Prva ovosezonska premijera u zagrebačkom kazalištu Mala scena je predstava „Aut“ Paška Vukasovića i Ivane Vuković, kojom to kazalište nastavlja ciklus društveno odgovornih predstava. U „Autu“, namijenjenom djeci starijoj od deset godina, govori se o autizmu, odnosno poremećaju iz spektra autizma, a prvi put u Hrvatskoj na scenu će stati osoba koja je njime pogođena. To je Matej Španović koji će, uz kolege glumce Ivu Šimić Šakoronju i Luku Bulovića, djecu i mlade upoznati sa svijetom osoba s poremećajem iz spektra autizma.

U „Autu“ publika upoznaje Mateja. Matej je malo drukčiji od takozvanih normalnih, odnosno neurotipičnih ljudi. Za njega su jako komplicirane stvari jednostavne, a ono što je većini normalno, njemu je nepremostiv problem. Matej zna sve glumce hrvatskoga glumišta, može citirati svaki film koji je pogledao, ali izračunati koliko je 13 minus 8 – čini se nemogućim. Matej je neurodiverzalna osoba – osoba s poremećajem iz spektra autizma.

Buga Marija Šimić, umjetnička ravnateljica kazališta Mala scena, kaže da je ideja za predstavu s glumcem koji ima poremećaj iz spektra autizma, došla od Paška Vukasovića, glumca i redatelja:

„Nakon velikog uspjeha predstave ‘Huligan’ Paško je predložio tu ideju. Objeručke smo to prihvatili, tema se uklapa u našu strategiju društvene odgovornosti i bilo je odmah jasno da će to biti vrlo važna predstava. Rekla bih da je fokus, cilj dati prostor drukčijima, učiniti ih vidljivima i potaknuti neurotipične ljude da preispitaju svoju perspektivu, ponašanja, stavove. U predstavi ‘Aut’ se zapravo radi o dječaku Mateju koji otkriva da je u njegovu susjedstvu ubijen pas i kreće u potragu za krivcem. No Matej je ‘neurodiverzum’, odnosno ima poremećaj iz spektra autizma, te kroz predstavu dobivamo uvid u način na koji on funkcionira, kako on vidi svijet i kako se drugi ljudi s tim nose i prema njemu odnose. Predstava je zapravo poziv na razvoj empatije, ne samo prihvaćanje različitosti i različitih već i poštivanje neurodiverzalnih, ali i ostalih različitih ljudi, koji mogu obogatiti naš svijet, naše živote, potaknuti nas da ga gledamo drugačije i da zajedno napredujemo – ako im za to damo prostora.“

Buga Marija Šimić smatra da je jedino logično – ako želimo progovarati o prihvaćanju drugih, stavljanju neurodiverzalnih ljudi u igru i da nisu u ‘autu’ – to i pokazati djelom i zaista ih uvesti u prostor za igru: „Koliko sam naučila uz ovu predstavu i neke druge izvore, s razlogom se kaže poremećaj na spektru, jer se autizam manifestira vrlo različito kod svake osobe i mislim da je u ovom slučaju istinito i ispravno ne pokušavati utjeloviti, odglumiti jedan od poremećaja nego ga uistinu pokazati. Uostalom, vjerujem da bi bilo nemoguće, koliko god vjerujem u moć glumačke transformacije i kazališta, donijeti svu duhovitost, posebnost i ljepotu koje Matej ima. Matej obožava kazalište, to je njegovo područje interesa i užasno mi je drago da smo ga mogli učiniti njegovim aktivnim sudionikom. Njegova iskrenost, opuštenost, duhovitost i jednostavnost obaraju s nogu i mislim da bi bilo šteta pokušavati to odglumiti i ne dati prostor Mateju, priliku da ga svijet upozna, jer je osoba vrijedna upoznavanja.“

Umjetnička ravnateljica Male scene tvrdi da je Matej Španović odličan na sceni. Daleko od toga, priznaje, da na početku nije imala veliki upitnik nad glavom jer nije znala kako će to funkcionirati:

„Smatram da je ovo najjači, najpotentniji način za senzibilizaciju publike, osobito djece i mladih. Svjesni da na sceni nije neurotipična osoba koja glumi neurodiverzalnu, u trenutku ulaska u kazalište moraju pojačati svoju empatiju, prijemčivost i razumijevanje kako bi podržali Mateja i kako bi se predstava mogla neometano održati, na što ih upućujemo i informativnim letkom prije početka predstave, što odmah utječe na njihovo ponašanje.“

kazališta za djecu sve su više angažirana, sve je više tema koje su suvremene, aktualne, koje pogađaju bit odrastanja i onoga što muči mlade. Buga Marija Šimić kaže da je to zato što je kazalište živa tvar koja je s nama u suživotu:

„Kazalište neminovno dodiruje naš duševni svijet, naše unutarnje dijete, propituje, potiče na razmišljanje, dotiče nas kao što vrlo rijetko nešto može u životu jer utječe i na ono nesvjesno. Sa scene je lakše osvijestiti, progovoriti o teškim temama, ja uvijek kažem kako je mrak kazališta, odnosno mrak u publici, siguran. Siguran da osjetimo, da se smijemo, da se ogolimo, da si priznamo neke stvari. Kazalište ne smije od publike raditi pasivnog gledatelja. Mora ga izazivati, pozivati, dodirnuti. Publika aktivno sudjeluje emocijom, maštom, empatijom.

Vjerujem duboko u transformacijsku moć kazališta i u vremenima kada je zapravo sve više tabu tema, kada društvene mreže pokazuju samo lijepe stvari ili potiču na brzu zabavu, na otupljivanje, kazalište je tu da progovara o onome što zapravo muči većinu, a o čemu se u svijetu ‘sve je lijepo, sve je dobro’ ne smije govoriti. Sjećam se i sama svojeg adolescentskog vremena i koliko sam mislila da sam sama u mnogim stvarima, da se događaju samo meni, da me nitko ne razumije.“

Mala scena se dosad u Hrvatskoj pokazala kao predvodnik novih trendova u kazalištu. Svakom novom predstavom pomiču granice, rade autorske predstave koje prodiru u probleme sadašnjice. Buga Marija Šimić o tome kaže:

„Ne možemo stajati na mjestu. Naše društvo se mijenja, mladi se mijenjaju, tehnologija se mijenja. Kazalište može ostvariti svoj puni potencijal jedino ako može komunicirati sa svojom publikom jezikom koji ona razumije. Ako ne pomičemo granice, ako ne isprobavamo nove stvari, ako ne rastemo unutar konteksta, okruženja u kojem se nalazimo – kako možemo komunicirati s publikom? Neke stvari uvijek ostaju iste – ljudske emocije su iste. Ljudski problemi su jednaki. Ali u kojem kontekstu?

Kako o njima govorimo? Kako, kroz koje teme, koje likove i koje priče možemo danas prodrijeti u ljudsku dubinu i dotaknuti je? Da se razumijemo, klasici i dalje mogu biti aktualni. Bajke i dalje sadrže arhetipove koje nosimo i mi danas u sebi i možemo ih na nesvjesnoj razini prepoznati. Ali moramo toga biti svjesni. Moramo se pitati – što želimo reći? Što klasik zapravo danas znači? Moramo stalno istraživati, tražiti nove načine komunikacije, povezivanja. Kazalište je danas nužnije nego ikad jer je jedno od rijetkih mjesta u kojima se ljudi povezuju uživo, u kojima nema medija između nas, samo ljudska bića koja zajedno stvaraju trenutak. To je nešto uistinu posebno.“

Kad je u pitanju „Aut“, Buga Marija Šimić podsjeća na to koliko čitamo o vršnjačkom nasilju, o diskriminaciji, o maltretiranju, nerazumijevanju. Zato smatra da „Aut“ pogađa duboko. Jer ga razumije svatko, jer je svatko vidio ili doživio ili svjedočio ili činio ono što vidi na sceni. Pojasnila je kako će „Aut“ ukazati na potrebu prihvaćanja drugačijih:

„Kada upoznate Mateja, shvatite koliko različitih percepcija svijeta postoji. Koliko perspektiva i koliko nam one mogu obogatiti život. Kada naučite da su neurodiverzalni ljudi zaista drugačiji – ne lošiji ili bolji, jednostavno drugačiji – promijeni vam se svijet. Kad se zapitate – ja ne znam tko je dobio Oscara 1998. za sporednu ulogu – znači li to da se meni netko treba rugati, kao što se u predstavi rugaju Mateju jer ne zna koliko je 13 minus 8 samo zato što se to nama podrazumijeva? A njemu se podrazumijeva da znaš napamet svaku repliku Seana Conneryja u ne znam kojem filmu. Ova predstava preispituje naše ponašanje, pojam ‘normalnog’ i pokazuje da nas poštivanje različitih, prihvaćanje i uključivanje drukčijih može samo poboljšati. Kao ljude, kao dionike društva. Zbog različitosti je ovaj svijet predivan. Zato što naši mozgovi funkcioniraju drukčije, imamo kompjutere, glazbu, automobile, kazalište, svemirske letjelice, filmove, USB-ove. Jer da smo svi isti – ne bismo išli nikamo. Ja sam toliko naučila od Mateja, toliko me naučio o granicama, o samopoštovanju, o svijetu, nasmijao do suza, uljepšao mi život. Prihvaćanje drukčijih čini naš život bogatijim, boljim.“

Luka Bulović, Matej Španović i Iva Šimić Šakoronja u predstavi ‘Aut’. FOTO: Mirko Cvjetko

A Matej Španović, kojemu je ovo prvo kazališno iskustvo, objasnio je kako je došlo do toga da zaigra u „Autu“. Kaže da ga je Paško Vukasović ispitivao istu stvar oko godinu dana pa je onda napokon pristao. Vidjeli su se u ožujku, kad je upoznao glumce koji s njim igraju, i onda su počele probe. Španović je opisao u čemu se očituje poremećaj iz spektra autizma koji on ima i koliko mu je važno da što više ljudi razumije izazove s kojima se susreće:

„Ne razmišljam o tome kako se moj autizam očituje jer ja se s time prilično dobro nosim, ali shvaćam ljude kojima se teže s time nositi ili koji su u ‘puno gorem stanju’, da se tako izrazim. Meni je, iskreno, drago što ja mogu ljudima na neki način kroz ovu predstavu pomoći i možda inspirirati da se odrasli zericu poboljšaju u svom ponašanju, a da oni manji bolje razumiju druge ljude oko sebe i možda im gledajući mene padne na pamet slična ideja za izražavanje.“

Radom na ovoj predstavi pokušava, tvrdi, i djecu i odrasle dovesti do neke logične konkluzije i poraditi na njihovoj empatiji, koliko god to pretenciozno zvučalo:

„Mislim da je stvarno važno da se predstave kao što je ‘Aut’ gledaju jer ljudi će kroz njih naučiti da empatija ‘goes a long way’ i da budu bolji ljudi i poprave svoj karakter, jer ja mislim da uz empatiju i ljubav prema ljudima i zericu zdravog razuma imate ‘beyond life’ – ili na hrvatskom – puno bolji, kvalitetniji život.“

Paško Vukasović, autor i redatelj predstave, kaže da se ideja za ‘Aut’, kao i mnogo stvari u životu, dogodila potpuno slučajno. Dva životna događaja bila su ključna za njegovu maštu i rađanje te ideje:

„To je upoznavanje i druženje s Matejem, koji je apsolutni genijalac i hodajuća enciklopedija filma i kazališta, te čitanje romana ‘Neobičan događaj sa psom u noći’. Predstava u fokusu zapravo ima više tema koje izravno ili kolateralno obrađuje, ali ono što bi svakako trebalo izaći u prvi plan je tema aut(izma). Preko teme kojom se predstava bavi, dotičemo se važnosti akceptiranja ili barem razumijevanja drugih i drugačijih. Kritičko je promišljanje u društvu, u svim dobnim skupinama, nužno. Ljepota, važnost i odgovornost su kazališta upravo u poticanju kritičkog razmišljanja i misaonosti od najmanjeg uzrasta. A ako radimo drugačiju predstavu, ako želimo ukazati, pokazati i dokazati da je u redu i potpuno normalno da nismo svi dobri u svemu i ako nastojimo ‘uperiti prstom’ u svakog gledatelja u publici i reći da autizam nije u autu – autizam je itekako u ‘prostoru igre’, a kazališna scena svakako je ‘prostor igre’ – stvari su jasne. Je l’ da? Naš junak se bori s mnogo stvari, njemu smeta odnos njegovog tate prema njemu, bori se s brojevima, ali je jako elokventan. Iako ima brojne supermoći, za njega je nepremostiv problem izračunati koliko je 13 minus 8, ali ga to nikako ne sputava u tome da s pravom nosi epitet – superjunak predstave.“

Vukasović je pojasnio što bi želio ostvariti radom na predstavi. Govoreći iz osobnog rakursa, bez nekog znanstvenog utemeljenja, smatra da šira javnost zna jako malo ili nimalo o cijelom spektru nijansi i „boja“ autizma:

„Vrlo otvoreno, i ja sam do prije nekoliko godina znao jako malo o autizmu te zasigurno mogu reći kako nakon ovog procesa rada na predstavi znam ipak malo više, ali i dalje je to tek nekoliko boja u paleti najrazličitijih nijansi. Kada bismo barem jedno dijete u publici potaknuli na razmišljanje o tome kako je ‘OK’ da netko od njegovih frendova muca i kako je ‘OK’ da ne znaš koji je glavni grad Islanda, ali to ne znači da ‘bulaš’ nekoga tko ne zna koliko je 13 minus 8, i kako je ‘OK’ da si loš u košarci, ali to nije razlog da se rugaš frendu koji je loš u odbojci. Kada bi barem jedan roditelj nakon predstave još malo porazgovarao sa kćeri ili sinom o tome da je ‘OK’ imati autizam ili bilo koji drugi pomak koji izlazi iz determinacije ‘normalnog’ – mi bismo s predstavom napravili enormnu stvar. Siguran sam da ćemo ih stotine i tisuće potaknuti da se zapitaju gdje su granice i tko je sudac koji svira – aut.“

Vukasoviću ovo nije prva suradnja s Malom scenom. S tim je kazalištem surađivao na više projekata koji su uvijek bili prepoznatljivo različiti:

„Dužnost svakoga od nas koji se bavimo kazalištem jest imati u glavi #odgovornokazalište i mislim da Mala scena ima baš tu nit vodilju. Zatvarati oči pred problemom neće učiniti da problem nestane, ali će stvoriti privid da problema nema – privid. Svakome možete lagati, svakome – osim samima sebi. Eto, baš tako vjerujem da će ‘Aut’ ukazati na potrebu prihvaćanja drugih, ne zatvorenih očiju, ne prividom, već naprotiv otvorenog pogleda i širokih horizonata otvarati prostor igre u kojemu će aut biti prostor neljudskih, a ne drugačijih. Moć je kazališta, odnosno umjetnosti, abnormalna. Uistinu nadilazi našu percepciju i shvaćanje. U vremenu alijenacije i cijepanja društva, kultura i umjetnost – film, kazalište, glazba, književnost, likovnost – vraćaju nas nekom iskonskom ljudskom, humanom. Bez pitanja obojenosti, osobnih vrijednosti i smjerokaza i raskrižja za lijevo ili desno. Ljudskom. Mentalno zdravlje u drugoj, trećoj i svakoj idućoj dekadi 21. stoljeća nadilazit će brojne ‘prioritete’ koji to nisu i baš zbog toga uloga kulture je od preponderantnog značaja. Brojne su aktualne, suvremene, odgovorne i bitne teme kojima se kazalište i film bave i trebaju baviti – upravo ta dva medija povezuju likovnost, glazbu i književnost kroz žive ljude i u tome su njihova ljepota i važnost.“