Atentat na Ivu Pukanića: 11 godina poslije, istražitelji više ni ne traže naručitelje

U srijedu, 23. listopada navršilo se jedanaest godina od ubojstva Ive Pukanića, jednog od osnivača Nacionala, i njegova suradnika Nike Franjića. Kako je zanimanje javnosti za taj slučaj sve slabije, a mjerodavne institucije se njime više uopće ne bave, može se definitivno tvrditi da je taj slučaj na putu u zaborav. Utihla su i nastojanja da se Slobodana Đurovića, ključnu sponu između izvršitelja i naručitelja atentata, pokuša uvjeriti u to da otkrije tko su naručitelji tog atentata. Svi poznati sudionici tog atentata na izdržavanju su pravomoćnih zatvorskih kazni. O atentatu na Ivu Pukanića i Niku Franjića u medijima se piše samo sporadično, kada se izvještava o problemima u kojima se nalaze pravomoćno osuđeni sudionici tog atentata. U Hrvatskoj tijekom proteklih godina nije obavljena nikakva temeljitija unutarnja istraga koja bi ustanovila tko je kriv za ozbiljne propuste hrvatske policije i obavještajne zajednice, zbog kojih je atentat izvršen. Pokazala su se kao isprazna obećanja i svojedobne najave da će se tom slučaju posvetiti posebna pozornost u odjelu koji se unutar policije oformio kako bi se bavio rasvjetljavanjem neriješenih slučajeva.

Nacional.hr u povodu jedanaeste godišnjice tog potresnog atentata objavljuje dijelove iz knjige Zašto je ubijen Ivo Pukanić, koji zorno ilustriraju zašto taj dramatični događaj nipošto ne bi smio pasti u zaborav.

POPRIŠTE UŽASA

Medicinski stručnjaci tvrde da su Ivo Pukanić i Niko Franjić tog kobnog 23. listopada 2008. godine stradali doslovno u sekundi. Tu su sekundu dužnosnici Uskoka kasnije javno okarakterizirali kao “nasnažniji nasilni čin u povijesti naše države”. Franjić se usred tog užasa zatekao posve slučajno, jer je na dan atentata iz Rijeke gdje se nastanio u Zagreb stigao samo zbog jednog sastanka. Svečano odjeven u tamno odijelo s plavim prugama marke Estare Culto i svijetlo plavu košulju ležerno zakopčanu do predzadnjeg gumba ispod vrata, Franjić je u poslijepodnevnim satima trebao otići na sastanak sa Robertom Jukićem, tadašnjim predsjednikom Uprave Hrvatske pošte. Na sastanku se trebalo razgovarati o poslovnoj suradnji, ali je Jukić sastanak otkazao pa se Franjić vratio u zgradu redakcije Nacionala u Vlaškoj 40 u strogom centru Zagreba. Tamo se u podrumskom dijelu redakcije pridružio Ivi Pukaniću, koji je zajedno sa kolegama iz Nacionala pregledavao i odabirao fotografije za teme koje su trebale biti objavljene u sljedećem broju tog tjednika. Usput je zadirkivao neke studentice Nacionalove Visoke novinarske škole. Pukanić je jedno vrijeme u redakciji proveo čekajući Božidara Kalmetu, tadašnjeg HDZ-ovog ministra pomorstva, prometa i veza s kojim je bio u prijateljskim odnosima. Njihovi su odnosi bili toliko bliski da je Kalmeta od Pukanića svojedobno bio kupio njegov osobni automobil. Nekoliko dana prije atentata Kalmeta je zamolio Pukanića da mu odnese kod jednog vrhunskog zagrebačkog urara procijeniti jedan ženski ručni sat, a Pukanić mu je tog dana taj sat planirao vratiti. Zbog neočekivanih poslovnih obveza Kalmeta toga dana nije stigao do redakcije Nacionala, gdje ga je Pukanić čekao provodeći svoje posljednje trenutke u društvu suradnika i uz Niku Franjića, njegovog jako simpatičnog suradnika s kojim se i nakon završenih radnih obveza često znao šetati i zabavljati vodeći banalne muške razgovore. Splet okolnosti i prst sudbine povezao ih je i na dan atentata.

EXTRA PARTY U HEMINGWAYU: IVO PUKANIC I NIKO FRANJIC

U toj sekundi užasa 23. listopada 2008. u 18 sati i 27 minuta ubila ih je eksplozivna naprava sastavljena od eksploziva TNT i heksogena RDX.
Stručnjaci su zaključili da se zbog pronađenih tragova zacrnjenja na brojnim mjestima na mjestu u blizini eksplozije radilo o eksploziji sredstva s negativnom bilancom kisika. U eksplozivnu napravu pridodan je i armaturni čelik. Ubojice su tu paklenu smjesu smjestili u prostoru ispod sjedala skutera gdje se nalazio spremnik za predmete i kacigu, Skuter marke Peugeot ranije toga dana jedan od sudionika u atentatu dovezao je u dvorište pokraj redakcije Nacionala gdje se nalazilo parkirališta koje se ulazilo iz Palmotićeve ulice i parkirao ga svega nekoliko metara od Pukanićevog
osobnog automobila. Eksplozivnu napravu ubojice su detonirali daljinski kada su vidjeli kako se Ivo Pukanić u društvu sa Nikom Franjićem nakon što je izašao iz zgrade Nacionala približio svojem automobilu.
Eksplozija je bila toliko silovita da je uništila luksuzni Lexus koji je Pukanić koristio. Na prednjem lijevom dijelu auta lak se istalio, gumeni i plastični dijelovi su izgorjeli, stakla su popucala i bila izbačena iz ležišta prema van, kao i krovni prozor na autu. Prednja i stražnja lijeva vrata
automobila bila su probijena na više mjesta. Eksplozija je dovela do kidanja plastičnih i metalnih dijelova karoserije, prednjeg dijela poklopca motornog prostora, posve rastalila prednji branik i uništila motor. U blizini raznesenog automobila u asfaltu su se mogle primijetiti rupe poput onih koje su nastajale tijekom Domovinskog rata kada bi negdje eksplodirala minobacačka granata. Između zgrada NCL Media grupe i obližnje tvrtke Konfeks u prostoru koji je vodio prema dvorištu Vlaške 40 bila su ugrađena jednokrilna metalna vrata. Eksplozija je razorila vrata i dva metra dalje
odbacila valoviti lim koji je za vrata bio učvršćen metalnim zakovicama.
Eksplozija je na rubovima dviju zgrada napravila velika mehanička oštećenja, pokidala salonit ploče i limene okapnice i odbila limeni oluk na zapadnom zidu zgrade u kojoj se nalazila redakcija Nacionala. Eksplozija je bila toliko snažna da su popucale i dvije velike staklene plohe izloga
sačinjenog od masivnog stakla na zapadnoj strani trgovine Adela Messe, koja se nalazila na uličnoj strani Vlaške 40, udaljena najmanje 30 metara od izvorišta eksplozije. Silinu eksplozije vjerojatno najzornije ilustrira i činjenica da je prvi podrumski prozor na rubu zgrade gdje se nalazila redakcija Nacionala bio posve izbijen iz zida i odletio gotovo tri metra na pod redakcije gdje su se u tom trenutku nalazili zaposlenici Nacionala. Taj se prozor nalazio na mjestu koje je bilo udaljeno nekoliko metara od izvorišta eksplozije koju su ubojice posebnim metalnim pločama usmjerile u posve drugom pravcu od tog prozora, koji je bio u usporednoj ravnini sa skuterom u komu je bila sakrivena eksplozivna naprava. Podrumski dio redakcije Nacionala bio je prekriven prašinom, krhotinama stakla i kapljicama krvi koja se kasnije na podu sasušila. Bila je to krv Ivice Horvata i Vedrana Duhačeka, dvojice grafičara Nacionala koji su tom prilikom povrijeđeni. “Nećemo dozvoliti da  Hrvatska postane Beirut” , izjavio je, među ostalim, nedugo nakon atentata tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. Međutim, redakcija Nacionala te je večeri podsjećala upravo na Beirut iz nasilnih vremena. Podrumski dio redakcije izgledao je kao ratno poprište gdje su se satima kasnije čuli plač i jecaji šokiranih Pukanićevih članova obitelji, prijatelja, kolega i suradnika koji su nakon eksplozije stigli na mjesto atentata.

Atentatori su bili isplanirali i alternativna rješenja za Pukanićevo ubojstvo, ako ova varijanta s eksplozivnom napravom ne bude izvediva, što također govori o ozbiljnosti te kriminalne organizacije. U tom slučaju atentatori su Pukanića bili namjeravali likvidirati projektilom iz
protuoklopnog raketnog oruđa Armbrust 67mm. To su oružje bili dopremili u Zagreb, gdje je kasnije bilo otkriveno u premetačini jednog prostora koji se povezivao sa atentatorima. Armbrust 67 mm je oružje namijenjeno borbi protiv tenkova i oklopnih vozila, koje se počelo proizvoditi početkom 80-ih godina u tvornici njemačke kompanije Messerschmitt-Bölkow-Blohm. To je oružje idealno za atentate na skupinu ljudi koja se kreće u vozilu, ili za napad na osobe u nekoj prostoriji koja ima prozorska stakla. Bile su tri mogućnosti koje su atentatori razmatrali kada je Armbrust u pitanju. Jedna je mogućnost bila da pucaju iz Armbrusta dok se Pukanić nalazi u svojem automobilu, druga da projektil ispale u njegov stan u Ilici, a treća da ispale projektil na njegov ured, koji se nalazio na trećem katu poslovne zgrade Nacionala i imao je velika prozorska stakla. Da je napad izveden
Armbrustom sigurno bi bilo i puno više poginulih. Armbrust je zapravo neka vrst lakog bestrzajnog ručnog topa koja teško odaje poziciju atentatora. Kod njega nema uobičajenog vatrenog bljeska nakon opaljenja, projektil se ispaljuje gotovo nečujno, pa je tako znatno nečujniji od zvuka opaljenja
pištolja.  Zbog svega toga, atentatora je vrlo teško locirati, osobito ako je ispalio projektil iz veće udaljenosti i tijekom noći.

Prema drugom scenariju Pukanića su namjeravali ubiti snajperskom puškom s prigušivačem. Tjednima su vrebali priliku da to učine. Istražitelji su ustanovili da su atentatori dva zadnja tjedna uoči atentata svakodnevno vozili tu pušku u ukradenom osobnom automobilu iz koga su tajno pratili i promatrali Pukanića ispred njegova stana u Ilici 107 u Zagrebu. Atentatori su se tim automobilom vozili Pukanićevim kvartom, te ga pratili kada se vozio u svom Lexusu. Tim su automobilom kružili po Ilici, Britanskom trgu i Hercegovačkoj ulici, sve kako bi dobro snimili područje oko Pukanićeva stana u Ilici. To su radili kako bi se mogli što lakše udaljiti s mjesta atentata, ako bi ga pokušali likvidirati puškom s prigušivačem. Isti automobil atentatori su koristili i za promatranje u blizini Vlaške 40, gdje se nalazila poslovna zgrada Nacionala.
Atentatori su ga čak jednom prilikom parkirali u Palmotićevoj ulici, dijelom na nogostupu, i ostavili upaljena sva četiri pokazivača smjera dok su čekali da vide kada će Pukanić otići s radnog mjesta. Atentatori su Pukanića na koncu odlučili ubiti eksplozivnom napravom koju su sakrili u skuteru, te koja je u trenutku eksplozije Pukaniću i Franjiću nanijela dramatične ozljede uslijed kojih su odmah preminuli.

POKOJNI IVO PUKANIĆ, KAŽE HOURA, PRETPOSTAVLJAO JE DA ĆE ‘MOJOJ MAJCI (RUŽA HRVATSKA)’ POSTATI HIT
FOTO: Arhiva Nacionala

ŽRTVE ATENTATA

Niko Franjić rodio se 4. ožujka 1970. u selu Bošnjaci u neposrednoj blizini Županje. Bio je najmlađe od petero djece u obitelji Magdalene i  Nikole Franjića. Školovao se u Županji i nakon završene srednje škole odslužio je i vojni rok u Kragujevcu u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Po
povratku iz vojske primljen je u hrvatsku policiju i odlazi u Domovinski rat. Početkom svibnja 1991. zajedno s još 30-ak pripadnika jedinice specijalne policije zatekao se u Borovu Selu, gdje je pokušao pomoći okruženim kolegama iz vinkovačke i vukovarske specijalne policije koji su ondje upali
u zasjedu pa je poginulo njih 11. Franjić je s kolegama također tada upao u zasjedu, a iz te bitke izvukao se nakon trodnevne borbe. Nakratko se vratio kući i otišao u Zagreb na obuku i potom postao pripadnik 1. brigade Zbora narodne garde poznate po nazivu Tigrovi. S tom brigadom proveo je duže vrijeme na većini prvih crta bojišnice od Iloka, Bogdanovaca, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice, do Novske, Jasenovca, Nove Gradiške i Okučana. Uspio je preživjeti više žestokih ratnih obračuna, pa čak i opsadu Vukovara, grada koj je branio do posljednjih trenutaka pred okupaciju. Iz
Vukovara se uspio spasiti povlačenjem kroz minsko polje. Franjić se u različitim hrvatskim vojnim postrojbama zadržao do 1993. U to se vrijeme razočarao sa ponašanjem nekih bahatih pripadnika hrvatskih vojnih postrojbi koji su kod Županje odbili postupiti prema zapovijedi po kojoj bi
im Franjić trebao biti zapovjednik. Zato je odlučio napustiti Hrvatsku i pokušati se snaći u inozemstvu. Izišao je Niko Franjić iz Domovinskog rata sa brojnim ožiljcima na duši i strahovima koji su ga pratili do kraja života.
Bojao se spavati u mraku. Progonile su ga proživljene traume, pa je i u roditeljskom domu u koji se s velikim veseljem vraćao spavao pokraj upaljene noćne lampe. ” Znaš, neugodno mi je o tomu pričati. Nije mi lako ni kada sa suprugom trebam zaspati, a strah me mraka. Samo rijetki znaju s čime se godinama nosim “, pričao je Niko Franjić najbližim kolegama u redakciji.

Po završetku svog ratnog puta Franjić se isprva zaputio u Beč, gdje je pronašao posao uređivanja vrta kod jednog bogatog Hrvata. On ga je bio zaposlio na crno i po završenom poslu ga je prevario, ne plativši mu zarađeno. Franjić se zbog toga odlučio zaputiti na neki drugi kontinent. Isprva je namjeravao otići u SAD, ali mu u američkoj ambasadi nisu povjerovali da nije dezerter. To ga je zaputilo prema čileanskoj ambasadi. Tamo je dobio vizu i sa svega sto dolara u džepu i avionskom kartom zaputio se prema Čileu. Bio je to njegov prvi let avionom u životu.
Stjuardese su mu više puta nudile hranu i piće, ali on se ponuđeno nije usudio prihvatiti. Nije znao da su hrana i piće u avionu besplatni, pa se bojao da ne potroši sav novac već i prije nego što sleti u Čile. Sletio je u Čile gladan i žedan, ali je ubrzo ipak ostao bez novca. Dok se od aerodroma
taksijem uspio dovesti do kluba hrvatskih iseljenika, u džepu mu je ostalo svega dvadeset dolara. Prvu noć je prespavao na klupi u obližnjem parku, pa su mu do jutra uspjeli ukrasti i prtljagu. Tako je započela njegova čileanska avantura.

” Kad sam se probudio odmah sa otišao do kluba naših iseljenika. Ondje su me gledali u čudu i smijali se. Rekli su mi kroz smijeh da sigurno nisam normalan, jer je Čile na kraju svijeta, gdje novih hrvatskih doseljenici nije bilo gotovo 50 godina. Većina potomaka hrvatskih doseljenika sanjala je o povratku u Hrvatsku, pa im nije bilo jasno što se sa mnom dogodilo da sam napustio domovinu neposredno nakon što smo postali neovisna zemlja “, govorio je Niko Franjić.
Franjić je u Čileu živio u gradu Antofagasta. Grad je to od nekih 300-ak tisuća stanovnika, gdje se Franjić nakon prvih periodičnih poslova uspio zaposliti u Coca Coli. Počeo se dodatno školovati, završio je visoku školu za marketing i brojne interne obrazovne programe unutar Coca Cole.
Godinama se usavršavao u području unapređenja prodaje, te je radeći za Coca Colu proputovao brojne svjetske zemlje. Neko je vrijeme proveo u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj, Argentini i u Turskoj, a često je boravio i u SAD-u.

U Čileu je o svojoj ulozi u Domovinskom ratu uspio napisati i knjigu pod nazivom Dnevnik hrvatskog vojnika. U Čileu je upoznao i svoju suprugu Ceciliju, tada mladu televizijsku novinarku. Bila je to ljubav na prvi pogled koju su okrunili brakom nakon tri godine zajedničkog života. Vjenčali su se u Bošnjacima 1996., a te im se godine rodio i sin Niko.
Franjić se nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu vratio u Hrvatsku. U Čileu je upoznao i Andronika Lukšića i Jamiea Guerrera, tadašnjeg generalnog direktora Karlovačke pivovare, koji mu je ponudio da se ondje zaposli. Franjić se tada u Hrvatsku isprva vratio sam, a tek par mjeseci poslije pridružila mu se supruga. Njihov sin Nikola ostao je u Čileu kod bake sve dok se njih dvoje nisu odlučili da će definitivno preseliti u Hrvatsku. Živjeli su zajedno u Hrvatskoj do 2001. Potom se Cecilija vratila u Čile na dodatno školovanje. U Hrvatsku se sa sinom vratila svega šest
mjeseci prije Franjićeve pogibije.

Niko Franjić u Nacionalu je započeo raditi u rujnu 2005. na poslovima unapređenja prodaje. Kolegama u redakciji često je znao prepričavati kako je Ivi Pukaniću poslao poruku elektronske pošte u kojoj mu se predstavio i započeo s njime jednostavnu izravnu komunikaciju o mogućnosti da se zaposli u Nacionalu. Obojica su to uz smijeh često znali prepričavati. Franjić je svojom  neposrednošću odmah osvojio srca velikog broja uposlenika Nacionala. Bio je otvoren, svima je govorio sve u lice. Moglo se za njega reći da ga život nije mazio, ali i da je bio izuzetno snalažljiv. Pukanić je odmah prepoznao Franjićeve specifične poslovne talente, a posebno mu se svidjela njegova izravnost u komunikaciji. Pukanić ga je jako volio, volio je biti u njegovu društvu, a zajedno su planirali i neke druge poslovne projekte.
Nekoliko mjeseci prije pogibije započeli su komunikaciju sa menadžmentom Ine, kako bi Franjić Ini poboljšao vizualni identitet njihovih prodajnih mjesta. Nekoliko tjedana uoči pogibije Franjić je preživio i tešku prometnu nesreću u blizini Rijeke. ” Kad sam to preživio, sigurno ću živjeti stotinu godina “, rekao je Niko Franjić kolegama iz redakcije.

Ivo Pukanić rodio se 21. siječnja 1961. u Zagrebu. U Zagrebu se i školovao, bio je odličan učenik i čak stekao status tzv. Titovog stipendista, koji se u vrijeme bivše Jugoslavije davao vrlo talentiranim i izvrsnim učenicima. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Porijeklom je iz Velike Gorice, gdje mu i danas žive roditelji i članovi uže obitelji. Bio je u braku sa Mirjanom Pukanić, koja je podrijetlom iz Slatine iz obitelji Jusup. Bila je to ljubav iz studentskih dana koja je prerasla u brak u komu su u travnju 1991. dobili kćer Saru. Sve dok se 2007. godine u javnosti nije počela rasplamsavati hajka na Pukanića zbog manipulacija sa bolešću njegove supruge Mirjane, o Pukanićevom se privatnom životu malo toga znalo i pisalo. Pukanić je godinama u središtu pozornosti bio prvenstveno zbog svog profesionalnog angažmana.
Pukanić je novinarsku karijeru započeo osamdesetih godina prošlog stoljeća u izdanjima Vjesnikove kuće. Iako je bio diplomirao politologiju isprva se uspio zaposliti tek kao fotograf u Vjesnikovoj press agenciji. Sredinom 80-ih počeo se isticati kao fotograf u tada prestižnom i vrlo čitanom zagrebačkom magazinu Start. Često je u kasnijim fazama svoje novinarske karijere znao govoriti da mu je taj početni dio profesionalnog angažmana zapravo bio najdraži. Uvijek je veselo pirao kako je uživao “slikao mačke”, golišave djevojke, ali je u svojim stvarnom osobnim ambicijama uvijek želio otići znatno dalje. Pravi Pukanićev profesionalni uspon započeo je početkom 90-ih, u vrijeme kada se u Hrvatskoj počelo rađati neovisno novinarstvo. Prvo je takvo novinarstvo počelo razvijati tjednik Globus, kojem se kasnije pridružio i Nacional. Pukanić je isprva u Globusu također bio zadužen za “slikanje mački”, ali se počeo i baviti i pisanjem, pa je počeo pokazivati i svoje uredničke talente. Pukanić se u to vrijeme bavio estradom, showbusinessom i televizijom. Političkim i istraživačkim novinarstvom započeo se baviti tijekom 1995., kada je došlo do raskola u redakciji Globusa i kada je dio novinara napustio tu redakciju i osnovao tjednik Nacional.

Pukanić je već od prvog broja Nacionala postao glavni urednik tog tjednika, ali prvotna namjera ostalih njegovih suradnika nije bila takva da on vuče sve poteze. I Pukanić je isprva tih dana sebe doživljavao kao da je svojevrsni organizacijski šef u timu gdje se glavni potezi vuku zajednički, kroz promišljanje jakog uredničkog kolegija. Pukanić se vrlo brzo u Nacionalu počeo nametati kao glavni autoritet, prvenstveno jer je donosio razne ekskluzivne teme. U prvom broju Nacionala osigurao je intervju s Mladenom Naletilićem Tutom. Nacional se isprva prodavao odlično, ali se to ubrzo počelo mijenjati zbog sve izraženijih razilaženja među vodećim ljudima unutar novine. Te su podjele uspješno pothranjivali posrednici i miljenici režima HDZ-a Franje Tuđmana, koji je Nacional u više navrata pokušavao uništiti. Unutar redakcije ubrzo je došlo do podjele u dvije grupe. Jedna se grupa zapravo priklonila ideji da bi Nacional trebalo prodati za nesrazmjerno velik novac, čime bi se u konačnici neutraliziralo njegovo kritičko pisanje. Tu je ideju pokušao provesti u djelo tada najpoznatiji hrvatski tajkun Miroslav Kutle. Pukanić se u toj situaciji stavio na čelo druge grupe novinara i urednika koji su mislili da bi Nacional trebao ostati neovisan, jer ima šanse i za tržišni uspjeh. Tadašnji Pukanićevi oponenti vratili su se raditi natrag u Globus.

Otkad je Pukanić doista preuzeo funkciju glavnog urednika u svoje ruke, Nacional se počeo profilirati u oštar i precizan politički tjednik, koji je bio izrazito kritičan prema vlasti predsjednika Franje Tuđmana. I tadašnja je vlast to vrlo brzo prepoznala i predvidljivo reagirala. Iako se Nacional
izvrsno prodavao, tvrtka Tisak nije na račun Nacionala isplaćivala zarađeni novac. Tisak je u to vrijeme kontrolirao Miroslav Kutle. Tek kada se pri vrhu tadašnje vlasti počelo nazirati da bi se ta situacija mogla pretvoriti u prvorazredni međunarodni politički skandal, ta je operacija postupno
zaustavljena. Nacional je tih godina počeo sustavno razotkrivati mračne tajne Tuđmanove vlasti i značajno je uzdrmao. Pukanić je u tome iskazivao izuzetnu hrabrost. Nacional je razotkrio aferu Dubrovačka banka, tajnu spregu pet ortaka koji su naumili preuzeti tu banku. Pukanić je otkrio da je u tu aferu tada bio umiješan i Ivić Pašalić, Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku i jedan od tada najmoćnijih ljudi u državi.  Afera je dubinski uzdrmala tadašnju vlast, počela okretati javnost protiv tada moćnog HDZ-a, a Nacional se zbog ekskluzivnih otkrića o toj temi počeo još bolje prodavati. Nedugo potom Pukanić je u Nacionalu otkrio da je tajna služba po Tuđmanovu nalogu namještala državno nogometno prvenstvo, samo kako bi Tuđmanov omiljeni nogometni klub Dinamo postao nogometni prvak. Pukaniću su nakon tog otkrića pretresli stan, priveli ga u policiju zajedno sa kolegom novinarem Robertom Bajrušijem, a kolege iz Hrvatskog novinarskog društva dodijelili su mu zbog tog otkrića nagradu novinara godine. Pukanić u jeku te afere nije bio zatvoren na duže vrijeme prvenstveno zahvaljujući angažmanu Williama Montgomeryja, tadašnjeg američkog ambasadora u Hrvatskoj.

Pukanićev Nacional počeo je svojim otkrićima mijenjati sliku Hrvatske. Još tijekom studenoga 1996., Nacional je otkrio razmjere osobne drame oboljelog Franje Tuđmana. Unatoč velikim političkim pritiscima objavio je detalje o Tuđmanovoj bolesti, karcinomu želuca. Razgovaralo se sa brojnim Tuđmanovim suradnicima, pratilo se Tuđmanove dnevne aktivnosti i analiziralo što se s predsjednikom države događa. Nacional se o toj temi odlučio pisati nakon što je američka televizija CNN objavila vijest o teškom Tuđmanovom stanju i liječenju u bolnici Walter Reed u Washingtonu. Pukanić je tih dana bio pod izravnim pritiskom Ivića Pašalića, koji mu je savjetovao da o tomu ne bi trebalo pisati, a potom i sabotirao izdavanje posebnog izdanja Nacionala samo s tom tematikom. Nacional je vrlo angažirano pratio Tuđmanovo zdravstveno stanje i među prvima otvorio i pitanje je li on sposoban obnašati svoju funkciju. O toj se temi vrlo detaljno informiralo javnost sve do Tuđmanove smrti 11. prosinca 1999.

U međuvremenu se u Nacionalu angažirano pisalo i o drugim značajnim društvenim temama. Među velikim otkrićima Nacionala bila je zakulisna prodaja Večernjeg lista, najtiražnijih hrvatskih dnevnih novina, izvedena po nalogu tada moćnog Ivića Pašalića, nakon što mu je Tuđman dopustio tu medijsku operaciju. Nacional je o tomu pisao 14. siječnja 1998. u broju 113., navodeći da se HDZ skrivao iza sumnjivog fonda s Djevičanskih otoka. Transkripti razgovora Franje Tuđmana i Ivića Pašalića pronađeni 2000. i objavljeni također ekskluzivno u Nacionalu pokazali su da je akcija fiktivne prodaje Večernjeg lista osmišljena u samom vrhu HDZ-a. Ti su dokumenti pronađeni u Uredu predsjednika 2000., neposredno pred jednako sumnjivu prodaju Večernjeg lista današnjem vlasniku austrijskoj Styriji, konzervativnom regionalnom izdavaču iz Austrije. Nacional je u 18. travnja 2000. na naslovnoj stranici objavio da su poduzetnici Pavo Zubak i Ivica Nuić bili tek fiktivni vlasnici Večernjeg lista. U to je vrijeme osnovano i saborsko istražno povjerenstvo da istraži pozadinu te transakcije. Pronašlo se više od deset nepravilnosti u provedbi te privatizacije, ali je sve to ostalo bez ikakvih pravnih posljedica.

Tih se godina Nacional u javnosti izuzetno afirmirao, a utjecaj mu je osnažio. Naročito se to počelo osjećati nakon Tuđmanove smrti, kada se ujedno značajno počela mijenjati i klima u državi. Nacional je 19. siječnja 2000. u broju 217 na naslovnoj stranici objavio da će Stipe Mesić postati novi predsjednik Hrvatske. Nitko u to vrijeme nije vjerovao da bi se to moglo dogoditi. U javnosti se analiziralo ima li veće šanse kandidat HDZ-a Mate Granić ili Dražen Budiša, kandidat pobjedničke koalicije SDP-HSLS. Prije objave naslovne stranice s tim apelom u redakciji Nacionala dugo se diskutiralo. Time se ugled Nacionala u to vrijeme stavljao na kocku, jer se ishod izbora teško može unaprijed predviđati. Osim toga, postavilo se i pitanje nepristranosti. Dosta se polemiziralo o tomu hoće li i koliko takva naslovna stranica utjecati na rezultat predsjedničkih izbora. Pukanić je bio među onima koji je smatrao da se u tako važnim trenucima i novina treba opredijeliti, naročito kada su bile u pitanju teme od izuzetne važnosti za Hrvatsku. Bilo je to u suglasju sa Pukanićevom i Nacionalovom uređivačkom psihologijom, koja je uvijek nastojala utjecati na ubrzavanje tempa političkih promjena u zemlji. Pokazat će se da je Nacional objavljivanjem takve naslovnice pogodio tko će idućih deset godina voditi Hrvatsku. Hrvatska je s Mesićem na čelu ušla u transformaciju autoritarnog modela vođenja države, što su i građani Hrvatske prepoznali kao veliku vrijednost njegova političkog angažmana. Pukanić je od 2000. razvio izuzetno blizak odnos sa Stipom Mesićem. Taj je odnos također koristio  kako bi donosio u novinu nove zanimljive teme.

Usporedo s Hrvatskom tih se dana počeo mijenjati i Nacional. Pukanić je s kolegama odlučio Nacional transformirati iz formata novinskog tjednog tabloida u tjedni magazin u boji. Time se ušlo u novu fazu marketinškog poslovanja, a Pukanić je počeo pokazivati i izvrstan poslovni instinkt. Zapravo se tom prilagodbom nastavilo boriti za preživljavanje na skromnom hrvatskom tržištu. Nastavilo se štititi ideju nezavisnoga novinarstva, a ujedno i ideju građanske demokracije u Hrvatskoj. Pukanić je koncem 2000. lansirao i dnevnu novinu Republika, koja se na koncu pokazala neuspješnom, pa je nakon svega par mjeseci bila ugašena. U prvom broju te novine otkrivena je afera Grupo, tajni medijski kartel kojeg su činili moćni političar Ivić Pašalić, suvlasnik Europapress Holdinga Ninoslav Pavić, najpoznatiji hrvatski tajkun Miroslav Kutle i Vinko Grubišić, Kutlin kum i suvlasnik OTV-a, lokalne zagrebačke televizije. Oni su se koristili lažnim imenima i kroz mrežu ortačkih ugovora dogovorili kako će zavladati hrvatskim medijskim prostorom. Unatoč tisućama stranica dokumenata, zahvaljujući prikrivenom utjecaju protagonista afere na pravosudni sustav slučaj nikada nije dospio niti blizu suda. Republika je ubrzo ugašena. Dijelom se to dogodilo zbog nekih organizacijskih propusta unutar redakcije, a većim dijelom zato što je Hypo banka pod pritiskom napadačkih tekstova izdanja Europapress Holdinga odlučila prekinuti financiranje Republike. Pojavila se tada ozbiljna bojazan da bi Republika u propast za sobom mogla povući i Nacional, ali se to zahvaljujući Pukanićevoj snalažljivosti ipak nije dogodilo. U tvrtku je Pukanić uspio dovesti austrijskog ulagača Vienna Capital Partners. Kriza se uspjela prebroditi, Nacional se uspio sačuvati, a pokrenula su se i neka nova izdanja koja su, poput besplatne novine News, bila vrlo uspješna. U tu je fazu svog profesionalnog angažmana Pukanić ušao suočen sa prvim poslovnim neuspjehom.


KNJIGA BERISLAV JELINIC – ZASTO JE UBIJEN IVO PUKANIC

Možda je okolnosti u kojima je tada Pukanić radio najprikladnije u 500. broju Nacionala opisao njegov dugogodišnji suradnik Srećko Jurdana.

On je 14. lipnja 2005. u svojoj kolumni napisao sljedeće: ” Istraživački news magazin s ozbiljnim pretenzijama u Hrvatskoj djeluje u manje-više antagonističkome kulturološkome okružju. Hrvatski medijski prostor temeljito je kontaminiran ideologijom trećerazredne zabave, trivijalnostima i
pseudosenzacijama, i ono što se po temama, stilu, pristupu i namjerama razlikuje, s mukom se probija kroz kakofoniju koju proizvodi nedostojna konkurencija. U isto vrijeme i politička scena kao takva postala je monotona, stereotipna i prilično destimulativna za medije koji su na nju
orijentirani. Posttuđmanovsko vrijeme tražilo je odlučne nekorumpirane lidere i reformatore koji će na jednoj strani ući u radikalan sukob s naslijeđenim kriminalom – istinskim gospodarom Hrvatske – i ultranacionalističkom indoktrinacijom na drugoj. Umjesto njih došli su ucijenjeni nagodbenjaci, stentori bez pokrića i larpurlartisti okruženi lovcima u mutnom i blebetalima “.

Pukanić se vrlo brzo prilagođavao i tom novom vremenu. Pukanić je u to vrijeme već bio čovjek širokih i razgranatih društvenih kontakata. Mnoge je protagoniste hrvatske političke scene Pukanić kroz članke u Nacionalu promovirao i doprinio da oni dospiju čak i do najviših funkcija u političkim strankama, a potom i u državi. Među njima je bio i tadašnji premijer Zoran Milanović, koga je Pukanić 14. travnja 2007. poslijepodne u The Hole in One Pubu u Vlaškoj ulici u Zagrebu zajedno sa Robertom Bajrušijem, svojim suradnikom i Milanovićevim školskim kolegom puna tri sata uvjeravao da skupi hrabrost, osluhne raspoloženje u SDP-u i kandidira se za predsjednika stranke. Tri dana kasnije, 17. travnja 2007. na naslovnici Nacionala trasirao se put prema Milanovićevom političkom usponu apelom Birači žele Zorana Milanovića – Novi vođa SDP-a.

Pukanić je poznavao izuzetno širok krug ljudi sa poslovne scene, vodeće ljude vodećih hrvatskih kompanija, banaka, sportskih klubova. Poznavao je i brojne sportske i estradne zvijezde i sa svima se ophodio vrlo izravno i neposredno. Mnogo je ljudi znao nazivati prijateljima, oslovljavati ih po imenu, a među njima je bilo i puno onih iz netransparetnog miljea, pa čak i kriminalaca. Smatrao je da svakoga mora poznavati, jer drugačije ne bi mogao doznavati informacije koje je kasnije plasirao javnosti kroz tekstove u Nacionalu.

Pukanić je bio osoba koja je u sebi nosila priličnu dozu drskosti, lukavosti, ali i bahatosti. Nosio je u sebi i specifični smisao za humor i sve mu je to značajno pomoglo da se, iako skromnog podrijetla, uspije značajno društveno afirmirati. Pukanić je volio sebi slične ljude i s njima je iz raznih razloga počeo graditi nešto prisnije odnose. Tako se s vremenom, vjerojatno upravo zato što je smatrao da dijele neke zajedničke osobne karakteristike, Pukanić zbližio sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, bivšim izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije Igorom Štimcem,
bivšim potpredsjednikom Vlade Radimirom Čačićem i bivšim predsjednikom Stipom Mesićem. Može se tvrditi da se u tom krugu Pukaniću naročito bliskih ljudi nalazio i bivši suvlasnik Europapress Holdinga, danas Hanza Medije, Ninoslav Pavić. Međutim, njihovi su se odnosi promijenili nakon što je Pukanić u dnevnom listu Republika otvorio aferu Grupo. Pukanić je Pavića, svog bivšeg poslodavca, optužio da je dio zločinačkog ganga stvorenog da ovlada medijskim prostorom Hrvatske. Njihovi odnosi tada su se privremeno ozbiljno narušili, a u izdanjima EPH Pukanić je zaradio trajne
neprijatelje. Pukanić je vjerovao da će to njegovo otkriće prihvatiti i drugi neovisni mediji, ali su oni to počeli prikazivati kao “medijski rat” , u komu su obje strane podjednako krive. Kroz taj su se sukob Pukanića i Pavića kasnije godinama prelamali razni odnosi u hrvatskom društvu, vjerojatno i puno snažnije no što se to u javnosti uopće moglo nazirati.

Ivo Pukanić je kroz posljednje desetljeće svog života nastavio razvijati Nacional, ali i druga izdanja NCL Media Grupe. Svoju je poslovnu filozofiju bazirao na štedljivosti, nazivao se “šparnim Turopoljcem” , te je tvrtku nastojao razvijati tako da se što manje zadužuje. U povijesti razvoja
Nacionala tvrtka je uzela svega dva manja kredita i oba posve otplatila. Hypo banka se čak nije kvalitetno osigurala kako bi Pukanić veći kredit vraćao, ali je on to unatoč tomu učinio. Pukanić je želio razvijati tvrtku bez previše zaduživanja, a velikim dijelom su mu u tomu pomagali i partneri iz
VCP-a, koji su vodili brigu o financijskom poslovanju.

Zajedno sa nekolicinom kolega osnovao je i Visoku novinarsku školu, a planirao je tu platformu iskoristiti za razvoj veleučilišta. Pokušao je svoj društveni utjecaj iskoristiti da započne korjenite promjene u Hrvatskom nogometnom savezu, ali mu je ta inicijativa u koju se upustio na nagovor
nekolicine ljudi donijela više štete nego koristi. Nogomet ga kao sport zapravo nije zanimao, nego samo kao društveni i poslovni fenomen. Unatoč upozorenjima kolega i suradnika da je to primitivan, vulgaran i kriminalni milje, vjerovao je da će svojim poslovnim znanjem preporoditi Hrvatski
nogometni savez. Protivnici te inicijative su ga počeli prostački napadati po medijima, a Pukanić je uzvraćao sličnom mjerom. Sve se to pretvorilo i u skandal u kojemu su ga pojedinci pokušali podmititi kako bi odustao od kandidature, što se pretvorilo i u sudski spor. To mu je djelomično također narušilo imidž u javnosti.

Imidž su mu u posljednjim godinama života narušile i neke njegove osobne slabosti, ponajviše prekomjerni i često ne odveć odmjereni javni istupi koji su u dijelu javnosti stvorili percepciju da je Pukanić nadmen i osoran čovjek koji na sve gleda svisoka, što je odudaralo od njegove prave naravi. Dijelom je pogrešnoj percepciji Pukanića pridonijela i njegova strast prema skupim predmetima, satovima, automobilima, pa ponekad čak i odjeći. Postojala je kod njega potreba da pokazuje svoj uspjeh na pogrešan način, ističući svoj materijalni status. Znao je u svojim kolumnama isticati kamo putuje, s kime se druži, kakve automobile testira i kakav motocikl si je priuštio. To mu je također narušavalo imidž u javnosti. U stvarnosti je bio jednostavan čovjek, koji je izuzetno puno radio. Najčešće bi mu se ručak svodio na naručene ćevape od Rubelja, ili parizer narezan “toliko tanko da se kroz njega vidi Sljeme”, koje je sa suradnicima znao podijeliti na radnom stolu u redakciji. Volio je jesti luk. Nije odlazio u skupe restorane, odijevao se uredno ali posve obično, samo u izuzetnim prilikama dolazio bi u odijelu.

23. 10. 2008., Zagreb – Ivo Pukanic i sef marketinga NCL grupe Niko Franjic ubijeni su u eksploziji auto-bombe na parkiralistu ispred redakcije Nacionala.
Photo: Petar Glebov/24sata

U puno većoj mjeri njegovu su lošem imidžu u dijelu javnosti pridonijeli njegovi medijski neprijatelji, a bilo ih je mnogo, jer je on često svoje novinarske kolege znao oštro napadati u kolumnama koje je počeo pisati. Ponekad se i sam znao naknadno čuditi kako je bio oštar prema nekim ljudima. Postajao je svjestan da ga i zbog toga mnogi mrze. Pukanić je bio odan ljudima s kojima je bio blizak ili suradnik, ali i prema drugima koje je sretao kao suputnike na životnom i profesionalnom putu. Pukanićeva lojalnost znala je često sezati i do praga samouništenja i ustrajao je na njoj čak i kada bi mu drugi govorili da mu takvo ponašanje izrazito šteti. Prema Pukanićevu osobnu uvjerenju, tu su njegovu osobinu njegovi medijski neprijatelji iz Europapress Holdinga koristili da bi ga u nekim situacijama počeli svrstavati u kriminalni milje. To se donekle počelo mijenjati tek nakon nekoliko godina, kada je Ninoslava Pavića i Ivu Pukanića pokušao pomiriti predsjednik Stipe Mesić. Tada su se ti odnosi počeli normalizirati, Pukanićevi suradnici stoga su početkom srpnja 2007. sudjelovali na zagrebačkoj konferenciji o medijima i politici koju je suorganizirao WAZ, a u Nacionalu je 16. srpnja 2007. čak objavljen i opsežan intervju sa Bodom Hombachom, tada glavnim menadžerom WAZ- a i arhitektom njegova prodora na tržišta Istočne Europe. Tom su približavanju pridonijela i neka druga pozadinska događanja, koja će kasnije višestruko utjecati na sudbinu Nacionala.

Najvažnija stvar koju je Pukanić tijekom svoje karijere u Nacionalu napravio svakako je intervju sa tada odbjeglim generalom Antom Gotovinom. Ogromnu pozornost i sumnje izazvala je činjenica da je 10. lipnja 2003. taj intervju objavljen. Bila je to opća senzacija, a još su više odjeknule i izjave koje je tada Gotovina Pukaniću izrekao. Moglo se tada tu aferu riješiti kompromisom, ali se to nije dogodilo zbog raznih domaćih i inozemnih opstrukcija, kako iz političke, tako i iz medijske sfere. Pukanić je i u godinama nakon toga otkrivao razne značajne informacije o tom slučaju, o njegovim posljedicama na opći međunarodni položaj Hrvatske, a otkrio je i mnogo nepoznatih detalja o obavještajnoj pozadini tog slučaja, diplomatskim igrama s njim u vezi, često bez poštenih namjera i prihvatljivih metoda. I kroz taj slučaj Pukanić je ulazio u brojne sukobe sa moćnim ljudima domaće i inozemne političke scene. Čak mu je jedno vrijeme bilo zabranjeno putovati u Englesku i SAD.

Ivo Pukanić je posljednjih godina svog profesionalnog angažmana doživio zvjezdane trenutke, ali i pravu osobnu tragediju koja je započela znatno prije njegove pogibije. Svega nekoliko mjeseci uoči svoje pogibije Pukanić je prepustio većinski udio u Nacionalu stranom investitoru i zauvijek si riješio financijske probleme, te značajno financijski pomogao dijelu svojih kolega koji su u tom trenutku zajedno s njime bili suvlasnici NCL Media Grupe.

Posljednjih godina života Pukanić je živio kao u prvorazrednom trileru s krajnje nepredvidljivim scenarijem, bezbrojnim zapletima, obratima, ali bez sretnog završetka kakve je volio gledati u kino filmovima. U sekundi užasa 23. listopada 2008. Pukanić je od eksplozije zadobio desetke rana od kojih je svaka mogla biti smrtonosna. Krhotine armaturnog čelika koje su pridodane eksplozivnoj napravi kako bi se pojačali efekti eksplozije zadali su mu brojne rane na glavi, vratu, leđima i grudnom košu, kao i oko desnog kuka, na desnom ramenu i lopatici, na donjem desnom dijelu leđa, lijevoj nadlaktici, lijevom koljenu, rebrima i zdjeličnim kostima.
Jednako su razorne bile i ozljede preminulog Nike Franjića. Ozljede su na obojici stradalih bile toliko teške i brojne da ih se zbog pijeteta prema žrtvama neće detaljnije opisivati. Dovoljno je reći da pobrojane Pukanićeve ozljede ulaze u dio onih koje su bile manje mučne za opisati.

 

Komentiraj