Mladen Delić umro je 22. veljače 2005. napunivši svoju 86. godinu života. Kad je odlazio u mirovinu, gotovo nije bilo novina koje nisu pisale o tom događaju. Od Triglava do Đevđelije, kako se tada govorilo. Takvu čast dosad nije doživio nijedan novinar. Jer, Mladen Delić bio je omiljen u cijeloj Jugoslaviji.

A Delić je tiho i neprimjetno otišao s TV-ekrana. S gledateljima se oprostio jednostavnim riječima. Za svog posljednjeg sportskog prijenosa, s utakmice Francuska – Portugal na europskom nogometnom prvenstvu 1984. godine rekao je: “Poštovani gledaoci, oprostite mi za sve moje greške koje sam napravio… želim vam dobro zdravlje. Ja odlazim zauvijek.”

Vraćajući se u Zagreb posada našeg aviona DC-9 predala mu je običan JAT-ov fascikl na kojem je pisalo: “Druže Deliću, nije važno kolika je penzija, već koliko se dugo prima.” U fasciklu bili su raspored letenja i vrećica za povraćanje!

Odbio je da mu prijatelji i suradnici na zagrebačkoj televiziji pripreme oproštaj uoči mirovine. Ali, nije mogao spriječiti novinare na završetku zimske Olimpijade u Sarajevu da se s njim oproste. Za njega bio je to tužan rastanak. Okupili su se novinari iz svih jugoslavenskih televizijskih centara. “Zastao mi je glas u grlu. Nisam mogao govoriti, što mi se dogodilo prvi put u karijeri. Spasio me Dragan Nikitović, koji je preuzeo riječ i rekao da odlazim, da se rastajemo… Bio je to za mene tužan i pomalo sjetan trenutak. Nije mi bilo lako.”, prisjećao se kasnije Delić.

Dirljiv oproštaj pripremili su mi kolege u “Beogradskoj hronici”. O tome je pričao: “Odlazeći u Zagreb, čak me kamera pratila na aerodromu. Na ulazu u avion oprostio sam se od Beograđana, rekavši im da ih lijepo molim da mi oproste za sve moje lapsuse. Kad je avion bio visoko u zraku, javio se kapetan Avramović i rekao: ‘Poštovani putnici, nije običaj da vam se obraćam, ali večeras s nama leti Mladen Delić koji odlazi u zasluženu penziju.’
Još je o meni rekao nekoliko lijepih riječi, a onda su ljudi zapljeskali. Takvi trenuci se pamte.”