‘Antun Masle nije slikao samo za nas, rad našeg oca mora biti dostupan svima’

Povodom stote godišnjice smrti slikara Antuna Masle u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik do 1. ožujka je otvorena retrospektivna izložba njegovih radova. Njegove kćeri Brigita Masle Dražinić i Dolores Aleksić nasljednice su vrijednog opusa, a kažu da je najvažnije da ljudi uživaju u Maslinu slikarstvu jer tako djelo živi

U plejadi dubrovačkih slikara čija je važnost nadrasla lokalnu sredinu posebno mjesto pripada Ivi Dulčiću, Antunu Masli i Đuri Pulitiki, trojici dubrovačkih kolorista po kojima je nazvana Galerija Dulčić Masle Pulitika, dio Umjetničke galerije Dubrovnik. Ove se godine obilježava stota godišnjica rođenja Antuna Masle, slikara koji je najkraće živio od njih trojice. Tim povodom u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik do 1. ožujka otvorena je retrospektivna izložba radova autora koji je do smrti 1967. živio u malom dubrovačkom ateljeu, u Ulici Nikole Božidarevića. Kustos izložbe je povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Igor Zidić.

Antun Masle jedan je od dvadesetak slikara kojima se intenzivno bavio Igor Zidić. U Zagrebu je Zidić priredio dvije manje izložbe posvećene Masli, u Galeriji Kaptol i Galeriji Šira, dok je, kako ističe, „antologijskoga Maslu“ pokazao u galeriji Adris u Rovinju. Igor Zidić će u Dubrovniku, tijekom trajanja izložbe, predstaviti i svoju monografiju „Antun Masle“, knjigu od 500 stranica, u kojoj se veliki dio odnosi na reprodukcije slika, a ostatak knjige čine kritički tekst te vrijedni dokumentarni materijali.

„Želio bih pripomoći da ova dubrovačka izložba koja obuhvaća oko 250 djela, bude postavljena i u Zagrebu. Male zagrebačke izložbe bile su podsjetnik da je Masle postojao i da je i dalje živ kao umjetnik, dok ova izložba ima ambiciju pokazati njegov autorski razvitak, širinu i dubinu njegove simbologije te mu traži novo mjesto u hrvatskom i europskom kontekstu. Pokazao sam u knjizi da je posezao i za nesvakidašnjim temama i dijelio neobične opsesije s najvećim europskim majstorima njegova doba. Primjerice, bio je opsjednut rogatim životinjama. Netko bi mogao reći da mu je to kao seoskom djetetu bilo prirodno okružje jer je koze i ovce kao dječak često vodio na pašu. No, znamo da su to životinje koje imaju mnoga simbolična značenja, nema ni jednog simbološkog priručnika koji ne vodi naročitog računa o rogatim životinjama kao o simbolima opasnosti, gdjekad čak i zla; one su poput zamjenskih znakova za skrivenoga Sotonu. Kada vidite da je u vrijeme malo prije Masle ili u njegovo doba Picasso bio opsjednut rogovima, slikao Minotaure i bikovske lubanje, da su rogovi bili temama Marcela Duchampa i Maxa Ernsta, Andréa Massona, Slavka Kopača i drugih može se zaključiti da su njegove opsesivne teme bliske onima velikih europskih majstora epohe u kojoj je i sam živio“, ističe Zidić.

Antun Masle rođen je 1919. godine u Orašcu, pored Dubrovnika, a umro je 1967. Počeo je primati slikarske poduke 1936. kod hrvatskog povjesničara umjetnosti, konzervatora i mecene Koste Strajnića s Gabrom Rajčevićem, Ivanom Ettoreom, Ivom Dulčićem, Đurom Pulitikom i drugim slikarima. Godinu dana nakon izlagao je na izložbi “Najmlađi” održanoj u salonu Galić u Splitu. Upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1938., slikarstvo je učio kod profesora Marina Tartaglie i Vladimira Becića, a 1942. je diplomirao i produžio studij još godinu dana u specijalki Vladimira Becića. Po završetku II. svjetskog rata vratio se u Dubrovnik i počeo raditi kao nastavnik crtanja na dubrovačkoj gimnaziji i u školama. Prvu samostalnu izložbu imao je 1952., kontinuirano je izlagao do 1964. Posthumno mu je 1967. dodijeljena Nagrada grada Dubrovnika.

Antun Masle doživio je jednu privatnu tragediju. Njegova je prva supruga umrla na porodu, a nije preživjelo ni dijete. Sredinom 50-ih oženio se za kolegicu Milu Grbešić s kojom je dobio kćeri Brigitu i Dolores koje su danas baštinice očeve slikarske i druge ostavštine. Brigita je imala 12, a Dolores 7 godina kada su ostale bez oca. Dvije godine nakon toga ostale su i bez majke koja je bila jako vezana uz muža. Dolores je profesorica pedagogije, a Brigita je radni vijek provela kao producentica.

Brigita Masle Dražinić odgovorila je na pitanje na koji način skrbe o njegovim djelima i čine njegov rad živim:

„U obiteljskom nasljeđu je većina očevih radova, od onih slikanih za vrijeme i neposredno nakon Akademije do kraja njegova života. To su crteži, skice, akvareli, tempere, ulja na platnu, oslikane stolice i vrčevi, ali i svi njegovi zapisi, pjesme, eseji, putopisi, zabilješke iz profesorskog života i dnevnici. O nasljeđu brinemo na način kako to radi svatko tko je imao sreću baštiniti tako vrijedne stvari: slike se stručno čiste, po potrebi restauriraju, ustupaju za izložbe. Briga oko slika je dio naših života i to nikad nismo doživljavale kao ‘zadatak’, nego kao lijepu stranu svakodnevice. Tijekom života naš je otac znao bilježiti kod koga se nalaze njegova djela, tako da su nam ti zapisi bili putokaz. Naravno, prošlo je puno godina i slike su mijenjale svoje vlasnike, ali najvažnije je da su na nekom zidu i da netko uživa u Maslinu slikarstvu te da tako djelo živi.”

Dolores Aleksić istaknula je da tijekom svih ovih godina ona i sestra nisu bile sklone odvajanju od očevih slika, osobito imajući u vidu da njihova djeca, kako kaže, iznimno poštuju djelo njihova djeda te im žele ostaviti dio naslijeđenog opusa.

‘Dubrovčani od kulture prepoznaju prave vrijednosti pa i umjetnost našeg oca, a je li se učinilo sve kada je riječ o valorizaciji djela našeg oca to neka procijene drugi’, kaže Dolores Aleksić

„Interes za Maslino slikarstvo itekako postoji kako kod kolekcionara, tako i kod onih ljudi koji sebi mogu priuštiti možda jednu ili dvije slike nekog od značajnih hrvatskih autora, a među njima je i Masle. Uvijek smo bile svjesne da naš otac nije slikao samo za nas i da njegovo djelo treba biti dostupno. Dubrovčani od kulture znali su i znaju prepoznati prave vrijednosti pa tako i umjetnost našeg oca, a je li se učinilo sve što se moglo učiniti u zadnjih pola stoljeća kada je riječ o valorizaciji djela našeg oca to neka procjene drugi. Mi smo samo kćeri koje su očuvale nasljeđe. Sve nam je bilo oduvijek važno, pokušale smo sačuvati što smo više mogle. Na kraju putopisa iz Francuske početkom 60-ih godina zabilježio je: ‘Ovo sve pišem da bi Brigita i Dolores mogle bolje upoznati oca.’”

Brigita Masle Dražinić naglasila je da je njihov dom, a posebno njegov površinom skromni atelje, bio živo mjesto okupljanja i druženja. Svi umjetnici koji su pohodili njihov dom, kaže, na neki su način ostavili trag u njezinu životu, netko manje a netko više.

Odgovorila je na pitanje što je Dubrovnik značio za njega.

„Tijekom svog prekratkog života Antun Masle je, koliko su to dozvoljavale prilike, hodočastio europskim koljevkama likovne umjetnosti. Ali Dubrovnik, grad satkan od umjetnosti, bio je njegov odabir. Masle se u Dubrovniku najbolje osjećao. To potvrđuje činjenica da nije mijenjao adresu stanovanja, odnosno zamijenio manju sredinu za, primjerice, Zagreb. To bi mu zasigurno u tom vremenu olakšalo život i omogućilo da bude ipak bliže izvorima likovne umjetnosti. Dubrovnik je bio njegovo nadahnuće i jasle, a blizina njegova ishodišta Orašca bila mu je također vrlo važna. Dok hodam mojim lijepim Gradom, dok slušam glazbu u Kneževu dvoru ili gledam dobru predstavu na nekoj od ljetnih pozornica, vrlo često promislim na njega jer znam koliko mu je sve to bilo blisko.“

Kako su drugi videli njezina oca, a što je njoj ostalo u sjećanju?

„Teško je meni govoriti o tome kako netko doživljava i vidi mog oca, ali ako je suditi po razgovorima koje sam vodila sa sudionicima njegova vremena, s članovima obitelji, kolegama, prijateljima ili đacima, Masle je bio čovjek kojeg se jednostavno moralo voljeti i poštovati. Moj je otac bio divan sanjar, spreman češće biti ranjen nego raniti. Prošlo je uistinu jako puno godina, ono što posebno pamtim je predivna obiteljska atmosfera, sklad i skladnost, a to i nije baš malo. Na tom temelju se moglo graditi sve ostalo. Što se tiče njegova slikarstva, nije jednostavno biti objektivan u situaciji kada djeca moraju govoriti o roditelju. On je za nas prvenstveno bio divan otac, a tek onda slikar. No da mi Antun Masle kojim slučajem nije otac, sigurna sam da bi po svojoj estetici i senzibilitetu imala u svojoj kući makar jednu njegovu sliku“, odgovorila je Brigita Masle Dražinić.

Iako je Dolores Aleksić imala samo 7 godina kada joj je umro otac, kaže da je vrijeme provedeno s njim ostavilo traga na nju i da ga pamti kao nježnog, osjećajnog i brižnog oca. Sjeća se njegova odnosa prema njima, njihovoj majci i prirodi. Kroz njegove zapise i slike naknadno je stekla nove spoznaje i tako „rekonstruirala“ doživljaj oca.

Igor Zidić odgovorio je na pitanje čemu je slikarstvo Antuna Masle nadraslo lokalno, dubrovačko i upisalo se u nacionalni kodeks kulturnih dobara.

„To je pravo pitanje koje je i mene mučilo godinama. Lako je ustanoviti da je originalan i osobit slikar, to se vidi po formatima, podlogama, motivima, ali i po nekim tehničkim rješenjima. On je svoj u svakome detalju. Međutim, je li to samo slučajnost ili u tome počiva nešto dublje i ozbiljnije, to je bilo predmetom mog višegodišnjega bavljenja njime. Masle je slikar koji je intuicijom štošta osjetio, premda nije imao prilike kao mnogi mu svjetski i europski suvremenici posjećivati muzeje, atelijere, putovati po svijetu i pratiti velike izložbe. Međutim, bio je obdaren nečim što prosječni ljudi nemaju, nečim što nadilazi obična osjetila vida, sluha i opipa, imao je neku dubinski ukorijenjenu senzibilnost. Slutio je fenomene koje, vjerojatno, sam ne bi znao protumačiti. Bio je specifičan i po humoru koji je, u njega, najčešće ambivalentan. Tragom pučke fraze o ‘smijehu kroz suze’, Maslin je humor često na rubu grča i tragičnog. On je duhovit slikar s nizom duhovitih rješenja: kada mora naslikati nogu neke životinje – kojiput je to jedan jedini potez, ali tako duhovit i jezgrovit da ne možemo odoljeti, a da se ne nasmijemo. Kada malo bolje pogledamo, prepoznajemo papak Lucifera koji, onome što vidimo, daje drugi smisao i značenje.“

Iako je u Zagrebu živio relativno kratko Igor Zidić – koji je imao 28 godina kada je Antun Masle umro, a jednom ga je u Zagrebu sreo – smatra da su to veoma važne godine njegova života.

„Formirao se kod Tartaglie i Becića, dva čovjeka koji su svaki na svoj način bili različiti od njega. On je bio fragilna i osjetljiva priroda za razliku od mnogih buntovnih Dubrovčana koje su izbacivali iz škola ili fakulteta, ili nisu imali interesa nastaviti školovanje. Masle je sve završio u roku. Ima jedna rečenica iz njegovih zapisa koja pokazuje zašto je uspio. Napisao je: ‘Ja nisam znao ni mogao čovjeka uvrijediti’. Bio je senzibilan čovjek, za razliku od temperamentnog i impulzivnog Ignjata Joba, on je mirno svladao Akademiju, unatoč nepotpunoj srednjoj školi i prazninama u naobrazbi. Sve je to u Zagrebu nadoknadio, pasionirano je volio glazbu, odlazio na kazališne predstave, slušao svaku operu koja se izvodila u ono vrijeme, čitao. Neposredno pred rat stizao je na mnoge koncerte, silno upotpunio svoja znanja, privatno učio jezike, prevodio za sebe s francuskoga popularna izdanja o njemu bliskim slikarima. Nakon završetka studija bio je profesor po dubrovačkim školama; stotine djece pohađale su, kroz desetljeća, njegove satove. Dosta o Maslinu karakteru govori i to što je, rezimirajući godine svog pedagoškog rada, mogao reći: ‘Podučavao sam djecu, i čini mi se da sam više ja od njih naučio nego oni od mene’“, ispričao je Igor Zidić.

Zidić je osobito dobro poznavao njegove prijatelje, značajne dubrovačke i hrvatske slikare Ivu Dulčića i Đuru Pulitiku.

„Bio sam dobar s Dulčićem i Pulitikom pa sam čuo i od njih mnoge priče o Masli. Dulčić je bio tri godine stariji od njega, Pulitika tri godine mlađi. Znate da se prijatelji gdjekad žestoko porječkaju, ali to nije trajno narušilo njihovo prijateljstvo. Evo jedne anegdote koja to potvrđuje. Kada su se Pulitika i Masle natjecali, mislim da je to bilo 1956., za stipendiju u Italiji, preko fonda ‘Moše Pijade’, Pulitika je dobio stipendiju, odnosno mjesec dana boravka u Italiji, a Masle nije. Tada mu je Pulitika rekao: ‘Što se sekiraš, ići ćemo zajedno pa ćemo ostati svaki po 15 dana, ukupno 30, i tako ćemo puno vidjeti’. To što su podijelili tu stipendiju govori puno o njihovu odnosu, mnogo više od zlobnih priča. Dulčić i Pulitika poštovali su Maslu kao neko ezoteričnije biće od sebe samih. Kada je Masle umro, Dulčić je govorio: ‘Umro je slikar’, kao da kaže: ‘Umrlo je slikarstvo’. Treba reći i da njih trojica nisu bili izolirani u svome dubrovačkom krugu. Koloristički poriv koji je svatko od njih imao izvlačio ih je iz izolacije jer ih je povezivao s najboljim ljudima njihove moderne tradicije. To su Mato Celestin Medović, kao začetnik hrvatskog modernog kolorizma, Ignjat Job i njegovi sljedbenici Gabro Rajčević, Ivan Ettore i Boško Rašica. Dakle, sam kolorizam ih je učinio ljudima širega i modernijega nazora, a sve ih je povezivala orijentacija prema svježijem i temperamentnijem izrazu.“

Igor Zidić zaključio je da je Antun Masle već jučer bio aktualniji nego prekjučer, a da će sutra nadmašiti i svoju današnju važnost i ugled samotnjaka, opremljenog od prirode antenama i senzorima za odčitavanje tragova ljudske duše u nevremenu.

Komentiraj