AUGUST KOVAČEC: ‘Čovjek kvalitetno može znati tek jedan do dva jezika’

August Kovačec, romanist, lingvist i filolog smatra da, kada bismo sada prihvatili engleski kao službeni jezik javne komunikacije, za sto godina bili bismo dovedeni u poziciju duhovne kolonije i da bi sve što je stvoreno na malim jezicima bilo gurnuto u drugi plan

August Kovačec, romanist, lingvist, filolog i leksikograf, netom je maturirao kada je dobio nalog da se hitno javi u Sekretarijat unutrašnjih poslova. Njegova se baka prepala da je napravio nešto zbog čega će morati u zatvor. Tamo ga je dočekao svježe obrijan i elegantno obučen čovjek s kravatom i rekao: „Čuj mali, ti nisi baš iz familije koja je naklonjena informbiroovcima.“ Zanimalo ga je zašto je Kovačec pisao uredniku Radija Bukurešt s obzirom na to da se u Rumunjsku, jednu od zemalja tadašnjeg Istočnog bloka, sklonilo puno pristalica Rezolucije Informbiroa. Kovačec mu je objasnio da je pismeno zamolio dotičnog urednika da mu pošalje francusko-rumunjski ili rusko-rumunjski rječnik. Želio je naime učiti rumunjski, a francuski i ruski već je čitao. Čovjek mu je na kraju čestitao što je položio maturu i dao mu pismo urednika i paket u kojem su bili veliki rusko-rumunjski i rumunjsko-ruski rječnik, džepni francusko-rumunjski i rumunjsko-francuski rječnik, rumunjska gramatika i nešto knjiga poezije, drame i pripovijedaka rumunjskih autora. Kovačec je cijelo ljeto posvećeno učio rumunjski, a na jesen se tom uredniku zahvalio pismom na rumunjskom jeziku. Akademik i profesor emeritus August Kovačec govorio je o povijesti zagrebačke romanistike na konferenciji „100 godina zagrebačke romanistike: tradicija, kontakti, perspektive“ koja se krajem nedavno održala na Filozofskom fakultetu pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. August Kovačec rođen je 1938. u Donjem Jesenju. Francuski i ruski jezik i književnost diplomirao je 1960. Doktorirao je 1965. na temi „Opis današnjeg istrorumunjskog“. Bio je lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu u Bukureštu od 1960. do 1962. Na Odsjeku za romanistiku radio je od 1983., a 2008. je dobio titulu profesora emeritusa. Od 1992. do 1999. bio je član Odbora za lektorate hrvatskog jezika u inozemstvu Ministarstva znanosti i tehnologije. Radio je na „Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva“, bio je glavni urednik „Hrvatskog općeg leksikona“ i pomoćnik glavnog urednika pa glavnim urednikom „Hrvatske enciklopedije“. Dobitnik je godišnje nagrade Rumunjske akademije znanosti, medalje Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ i nositelj odličja Reda Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića. Dobio je Državnu nagradu za znanost za životno djelo 2009.

NACIONAL: Što možete reći o korijenu vašeg interesa za romanske jezike?

Odrastao sam u Krapini, a tamo se sačuvalo puno etničke i lingvističke šarolike austrougarske ostavštine. Stariji su ljudi uglavnom znali govoriti njemački. Moja baka i moje tete znale su reći: ‘’Idemo govoriti njemački kaj ne buju deca razmela’’. Naravno da sam naučio prilično njemačkoga, iako sam u školi učio ruski i engleski. Za inat sam pročitao ‘’Priče iz 1001 noći’’ na njemačkom. U gimnaziji smo imali profesora poliglota koji je pitao učenike koji su ostajali u Krapini tijekom zimskih praznika da mu pomažu u knjižnici. Imao sam tada 14 ili 15 godina. Javio sam se, uredili smo knjižnicu. Nije nam imao što dati, ali je rekao da možemo posuditi određene primjerke iz profesorske knjižnice, što se inače nije moglo. Uzeo sam Adamovićevu francusku gramatiku i četiri udžbenika za francuski jezik. Želio sam posuditi talijansko-hrvatski i hrvatsko-talijanski rječnik, rekao je da mi to može posuditi samo na tjedan dana u nekoliko navrata, ali da ću mu svaki put kada to vraćam morati odgovoriti na pitanje. Zadnje što me pitao bilo je da prevedem na talijanski rečenicu ‘’Doći ću sutra k tebi’’. Kada sam odgovorio točno, rekao je da mogu zadržati knjige koliko god treba. Inače, smatram da čovjek može zaista kvalitetno znati jedan do dva jezika. Rekao bih da se više kupam u različitim jezicima, nego što ih stvarno znam. Čak i u materinskom jeziku, ako ga dugo ne upotrebljavate, gubite spontanost i lakoću izražavanja.

NACIONAL: Što znači biti romanist, što je romanistika danas u odnosu na ono što je bila nekad?

Nekad je romanistika pretpostavljala da se na temelju praktičnog studija jednog ili dvaju romanskih jezika ide s jedne strane u povijesnu perspektivu, dakle da se izučava razvoj od latinskoga do nekog romanskog jezika, a s druge je strane bila naglašena poredbena perspektiva, što znači da se proučavala srodnost između različitih romanskih jezika. Tradicionalna romanistika je bila, od kraja 19. stoljeća, prvenstveno poredbeno-povijesna lingvistička disciplina. Takav se pristup održao na nekim sveučilištima i danas, ali uglavnom se sve više ide prema praktičnom znanju romanskih jezika i usporedbi različitih romanskih jezika.

NACIONAL: Kakva je budućnost romanskih jezika?

Španjolski su do nedavno smatrali malim jezikom, kao i portugalski, sada je ta perspektiva promijenjena. Francuski je do 1945. bio prvi jezik međunarodne komunikacije i diplomacije, a nakon toga je donekle izgubio tu svoju ulogu. Protukolonijalni pokret bio je globalna pojava pa Francuzi, unatoč naporima, nisu uspjeli ostati kolonijalni gospodari u Alžiru. Doduše, kapitalizam je preko banaka i velikih korporacija matičnih zemalja u bivšim kolonijama našao način da se one opet koloniziraju. Francuzi se odupiru utjecaju engleskog, ali bez mnogo uspjeha. Opće je shvaćanje da je engleski međunarodni jezik, tako engleski znatno mijenja druge europske jezike. Globalni kolonijalizam većini ljudskih grupacija ne odgovara. Jedno je globalizacija kao olakšavanje komunikacije među narodima i jezičnim skupinama i ukidanje prepreka u međunarodnoj trgovini, a drugo globalizam pod palicom SAD-a, Velike Britanije, Rusije ili pak europski globalizam pod vodstvom Angele Merkel.

‘Kolonijalizam većini ne odgovara. Jedno je globalizacija kao lakša komunikacija, a drugo onaj pod palicom SAD-a, Velike Britanije, Rusije ili europski globalizam Angele Merkel’

NACIONAL: Kako biste objasnili nekom laiku koji nema sluha za humanistiku i filologiju, što bi se to osiromašilo da na svijetu u potpunosti prevlada jedan jezik?

Kada bismo sada prihvatili engleski kao službeni jezik javne komunikacije, trebalo bi proći stoljeće ili dva da se postigne ta razina globalnog znanja engleskog da se može o svim strukama kvalitetno govoriti na engleskom i da se može voditi komunikacija na svim razinama. Došli bismo u poziciju duhovne kolonije. Drugo, sve što je stvoreno na takozvanim malim jezicima – a mali jezici su i talijanski i francuski u odnosu na engleski i kineski – bilo bi gurnuto u drugi plan. Dakle, kompletna kulturna baština. Uzmimo Katalonce za primjer. Oni imaju književnike koji su ravni najvećim španjolskim književnicima, ali tko zna za Ramona Llulla? On je jedan od najvećih humanista, pisao je na latinskom i katalonskom, ali za njegova djela na katalonskom zna samo uzak krug stručnjaka. Može se dogoditi ono što se dogodilo s Rimskim Carstvom. Rimljani su osvojili sve od Crnog mora do La Manchea i Iberskog poluotoka, a ti su prostori u nekoliko stoljeća romanizirani. To bi se dogodilo da Europa, kao što postoje tendencije, prihvati engleski.

NACIONAL: To bi bilo loše i za sam engleski.

Da, to bi bilo loše i za sam engleski. Čuvanje vlastitog jezika nije težnja i briga bez važnosti.

NACIONAL: Koji su zaslužni romanisti u ovih 100 godina i na koji su način obilježili hrvatsku kulturu?

Bilo je romanista i prije osnutka Odsjeka za romanistiku. Petar Skok je pionir u Odsjeku za romanistiku, nastava kakvu je uveo po kvaliteti nije zaostajala za ondašnjim srednjoeuropskim sveučilištima. Uveo je u hrvatsku, odnosno jugoslavensku romanistiku, jedno korisno načelo. Naime, smatrao je da mi kao ovdašnji romanisti moramo proučavati velike romanske jezike, ali i one romanske jezike koji su se razvili na području Balkanskog poluotoka, posebno Hrvatske. Bio je i jedan od najvećih balkanologa, specijalist i za romansku i za balkansku lingvistiku. Nakon njega došao je Petar Guberina koji je bio legenda za sebe. Doktorirao je na Sorboni s tezom koja je bila revolucionarna za naše a i francuske prilike, ali nesreća je da je disertacija obranjena uoči rata, 1939., pa je ostala nezasluženo slabo zapažena. On je, za razliku od tradicionalne sintakse koja je klasificirala rečenice prema veznicima, uglavnom uveo u analizu i stilističke elemente te je inzistirao na vrednotama govornog jezika. U svojim radovima o hrvatskom krenuo je od realne uporabe riječi prema opisu riječi, a ne obrnuto,. Zagrebačka stilistička škola izrasla je iz njegovih knjiga. Nakon Skokova umirovljenja 1952. počeo je voditi romanistiku, osnovao Institut za fonetiku i Odsjek za fonetiku. Optužen je da je njegova knjiga ‘’Razlika između hrvatskog i srpskog književnog jezika’’, koju je napisao s filozofom i jezikoslovcem Krunom Krstićem, ustaška knjiga, unatoč tomu što je priređena za objavljivanje za vrijeme Banovine Hrvatske. Kada je zavladao ustaški režim, ta je knjiga zabranjena te je većina njezine naklade uništena. TVojmir Vinja nastavio je Skokovo proučavanje romanskih elemenata na Jadranskoj obali i otocima, ali je išao dublje i šire: dvije je godine studirao biologiju na PMF-u da bi mogao točnije opisati određeno nazivlje. Zaslužan je za osnivanje studija španjolskog, portugalskog i rumunjskog jezika. Profesor Pavao Tekavčić napisao je najbolju historijsku gramatiku talijanskog jezika do danas, ta je knjiga i dalje sveto pismo na talijanskim sveučilištima.

‘Funkcionalna se načela postižu dogovorom. Standard ne može postojati bez određene dogovorene norme. Međutim, svaka norma je prisila, od nečeg odustanemo, a nešto prihvatimo’

NACIONAL: U devedesetima ste pokretali hrvatske lektorate na inozemnim sveučilištima, možete li se toga prisjetiti, kakvi su otpori postojali?

U početku je bilo mnogo pokušaja, ali mnogi nisu uspjeli. Kada je otvoren lektorat u Bukureštu, tadašnji voditelj Katedre za srpsko-hrvatski jezik i književnost u Bukureštu bio je moj dobar prijatelj, a njegova je žena bila rumunjska Srpkinja. On se na početku protivio odvajanju hrvatskog i srpskog, ali na ženinu je sugestiju razmislio i uvidio da su to dva kulturna i jezična entiteta. Tako je lektorat u Bukureštu otvoren kao zaseban hrvatski lektorat, ali imali su problem da se nitko nije htio upisati na srpski jer je hrvatski bio nov. U Poljskoj su brzo otvoreni hrvatski lektorati, bivše komunističke zemlje imale su više sluha za jezična pitanja i našu situaciju nego zapadne zemlje. U Rusiji je to išlo teško, ali Rusi su kao pragmatičari na Diplomatskoj akademiji krajem devedesetih godina otvorili Katedru za hrvatski jezik pa su ruski diplomati koji su dolazili ovamo učili hrvatski. I danas na Diplomatskoj akademiji u Moskvi postoji Katedra za hrvatski jezik.

NACIONAL: Kada je 2017. napisana Deklaracija o zajedničkom jeziku koju su mnogi potpisali, vi ste bili među onim stručnjacima i intelektualcima koji su se tomu protivili. Jeste li 50 godina prije toga, kada je donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, na neki način sudjelovali u tome?

Ja sam prije donošenja Deklaracije 1967. bio u Parizu na stipendiji i za to sam saznao sa zakašnjenjem. Sreo sam člana Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske Katića, bio je na rubu živaca, strastveno je branio osudu Deklaracije. Kada sam pokušao navesti lingvističke i druge argumente, bojao sam se da će nasrnuti na mene. Unatoč Deklaraciji, rješenje jezičnog pitanja nije se naziralo. Političari su ljudima branili neke stvari koje su im bile prirodne u govoru i pismu. Nezadovoljstvo u narodu je raslo. Kada je počelo Hrvatsko proljeće, zahtjevi koji su proizlazili iz Deklaracije postali su javna tema. Intenzivno se radilo na vraćanju normi iz 1939., na teze iz knjige Guberine i Krstića. Ustavom iz 1974. provedeno je sve ono što se glede jezika tražilo tijekom Hrvatskog proljeća.

NACIONAL: Nedavno su Mate Kapović, Daliborka Šarić i Anđel Starčević objavili knjigu „Jeziku je svejedno“. Kažu da nisu protiv standarda, ali jesu protiv „izrazito formalističkog preskriptivizma“. Kako vi gledate na ulogu i potrebna mjesta uporabe standarda?

Svaka funkcionalna zemlja mora imati funkcionalnu terminologiju. Danas ne znate jesu li krivično i kazneno pravo jedno te isto ili dvije različite stvari, imate takvih termina koliko god želite. Drugo, oni koji su proučavali tehničku terminologiju skupili su do sada oko 11.000 riječi. U vezi s tim postoji tvorbeni kaos. Ako se to tvori po nekim načelima, daleko se lakše pamti i uči i izbjegavaju se nesporazumi. A funkcionalna se načela postižu dogovorom. Ako ne postoje nikakve norme, kako će profesor ocjenjivati znanje iz hrvatskog? Standard ne može postojati bez određene dogovorene norme.

‘Profesor je izgubio autoritet. Reformama se pristupa sa stajališta svjetonazora i stranaka koje su na vlasti. Uvijek se izmisli prorok s bradom i zaliscima koji donosi Božje zapovijedi’

Međutim, svaka norma je svojevrsna prisila. Ako ju hoćemo provesti, moramo od nečega odustati, a nešto drugo prihvatiti. Standard može biti španjolska čizma u kojoj se osjećate nelagodno, ali može biti i mephisto cipela koja vas ne tiska i u kojoj možete slobodno hodati. U različitim zemljama se različito dolazi do standarda. Standard jedino nemaju neuređene zemlje. Slovenci imaju i zakon o jeziku i stroge norme, Srbi također. Što se tiče hrvatskoga pravopisa, situacija je umjetno zakomplicirana. Kada bi se htjelo ujediniti ovih pet pravopisa koji su u optjecaju i još barem tri koja se povremeno pojavljuju, skupina stručnjaka različitih pogleda mogla bi stvari riješiti u par sati uz čašu vode, ali do takva skupa nikada se nije ni pokušalo doći. Mnogi se takvu dogovoru opiru zbog osobnih ili klanovskih interesa.

NACIONAL: Je li danas moguće živjeti od prevoditeljstva?

Dat ću vam primjer koji to najbolje ilustrira. Jedan moj kolega potpisao je 1959. ugovor za prevođenje ‘’Ane Karenjine’’ i to za svotu za koju je mogao kupiti trosobni stan. Imao je nekih osobnih problema pa nije predao prijevod u roku te je obnovio taj ugovor 1962. Tada je pak trebao dobiti honorar u vrijednosti nešto manjoj od dvosobnog stana. Kada je nakon nekoliko godina treći put potpisao taj ugovor i napravio prijevod, honorar koji je dobio nije pokrio ni troškove za fiću. Danas prevoditelji dobiju za knjige neki sitni novac, mogu živjeti od toga jedino ako imaju stalno osigurane poslove za one knjige koje se dobro prodaju.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o Bolonjskoj reformi u odnosu na nekadašnji sustav studiranja?

Bolonjska reforma utjecala je na studij i kvalitetu studija u nekoliko stvari. Sve je postalo strahovito birokratizirano i svelo se na formu. Ta reforma koja je mogla odgovarati nekim zemljama nije dovoljno promišljena prije provedbe. Problem je i kategorija izbornog predmeta, nerijetko profesori predaju za nekoliko studenata nešto za što nema dovoljno interesa, a s druge strane teme za koje su zainteresirani mnogi studenti ne predaje nitko jer je to komplicirano. Današnji sustav studija gleda samo takozvane ishode, ne gleda se trudi li se student, posvećuje li se sustavno struci, uči li redovno. Nadalje, ima premalo stručnog kontakta između studenata i nastavnika: dok sam ja predavao moje su konzultacije bile pune, danas to više nije slučaj. Profesor je izgubio autoritet. Kada je riječ o obrazovnim reformama općenito, problem je što se reformama pristupa politički, sa stajališta svjetonazora i stranaka koje su trenutno na vlasti. Druga boljka je to što se uvijek izmisli neki prorok s bradom i zaliscima koji donosi Božje zapovijedi glede reforme. Školsku reformu mogu iznijeti ljudi s puno školske prakse i znanja te ljudi koji imaju uvid u to što društvu od struka i znanja najviše treba.

Komentiraj