se ne sjećam da sam te to ikad pitala. Možda ipak nismo bili frendovi?!”
“Čitao sam ja kako si rekla da sam ja rekao Bori Čorbi da je seljak, a ja to nikad nisam rekao… Ti si to napisala jer mi se osvećuješ… A ja sam rekao samo da bi on i Brega trebali osnovati seljačku stranku jer sviraju seljačku muziku. Svi o meni pišu u Hrvatskoj, a niko me ne zna!”
“To sa žirantom ti je bez veze… To je valjda zato što si uvijek slovio kao škrt i zato si danas tu gdje jesi”, rekla sam jer me totalno iživcirao tvrdeći da sam nešto lagala, a još se i danas živo sjećam tog razgovora u foajeu tadašnjega Intercontija.
“Conti” je u to vrijeme bio pravo stjecište rockera i čak su i obični smrtnici tu često navraćali na kavu, a svi pjevači i svirači koji bi se osamdesetih našli u Zagrebu, gotovo bez iznimke, odsjedali su u tom hotelu. Te smo večeri, nakon Čorbina koncerta, Jura Pađen, Bajaga, Đoni, moja malenkost i još neki ljudi stajali u foajeu hotela i razgovarali kad nam je prišao Bora Čorba i oduševljeno rekao Đoniju:
“Ej, bre, strašna ti je ona stvar ‘Klinček’!”

Đoni ga je prezrivo pogledao svojim živahnim okicama i rekao: “Ne zanima me tvoje mišljenje, ti si seljak!”
I danas se sjećam neugodne šutnje svih sudionika priče, Bajagina smješkanja i Đonijeva monologa poslije u autu, na putu do Saloona.

“On će meni pričati koje su moje stvari dobre, a koje nisu! Seljačina jedna! Sve su moje stvari dobre, strašne! Isto tak… prije par godina, kad sam ja napravio ‘Balkan’, dođe meni na onom Boom festivalu Janković, u mom kaputu koji sam mu ja poklonio nakon jedne svirke, i veli: ‘Ajde, Đoni, da te upoznam s Bregom. Sviđa mu se jako ‘Balkan’… I baš da vidim tog Bregu, krenem ja za Jankovićem u garderobu, kad tamo stoji Brega u kožnom kaputu, onak mali i rukuje se sa svima… K’o Tito!…”

Na tu smo rečenicu svi, naravno, prasnuli u smijeh. Usporedba Brege s Titom u to vrijeme bila je popularna i česta u muzičarskim krugovima, a Đonija su podjednako živcirala obojica.

“Nemrem ja to”, rekao je te večeri, “to pozdravljanje i rukovanje sa svima!”
Đoni je bio ljut na Tita jer su ga “blindirana kola vozila na sve čet’ri strane svijeta” i jer “raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija”, kako je pjevao u jednoj od svojih pjesama dok je još govorio i razmišljao kao pjesnik, a na Bregu je bio ljutit iz jednostavnog razloga – što je Brega uvijek bio uspješniji i na neki način “važniji” od njega.

U tom užasu svoje “karizmatične” važnosti koju je sam sebi odredio, a u kojoj su mu potpomogle i okolnosti, Đoni je izgubio svoj talent i svoju svrhu i bit pjesnika koji progovara o stvarima koje ga okružuju na iskren i pouzdan način iz dubine svoje duše, te krenuo u oporbenjaštvo bez svrhe. Buntovnik bez razloga je dobra opcija u mlađahnoj dobi kad upoznajemo svijet. Al’ najmanje što možemo očekivati od svojih idola kad sazriju jest da se ne odreknu onog u što su vjerovali i što su bili.

Kada sam te večeri, nakon dugog i mučnog razgovora, upitala Đonija: “Đoni, zašto si to sebi napravio? Zašto živiš u svom vlastitom izgnanstvu kao Greta Garbo? I još gore: bez rodbine, love i domovine?” On mi je odgovorio, šapćući, hrapavim, iznemoglim glasom: “Hoćeš da ti kažem, Vuica?! Iskreno? … Zaljubio sam se u sebe!”

Komentiraj

Source:Alka Vuica