AYN RAND: MAJKA GLOBALNE KRIZE: Žena koja je srušila kapitalizam

Objavljeno u Nacionalu br. 674, 2008-10-13

Američka spisateljica Ayn Rand svojom je filozofijom potakla svog sljedbenika Alana Greenspana da kao predsjednik američke središnje banke odbije regulirati tržište financijskih derivata, što je dovelo do najveće financijske i bankarske krize u povijesti kapitalizma. Ta kriza koja već nekoliko tjedana hara svijetom prijeti uništenjem i bankrotom velikog broja država i njihovih ekonomija

Američki ekonomski analitičari sve češće upiru prst u jednog čovjeka optužujući ga da je on krivac za sadašnji financijski kolaps američkog bankarskog sustava. Taj čovjek je Alan Greenspan, donedavno najhvaljeniji američki financijski stručnjak, koji je od 1987. do 2006. bio na čelu američkih Federalnih rezervi, što je ime za američku središnju banku. Predsjednik američkih Federalnih rezervi ima goleme ovlasti, koje ga pretvaraju u glavnog kreatora sveukupne američke ekonomske politike, moćnijeg i od ministra financija. Po nekim procjenama, jedan je od najmoćnijih ljudi u SAD-u, po utjecaju na sveukupan život zemlje od njega je moćniji možda jedino predsjednik. Alan Greenspan proveo je na tom položaju 19 godina, što znači da su u njega imali povjerenje ne samo četiri predsjednika – Ronald Reagan, koji ga je imenovao, George Bush, Bill Clinton i George W. Bush – koji su ga potvrđivali na toj funkciji, nego je imao i punu podršku u financijskoj i burzovnoj sferi od tamošnjih vodećih ljudi, koji su sa žaljenjem prihvatili njegovu odluku 2006. da vlastitom voljom ode u mirovinu. Tada ga je naslijedio Ben Bernanke. Slavljen je bio sve do danas kao jedan od najvećih američkih financijaša svih vremena, zaslužan za izniman razvoj američke privrede u vrijeme dok joj je bio na čelu.

No sada mnogi na njegovo razdoblje gledaju sasvim drukčije, jer se čuju procjene da je on gradio američki rast na vrlo riskantnim operacijama, što je došlo na vidjelo u ovom kolapsu. Greenspan je bio ekstremno liberalno usmjereni ekonomist, koji je uvjeren da tržišne silnice mogu same sebe regulirati, te da u svemu tome nije potrebna kontrola, a ponajmanje intervencija države. Svoja uvjerenja izgradio je uvelike na idejama jedne vrlo neobične osobe, o kojoj se u posljednje doba također mnogo govori.

Alan Greenspan rodio se 6. ožujka 1926. u New Yorku u obitelji burzovnog mešetara. Završio je prestižnu newyoršku glazbenu školu Juilliard te se zaposlio kao klarinetist u jednom jazz-orkestru. No to mu je bilo dosadno, pa se upisao na ekonomiju na newyorško sveučilište Columbia. Zbog nedostatka novca nije uspio doktorirati ekonomiju, nego se zaposlio kao ekonomist. Zajedno s jednim kolegom osnovao je financijsku konzultantsku tvrtku, koja je odlično poslovala. Godine 1952. vjenčao se sa slikaricom Joan Mitchell, a ona ga je upoznala s američkom književnicom Ayn Rand, jednom od najvećih pobornica i ideologinja liberalnog kapitalizma.

Ayn Rand je formirala tzv. ideologiju objektivizma, a ona je temelj koncepcije današnjeg američkog laissez-faire kapitalizma. Riječ je o ženi koja je smatrala da se država ni u što ne smije miješati kad je riječ o ljudskim slobodama, pa se među ostalim ne smije miješati ni u ekonomiju, koja mora biti apsolutno slobodna od kontrole i regulacije. Svoje mišljenje iznijela je u dva romana bestselera “The Fountainhead” i “Atlas Shrugged”. Ona je uvelike formirala suvremeno američko uvjerenje da je kapitalizam najbolji sustav jer je temeljen na urođenoj čovjekovoj karakteristici da je čovjek po prirodi sebičan i da misli samo na sebe. Taj egoizam tjera svijet naprijed, te ga, smatra ona, stoga treba maksimalno podržati. Ayn Rand je tako važna za moderno američko društvo zato što su njenu ideologiju prihvatili utjecajni ljudi iz vrha američke politike, koji su je počeli i ostvarivati u praksi, sa sadašnjim katastrofalnim posljedicama.

Ayn Rand rodila se 1905. u St. Peterburgu u Rusiji kao najstarija od tri kćeri u imućnoj židovskoj obitelji. Pravo joj je ime bilo Alisa Zinovjevna Rozenbaum. Njen otac bio je kemičar i imućan farmaceutski poduzetnik. Kada je ona imala 12 godina, izbila je boljševička revolucija u Rusiji, pa je obitelj izgubila svu imovinu. Obitelj se sklonila na Krim. Kada je stasala, Ayn je s Krima otišla na studij društvenih znanosti u St. Peterburg, gdje se upoznala s vrhunskom francuskom i ruskom literaturom. Jako se zanimala i za film, pa je počela studirati pisanje filmskih scenarija. Kada je imala 21 godinu, dobila je vizu za kratkotrajni odlazak u SAD u posjet rođacima u Chicagu, no oduševljena onim što je vidjela u SAD-u, odlučila je da se neće vraćati u SSSR, nego se uputila u Hollywood da pokuša ostvariti karijeru na filmu. U početku je radila pomoćne poslove, statirala, radila u kostimografskom odjelu. Tako je zarađivala za život dok je istodobno počela pisati scenarije i literarna djela, s kojima u početku nije imala uspjeha, ali je kasnije nekoliko njenih scenarija i drama prihvaćeno. Netom po dolasku u Hollywood udala se za jednog američkog glumca, s kojim je živjela u braku 50 godina, a 1931. dobila je američko državljanstvo.

Sredinom 30-ih počela je pisati svoj prvi značajni roman “The Fountainhead”, čiji je glavni lik samosvjesni arhitekt koji se ne želi pokoriti kolektivnom duhu, jer smatra da svaki pojedinac ima pravo na apsolutnu slobodu svojeg djelovanja i stvaralaštva, bez ikakve obaveze prema drugima. Iako je objavljen 1943. u maloj nakladi, među čitateljima se proširio glas kako je to roman s vrlo zanimljivim idejam, pa je on polako postao bestseler. Potom je objavila još ambicioznije djelo, 1957. roman “Atlas Shrugged”, u kojem je još jače istaknula svoju osnovnu ideju o snazi pojedinca nad kolektivom, jasno dajući do znanja da najvećim herojima i najsavršenijim ljudima smatra hrabre poduzetnike, industrijalce, financijaše, heroje svojeg romana, koji ostvaruju ciljeve ne obazirući se ni na koga.

U ta dva romana ona je predstavila i svoju ideologiju objektivizma. Ona je bila veliki protivnik bilo kakvog kolektivizma, a pogotovo države. Po njenom viđenju svijeta država može imati samo jednu funkciju, a to je da vojskom brani pojedince od inozemnih neprijatelja i policijom od kriminalaca. Država ne samo da se ne smije miješati u ekonomiju i privatni život pojedinca, nego čak ne smije pojedinca prisiljavati ni na što, čak niti na davanje poreza. Društvo se mora graditi isključivo privatnom inicijativom, pa država nema ništa niti s razvojem školstva ili zdravstva, jer i bolnice i škole, ali i pošta, ceste, željeznice, sve mora biti privatno. Bila je protivnica bilo kakvog zdravstvenog ili socijalnog osiguranja, što je smatrala također kolektivizmom. Smatrala je da čovjek pojedinac ima obavezu samo prema sebi i svojim težnjama, a nema nikakve obaveze prema bilo kojem drugom čovjeku, čak niti prema najbližim rođacima, roditeljima, braći, bračnom partneru ili djeci. One koji u takvom kapitalističkom društvu ne uspiju, ne treba niti pomagati, niti žaliti, ona ih naziva pijavicama. Suvremeno kapitalističko društvo smatrala je samo vrstom socijalizma.

Njene su ideje izazvale ogroman interes javnosti, pa ih je ona objašnjavala u brojnim intervjuima. Nastao je pravi pokret objektivista, pristalica njenih ideja, koji su se okupljali na skupovima, predavanjima, formirali društva, širili njene ideje. Među onima koji su se oduševili njenim idejama bio je Alan Greenspan, koji je postao njenim prijateljem i sljedbenikom, te je pisao eseje o njenim idejama i surađivao u zbornicima o objektivizmu. Greenspan je bio s njom blizak sve do njene smrti 1982., kada su je u nekrolozima slavili kao jednog od najvećih američkih mislilaca 20. stoljeća.

U vrijeme njene smrti njene su se ideje počele provoditi u praksi, jer je to bilo vrijeme mandata republikanskog predsjednika Ronalda Reagana, velikog zagovornika deregulacije. Kada je pet godina nakon njene smrti sa svojeg položaja odlazio tadašnji šef Federalnih rezervi Paul Volcker, predsjednik Reagan odlučio je za njegova nasljednika imenovati nekoga tko će biti na idejama laissez-faire kapitalizma, pa je tako imenovao Alana Greenspana, čovjeka koji je bio prijatelj i suradnik Ayn Rand.

Greenspan je bio uvjeren u ispravnost osnovnih ideja Ayn Rand. Bio je također uvjeren da poduzetnicima treba dati što veću slobodu djelovanja, uvjeravajući sve kako će ti ljudi djelujući u vlastitom interesu raditi ujedno i u interesu cijele zajednice, razvijati privredu, ali i kako će istodobno sami paziti da ne propadnu. Tako će zbog samih sebe dobrovoljno stvoriti vlastitu samoregulaciju koja će štititi i državu. Zato se on jako protivio svakoj državnoj ili drugoj vanjskoj regulaciji stanja na burzi i u financijskom sektoru, čak i kada su drugi ekonomski stručnjaci tražili da se tako nešto uvede. A to su posebno energično neki počeli tražiti kada se u svijetu financija pojavio novi fenomen – trgovanje tzv. derivatima.

Ti su financijski stručnjaci vrlo rano počeli upozoravati da je riječ o vrlo opasnom financijskom instrumentu. Derivati su zapravo ime za spajanje unutar banaka raznih vrsta plasmana, kredita ili štednje, kojima se povezuju i visokorizične bankarske operacije s čvrstim financijskim poslovima malog rizika. Bilo je to smišljeno kako bi se rizik razvodnio, jer bi ga preuzeo veći broj sudionika u bankarskim operacijama. No dok se s jedne strane rizik širio na mnoge, s druge strane derivati su omogućavali financijskim operativcima da mnogo veći dio novca, pa i onog sigurnog novca štediša, koji su svoj novac stavljali na bankovne račune u naoko čvrstim bankama, plasiraju u rizičnije poslove. Taj oblik financijskog poslovanja bio je prije dvadesetak godina potpuno nepoznat, ali se posljednjih godina jako širio. Poslovanje s derivatima bilo je, na primjer, 2002. vrijedno 106 bilijuna (tisuća milijardi) dolara, a danas je vrijedno već 531 bilijun dolara. U financijskom miljeu mnogi su tvrdili da je riječ o financijskom instrumentu koji omogućava da se plasira mnogo više novca na tržište, pa čak i u rizičnije poslove, te tako potiče privreda.

Kada se to područje financijskog trgovanja počelo širiti, pojavili su se zahtjevi da se tržište derivata stavi pod kontrolu, ali se upravo Greenspan – u skladu sa svojom ekonomskom ideologijom laissez-faire – tome najenergičnije protivio.

On je, međutim, podcijenio snagu ljudske pohlepe. Time što je odbijao da ih se stavi pod kontrolu, on je pohlepnim vođama banaka, investicijskih fondova, osiguravajućih društava, hipotekarnih društava i sličnih financijskih institucija davao mogućnost da u utrci za profitom ulažu novac u sve rizičnije poslove, produbljujući rizik, ali i šireći krug onih koji su u taj rizik bili uvučeni. A to nisu bile samo institucije koje su davale te kredite, nego i mnogi drugi, upravo zato što su tim derivatima trgovali na međubankarskom tržištu. To je razlog što danas posljedice rizičnog poslovanja američkih financijaša snose banke diljem svijeta koje su trgovale tim derivatima ili su se i njihovi poslovi našli spojeni u njima. Tako danas taj rizik trpe i obični štediše, koji su mislili da su im ulozi stopostotno sigurni.

Mnogi su uvjereni da bi situacija danas bila sasvim drukčija da je Greenspan, odustajući od ideologije Ayn Rand, dopustio barem kontrolu trgovanja derivatima, te tako onemogućio neodgovorno ponašanje. Možda cijelo financijsko tržište ne bi doživjelo toliku raniju ekspanziju, ali bi bilo stabilno i čvrsto, pa se ovaj kolaps ne bi dogodio. Greenspan je sada na udaru kritika zbog toga, a opće je uvjerenje da će se od tih kritika teško obraniti.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović